Pavle STANIŠIĆ: Drugim putem

Dobojskim sjenovitim ulicama (9)

Prepuna dvorana, više stotina posjetilaca. Kada je predstava završena, svi su stojeći snažnim aplauzom pozdravljali glumce. Stajali su čak i oni iz prvog reda, predsjednik Opštine i njegovi gosti, predsjednici okolnih opština. 

Poslije sjajne predstave režiser je nestao iz grada, nečujno, kao što se i pojavio. U željezničkoj sali pored kauča ostala je samo jedna flaša – ona s vodom. 

U gradu je ostao i njegov sin Đorđe, poznati Džo. I sad ga često susretnem. Nema ulice u kojoj ne naletim na Džoa. Svi ga tako zovu. A on, onizak, plavokos, plavook, ni nalik na roditelje, na krupnog druga Marića i vitu, elegantnu ministarku. Stanuje privatno na Čaršiji, a zaposlen je u Opštini na protokolu. Pošto je daktilograf, obavlja i te poslove kad god zatreba. Ima i on na Čaršiji neku manju dramsku sekciju, s kojom nikad nije stigao do pozornice. Mlad je, a već iza sebe ima jedan brak, u Tuzli su mu bivša supruga Mukelefa i sasvim mala kćerka. Pridružio se nama nekolicini, koji smo se prozvali Klub mladih pisaca, učestvuje na književnim večerima koje organizujemo u Doboju, Tuzli, Tešnju, Gračanici... Govori da ima pun kofer priča, ali uvijek čita istu, onu „Blata ima više“. 

Glavni junak Džoove priče je u zatvoru i sa dvojicom zatvorenika priprema bjekstvo na slobodu. Kad je sve bilo pripremljeno, i prozor kroz koji će iskočiti, prokopan neprimjetni otvor na visokom zidu oko zatvora, kroz koji će se provući na slobodu, i kad su ta dvojica već iskočili, pretrčali do otvora i izgubili se na slobodi, i kad je došao trenutak da i on to uradi, pogledao je ispod prozora i vidio – blato. Onda je pogledao i svoje izglancane cipele, koje je tajno pripremio za taj put i – odustao. Kad su kasnije neke delegacije, koje su obilazile zatvor, pitale zašto je on tu, on je odgovarao da je tu zato što je na slobodi blato. A kad bi ga priupitali zšto ne ide onuda gdje nema blata, njegov odgovor je bio: „Blata ima više“. Priča je pisana u prvom licu, ali Džo se nikada nije htio izjasniti ima li u njoj i nekih autobiografskih detalja, što smo svi pretpostavljali. 

Već je noć, a mi, Džo i ja, još stojimo ispod one gole sijalice na Čaršiji, koja visi na potankim žicama, razvučenim nad raskršćem. Snijeg sipa li, sipa. Znam da on nema nikakvo grijanje u onoj maloj sobi, ali njega to ne brine. Brine ga šta čovjek traži na ovoj planeti, je li do sada išta pronašao ili je zaboravio zašto je stigao tu i još bezbroj takvih pitanja. Sad žurim i ostavljam Džoa, znam da ću ga tu naći kad god krenem sjenovitim ulicama grada, toliko toga još treba da raspravimo.

Dobojskim sjenovitim ulicama (8)

Eh, taj drug Marić! Mnoge neobičnosti je unio u ovaj grad. Otkako je penzionisan u crnogorskom Narodnom pozorištu, putuje po raznim krajevima i radi sa pozorišnim amaterima. Ovdje je stigao iz Tuzle. Neko ga je tamo pronašao, a ovdje je bio vrlo potreban. Pripremala se velika predstava. Otkako je stigao, u željezničkoj sali se više ne održavaju igranke. Probe "Gospođe ministarke" su svake večeri. A u toj sali je i poveći crni kožni kauč, na kojem drug Marić stanuje. Pored kauča su uvijek dvije zatvorene flaše. U jednoj je neko nepoznato žestoko piće, a u drugoj kaže da je voda, ali mu malo ko vjeruje. Na jednoj stolici uz kauč je dobro pohaban crni kofer, a preko njega dobar zimski krombi kaput, takođe crn.

Ovih dana iskrsla je još jedna neobičnost u vezi sa drugom Marićem. Širom grada pojavile su se obavijesti ispisane prelijepim svečanim rukopisom na sjajnom bijelom papiru, kojima je drug Marić obavještavao javnost da upravo proslavlja pedeset godina umjetničkog rada i da poklone prima, naravno, u željezničkoj sali, ali samo od 10 do 12 sati. Kako sam saznao od onog načelnika iz komšiluka, u Opštinu je stiglo pismo iz kabineta predsjednika države sa istim obavještenjem i pitanjem da li drug Tito treba da uputi delegaciju sa poklonima. I, kako mi ovaj reče, zaključili su da ne treba, ali da treba Opština da mu nešto pokloni. Nakon duge rasprave, odlučili su da drugu Mariću pokone bonove za ručak u gradskoj menzi i to za mjesec dana. Doručak je otpao jer umjetnik kasno ustaje, a kad je večera, uvijek su probe.

Sala je završena, predstava je pripremljena, drug Marić je prezadovoljan, tvrdi da sa boljim ansamblom nije radio. Ali, onda – razboli se Zdenka, nosdilac glavne uloge i to tako da sigurno za mjesec dana ne može na scenu. „Ja mogu da igram Otela, pa i Hamleta, ako baš treba, ali gospođu ministarku, vala, ne mogu!“ vikao je ogorčeni drug Marić, dok se nije sjetio svoje davne supruge, primadone Crnogorskog pozorišta. Naravno, nije imao novaca za velike telefonske razgovore i telegrame, ali sve je riješeno u Opštini, službeno i efikasno.

I danas vidim kako dvadesetak dobojskih amatera stoje na željezničkoj stanici čekajući voz sa svojom novom gospođom ministarkom. Eno pred njima i druga Marića sa leptir mašnom i buketom raznobojnih ruža, koje su amateri nabavili u Barama, na Usori i u parku. Primadona sa elegantnim naporom silazi sa voza, drug Marić joj teatralno ljubi ruku i predaje cvijeće. Predstava može da počne.

Dobojskim sjenovitim ulicama (7)

Evo me opet u onom davnom dobu u gradu koji se zvao isto kao i ovaj ovdje. 

Prilazim lijepoj žutoj kući, koja će za pedesetak godina biti sinagoga. Tako tvrdi onaj poznati prorok zvjezdočatac, kojem niko ne vjeruje. „A šta ti je to sinagoga?“ ptaju ga, a on mudro odgovara da je to ono što će ova kuća jednom biti. A sada je tu neki važni organ vlasti, pa se ispred te kuće okupilo mnoštvo ljudi. U prvim redovima su oficiri, pa frontovci, pa napredne žene, sve afežeovke i na kraju omladina, đaci uglavnom. 

A na balkonu te kuće – uglednici. Ispred njih, uz samu balkonsku ogradu oficir sa uzdignutom rukom govori na sav glas: „Naši najbolji borci su ginuli oslobađajući Trst i Goricu...“ U okupljenoj masi neko zapjeva: „Trst, Gorica i Rijeka biće naši dovijeka!“ I svi prihvate. Zaori se Trnjak mahala, a iz mase se prolama promukao glas: „Život damo, Trst ne damo!“ 

Među uglednicima na balkonu je neobičan čovjek, malo stariji, ali pokrupan, u tamnom, ali prilično pogužvanom, a na mjestima i vidno flekavom, odijelu sa isto takvom bijelom košuljom i crnom leptir mašnom. „Ko je onaj?“ pitam i kažu mi da je to pozorišni umjetnik drug Marić, koji sa našim amaterima priprema pozorišnu predstavu za otvaranje doma kulture, ako uskoro bude završen. 

U jednom trenutku drug Marić prilazi ogradi balkona, oficir govornik ga začuđeno gleda, a on širi ruke i snažnim baritonom počne da recituje: 

„Deca smo slobode svete, 

 takmaci slvanoga Sparte, 

 iz trešnjevog smo topa neprijatelje tukli 

 i izazvali glasno divljenje Bonaparte!“ 

 Pjesmu završava jednom žestokom psovkom, a masa viče: „Tako je! Tako je!“ „Trst je naš!“ „Život damo, Trst ne damo!“ Oficiri potežu pištolje i počnu da pucaju u vazduh. A stari umjetnik nestaje sa balkona, ili ga je neko unutra uvukao da ne ometa miting, ili mu je neki metak prozujao blizu ušiju. 

Ne znam kako se to sa Trstom završilo U Beogradu sam čuo kako jedan huligan prijeti drugome: „Ako te samo jednom udarim, tri dana ćeš vikat: Trst je naš.“ 

A ovdje nije riječ o Trstu, nego o drugu Mariću. Ali o njemu – drugi put.