Vjekovo III

(3. nastavak)

Laki nemir je zadrhtao na blještavoj površini mora, koje je već zapljuskivalo obalu zaliva i naša lica koja su starila poput Dorijanove slike. Zumreta je uključila radio i neka laka muzika umiješala nam se u razgovor. Ismet je izvadio kutiju najjeftinijh cigareta i plavičasti dim je zaplovio prozračnom svjetlošću. Kafa je imala ukus sjećanja.
"Ovo je naše pusto ostrvo. U pravu si, Ismete. Ovo je naš mir, vječni. Samo ovaj trenutak je stvarnost, sve ostalo je prošlo zauvijek."
"Ja sam Sonja", došapnula mi je Zumreta dok je prolazila pored mene.
"Lijepo si to rekao. Sve ostalo je prošlo zauvijek. Ali to mene ne oslobađa. Mislio sam da postupam pošteno, a danas više ni u šta nisam siguran. Kad stradaju Komiti, ja sam Sumit, a kad slušam o sumitskim nesrećama, znam da sam bio na strani Komita. Ako se oni jednoga dana i izmire, ja sa sobom neću nikada. Zbog toga me pozljeđuje svaka rijeć o Vjekovu."
"Misliš da je moja krivica manja? Moja priča je moje opravdanje. Ti me pozivaš u mir i vječnost, a mene su granatama i zločinima odatle istjerali. Pobjegao sam. Optužnica protiv nas nije u priči nego u nama. Ti znaš da ja ne vodim nikakvu istragu. Uvijek mi je to bilo strano, a ti si se upravo tim bavio. Kad smo se uoči Nove godine sreli u Luci, nisi mogao prikriti sumnju da te uhodim. Jesam li u pravu?"
"Gluposti. Ti si mene vidio tek u Luci, a ja sam znao da si u vozu i onda kada je polazio iz Utvrđenog grada."
(Nastavak slijedi)

Vjekovo III

(2. nastavak)

Vjekovska noć koja je prethodila tom sunčanom danu bila je tamna i bezglasna. Ni mjesečine, ni daha vjetra, a kamoli ljudskog svjetla ili glasa. Vjekovo je bilo nijemo i slijepo. Tek poneki pucanj čuo se sa Putnikovog brda, jedini znak da ljudi negdje postoje. Noćima su gradom harale bande pljačkaša i ubica, pa su vrata na stambenim zgradama zaključavana već sa prvim mrakom. Zbog toga su svi stanari zgrade u kojoj sam i ja stanovao premrli kada su u neko doba začuli lupu na ulaznim vratima. Znao sam da svi to čuju, ali niko se nije javljao. Po pijanom glasu, kojim je tamna spodoba pred vratima psovala kukavice koji, dok se vodi rat, leže pod jorganima i nisu u stanju ni vrata da otvore neustrašivim komitskim junacima, prepoznao sam našeg novog mladog susjeda. Bio se uselio u stan jednog starog Sumita koji je morao da napusti Vjekovo da bi dušu ispustio nad teritorijom koju kontroliše sumitska vojska. Kada je ušao u zgradu, pošto sam mu otvorio vrata, zagledao mi se drsko u oči i odgurnuo me mašinkom, koju je nemarno držao u ruci, kako bi mogao da, teturajući se, prođe. Podigao sam drhtavu svijeću i osvijetlio svježu krv na rukavima njegove maskirne uniforme i komad razbijene pivske flaše koji je držao u ruci. Shvatio je moj pogled i promrmlao: "Šta je? Šta gledaš? Neko mora da se bori da biste vi ovdje bezbjedno drincali. Ali, doćete i vi na red jednog dana."
"Da, čuo sam da ima slučajeva da se zločini nad vlastitim narodom pripisuju drugima radi izazivanja revolta, ali i u tome što si rekao ima neke smišljene neistine. Tamo niko ne vjeruje, mnogi ne vjeruju ni u ono što vide. To je način da se opstane. Još se ljudi prema svemu odnose sa nadom, koje nisu svjesni, da se to, ipak, dešava drugima."
Narednog jutra, dok sam, silazeći niz stubište, prolazio pored stana novog mladog susjeda, primijetio sam da se vrata polako otvaraju i upravo kad sam se našao pred njima, iz tog stana je izašao pokojni Franjo Matić u okrvavljenoj maskirnoj uniformi. Nasmijao mi se i kao stari poznanik došapnuo: "I u ovom spokoju je dovoljno smisla, ništa ne brinite." "Dobrojutro", rekao sam zbunjeno. "Drago mi je što vas vidim."
I vrata tamne prostorije kafane "More, more" otvorila su se iza naših leđa i pred kafanu je izašla mlada djevojka, crne sjajne kose i tamnih očiju. Odmah mi je bilo jasno: Zaimova Zumreta! Donijela nam je dvije kafe i stavila ih na sto.
"Kako si ti stigla ovdje?"
Pogledala me čudno ispitivački,možda je i ona mene prepoznala, jer se osmijehnula, ali nije mi odgovorila.
"Slušaj, ja zaista vjerujem u pravednost komitskog otpora. Moji Sumiti su me s razlogom progonili. Ali i ovdašnji Komiti mi ne vjeruju. Sumnjaju u moje namjere. A Sumiti, kojih i ovdje ima ne baš malo, naročito gore u planinama, uhode me i ostavljaju mi prijeteće poruke. Ovdašnje vlasti primile su me sa razumijevanjem, dali su mi u hotelu sobu sa telefonom kojeg se plašim. Ta crna slušalica puna je strašnih riječi o mojoj izdaji sumitskog naroda i najrazličitijih glasova o trojanskom konju, kojeg su, navodno, Sumiti ubacili u ovaj mirni zaliv. Mislio sam da si ti jedini nepristrasan sudija, koji će mi dozvoliti da još koji trenutak budem starac koji gleda more. A ponekad mi se učini da me i ti teretiš za sve nesreće i tvoga i moga naroda. Svakoga jutra, kada se nađemo pred ovom kafanom, poteče tvoja priča, kao da krv poteče."

(Nastaviće se)

Vjekovo III

1.


"Ovdje smo, prijatelju, daleko od Vjekova. Najbolje bi bilo da sve to ovdje zaboravimo. Pred tobom je more. Pogledaj. Ovo je naše pusto ostrvo, sunčani hrid za brodolomnike. Tebi je to još i rodni kraj. Zar ne možeš da ne misliš o Vjekovu?"
"Jesi li ti čuo da noćni vozovi saobraćaju po kružnoj putanji? Nisi? A ja sam se u to još u mladosti uvjerio. I još nešto: ne odnosi se to samo na vozove."
Pred mojim očima ležalo je more, prostrano i mirno. Ni južni bjeličasti oblaci, ni svjetlost zimsksog jutra, koje se tek naslućivalo iza obrisa visokih bijelih brda oko zaliva, pa čak ni raspeti galebovi, koji su mi po nebu presretali poglede, nisu mogli da me vrate u ono davno primorsko mjestašce iz prvog dijela ovih zapisa. Djelovalo je strano, nezainteresovano za moje žalne uspomene. Koga su još zanimala moja prva poslijeratna nespretna spoticanja po ovim drumovima? Više ni mene. Među velikim stambenim zgradama i hotelima u parkovima palmi i nekog novog južnog bilja teško sam prepoznavao svoje davne nade u slobodu, koja će sva u bijelom, srećna i pomalo zabrinuta doći odozgo iz brda, ispod one velike smokve ispod puta. Sloboda je zauvijek prošla. Prolazila je i dok sam bio Vjekovu. Učinilo mi se da je upravo značila: sanjati o Nadi iz izloga fotografske radnje, stajati koji trenutak pred samom budućnošću svojom i cijelog čovječanstva i pred suncem koje izlazi iza Ciganišta. Sve je zauvijek prošlo. Svaka nada veća od pokušaja da se preživi još jedan obrt Zemlje oko Sunca činila se nerazumnom.
Sjedili smo pred kafanom "More, more" i raspredali tužne priče. Koliko sam samo nekada izdaleka slutio tu prostranu modrinu! Ali, ni more više nije prepoznavalo moju dušu. Gorčinom me doticalo i dubokim beznađem. Sve su mi ljepote bile bolne. Lažni sjaj sveprisutne surovosti, koji nas nemilosrdno troši. Bio sam čovjek kojeg pozljeđuje radost. A on je pokušavao da me dozove.
"Već sam star i svakog jutra stariji, a i tebe je iskustvo učinilo takvim. Ali i starost ima svoje lijepe predjele."
"Da, da, poznavao sam i ja to osjećanje. Spasonosni lijepi predjeli, pusta ostrva...
I ti se, vjerovatno, sjećaš onog tihog starca Franje Matića, koji je živio sam u onoj trošnoj usamljenoj kući u usorskom predgrađu. Tužni Domit. Istina, pokojna žena mu je bila komitskog porijekla, a i ćerka mu bijaše udata za jednog uglednog Komita. Ali, on je, ipak, bio samo starac. Samotni. Susretao sam ga svakoga jutra pred novinskim kioskom. "Dobrojutro. Vidim da ste dobro i drago mi je." Kao: još jedan, dakle, dragocijen dan. Mislim da sam, u stvari, to ja sam sebi zborio riječi ohrabrenja: i kad mi prođe sve, ostaće još poneko vedro jutro, još će nekome nešto zračiti iz mog lika. Jer, gospodin Franjo se pojavljivao tiho, svoju sijedu, najčešće pognutu, glavu podizao je sporo, ali se uvijek prema drugim licima otvarao srdačnim osmijehom, koji je značio: i u ovom spokoju je dovoljno smisla, ništa ne brinite. Košmarne noći smilovaće se i mojoj nemoći i izbaciće me s vremena na vrijeme na sunčani brijeg, gdje ću kupiti novine i izmijenjati riječi nade sa prolaznicima. Dobrojutro, gospodine Franjo. Drago mi je što vas vidim. Za čovjeka uvijek ima nade sve dok jutrom izlazi na ulicu i kupuje novine."
"Znam, kako da ne, znam i tu blagost i mir koje pronosi ulicama. On je zaista svjedok tih lijepih predjela starosti. U onoj maloj crvenkastoj kući on je otkrio neki razlog svog spokojstva. Ima malo, ali čovjeku i ne treba mnogo samo ako ima taj mir."
"Ne znam šta je tu otkrio, ali u toj užasnoj maloj kući nije našao nikakav mir. Ako mu se ponekad i činilo da ga je našao, to je bio samo privid. Kada mi je onog jutra neki prolaznik došapnuo, pokazujući na tu kuću: 'Noćas su ga ubili staklom od razbijene pivske flaše', vidio sam da su oba prozora na onoj staroj crvenkastoj kući širom otvorena, a bijela zavjesa već je lepršala prema ulici."
"Ako je to istina..."
"Kako? Ne vjeruješ mi?"
"Ja te bar dobro znam, ali tolike neistine se šire kao kuga po našim krajevima. I prosto, ne mogu da vjerujem da se sve to uistinu dešava."
"Nisam ni ja sasvim siguran da je ovo stvarnost. Uostalom, dešavaju se stvari u koje niko ne može biti siguran. Ipak, one se dešavaju. Nema mira ni u starosti, ni u kućici. Ni spasonosnog ostrva nema. Nestalo je sa horizonta. Potonulo."
"Ubili su ga, dakle, pripadnici tvog naroda, nesrećnih Komita. Neka Bog sačuva sve ostale narode od njihove nesreće. A možda je to djelo i mojih takođe nesrećnih Sumita, ili njegovih Domita. Jesi li čuo da neki čine zločine nad svojim ljudima da bi izazvali revolt prema drugim plemenima? Najmonstruozniji oblik politike."

(Nastavak slijedi)

Petričević

Dakle, prije nego što pređemo na objavljivanje III dijela Vjekova , kako smo obećali, još koji trenutak posvetićemo poeziji Ivana Petričevića.

.

Ivan Petričević

.

.

Tebi i meni

.

.

Svršeno sve je. Zar je zastor pao?

Suze u oku prestadoše teći.

Zar više neće tako slatko peći

U srcu bol, za koji sve bih dao?

.

I tebi možda da je malko žao.

Al' ništa zato, doć' će netko treći,

a ja bih bio i bolji i veći

Za ono što znam, da sam prije znao.

.

Nasmij se, mala. Ta život se šali,

A mi smo lude srca njemu dali,

nasmij se, draga. Tužna zvona zvone.

.

Tinjaju jedva još zanosa zublje.

Nečija ljubav sve dublje i dublje

U nepovrat i zaborav tone.

U pauzi

Snimak: Anja Penava

U pauzi između II i III dijela Vjekova pozabavićemo se jednim pjesničkim i izdavačkim kuriozitetom.

Dr Ivan Petričević

Stara fraza da sve prolazi izgleda da krije i sve istine za kojima čovjek traga po svojim nadama, tugama, ljubavima, strepnjama... Ovih dana dobio sam od nekada poznatog dobojskog pulmologa, istoriografa, a evo i pjesnika, dra Ivana Petričevića njegovu knjigu pjesama Lirika . Dr Petričević je u svojim poznim godina u Splitu objavio pjesme koje je pisao u svojoj ranoj mladosti. Zar i to nije jedan od razloga da se uvjerimo da čovjekova umjetnička nastojanja imaju možda i presudnog smisla? I premda sam čvrsto uvjeren da svako vrijeme ima svoj govor, svoj pjesnički izraz, siguran sam i da ova poezija strogo klasične forme, jezika i nepogrešivih metričkih pravilnosti, davno prevaziđenih u pjesništvu, sadrži i vrlo moderne i uvijek aktuelne efekte, istine do kojih se stiže ovim tananim muziciranjem. I ako izuzmemo neke prozne "napomene", pravdanja i slične tekstove, nepotrebno dodate čistoj poeziji, Petričevićevom Lirikom dobili smo još jedan dokaz suvislosti pjesničkog govora.

(U narednom postu navešćemo i dokaz ovih tvrdnji.)

Vjekovo II

(12. nastavak)

7.

Pred položajem treće čete osvanuo je ljetni dan i obasjao dolinu kojom je tekla plitka šljunkovita rijeka i veselo pobrđe koje se pentralo od pitome obale pa sve do brda na kojem su Komiti čuvali prilaze Vjekovu. Prozirna zlatna jara podrhtavala je nad krajem i Boris osjeti da je to u stvari jedan raniji dan, kojeg je već proživio u nekom sunčanom vremenu. Nije bio siguran da li zaista čuje svečani zvon crkvenog zvona ili je taj zvuk u njegovoj svijesti probudila slika zlatnog jutra pred kojom je stajao.
"Čuješ li zvona?" upitao je Branka, koji je čučao pred njim u rovu i začuo nepoznat zvuk koji mu je između dva udara klatna fijuknuo pored glave i tupim jekom utihnuo iza njega.
"Lezi!" povikao je Branko.
Nije legao, ali je uskočio u rov i ponovo začuo isti zvižduk nad glavom.
"Ovaj te ne bi promašio", reče Branko i nastavi da mota duvan u tanki "pelir" za pisaću mašinu. "Ne smiješ tamo da ideš, tu snajperista bije u svako doba. Zar ti to nisam rekao? Tako je nastradao Zoran. Baš na tom mjestu. Čudan je bio mladić. Mnogo se hvalio, a bio je glup isto tako kao ti. Tačno je tu stajao gdje si ti bio. Prvi ga je promašio, a drugi mu je pronašao srce. Uvijek je govorio da ga je stid da legne, da mu se to čini ponižavajuće i kad bi padale i granate, on je stajao onako kako bi se zadesio. Pravo je čudo da ga nijedan gleler nije ni okrznuo. Govorio je da ga čuva Goran Lebdeći, da je on njegov sin i takve gluposti. Kad smo ga dovukli do barake, još je bio živ. Čuo sam da je u bolnici završio. Sa ovog mjesta osmorica su izašla naopačke, sa nogama napred, od starih jedini sam ja još čitav. Ako ćeš da izađeš, ideš tranšejom do kraja, tamo dobro osmotriš i pretrčiš onih desetak metara do ivice šume. Ispod šume možeš da hodaš kako hoćeš i kud hoćeš ako te, ne daj bože, ne nađe granata."
Iz doline, koja je bregovita lebdjela pred njima, Borisu se ponovo javiše crkvena zvona i zlatastim zvucima ispuniše svjetlost rasutu po kraju.
"Čuješ li zvona?" ponovo upita. "Na nekom od tih brežuljaka je domitski hram. Sjećam se da se mogao vidjeti odozdo sa rijeke."
"Bože moj", reče Branko, "kakve sam ja sreće. Uvijek mi pošalju nekog smotanog koji čuje što se ne čuje i vidi nevidljivo. I svi vi iz grada ste, mogu ti reći, pomalo luckasti. O kakvim zvonima pričaš? Prvo što su naši topovi poskidali, bili su zvonici domitskih hramova. Odavna nema ni jednog u dometu naše artiljerije. To, prijatelju, tebi u glavi zvoni."
Krupan, velike, okrugle glave, preplanula lica, sa gustim crnim brkovima Branko je sa izrazom neskrivenog prezira gledao blijedolikog, tananog Borisa.
"Slušaj detonacije", rekao mu je, "slušaj metke, a ne zvona. Ne znam zašto si takav i došao ovdje. Ovo nije za tebe."
"Znam ja da ovo nije za mene i da mi ti to i ne govoriš. Nije ovo za ljude. I nisam ni došao, kako ti kažeš, nego su me doveli. Digli su me sa ulice. Pravo da ti kažem, meni se ne ratuje. Tamo su puni rovovi mojih drugova. Ne daj bože da nekoga od njih povrijedim."
"E, ne može to tako, prijatelju", reče Branko. "Ne može. Kad su te već doveli, kako kažeš, i dali ti tu puščetinu, ima da se boriš. Oni pucaju na nas, a mi na njih. Kad si ovdje, ne možeš da biraš. Ako mi ne pobijemo njih, pobiće oni nas. Sad ti je metak prozujao kraj glave i opet govoriš takve gluposti. Možda te nanišanio baš neki tvoj prijatelj. Nisam ni ja ovdje jer mi se gine ili ubija. I mene su dotjerali. Kao, neka kazna zbog džaka brašna iz humanitarne. I to su me otjerali oni što dižu tone, čovječe, vagone, mercedese... Ali, kad sam tu, ima da budem vojnik sa prve linije - nema spavanja, nema opuštanja ni žaljenja. Gdje šušne - metak! To ti je pravilo. Inače, ode glava. Osmoricu sam ja sa ovog mjesta ispratio, a na meni, vidiš, ni ogrebotine. Nije meni do svega ovoga, imam i ja važnija posla, ali..."
"I sve to zato da bi oni po gradu mogli bezbijedno da pljačkaju, haraju i vode žestoke borbe sa civilima."
"Vi iz grada ste stvarno ludi. I to, izgleda, svi. Ne govorim ja to tebi zbog onih pljačkaša nego zbog nas, čovječe, zbog nas koji smo ovdje. Ništa drukčije nije ni našim dragim nepijateljima tamo. Ne mrzim ja svoje neprijatelje, žalim ih kao što žalim i nas, ali neka mi ne prilaze blizu dok sam ovdje.
Pogledaj samo dolje na livadi, desno od sijena. Vidiš li? Hoćeš li dvogled? Uzmi, pogledaj."
Boris uze dvogled iz Brankovih ruku. Pošto ga je podesio i izoštrio na dvije tamne mrlje na travi, zagledao se, a onda ispustio dvogled na grudobran ispred sebe i sjeo na protrulu prašnjavu fotelju, dovučenu iz obližnje poharane kuće.
"Strašno", reče za sebe.
"Vidiš", nastavi Branko, "to bi i od tebe uradili da im padneš šaka. To što si vidio, to je moj prijatelj, moj ratni drug Dragan Pijetlović, tu je sjedio gdje ti sada sjediš. Volio je neku sumitsku curu Zumretu, stalno je o njoj pričao. Bio je naivan i dosadan. Svi vi iz grada ste budale. Da i ti, možda, nisi tako zaluđen?"
"Zašto ga naši ne pokupe? Treba ga izvući."
"To je sad mamac. Leš je, najvjerovatnije, miniran. Koliko je naših tako nastradalo! A i njihova zasjeda je u blizini. Još je nismo otkrilli, ali tu je negdje, dobro ukopana i maskirana. Pazi, kad budeš na straži, obrati pažnju na taj pravac, mogu da se neprimijećeni privuku. Moraš biti oprezan. Vrlo su mudri. Otvore paljbu iz jednog pravca, a iz drugog se prikradaju sa noževima i bombama. I ne zaboravi: gdje šušne - metak!"
Bdio je prvu stražarsku noć. Gdje šušne - metak! Ne, to ne zvone zvona sa domitskog hrama, to se samo meni čini. Zvoni mi u glavi. I sve ovo što se dešava, dešava se samo u mojoj glavi. I smrt, i rat, sve sam to ja izmislio.
Oblačna noć bez mjesečine. Tek su se nazirali obrisi bregova. I pored toga što je sve izgledalo nestvarno, tu su jedna prema drugoj ležale dvije vojske kao dvije nezgrapne, davno izumrle, nerazumne životinje, razdvojene toplim mrakom i pitomim minskim poljima. Dinosaurusi, o kojima smo u školi slušali?
Ovo su naši rovovi i zvuci koji odatle stižu su naši. U snu se meškolji komitska vojska, treća četa. Neko hrče u rovu. Tako hrče otac u sobi iza zida. Mora da je ponosan i sada ponosno hrče, nije to mala stvar. Doktor Laković ima sva moralna prava. On svog sina nije poslao u neku stranu zemlju da spasi glavu, kao što su mnogi uradili, njegov sin je na prvoj borbenoj. Treba povećati platu povjerenku za zdravstvo, ne nosi on uniformu kao ukras, kao mnogi drugi, ni "magnum" za pojasom, njegov sin ne prodaje opljačkanu robu sa one strane nasipa nego brani Vjekovo, s "papovkom" u ruci bori se za svetu komitsku zemlju, ne žaleći svoj život. On čuje oca kako hrče u susjednoj sobi i majku kako uzdiše na balkonu i čudne zvuke iz doline, iz pravca sijena, koji postaju sve jasniji. Možda to Draganove ruke opipavaju noć, tražeći po travi svoju odsječenu glavu.
A ujutru se polazi u napad, najveći do sada u istoriji komitskih napada. Biće to strašna, krvava osveta pukovnika Runda. Treba ih izbaciti iz rovova i potjerati preko rijeke. Već su napravljeni široki prolazi kroz minsko polje ispred položaja. Tuda će jurnuti hrabri Komiti i nenadano izbiti pred njihove cijevi. Naravno da će biti žrtava, ali biće ostvaren sveti cilj: neprijatelj će biti odbačen od prilaza gradu i odbranjena čast komandanta. A oni komitski borci koji padnu i koji ne padnu, a naročito oni koji padnu, u udžbenicima istorije biće nazivani "junaci sa Putnikovog brda". Ako im se dopada neki drugi naziv, biće razmotren na najvišem nivou. Tom prilikom će i Dragan kod sijena biti izvučen i svrstan u udžbenik.
Šumovi koji su stizali odatle, postajali su sve bliži. Sjetio se da na taj pravac treba da obrati posebnu pažnju. "Gdje šušne - metak!" Uostalom, ako su oni otkrili naše prolaze kroz minska polja, mogu ih iskoristiti prije nas. Da je sada Branko na njegovom mjestu, on bi sasuo nekoliko rafala u tom pravcu i to bi bilo najbolje da uradi, ali je pomislio da bi taj zvuk teže podnio nego oni prema kojima bi meci bili ispaljeni. Nije htio da narušava tako rijetko stvaran mir u ovom kraju. Uskoro će svanuti, mislio je, već su se nazirala sijena, žbunje i drveće, počeće rika topova i sve će biti vidnije i užasnije.
"Borise!" čuo je skoro očajnički prigušeni zov. "Borise!" Sjetio se da je on jedan od onih smotanih, koji čuju ono što se ne čuje i vide nevidljivo. Njemu zvone nepostojeća zvona, dozivaju ga nepostojeći glasovi. Poželio je da se oslobodi tog udesa, da bude snažan i priseban kao Branko, kao većina drugih i kada je ponovo začuo pritajeni zov, prebacio je preklop na pušci na "rafalno", otkočio je, okrenuo u tom pravcu i povukao okidač. Pucnji su odjeknuli neočekivano silno. Učinilo mu se da je jedan grm ispred njega jeknuo i da je u istom trenutku svanulo.
Sa brijega pored šume zvao ga je komandir: "Lakoviću, požuri ovamo!" i još neki ljudi stajali su pored njega.
Nešto kasnije crveni "golf" odvozio je Borisa krivudavom stazom prema putu za Vjekovo, a gotovo istovremeno kada je automobil krenuo sa brijega, otpočela je topovska kanonada.

Vjekovo II

(11. nastavak)

"Dođi!" doviknuo mu je Sumit. "Dođi ovamo!" Lakše mu je bilo da prođe kroz provaljenu ogradu, ali je ipak gurnuo nevelika drvena vrata, pognuo se i ušao u dvorište. Premda obrasle u visoku travu, na mjestima su se još nazirale vremenom izlizane kamene ploče pod nogama. Sjene ižđikalog drveća, koje je prikrivalo staru, bijelo okrečenu neveliku kuću,
stvarale su utisak vlažne ljetne večeri.
Neobično mršav, neobrijan, sa rijetkim sijedim čekinjama po licu Sumit ga je gotovo vukao, hvatajući ga dugim, tankim prstima za uniformu.
"Hajde ovamo, iza kuće! Dođi da porazgovaram s nekim, samo da porazgovaram. Naći će se nešto i da popijemo, naći će se."
Sjeli su na dvije drvene klupe za starim, već natrulim stolom iza kuće. Tu je bilo još tamnije i sjenka kamenog brda, na kojem su se negdje gore, visoko, još vijorile zidine prastare vjekovske tvrđave, bila je prohladna i mirisala je na poznatu iskonsku memlu.
"Vlado moj, rođeni moj", zapištao je čovjek gotovo plačnim glasom. "Pozvao sam te da me ubiješ. Sve ću ti priznati, sve, a ti si pravi vojnik, pravi oficir, moraćeš da izvršiš svoju dužnost.
Iskreno da ti kažem, ja sam kriv za sve ovo. Ti si jedini kome sam to priznao.
Moja glava bila je puna ružnih snova. Misao je nečujna i nevidljiva, ali iz nje plane rat. Ona se širi kao zaraza i kao plamen dohvata sve, oči, ruke, krovove... Gledao sam kako plamte, kako ih plamenovi ližu, kuće mojih komšija, kuće nepoznatih... I onda sam shvatio da sam ih ja zapalio, požar je počeo u mojoj glavi."
Izmršavljelu sijedu glavu spusti na otvorene dlanove.
"Slušaj, Zaime", reče major Jauković, "znamo se toliko godina i ja znam da si kriv koliko i svi ostali. U svakom slučaju, koliko i ja. A što se tog požara tiče, mislim da je iz moje glave krenuo."
"Znaš li, Vlado," reče Zaim odjednom sasvim trezveno, "da je moj Haris tamo, da nas gađa iz minobacača. A? Znaš li?"
"Ne znam, ali mnogi su tamo. Mlad je, zdrav, normalno da su ga mobilisali čim je izbjegao. Takve Komite smo i mi ovdje obukli."
"Ne, ne, Vlado, on nije izbjegao, on se zatekao tamo. To je mala razlika. Ali to nije toliko bitno. Znaš li ti da mi je žena poginula od minobacačke granate, tamo pred mojom kućom, a da je moja najmlađa sreća Zumreta tada ostala bez noge? Trebalo je da se uda za najmlađeg Pijetlovića, Dragana. Rat ih je omeo. Izgledalo je da je pametan i čestit momak. Sada je kod tebe, na Brdu. I kada je počeo rat, nalazio je načina da dođe do nas. Nikada, kada je mogao da dođe u grad, nije propuštao priliku da vidi Zumretu. Podjednako je strepila za njega kao i za Harisa. Otkako nam se to desilo, više ne dolazi. Ako i preboli tu nogu, njega neće. Nemoj da uzdišeš. To ništa ne pomaže.
Ja sa svojim sinom održavam vezu. Održavam vezu s njima tamo, s tvojim neprijateljima. Budi pravi oficir i postupi onako kako se postupa sa takvima."
"Jesi li mu rekao to za majku i sestru?"
"Nisam, ali saznaće. Jednom će saznati. A možda od mene krije da zna."
"A, kako, zar ovo nije tvoja kuća?"
"Ne. Moja kuća je tamo." Zaim pokaza rukom u nekom neodređenom pravcu. "Tamo je moja lijepa kuća. Poharali ste je, opustošili, a sad su se u nju uselile neke opake izbjeglice. A ja ovdje provodim svoju tugu. Zumretu ste mi poslali na rehabilbitaciju. Lijepo je to od vas. Hvala vam. Dobiće i protezu... A ovo ti je kuća doktora Terzića. Stara je i jadno izgleda, pa su je svi zaobilazili."
"Doktora Muhameda? A dolazi li on ovdje?"
"Jednom će doći, sigurno će jednom doći, ali sad ne može. I njega su isprašili."
"Kako to misliš isprašili?"
"Otjerali. Šta će ti to uzdisanje? To, bolan, nikome ne pomaže. Samo metak može pomoći nesrećnom. Takva su vremena."
"Slušaj, Zaime", prisjeti se major Jauković, " čini mi se da si rekao da će se naći i nešto da popijemo."
"Nisam slagao. Sad ćemo da pronađemo. Oni nikad ne bi pomislili da se u bunaru, koji se odavna ne koristi, može naći stara, dobra šljivovica, ona koju smo nekad davno pili." Ustao je i nestao u tamnom žbunju. Čula se lupa, škripa, a onda se iz jednog grma pojavio blijedoliki Zaim sa zelenom flašom u ruci. Iz kuće je donio tri čaše.
"Zašto tri?" upitao je major kad ih je Zaim postavio na sto ispred njega.
"Da ne ustajem ako neko navrati."
"Zar ovdje neko navraća?"
"Pa, ponekad."
"Je li? Prijatelji, ili..."
""Ovako predveče ponekad navrati Goran Lebdeći. Preko njega održavam vezu sa Harisom. Mislim da ti on ne bi smetao. Čini mi se da se vas dvojica razumijete."
Stara domaća šljivovica zamirisala je na toplu prošlost. Major Jauković je to osjetio kao miris vremena u kojem je on bio Vlado, onako kako ga je Zaim oslovio, i to svima koji su ga znali, i Komitima, i Domitima i... svim onim mladićima i onim vjekovskim djevojkama zbog kojih je onda znao da se prepusti tom opojnom dahu i otegnutim uzdasima starih elegičnih sumitskih pjesama. Bilo je tu i mirisa ranog cvjetanja u vjekovskim baštama, roštilja, koji su se večerima dimili pred mnogim krčmama u gradu, mirisa rijeke duboke i prisne, koja je znala sve tajne oblike njihovog djetinjstva, njih samih. Zamirisala je na čitav život blagosti i neznanja i on je sve više zaboravljao očaj i umor, gledao je u rasplakanog Zaima i u jednom trenutku pomislio kako je sve to, ipak, ipak, divno.
S tom mišlju kao ličnom osvetom, inatom zbog pustoši kojoj se nije mogao suprotstaviti, krenuo je u sumrak strmim sokakom. Pustoš je bila još stvarnija, ukrašena bijelim oblacima, koji su bdjeli iznad gotovo svih zaposjednutih kota oko Vjekova.
Ruši se država, mislio je, lomi se kao trula ograda, o koju je pokušavao da se osloni kako bi se održao u uspravnom položaju, slama se kao most, na kojem smo svi plovili i sad svako pada u svoju nesreću. Padanje. Samo padanje i ništa drugo. Možda je to prirodno stanje čovjeka u njegovim godinama, možda svih ljudi u ovom vremenu. Treba mu se prepustiti i shvatiti ljepotu pada i nestajanja. Ipak, pokušao je da se pridigne, oslanjajući se na drvenu ogradu i konačno je s velikim i bolnim naporom uspio da savlada čudnu privlačnost zemlje i da se uspravi na sred ulice s komadom natrule daske u ruci.
Kada je sišao na ulicu ispred Komande, pustoš je već bila tamna. Samo rijetki prozori bi zatreptali slabom žućkastom svjetlošću upaljenih svijeća i kandila, koji su se iz svetilišta raštrkali po čitavom gradskom mraku. Kada je u daljini između zgrada ugledao prigradsko sumitsko naselje na zapadnoj padini, vidio je neobični crni stub kako na toj strmini naglo izrasta. Dim - sjetio se kada se crnilo zavijorilo. Crni barjaci su počeli naglo i brzo da se množe. Izbrojao je trideset dva. Taj broj, mislio je, ima neko značenje. Trideset dva! Čuo je i ponavljao tu cifru u više navrata posljednjih dana. Naprezao se da slabim pamćenjem dohvati smisao tog znaka. Bio je zadovoljan što je uspio da se prisjeti. Znači, još može da misli. Bio je to broj izbjeglih Sumita koji su poslušali njegov poziv i vratili se u Vjekovo. Trideset dvije porodice - tako je glasio posljednji izvještaj. Naredio je da se s njima postupa s posebnom pažnjom i da im se pomogne. Njihove kuće bile su upravo na tom brijegu koji se dimio. Crne mrlje na padini na mnogim mjestima pretvarale su se u neobični sjaj. Vjetar je raznosio dim i otkrivao žarke plamenove. Siromašne kuće vjekovskih zanatlija, radnika, alkoholičara... Možda je taj broj sasvim slučajno isti kao i broj onih koji su mu povjerovali. Jeste, to je sasvim slučajno, zaključio je, kao i sve, i to je sasvim slučajno.
Zastao je na uglu kod domitskog hrama i zagledao se u njegovu unutrašnjost kroz crnu šupljinu gdje su nekada bila velika vrata, ukrašena duborezom. Hram je bio pust, ispunjen tamom, zvijezdama, slabom mjesečinom i mirisom gareži kojeg je nebo tu nanosilo sa zapadne padine. Začudio se kada je shvatio da na tom velikom gradskom raskršću nema nikoga, da nema čak ni obavezne straže iza bunkera načinjenog od džakova ispunjenih pijeskom. Ukidanje tog punkta nije naredio. Nevjerovatno, pomislio je i odmah zaboravio tu činjenicu dok je iz unutrašnjosti bogomolje začuo šumove koji su se ritmično ponavljali. Prepoznao je ljudsko disanje.
Ko može biti u porušenom hramu? Šta tu traži?
Nakašljao se i to je izazvalo bučnije pomijeranje nevidljivog. Zakoračio je kroz otvor i tama se u jednom uglu ispred njega naglo pokrenula. Zateturao je, ali zakratko. Iz džepa oficirske bluze izvadio je "kašikaru" i kažiprstom lijeve ruke brzo i vješto istrgnuo osigurač.
"Ko je unutra?" upitao je i začudio se svom glasu. Odzvonio je isuviše snažno i sigurno.
Glas koji mu je odgovorio, bio je tih, slab i, činilo se, molećiv:
"Čuvar, gospodine."
"Čuvar? Kakav čuvar? Šta čuvaš ovdje?"
"Raspetoga Isusa, gospodine. Ostali smo još samo raspeti Isus i ja", odgovori glas i ponovo se pretvori u disanje.
Major se dosjetio da se ispred hrama nalazi još neoštećen veliki betonski krst sa raspetim Isusom od bronze.
Snažnim prstima desne ruke pritiskivao je "kašiku" na bombi. Ako je pusti, aktiviraće se upaljač i bomba će eksplodirati. Činilo mu se da je pritisak "kašike" na njegovu šaku sve jači što je on jače potiskuje. Znao je da je prenaglio, da je bez potrebe izvukao osigurač, ali njemu nikada nije bilo teško da ga vrati i napravu ponovo učini bezopasnim predmetom u džepu. Pokušao je da prstima lijeve ruke napipa otvor na bombi i osigurač ubaci na njegovo mjesto. Osjetio je da mu prsti na desnoj ruci već podrhtavaju od napora, koji je, dobro je to znao, bio nepotreban. Snaga kojom je potiskivao polugu vraćala mu se kao njen otpor, pa je pomislio da je to uvijek tako ili nekako slično i u svim drugim situacijama, ali svako moguće razmišljanje potiskivala mu je pomisao da može popustiti, da i nesvjesno može otvoriti šaku i uništiti sebe i ljudsko biće koje čuva Hrista. Sjetio se da se prilikom deblokiranja "kašike" osigurač deformiše i da ga je teško vratiti, ali njemu je to uvijek polazilo za rukom. Prstima lijeve ruke uvijek bi vješto ispravio mekani metal, ne pomažući se desnom rukom sa razornim eksplozivom, i utaknuo ga u prorez na bombi. Radio je to nekoliko puta i u potpunom mraku klizeći vrhom osigurača po tijelu "kašike" dok on sam ne bi pronašao svoje mjesto. Kada je još jednom, ko zna po koji put, pokušao da vrhom osigurača pronađe mali prorez, jedna se velika tamna mrlja u uglu pokrenula i on je ponovo čuo nesigurni, tihi glas: "A šta vi tražite, gospodine?" Desna ruka, kojom je jako stezao bombu, za trenutak mu je zadrhtala, pa joj je pošao u pomoć prstima lijeve ruke, koji su napravili neke nekontrolisane, nerazumne pokrete i on je shvatio da oni više ne drže osigurač, da je on negdje u tami, pod njegovim nogama. Brzo je kleknuo i oslobođenim dlanom počeo da grozničavo opipava gomile maltera i kamenja ispred sebe, stežući još jače bombu u drugoj ruci.
(Nastaviće se)

Vjekovo II

(10. nastavak)

6.

"Svo naoružanje treba da ostavite ovdje", reče dežurni u Komandi sjevernog fronta, naginjući se kroz otvor nekadašnje portirnice.
"Ne nosim ja nikakvo oružje", osmijehnu se major Jauković, "ne treba to meni. Zakoračio je uz nekolika stepenika, ne osvrćući se na dežurnog, ali se pred njega ispriječi vojnik sa automatom na grudima. Iza majorovih leđa dvojica njegovih pratilaca isturiše "škorpione" i vojnik zasta zbunjen situacijom koju nije očekivao. Major ga lako potapša po ramenu i prođe pored njega, što učiniše i majorovi pratioci.
Pukovnik Rundo je bio iznenađen.
"Kod mene se ne ulazi sa oružjem. Neka ova dvojica odmah izađu."
"Zar se i mene plašiš?" upita major i, ne čekajući odgovor, obrati se svojim pratiocima:
"Sačekajte me u kolima. Ja mislim da se neću dugo zadržati."
"Plašim se baš tebe, crni majore", odgovori pukovnik dok se major smiještao u fotelju, presvučenu crnom kožom, ispod slike nekog komitskog cara iz srednjeg vijeka. "Šta si mi ovo uradio, nesrećniče?"
"Ja tebe uopšte ne razumijem. O čemu govoriš?" upita major i tek tada primijeti da ga Rundo gleda netremice neprijatnim vodnjikavim pogledom.
"Ne znaš o čemu govorim, a znao si da upropastiš čitavu operaciju, njenu najefikasniju, najljepšu fazu "Hajka kroz oluju". To si znao. "Hajku" si mi upropastio. I zašto juče nisi bio na analizi akcije?"
"Ti dobro znaš da ja u toj akciji nisam učestvovao, ti si neposredno komandovao svim jedinicama, čak nisam bio upoznat sa detaljima."
"Ma, nemoj! A ko je tvojim jedinicama naredio da ne uđu u napad? Ko? Moji tenkovi su prešli rijeku, probili liniju i ostali sami da kao bez glave lutaju pustim poljem, da traže mine koje će ih uništiti, da se međusobno sudaraju, jer tvoji pješadinci nisu krenuli. Jedva sam izvukao tenkove, četiri su nastradala..."
"Je li tačno da si sam gađao vlastite tenkove da njima ne padnu u ruke?"
"Ti to mene nešto zapitkuješ? Otkud ti to pravo? Pitao sam te ko je naredio pješadiji da bojkotuje napad."
"A zašto to mene pitaš?"
"Zato što nisam naivan. Ja nisam budala i kod mene ne pale te prazne priče o Lebdećem Goranu i utvarama, koje, navodno, savjetuju vojsku . Kažu da im je govorio da treba samo njega da slušaju, da samo brane svoje a da ne idu na tuđa sela. Zar nisu to tvoje riječi, crni Jaukoviću?"
"Slušaj, da sam ja komandovao tim jedincama, ja bih bio s njima na položaju. Ne bi trebalo da Goran dolazi. A gdje si ti bio, prijatelju?"
"Znači, i ti me optužuješ? Da, možda, i ti ne vjeruješ u tog vampira?"
"Ja vjerujem svojim ljudima, a oni tvrde da je bio."
"Bože", uzviknu Rundo, podižući uvis pogled i obe ruke, "zašto me kažnjavaš da živim s budalama? Šta sam ti ja učinio?" i ode do vitrine, iz koje izvadi flašu viskija i dvije kristalne čaše, od kojih jednu stavi pred majora.
Major Jauković ustade.
"Hvala, ne treba", reče.
"Šta? Odbijaš moje gostoprimstvo? zajedljivo ga pogleda pukovnik.
"Svega mi je dosta", reče major i bez pozdrava izađe iz prostorije.
Na ulici ga je dočekalo blago poslijepodnevno sunce kasnog vjekovskog ljeta. Vozaču i pratiocima, koji su ga čekali pored crvenog
"golfa" rekao je da idu, da će on sam doći pošto mora još negdje da svrati. Začudili su se i zgledali se međusobno, ali su uradili kako im je rekao i crveni automobil je uskoro zašao za ugao na kraju ulice.
Ostao je sam na sred dana i na sred grada, što mu se odavna nije desilo i osjetio je prijatnost sunčane tišine i praiskonskog mira. Zapalio je cigaretu i pogledao oko sebe. Ne, ne, to više nije bio onaj grad s kojim se prisno družio tolike godine. Nijednog automobila ni iz jednog pravca. Ni prolaznika nije bilo, tek poneki vojnik. Ni ptica. Sjetio se kako mu je nedavno jednog jutra supruga Danica utrčala u sobu dok se on još odmarao od teške i duge noći, i uzbuđeno mu saopštila da su ptice napustile Vjekovo. Naravno, kao i za sve druge nesreće, i za ovu je on bio kriv. Zbog toga je i pomislio da li je ovako zamišljao ishod svega što se događalo od crne zore kada je radio-vezom izdao fatalnu naredbu: "S božjom pomoći, voz polazi!" Ne, ne! Ovo nije bio cilj. Otišlo se isuviše daleko. I srlja se još dalje i dublje po nekoj čudnoj, neuhvatljivoj inerciji zla. Pokrenuta je opasna, neznana mašinerija kojom se više ne može upravljati. Pustoš koju ona ostavlja, znači poraz. Sjetio se onih mladića sa crnim kapama koji su iz nekih drugih krajeva još prvog dana došli da mu pomognu. "Ovi mladići nemaju nikoga", rekao je njihov komandir, "njima su na najgnusniji način pobili sve najbliže, očeve, majke, žene, djecu... Oni nemaju šta da izgube, ali zato nemaju ni milosti. Iza njih ništa ne ostaje." Trebalo se suprotstaviti zavjeri udruženih Sumita i Domita, čak i silom. Ali... Možda je i ovo predstavljanje "nemilosrdnih" bilo lažno. Možda ništa nije bilo istina. Možda istina i ne postoji. Kako se moglo izbjeći sve ovo što se desilo? Nije mogao tačno da odredi spasonosnu formulu. On je radio ono što je smatrao neophodnim i razumnim, ali... Ali, opet nije mogao da formuliše kako je on doprinio pustoši koju je osjećao svuda oko sebe.
Krenuo je uzbrdo strmim sokakom, gdje su donedavno u najvećem broju živjeli Sumiti. Na velikim novim kućama sa obe strane zjapili su prozori bez stakala, crni otvori po zidovima. Miris gareži i tuge. Znao je taj sokak još iz djetinjstva kada je iz svog sela dolazio u grad u školu. Tada su tuda bile postrojene male, trošne kuće, sa baštama i visokim drvenim ogradama. Kada su iz njih stigle da izrastu ovako velike, moderne ruševine? Mora da je prošlo dosta čudnog vremena. Među tim velikim kućama poneka ondašnja mala i trošna, nagnuta, obrasla u korov i kriva stabla starih šljiva, podsjetila bi majora na neka drukčija vremena, u
kojima je bilo svega manje od nade i sigurnosti. Išao je polako, bez cilja, sa čudnom prazninom u sebi. Ni riječi pukovnika Runda, od kojih mu se tek poneka bljutava i gorka zadržala u svijesti, nisu ga uznemiravale. Sve je to ista pustoš, mislio je i jasno osjećao nemoć da nađe opravdanje ili objašnjenje, bar. Provjeravao je misao da je on vojnik, zanatlija i da sve to ne treba njega da brine, drugi treba da misle o tome. Ali i ti političari su neuvjerljivi, što su bučniji, sve su manje razložni, a neki i sami sliježu ramenima.
Učinilo mu se da čuje svoje ime, kao da ga neko šapatom doziva. "Vlado!" Zastao je i razgledao kuće uz strmu ulicu i naglo ostarjele bašte sa izraslim šibljem i osakaćenim stablima. Iza visoke drvene ograde, napola razvaljene, ugledao je izduženo, osmijehnuto lice sa prorijeđenim prednjim zubima i nesrazmjerno velikim krupnim očima. Jedan od zaostalih Sumita - zaključio je.

(Nastaviće se)

Vjekovo II

(9. nastavak)

5.

Operacija "Pomijeranje granice" krenula je odmah, neočekivano, svi su mislili da je granica davno utvrđena.
Prva faza operacije pod nazivom "Zadavanje straha" počela je u ranu zoru dugim, zavijajućim i prolamajućim zvukom sirene. To je značilo da svi preostali i novi građani treba da potraže sklonište po svom ličnom iskustvu ili instinktu. Jer, kada komitska artiljerija počne da sije strah po domitskim i sumitskim položajima, po njihovim selima i gradovima, oni će, nemoćni da joj se suprotstave, gađati Vjekovo. Tako je bilo svaki put, pa i tog dana. Rika topova otpočela je dok je prestala rika ožednjelog lava i nije se stišavala do noći. Brda su tutnjala, grad je podrhtavao, zvonila su preostala stakla na prozorima. I, zaista, u svitanje počeše da se i po gradu množe snažne eksplozije uz praskavi lom stakala i drugog lomljivog materijala, od kojeg bi sazdano Vjekovo. Niko nije, kao ranije, izlazio na prozor da pita: "Gdje je pala?", jer padale su svuda.
Druga faza operacije "Istjerivanje uplašenog zeca" počela je noću. Tada su, valjda, tukli po njihovim rovovima, ali uz artiljeriju zagrmjele su i pješadijske i protivavionske cijevi. Iznad brda velikom vatrom i gustim dimom planulo je nebo. Svjetleće rakete sa padobranima, koje su usporeno padale i osvjetljavale pejzaž i rovove, zablistale su na horizontu. Mnogi ljudi u gradu izašli su na prozore i balkone i stajali opčinjeni.
I Nada odnekud, iz svog košmara izlazi na balkon. Dočekuju je pucnji, čas pojedinačni, praskavi, čas u rafalima dolaze od Putnikovog brda, iza kojeg nebo sja nerazumnom svjetlošću. Kao da su svi, i oni s one strane, i ovi s ove zapucali u mjesec, koji se u prvoj četvrti zatekao pravo ispred nje, iznad zgrade osiguravajućeg društva, koja joj zaklanja pogled na prokleto brdo.
U jednom trenutku utihnuli su pucnji i eksplozije. Kako je svečano! pomislila je, gledajući u daljinu, gdje je velikim vatrometom proslavljan mir. U ulici su se tek nazirale tamne konture zgrada. Nijednog lika, nijednog zvuka. Zakašljala se i začudila kako je taj zvuk odjeknuo čitavom glavnom pustom ulicom. Pokušala je još jednom da provjeri taj odjek i kao odgovor začula nekolika pucnja iz vrlo bliske tame. "Otče naš, iže jesi na nebesjeh, da svjatisja imja tvoje, da priidet carstvije tvoje, da budet volja tvoja, jako na nebesi i na zemlji..." Samo da Zoran ostane živ, da ga ne pogodi metak, da ga ne raznese granata, koja se muklo ponovo oglasila baš tamo negdje na zapadnoj padini. Jer, on je na frontu, tako je rekao Muhamed, a on uvijek govori istinu i sve zna. Jasno je rekao pred tri vojnika i pred Verom. Oni to sigurno mogu posvjedočiti kad se završi rat. Bože, pomozi mu.
(Nastaviće se)

Vjekovo II

(8. nastavak)
...

"Hoćeš li mi, zaboga, već jednom reći gdje si bio, odakle si došao?" upita ga Nada tiho i nesigurno, s prizvukom nekog fatalnog pomirenja, ne očekujući, čak ne želeći odgovor.
"Sjedi ovdje", reče Muhamed, pokazujući na stolicu pored svog radnog stola, "a ja moram da trknem do povjerenika. To neće traja ti duže od nekoliko minuta, a onda ćemo zajedno kod mene. Tamo je i Vera, popićemo kafu i polako razgovarati o svemu. Ostaćeš sa nama do sutra, do isteka policijskog sata."
Odmah je prihvatila ponuđeno odgađanje. Učinila je to ćutke, samo pokretom glave, dok su joj se oči punile maglom.
Laković nije ni ustao, ni pogledao Muhameda kada je ušao. Nemarno je dohvatio sa stola bijeli kartonski omot, na kojem je crnim tušem bilo ispisano: "Dr M. Terzić".
To je vaš dosije sa svim dokumentima, zaključenom radnom knjižicom i rješenjem o otkazu. Treba ovdje da potpišete da ste primili."
Muhamed priđe stolu i, potpisujući, pogleda Lakovića, lako se osmijehnu i prijateljski pomirljivo reče:
"Ne treba ništa da brineš, sve je u redu, sve je u redu" i umorno, sa omotom u ruci izađe iz prostorije.
Nedostajalo je još desetak minuta do početka policijskog sata, a ulice su već bile pune mladih, u različite uniforme obučenih ljudi. Civili šetači već su žurili kućama, a Muhamed i Nada su polako, umorno i nezainteresovano prilazili zgradi u kojoj je bio njegov stan.
Lipe, ispod kojih su išli, mnogo starije od njih, bile su prošarane velikim krastavim ožiljcima i podosta mrtvih grana krilo je zelenilo u njihovim krošnjama. Premda je već bilo prošlo vrijeme cvjetanja, neizbježni ljetni zuj pčela ispunjavao je njihovu starost nekim postojanim smislom.
Bila je to ulica kojom su nekada davno često prolazili sa lepršavim društvom, idući u školu ili vraćajući se iz nje svojim malim, udaljenim kućama. Ali toga sada nisu bili svjesni. Premda tek pedesetih godina, izgledali su stari kao i lipe, kao i domitski hram na uglu ulice, čije su strane još stajale uspravno, iako se kroz otvor za vrata, kojih nije bilo, vidjelo nebo i koji je bez krova i sa okrnjenim zvonikom podsjećao na staru odbačenu dječju igračku.
Nada je bila očuvala vitkost, kojom je još u školi znala da prkosi ludim dječacima i pakosnim drugaricama, a lako valovita, jednostavno počešljana crna kosa nad pravilnim blijedim čelom prikrivala je njenu dob. Ali pokreti i koraci, teški poput uzdaha i nezainteresovane, opuštene ruke odavali su duboku starost kroz koju je prolazila. Njen pratilac tu činjenicu ničim nije ni prikrivao. Sa rijetkom sijedom kosom kao slučajno zaostalom na obloj glavi, zatamnjenog lica, sa kojeg su krupne oči već bile otišle, tromim hodom velikog Ibrage Terzića prilazio je zgradi, na čijem je otvorenom prozoru još izdaleka ugledao Veru. Mahala mu je, valjda, da požuri ili da ne ulazi, ili zbog nečega drugog.
Na ulazu, kao nekakva straža, stajala su tri policajca, ili su to možda bili vojnici, on to nije razlikovao. Jedan od njih, dok su prilazili, upitao ga je da li je on doktor Terzić i zatražio mu legitimaciju. Vera je već bila tu, pored njih, u kućnoj šarenoj haljini, crvenog lica, očito uznemirena, sa obe ruke čvrsto se držala za Nadinu opuštenu ruku. Vraćajući mu legitimaciju, mladić je rekao:
"Treba odmah da napustite Vjekovo, vi i porodica. Autobus već čeka ispred školskog centra. Mi ćemo ovdje sačekati deset minuta dok spremite svoje lične stvari. Imate pravo na dvije putne torbe po osobi. Požurite."
Nada, kao da se tek probudila, gotovo je povikala:
"Ali, ne, ne. Nikako. Ko vam je to naredio? On nikuda neće ići."
"Vaša dokumenta", obrati se mladić Nadi, koja na to nije ni obratila pažnju.
"Ja sam udovica Lebdećeg Gorana. Moj sin je danas..."
"Šta je vaš sin danas?" upita on.
Nada ništa ne odgovori.
"Šta je to sa njenim sinom?"obrati se Muhamedu.
On htjede da objasni, ali odjednom, ni sam to ne očekujući, reče:
"Ništa. Njen sin je na frontu. Bila je samo greška...", a onda stavi ruku na Verino rame, nagnu se prema njoj i, kao u povjerenju, tiho joj reče:
"Hajde, požuri. Ponesi samo ono što ti je neophodno. Meni ništa ne treba."
"Ali, kuda idemo? Gdje nas vodite?" upita Vera.
"Tamo kod vaših", reče mladić, pokazujući prema Putnikovom brdu. "Idete u razmjenu. Njima ste potrebniji nego nama, a mi ćemo za vas dobiti naše. Uostalom, vas tamo traže, vidjećete spisak. A vi", obrati se Muhamedu, "spremite svoje lične stvari, trebaće vam, tamo ne može ništa da se nabavi." Muhamed ga jasno pogleda u oči i nasmija se:
"Nosim ja čitavo Vjekovo."
Mladić sumnjičavo pogleda kartonski omot u njegovoj ruci.
"Ako ne stignete kući do policijskog, bićete uhapšeni", reče Nadi, ali ona to nije čula. Stajala je na istom mjestu, poluotvorenih usta, stajala je tako i onda kada su se Muhamed i Vera već udaljavali sa svojim pratiocima i onda kada se na uglu Muhamed okrenuo i doviknuo joj: "Idi kući, Nado. Idi kući!"
(Nastaviće se)

Vjekovo II

(7. nastavak)

Posebno pažljiv bio je prema svojim školskim drugovima, jer to je bio dio Vjekova koji nije dobio u nasljedstvo i bio je samo njegov. Zato je tog jutra, dok je čuo da su Nadinog Zorana dovezli ranjenog, odmah otrčao na hirurgiju. Ali, bilo je kasno. Već su ga pripremali za transport kako bi oslobodili mjesto za one kojima se još moglo pomoći i tijelo mladića već je bilo na nevelikom stolu sa točkovima.
Nije mogao da odredi šta ga na tom, sada za čitav život i svijet nezainteresovanom, licu podsjeća na osmi razred u vjekovskoj gimnaziji i jedno tako davno proljeće, koje se, takvo kakvo je bilo, moglo desiti samo u Vjekovu. Da, da, bilo je na njemu nečega sa one davne slike iz izloga fotografske radnje i čudio se kako to nije ranije otkrio dok je još živjelo na tom licu. Mnoge radosti, mnoge ondašnje nade kao da su tek sad zaustavljene na tom čelu, blagim, pravilnim linijama lica i zaleđenim usnama. Pusti snovi čitave jedne generacije - mrtvi.
"Šta je, kolega? Da možda i vi ne žalilte Komite?" Bio je to glas doktora Lakovića, sada povjerenika za zdravstvo komitskog štaba. "Ili ste ovoga, možda, lično poznavali?"
Okrenuo se i pogledao svog prijatelja,u čiju su kuću često navraćali i on i Vera i oba sina, koji su bili prijatelji s njegovim Borisom koji je svake godine prvog januara dolazio kod njih da im zaželi sreću. Bio je u šarenoj uniformi sa opasačem, o kojem je visio veliki pištolj u crnoj kožnoj futroli.
"Da, on je iz mog sela", rekao je, aludirajući na seosko porijeklo Lakovićevo i znak raspoznavanja gotovo svih novih vjekovskih uglednika.
Pomislio je koliko je drskosti bilo i u pitanju Lakovićevom i u njegovom odgovoru i shvatio je kako i njega postepeno uvlače u besmisleni rat, što nikako nije želio. Ali povjerenik se nije zbog toga uzbuđivao.
"Vidite li", rekao je, "šta vi nama radite? Znate li kako je nastradao? Privukli su se, preobučeni u naše uniforme, i dok ih je on nudio cigaretama, zaboli su mu bodež u želudac. Shvatate li sad kakav ste vi narod?"
Šta Zoran znači tom Lakoviću? pomislio je Muhamed. I Zoran i Nada? Tek kad je mrtav, uzima ga u zaštitu, a on je brinuo nad svim Zoranovim dječjim bolestima, bronhitisima, upalama... Sjetio se jednog tmurnog dana kad je kod pijace susreo Nadu, usplahirenu i zabrinutu, kako za ruku vuče desetogodišnjeg dječaka. "Ne znam šta mu je", rekla je, "nema snage, ne može da ide... Šta da radim, Muhamede?" Pogledao je nokte na dječakovim rukama, čučnuo pored njega, zagledao mu se u beonjače i odmah prepoznao žuticu, koje je tih godina bilo dosta u Vjekovu. "Izgleda da je žutica, ali sve će biti u najboljem redu, ništa ne brini. Ostaće desetak dana u bolnici. Ti idi kući i pripremi mu stvari koje misliš da će mu trebati, a on će sa mnom." Uzeo ga je u naručje i odnio.
"Slušajte, kolega", čuo je ponovo iza svojih leđa glas doktora Lakovića, "prije nego što krenete kući, svratite u moju kancelariju. Čekaću vas."
Bolničar je već gurao kolica sa Zoranom i on se nesvjesno uputi za njima dugim mračnim hodnikom.
...

(Nastaviće se)

Vjekovo II

(6. nastavak)

4.

Bio je dio Vjekova kao što je to stara tvrđava, glavna ulica, park, rijeka, most, na isti način kao što je to bio i njegov ćutljivi otac ogromne okrugle glave i isto takvog tijela koje se, tako se činilo dok je bio živ, oduvijek, otkako postoji grad, tromo ali staloženo i dostojanstveno kretalo sumitskim sokacima. Doktor Muhamed je imao ponešto od tog velikog, unekoliko i nezgrapnog tijela, ali u mnogo manjim razmjerama, tako da su se tek na njemu jasno ukazale tople, pomalo sjetne oči, krupne i smeđe, iste one koje se na licu njegovog oca, pokojnog velikog Ibrage nisu ni primjećivale. I doktora Muhameda su svi Vjekovljani, bez ikakvog prosuđivanja, prihvatili kao čovjeka sazdanog od istog čudnog materijala od kojeg je bila izgrađena i mahala, od koje je, opet, nastalo Vjekovo. A i on je to osjećao. O tome niko nije govorio, a ni on nikada, ni u

najintimnijim ispovijedanjima, nije spominjao tu svoju neobičnu vezu. Nije to smatrao vrlinom, niti prednošću nego više udesom i zbog toga je svoja dva sina, dok su stasala za let, pustio u bijeli svi jet da ih Vjekovo ne zarobi, a on je ostao tu sa Verom, koja je zajedno s njim dijelila njegovu sudbinu, spočetka, bogami poteško i opirući se, a kasnije sve popustljivije, dok i sama nije postala dio tog ambijenta, precvjetala zova pod zidinama vjekovske tvrđave. Jer, Muhamed se vrlo rijetko odvajao od Vjekova. Bilo je to nešto duže samo za vrijeme studija, gdje je Veru i upoznao, i još ponekad samo nakratko kada je baš morao službeno ili privatno da zanoći u nekom drugom mjestu. Jer, jedino je u Vjekovu mogao spokojno da dočeka tamu, koja se naročito u ljetnim sutonima prisno cijedila niz vlažne zidine ruševne tvrđave ponad njegove stare porodične kuće. Ko zna, mislio je ponekad u takvim trenucima, šta čovjek ima u očima koje naslijedi i šta sve njima po bijelom svijetu traži. Zbog Vere je stanovao u državnoj stambenoj zgradi u novom dijelu Vjekova, ali je svoju staru, neveliku porodičnu kuću u mahali, koju je još Ibraga naslijedio od svoga oca, sačuvao onakvu kakva je bila u sjećanjima najstarijih "kahvedžija" u Vjekovu. U njoj je svake godine provodio odmor, dok bi Veru sa djecom slao na more kod njenih. Jednog ljeta i Vera je tu ostala s njim i od tada i ona je napuštala Vjekovo samo kad se to nikako nije moglo izbjeći.
Kad ih je uoči rata jedne noći posjetio onaj istaknuti sumitski mjesni političar da ih posavjetuje da privremeno napuste grad i da sa neophodnim stvarima pređu u susjedno, čisto sumitskko mjesto, u kojem će, kako je govorio, biti skoncentrisane jake sumitske snage i koje Komiti nikada neće zauzeti, oboje su to energično odbili.
"Bićeš nam tamo potreban", insistirao je političar, a on je, ne unoseći se dublje u predloženu mogućnost, uzvratio:
"Potreban sam i Vjekovu, a, bogami, i meni Vjekovo."
Svoj odnos prema gradu prenosio je i na ljude koji su tu s njim živjeli, jednako na one koji su, kao i on, tu ugledali svijet, kao i one koji bi odnekud dolutali, a kojih je, kako je Vjekovo raslo, bivalo sve više. Nastojao je da bude prisan sa svakim Vjekovljaninom kojem bi zatrebala njegova pomoć, što su svi dobro znali. Vjekovski hipohondri, kojih u svim gradovima, valjda, ima, a ovdje ponajviše, godinama su ga iscrpljivali uvijek novim simptomima svojih umišljenih bolesti, a on im je svaki put pristupao sa istom pažnjom i dijelio s njima istu brigu. "Dobar i budala su braća", govorila mu je u početku Vera, dok i ona nije počela da strpljivo i sa istinskom pažnjom sluša njegove pacijente kada ga ne bi zatekli u stanu,premda je bila profesor u vjekovskoj gimnaziji i njegova profesija nije je mnogo zanimala.

(Nastaviće se)

Vjekovo II

(5. nastavak)

"Slušaj, Marko", reče major nervozno, prvi put obraćajući mu se imenom i ne pominjući mu čin, "granica negdje mora biti i gdje god bila, mi ćemo biti s njene druge strane i u dometu njihove vatre. Uostalom, mi branimo Komite u krajevima u kojima su oni u većini. Da bih pomjerio granicu na potrebnu udaljenost od Vjekova, morao bih osvojiti šest domitskih sela i dva apsolutno sumitska grada. A mi ne vodimo osvajački rat nego štitimo svoj narod."
"Nama je rat nametnut", dobaci tih dana uobičajenu frazu debeli kapetan, koji se pritom promeškolji u fotelji.
"Dobro kaže profesor", upade pukovnik Rundo, "nama je rat nametnut, oni su htjeli rat, a ne mi i kad već hoće, onda im moramo prirediti jedan dobar rat. Moramo ih potući do nogu. Uostalom", pokaza prstom na kartu ispred sebe, "šta će ti ovdje ova prljava sela između naših lijepih sela?" i poče da sriče nazive sumitskih sela oko Vjekova, naprežući se da pročita sitna slova na karti.
"Pa, to su sumitska sela s kojima mi nemamo nikakvih problema, čak su spremni i na saradnju."
"Otkud ona tu?"
"Pa, otkud ja znam, tu su već stotinama godina."
"Ma, nemoj! E, bogami, neće ih više biti u narednih hiljadu. Ne možemo stvarati isjeckanu, prošaranu državu, svoju teritoriju treba da zaokružimo i očistimo. To je naš zadatak. A, što se tiče njihove lojalnosti, ja sa neprijateljima ne sarađujem."
"Ja sam vojnik, gospodine pukovniče i ne ratujem protiv nemoćnih, moj neprijatelj mora imati pušku u ruci."
"A, zbog toga si ti", nastavi pukovnik Rundo, "napravio sumitski korzo u gradu svakoga dana od osam do jedanaest. Stvarno, šta ovo znači - toliki Sumiti slobodno šetaju kao da ovo nije komitska država? Otiđi tamo gdje oni drže vlast da vidiš kako se naši provode. Što prije treba naći načina da nestanu odavde kako znaju. Ovdje za njih više mjesta nema."
"Komiti se bore za ravnopravnost, ali zato treba i drugima da pruže ista prava koja i za sebe traže. Ja sam iz ovih krajeva i znam sve te ljude i sva okolna sela. To su naši susjedi, prijatelji, nisu baš svi oni protivnici Komita i njihovi istrebitelji. Ali, to nije naša briga, mi smo profesionalci. Tim pitanjima treba da se bave civilne vlasti."
"Nema civilnih vlasti", povika pukovnik Rundo. "Rat je i mi smo jedina vlast. Ako i postoje ti krizni štabovi, predsjedništva i šta ja znam, treba da služe nama i rade ono što mi naredimo."
"Gospodine pukovniče, mislim da mi više nemamo šta da razgovaramo. Ja sam spreman da vam predam komandu i ove prostorije, koje vam se, kako vidim, dopadaju."
Pukovnik Rundo odmahnu nemarno rukom.
"Daj, bogati, sjedi. Nećemo ovdje da pravimo pozorište. Nema ti meni šta da predaješ. Ja komandujem sjeverom i odgovaram za stotine kilometara fronta. I nećeš ti meni sad da se izvlačiš, ostaćeš ti ovdje gdje jesi, i ti i ta tvoja vojska, ali u sastavu jedinica kojima ja komandujem. Samo moraš da se maneš tih ćoravih poslova, proganjanja nepostojećih bandi i lebdećih Gorana. Sve su to izmišljotine, nikakve bande ne postoje. To su obične propagandne laži, kojima, evo, i komandanti nasijedaju. Kakav Lebdeći Goran i vampiri! Gluposti. Najobičnije gluposti.
I ne trebaju meni tvoje prostorije, da znaš. Vidiš, komandant grada pojma nema da je Komanda sjevernog fronta smještena u zgradi bivše uprave željeznica. Jer, slušaj, te željeznice neće proraditi dok mi to ne budemo htjeli. Sad nema šta tamo da traže.
A vidim ja da bi ti nekako da se izmigoljiš iz vlastite kože. To neće ići. Ti si ovdje sve pokrenuo, zauzeo mjesta, sela, gradove, otvorio frontove i sad bi da se izvučeš. To ne može, prijatelju.
Slušao sam te juče na radiju kako se pravdaš i izvinjavaš za oštećene hramove i obećavaš da ćemo mi to sve da popravimo. Ako stvarno tako misliš, neće biti popravki, moraćeš iz temelja da ih podižeš. U to ćeš se uskoro uvjeriti.
I šta ono bulazniš i pozivaš izbjegle Sumite i Domite da se vrate u svoje kuće i na svoja imanja, da im niko neće ništa, da dođu da slobodno šetaju po slobodnom komitskom Vjekovu? Gluposti. Sve su te mirotvorne priče meni dobro poznate. Ali, ja sam bio i na zapadu. Tamo su moji vojnici rukama izvlačili leševe izmasakriranih Komita, običnih ljudi, civila, seljaka, žena... Moja je sveta dužnost da to ne zaboravim. I neću. Govore meni tako kao ti - pa mi se borimo protiv toga, ali ne istim sredstvima i šta ja znam... Od Crne planine ja se ne borim više protiv toga nego protiv njih.
Uostalom, ti znaš da ja tebe izuzetno cijenim. On je", obrati se debelom kapetanu, "na akademiji bio prvi u klasi. Znaš ti šta to znači biti
prvi u klasi? Ja sam bio osamdeset prvi, a bilo nas je devedeset. E, ali jedno je klasa, a drugo je praksa. U to ime ćemo da nazdravimo i da se rastanemo kao stari prijatelji."
Glavom dade znak oficiru koji je sjedio najbliže vratima. Ovaj izađe i za koji tren u prostoriju uđe oficir obezbjeđenja sa poslužavnikom i šest kristalnih čaša i bocom škotskog viskija. Spuštajući čaše na klupski stolić, on došapnu pukovniku da je od planiranog vremena preostalo još samo petnaest minuta.
(Nastaviće se)

Vjekovo II

(4. nastavak)

U minut do deset pred zgradom Komande grada zaustavio se vojni kamion sa maskirnom ceradom. Iz kamiona je prvi iskočio oficir obezbjeđenja, a za njim jedan po jedan dvadesetak vojnika naoružanih automatskim puškama. Odmah se vidjelo da svaki od njih dobro zna svoju ulogu. Jedni su ostali na uglovima zgrade, dvojica na ulaznim vratima, po jedan pred svakim vratima u holu, četvorica duž stepeništa i oficir pred vratima kancelarije upravnika ugostiteljstva.
Tačno u deset stigla su dva laka terenska vozila. Iz prvih je iskočio pukovnik Rundo, visok, svijetlosmeđe, prave, zaglađene kose. Samo je važno pogledao prema drugom vozilu, iz kojeg su mu se žurno pridružila još tri oficira u urednim, ispeglanim uniformama. Lakim, brzim, ali strogo odmejerenim koracima prošli su pored svojih straža i ne pogledavši ih.
Major Jauković je još sa sobom raspravljao o nesrećama koje su snašle sve, pa i njega, kad su se bučno otvorila vrata i u kancelariju stupio pukovnik Rundo sa svojim pratiocima. Major je ustao i ostao stojeći iza svog radnog stola.
"Đe si, crni majore?" glasno reče Rundo i raskrili ruke ne prilazeći majoru.
To priprosto "đe" djelovalo je prisno, kao obraćanje prijatelja koji ne moraju u razgovoru da biraju riječi, ali i nadmoćno, kao: pred nižima od sebe čovjek ne treba da obraća pažnju na izražavanje. U stvari, u svakodnevnom obraćanju kod Komita značilo je uvijek i jedno i drugo. I ne uobličivši tu misao, major Jauković je to u istom trenutku nedvosmisleno osjetio. Izašao je iza stola, prišao mu i zagrlili su se. Pukovnik ga je za to vrijeme nekoliko puta nemarno potapšao po leđima, što je imalo isto značenje prisnosti i nadmoćnosti. Držeći ga za ramena pukovnik ga malo odmaknu od sebe, kako bi mogao da ga čitavog, od crne glave do isto takvih čizama, pređe pogledom, što je major Jauković na isti način razumio, osjetivši se kao dijete koje odrasli mjerkaju ocjenjujući kako napreduje.
"Dočekasmo i mi da stvaramo istoriju! A? Dođe i naših pet minuta."
Ostala tri oficira samo su se rukovala sa majorom, a pukovnik Rundo prođe pored njih, sjede za sto i nalakti se između čaure i granate.
"Sjedite, gospodo", reče značajno i pokaza rukom na klupski stolić sa tri fotelje i stolicu uz vanjsku stranu radnog stola. Rundovi oficiri posjedaše uz stolić, a major Jauković na stolicu, koju odmaknu malo u stranu da ne zaklanja trojicu oficira i povuče je još bliže kako bi se mogao osloniti o sto laktom snažne, maljave ruke, kojom je morao pridržavati kosmatu glavu. Pukovnik se upilji u njega plavkastim vodnjikavim očima:
"Slušaj, nije vrijeme za duge priče. Moramo porazgovarati kratko, jasno i otvoreno. Kod mene ti je tako."
"Naravno", reče major, "ne treba gubiti vrijeme."
"Pa, ne bi se moglo reći da ga ti baš štediš", uzvrati pukovnk razgledjući karte na stolu. "Vidim, lijepo si se ovdje smjestio. Nije ti loše. A kako ti je na linijama?"
"Moje linije su čvrste, ljudi su ukopani, postavljena su minska polja, obezbijeđeni rezervni položaji. Svaki proboj na svakom mjestu
može biti odmah osujećen snažnim i brzim protivudarom. Artiljerija je na položajima koji obezbjeđuju apsolutno i efikasno sadejstvo. Sistem veza je kvalitetno postavljen i svakodnevno je u funkciji. Sistem komandovanja... Da, mogao bi biti bolji, ali uz bolji komandni sastav. Ovako... Ljudi su došli iz civilnog života sa svojim predstavama o ratu u kojima dominiraju iluzije o neustrašivim herojima koji ličnom hrabrošću rješavaju bitke. Možda zbog toga i imamo mnoge privatne vojske, pojave hajdučije... Ja insistiram na jedinstvenim oznakama, jedinstvenim uniformama i jedinstvenoj komandi, ali to za sada dosta teško ide. Pojavili su se ljudi sa uniformama i oznakama iz prošlog rata. U narodu kruže priče da ustaju i mrtvi Komiti da pomognu živima. Legende se raspredaju o Lebdećem Goranu, koji je davno izršio samoubistvo i sada predvodi sve mrtve Komite u samoinicijativnim okršajima, koji su van naših planova. Po tim pričama Lebedeći Goran se naročito ističe u napadima na seljačke bande koje noću haraju po gradu. Svi funkcioneri civilnih vlasti vladaju ovdje danju, a noći provode u svojim selima, dok grad tada prepuštaju razbojnicima i pljačkašima, koji su se, navodno, istakli u borbama protiv Sumita. Jedino on sa svojim utvarama iznutra brani grad.
Uz sve to ide i pojava pljačke. Pljačka se sve i pljačkaju svi, te bande najviše, ali i policija, seljaci, a u nekim slučajevima i vojska. Raznosi se državna imovina, sve što se nađe u domitskim i sumitskim kućama i na njihovim imanjima. Roba se specijalnim kanalima iznosi iz zemlje i prodaje, mnogi čelnici iz vlasti u tome učestvuju. Što je najgore, ono što se ne može iznijeti, uništava se. Ima slučajeva da se pljačkaju stanovi vojnika i oficira koji su na frontu, samo ako u njima trenutno nikoga nema. To nepovoljno utiče na moral boraca. Ali, kao što sam rekao, naši položaji su čvrsti i povezani..."
"Dobro, dobro", prekinu ga pukovnik Rundo. "Pravi školski raport. Je li, kapetane?" obrati se jednom debelom, crvenog lica oficiru koji je žmirkao sitnim očima, uvaljen u fotelju. "Za ovo bi dobio prelaznu ocjenu u svakoj podoficirskoj školi. Šta ti misliš?"
Kapetan se samo neodređeno osmijehnuo, a pukovnik Rundo je ponovo pogledao majora Jaukovića:
"Znaš, kapetan je univerzitetski profa, predaje... Jel' ono biologiju? Nije važno. Ali, da se vratimo na tvoj izvještaj. Kažeš, linije su čvrste, a ne kažeš da si front postavio na nekoliko kilometara od grada, da je Vjekovo u dometu njihovih minobacača, da mogu i ovakvim praćkama da te gađaju" i pritom pokaza na krnjavi metalni komad na stolu. "Granicu treba pomjeriti mnogo, mnogo dalje."

(Nastaviće se)

Vjekovo II

(3. nastavak)

3.

U Komandi grada neobična uznemirenost. U velikoj sali, nekadašnjoj kafani, sada odmorištu i okupljalištu vojne policije i lične garde majora Jaukovi}a, bilo je neobično tiho za to doba dana. Za jednim stolom sjedio je u invalidskim kolicima mladi snažni poručnik, tenkista, kome su obe noge bile amputirane. Pio je kafu i pušio, zagledan u šank iza kojeg je premorena sredovječna kelnerica radila nešto žurno kao da je kafana bila puna gostiju. Brisala je već obrisane čaše i šoljice za kafu. Iz kuhinje se čula lupa i mnogi nervozni prigušeni glasovi.
U prostranom holu ispred kafane dežurni oficir u šarenoj maskirnoj unformi stajao je iza pulta nekadašnje garderobe i upozoravao stražara da ne pušta nikoga, da je major zauzet, da danas nikoga neće moći da primi i da svi dođu sutra u isto vrijeme. Dvojica vojnih policajaca u sivomaslinastim uniformama sa bijelim opasačima stajali su na prvom zakretištu na stepenicama koje vode u prostorije Komande.
Gore, u nekadašnjoj kancelariji upravnika ugostiteljstva za radnim stolom između sjajne zlataste čaure topovske granate i krnjavog zadnjeg dijela minobacačkog projektila, koji je nedavno eksplodirao pred ulazom u zgradu, lebdjela je velika glava majora Jaukovića sa gustim brkovima i isto takvim obrvama na zabrinutom licu.
Svi u zgradi bi s vremena na vrijeme pogledali na satove. U deset u Komandu je trebalo da dođe već čuveni pukovnik Rundo, koji je svojim tenkovima i jurišnom pješadijom zauzeo glavna domitska uporišta i sumitska naselja na sjeveru i ušao u gradove koje su oni tamo držali. Do sada izolovana vojska majora Jaukovića bila je na taj način povezana sa komitskom vojskom u ostalim krajinama i stavljena pod jedinstvenu komandu, a Vjekovo putevima povezano sa drugim komitskim gradovima i čitavim svijetom. To je, istovremeno, značilo da će u Vjekovo uskoro stići kafa, cigarete, hrana, alkohol, novi komitski novac i da će proraditi prodavnice i kafane. Već se znalo da će u Vjekovu biti komanda sjevernog fronta i da će slavni pukovnik Rundo biti komandant.
Major Jauković bi prethodno pogledao na sat, a onda otvarao ladicu svog stola, iz nje vadio čašu i ispijao gutljaj dobre domaće prepečenice, koja je u znatnim količinama zaplijenjena prilikom zauzimanja jednog bogatog domitskog sela, a tri flaše su pripale i komandantu kao ratni plijen. Čašu bi pažljivo vraćao u ladicu i ostajao zagledan u vojnu kartu na stolu, na kojoj su debelim crvenim linijama bili označeni njegovi položaji, a plavim položaji njegovih neprijatelja. Zatim bi tu kartu upoređivao sa kartom nađenom kod jednog zarobljenog neprijateljskog oficira. Na toj karti njegovi položaji bili su označeni plavom, a njihovi crvenom bojom. Mislio je kako su i on i mnogi domitski i sumitski oficiri bili u istoj, zajedničkoj vojsci i prošli iste vojne škole, u kojima se uvijek na kartama neprijatelj označavao plavom bojom, pa je osjetio nelagodnost, skoro uvredu, što su tu njegovi položaji bili plavi, jer on nikome nikada nije bio neprijatelj i uvijek je bio na pravoj strani. Čak je i na taktičkim vježbama izbjegavao ulogu "plavog", koji je uvijek bio napadač i morao da bude poražen.
Još nije bilo deset sati kada je u sobu ušao dežurni oficir i, zadihan od trčanja uz stepenice, izgovorio:
"Sa naših punktova u glavnoj ulici ispred i iza Komande javljaju da su oba raskršća zaposjeli oklopni transporteri pukovnka Runda i da njegove starješine zahtijevaju da naše straže odmah, pa sve do daljnjeg, napuste punktove."
"U redu", reče major Jauković, "neka bude tako, a za to vrijeme neka se vojnici sa punktova odmore dolje u kafani."
Pukovnik Rundo, mislio je major, bio je mlađi od njega, a, eto, na samom početku rata već je pukovnik. Nije mu se baš dopadao taj Rundo. Činilo mu se da je suviše razmetljiv, lakomislen, pa čak i nedovoljno odgovoran u službi. Bio je sklon kafani, veselom društvu i volio je provode sa slučajnim djevojkama. Ali od početka rata uvijek je bio na najosjetljivijim mjestima i o njegovim ratnim uspjesima već su se pričale nevjerovatne priče i u vojsci i u gradovima kroz koje je sa svojim oklopom prošao.
U pet minuta do deset u sobu je ponovo utrčao dežurni oficir sa još jednim nepoznatim oficirom, preplanulim, u vidno zapuštenoj maskirnoj uniformi, sa nekom neobičnom stranom automatskom puškom u ruci i bomabama o opasaču.
"Oficir obezbjeđenja pukovnika Runda, gospodine majore", rekao je i ovaj put zadihano, "zahtijeva da naše obezbjeđenje i vojna policija napuste zgradu i sve punktove oko Komande. Vojnici sa ona dva punkta, koji su upravo ušli u kafanu, kao i svo osoblje, treba takođe da napuste zgradu."
Major Jauković se osmijehnu. Primijetio je da ga ovaj oficir,s kojim je prisan i svakodnevno u društvu, prvi put oslovljava sa "gospodine majore".
"U redu, obrati se on Rundovom oficiru, "ali preporučio bih vam da ne dirate ranjenog poručnika, kelnericu i kuvare."
"Hvala na razumijevanju i na savjetu. O tome ćemo razmisliti", reče oficir i brzo se udalji iz prostorije. Za njim izađe i dežurni oficir, uputivši s vrata majoru Jaukoviću izraz čuđenja i nezadovoljstva.
Tako se stvara "imidž", pomisli major Jauković, tako se pravi karijera. Neki oficiri to dobro znaju, ali za trenutak pomisli da znaju samo to. Njemu to nije potrebno. On je uradio ono što je smatrao da treba da uradi. Naoružao je i organizovao Komite u ovom kraju, formirao jedinice, preduhitrio Domite i Sumite, po nekim saznanjima, samo za nekoliko sati, ako i to nije bila obična propaganda onih zadriglih političara, koji su ga uvjeravali da su otkrili njihove spiskove za likvidaciju uglednih Komita, na kojima je on na prvom mjestu. Istina je da on te spiskove nikada nije vidio, ali je vjerovao u to sve dok preko radija nije čuo kako jedan od tih političara tvrdi za svoje ime da je bilo prvo ispisano, a kasnije su to činili i još neki, čak se i jedan sveštenik hvalio da je svojim očima vidio svoje ime. U početku je čvrsto vjerovao da je zaista na pravoj strani, premda nikada nije mogao da razumije kako svoje drugove može smatrati neprijateljima i ratovati protiv onih s kojima je još donedavno pio kafu u toj istoj kafani, dočekivao nove godine, dijelio lijepe dane i vesele noći. Ali i mnogi kasniji događaji oteli su se njegovoj kontroli. Svi se danas pitaju zašto je onoga dana ubijeno više Sumita i Domita koji nisu pružali nikakav otpor, koji bi sigurno bili lojalni i komitskoj vlasti, zašto je spaljeno toliko njihovih kuća, u kojima bi danas mogli da žive Komiti izbjegli sa sjevera i juga, jer već je i iz sumitskih krajeva bilo sve više izbjeglih.... A zašto o tome njega pitaju? Tu haraju razne grupe sa nekakvim svojim vođama, za koje on nije ni čuo, pa tu je i nesposobna civilna vlast, nekakvi bogati seljaci koji gledaju samo svoja posla, pa policija koja, umjesto da pravi red, i sama učestvuje u pljačkama i rušenjima. A on treba za sve to da odgovara, da traži pohapšene i opljač-kane Sumite i Domite po raznim zatvorima i spiskovima, da tješi sumitske žene koje ga mole da Komiti poštede njihove muževe i djecu, da obilazi linije na frontu i odgovara svakom vojniku za svaku nepravdu koja je njemu ili Bogu nanesena. A šta on može da uradi kada se kapetan Zorić napije sa čitavim bataljonom i ludo izgubi pedeset mladića? Može da vještim manevrom i iznenadnim udarom vrati položaj, otjera razbješnjele Sumite, koji imaju mnogo jače motive za borbu jer su protjerani, da ubija druge mladiće sa one strane Brda i da ide za popom po sahranama oborene glave, da ga noću razdiru oči majki, očeva i djece i šuplji prozori sa sumitskih ruševina. A mogao bi isto ovako kao pukovnik Rundo da front pravi oko samoga sebe i da ostane nedostupan za sve, naročito za tužne i nesrećne. Ali, neka on sada preuzme odgovornost, neka malo zasuče rukave, neka vidi kako je upravljati nesrećom. Lako je komandovati oklopnim jedinicama...

(Nastavak slijedi)

Vjekovo II

(2. nastavak)

2.

Bio je deseti sat ljetnjeg prijepodneva. Sunce je drhtalo na velikim prozorskim staklima vjekovske bolnice. Na prostranom bolničkom krugu s vremena na vrijeme pojavila bi se tek poneka prilika u bijelom mantilu i iz paviljona u paviljon prešao bi poneki mladi čovjek na štakama u plavoj pidžami. A na sred kruga - Nada u tamnoj odjeći kao crna ptica odnekud pala posred te blještave bjeline. Nije se osvrnula na zlokobni zvižduk koji je zasjekao nebo iznad grudnog odjeljenja, ni na snažnu detonaciju, ni na praskavi lom stakala, ni na zavijajući jek sirene za uzbunu. Stajala je kao da se ništa ne dešava izvan nje same. Nije bila u stanju da se odluči ni na jedan pokret koji nije razrješavao njen strah, a nije znala ni kuda da krene ni šta da uradi. Bila je ispunjena Zoranovim likom i njegovim riječima. Još juče u ovo doba gledala ga je i slušala njegov glas i govorila mu nešto što nije imalo nikakvog smisla, tako joj se bar sada činilo. Bio je to njihov posljednji susret.
"Nećeš zakasniti", doviknula mu je iz sobe, dok je on navlačio vlažni šinjel u predsoblju. "Tamo nikada ne možeš zakasniti."
Kada je i ona stala pored njega pred ulaznim vratima, shvatila je da je njen sin već zreo muškarac, ali je u trenu vidjela dječji sjaj na njegovom licu, naivnu blagost u tamnim očima i suzdržanom osmijehu. Pomislila je kako je to naslijedio od svog oca, još lebdećeg, Gorana, jer se pričalo da se ponovo pojavio među živima i da predvodi jednu grupu najžešćih Komita.
"Čuvaj se, molim te", rekla mu je, uvjerena da mu govori ono najznačajnije što je imala da kaže, pa zbog toga još jednom ponovi: "Molim te".
"Naravno da ću se čuvati", rekao je Zoran, "nema nikakve potrebe da me moliš. Ali, i ti treba da se čuvaš. Često tamo osluškujemo kako preko naših položaja prelijeću granate ovamo, na grad. Ponekad tačno mogu da im odredim pravac i to je najčešće ovaj pravac na kojem se nalazi naš stan. Zar nije tako? Uglavnom padaju na ovom pravcu?"
Sjetila se kako je nedavno uzbudio zvuk granate dok je stajala na balkonu, kako je eksplozija bila nevjerovatno snažna, kako je dolje na ulici neki prolaznik panično pokušao da se zakloni otvorenim kišobranom i kako je u istom trenutku kišobran nestao, a on ostao da leži na trotoaru. Uveče je razmišljala o tome kako nije smogla snage da izađe iz stana i pomogne čovjeku na trotoaru, kako ona ne bi mogla da gleda njegovu krv, otvorene rane... A da je to bio Zoran? pitala se. Šta da je to bio Zoran? Mogla bi, kako da ne bi mogla! Dlanovima bi mu zatvorila svaku ranu, zaustavila svaku bol. Svakako bi mogla.
"Ti se čuvaj", rekao je Zoran, "a za mene ne brini. Tamo i nije tako strašno. Samo je meni dosadilo. U stvari, dosadilo je svima. Rov, kiša, sunce... Ali, sve će se to brzo završiti, svima je preko glave glupog ratovanja i užasa, kojih je, budi sigurna, više ovdje u gradu nego tamo. Doći ću iduće sedmice opet, ako se prije ne završi rat."
Pokušao je da se nasmije, ćak je u tome i uspio, istina, nekako suzdržano, uzeo pušku koja je bila prislonjena uz dovratak, namignuo joj šeretski i otrčao niz stepenice.
Te slike i tih riječi nije mogla da se oslobodi dok je stajala na prostranom bolničkom krugu. Slušala je njegove korake niz stepenice, onda bi joj se učinilo da dolaze njoj iza leđa ili sa internog, onda sa grudnog, sa hirurgije... Nejasno bi osjetila čudnu krivicu što se tog njihovog posljednjeg razgovora sjeća sada kad još, ipak, ima nade. Kako joj uopšte to pada na pamet u ovim trenucima u kojima se,činilo joj se, rješava njegova sudbina i kada bi trebalo da i ona nešto odlučno uradi? Istovremeno je osjećala i bol što ga nije prisno zagrlila, što se nije osmijehnula na njegovu šalu nego je dozvolila da ode ispunjen njenom šutnjom. Znala je i da su sva ta razmišljanja i samooptuživanja suvišna, da im se i sada, kao i uvijek, odaje upravo onda kad treba nešto da uradi. A, šta?
Kad joj je jutros onaj glas javio da je Zoran ranjen i da se nalazi na hirurgiji, nije se sjetila da upita je li ranjen lakše ili teže. Otelo joj se samo neumjesno pitanje: "Zašto?" I dotrčala je tu, pregledala sve ranjenike i sve spiskove sa njihovim imenima i briznula u plač. Rekli su joj da je vjerovatno greška, da ne treba da se brine, da... Nešto se, ipak, desilo, ne može tek tako otići. Neko treba da joj pomogne. Ali, gotovo svi ljekari i bolničari koje je poznavala još iz mladosti ili čak i iz djetinjstva bili su protjerani, ili su sami napustili nesrećno Vjekovo.
Sjetila se doktora Muhameda i u istom trenutku je vidjela kako joj prilazi odnekud iz djetinjstva, onda iz mladosti... Dotakao je za ruku neobično prisno i glas mu je bio tajanstveno tih:
"Hajde ovamo kod mene da se odmoriš. Nije dobro da tu stojiš, vidiš da padaju granate."
"Ne, ne, nemam vremena. A zašto da se odmaram? Znaš li šta se desilo sa Zoranom?"
"Da. Teško mi je. Zaista mi je teško. Upravo sam bio tamo."
"Gdje? Gdje je? Na odjeljenju ga nema. Ni na spisku. Sve sam pregledala."
Doktor Muhamed duboko uzdahnu.
"Muhamede, gdje si sad bio? Gdje si bio?"
Pored njih se zaustavi više vojnih bolničkih automobila. Pritrčaše bolničari i počeše da izvlače nosila sa ranjenicima.
"Odakle su?" upita doktor.
"Sa Putnikovog", odgovori mladić u uniformi. "Ima ih petnaest. Gdje da ih nosimo?" "Na dječje, tamo još ima mjesta", reče on i ponovo je uhvati za ruku. "Hajde u moju kancelariju da se odmoriš i da porazgovaramo."
"Gdje si bio, Muhamede?" nastavi ona molećivo.
"Ma, nemoj... Sačekaj. Hajdemo unutra."
Ona pogleda u pravcu iz kojeg joj je prišao. Pokretom glave pokuša da odagna misao.
"To nije moguće. To meni mora neko jasno da kaže. Ne može to tako, doktore, ne može to tek tako", promrmlja i zagleda se u suzne oči svog školskog druga iz prve klupe, starog i umornog i pusti ga da je lagano povede s tog užasno velikog bolničkog kruga, oivičenog prozorima sa kojih su ih pratile mnoge oči koje su znale nešto sudbinsko.

(Nastavak slijedi)

Vjekovo II

1.

Prema onome što se prethodnih mjeseci dešavalo u drugim krajevima, mogli su se naslutiti i događaji koji su tog proljeća potresli i Vjekovo. Ljudi su se i ovdje prisjetili svog plemenskog porijekla i jasno se podijelili na Sumite, na Domite i Komite. Sve više su se družili tako podijeljeni u svojim plemenskim grupama, čak su i na odjeći počeli da nose detalje nekih davnih plemenskih oznaka i u govoru da upotrebljavaju arhaične izraze nepoznatih plemenskih jezika, koji su se sačuvali u pamćenju. Ipak, bilo je mnogo onih koji su se ponašali kao da će sve opasnosti, koje su se kao istinske nesreće već dešavale drugima, mimoići njihov grad, u kojem se od posljednjeg rata ništa značajno i nije dogodilo. A i taj rat je tuda samo protutnjao i tek nekolike avionske bombe, koje su porušile najljepše kuće oko stare željezničke stanice i veliki betonski most na rijeci, stotinjak pobijenih pobunjenih Komita iz okolnih sela i nekoliko zataškanih zločina svjedočilo je o značaju ovoga mjesta, koje, dakle, ni svjetski rat nije mogao da zaobiđe.
Pošto plemenski rat, koji se sada s vremena na vrijeme razbuktavao po mnogim okolnim krajevima, nije bio onakvih razmjera, sasvim je logično bilo da će Vjekovljani u tim nesrećama učestvovati samo kao navijači pred televizijskim ekranima, kako su se i inače odnosili prema svemu što se u svijetu dešavalo.
U tu ulogu su se mnogi već bili sasvim uživjeli i u kafanama slobodno izražavali svoje navijačke strasti, opredjeljujući se javno za pojedine učesnike nemilosrdne utakmice, koja je već i u njihovoj bliskoj okolini odnosila prve žrtve. Ni komitske izbjeglice iz krajeva koje su Domiti već bili zauzeli nisu mnogo uticale na stav uspavanih Vjekovljana. Jeste, rat se već kao požar širio svuda uokolo, i Komiti, i Domiti i Sumiti već su imali svoje vojske, a odjeci topovskih kanonada sve češće su se čuli i po vjekovskim sutonima. Ipak, sve se to dešavalo izvan grada.
Za svaki slučaj vjekovski Sumiti su u svojim predgrađima držali naoružane noćne straže, a po okolnim komitskim selima nicala su utvrđenja od zemlje i oborenih stabala. Domiti, kojih je ovdje bio neznatan broj u odnosu na broj pripadnika druga dva plemena, nadali su se u savez sa Sumitima i u Domite iz drugih, udaljenijih krajeva koji će doći da porobe i njihove Komite i prisile ih na poslušnost, kao što se dešavalo u svim dotadašnjim ratovima. Komitske izbjeglice, koje su stizale iz tih drugih krajeva, pričali su da su Domiti tamo nemilosrdni i upravo onakvi kakve su i ovi vjekovski priželjkivali.
Prema kasnijim događanjima može se zaključiti da je ta tradicionalna vjekovska usnulost i nezainteresovanost bila prividna i da su se mnogi, naročito mlađi, u sva tri tabora potajno pripremali za međusobni obračun. Ali ono što se tog proljeća desilo, za većinu Vjekovljana bilo je nestvarno. Čak i oni koji su preko Putnikovog i drugih brda pobjegli ispred dobro naoružanih, rasrđenih Komita, koji su se u neočekivanom broju sjatili sa svih strana, nisu vjerovali da se to uistinu zbiva, a svi, i jedni, i drugi i treći, uporno su se nadali da je to samo epizoda, koja će brzo proći, da sve to i nije toliko ozbiljno i da se pravi rat, ipak, događa negdje drugo. Pa i oni koji su u svemu tome najneposrednije učestvovali, koji su protjerivali zaplašene Domite i Sumite, pucajući preko njihovih glava, ali ponekad i obarajući cijevi niže, kao da su bili zbunjeni svojim činom. Kao da to neka viša sila upravlja njihovim postupcima.
Kada je komitski vođa major Jauković naredio da svi preostali vjekovski Domiti i Sumiti do šesnaest sati onog vedrog proljećnjeg dana predaju naoružanje, još su mnogi mislili da će pravi rat zaobići Vjekovo. Zbog toga se i onima koji su iza spuštenih roletni u stambenim zgradama posmatrali neobičnu kolonu ljudi koji su krenuli glavnom ulicom da predaju naoružanje, i ta slika činila nestvarnom. Pa, i oni koji su išli u koloni pred skrivenim očima svojih sugrađana, noseći na ramenu vojničku ili lovačku pušku, mitraljez ili samo pištolj u obješenoj ruci, nisu izgledali uplašeni, pa čak ni zabrinuti. Tom nestvarnom i pomalo šaljivom tonu ove situacije doprinosila je i lepršava, ne baš sasvim čista, bijela zastava, koju je na čelu kolone na dugoj krivoj motki nosio poštar Sabit, poznati lakrdijaš i pijanac, stalni gost krčme "Kod crnog đavola". Ali, kada je u šesnaest sati preko zvučnika, postavljenog na krov crvenog automobila, koji je milio gradom, saopšteno da major, nažalost, nije zadovoljan predajom naoružanja, postalo je jasno da situacija nije baš smiješna.
Vjekovo je palo. Tako je glasila vijest objavljena na sumitskom radiju. Vjekovo je oslobođeno - objavio je komitski radio.
Velika zgrada nove željezničke stanice je opustjela. Mnogi željeznički kolosijeci izgledali su kao tu zaboravljeni. Vozovi više nisu stizali u Vjekovo ni odlazili iz ovog grada. Zvonik domitskog hrama štrčao je bez krova i zvona. I vrh visokog minareta na sumitskoj bogomolji bio je odletio za nekim bijelim oblakom. Mnoge sumitske kuće, nadžidžane jedna uz drugu na zapadnoj padini, bez stakala na prozorima, sa izranjavljenim i ponegdje i nagorjelim zidovima, bile su puste. Vratima je mlatarao vjetar, zavjese su lepršale kroz šuplje prozore. Moderno zdanje školskog centra pretvoreno je u izbjeglički logor. Po njemu su bauljali starci, žene i djeca izbjegli sa sjevera ispred domitske vojske. Gimnastička sala pretvorena je u veliku spavaonicu, skladište strašnih snova i ljudskog vonja. Ispod vratila, razboja, razapete mreže za odbojku ležali su bivši i budući gimnastičari. I sve druge prostorije bile su zauzete od strane žalosnih izbjeglica, kojih je bilo i pod šatorima oko zgrade, gdje su se danonoćno dimile vojničke poljske kuhinje i mnoge male izbjegličke vatre. U tom prostoru mogao se vidjeti i poneki mršavi konj, ispregnut iz kola, kojima su srećnici uspjeli da umaknu smrti, pušten da okolo pase škrtu, ugaženu travu i da se sam snalazi na slobodi. I poneka krava, mučući izgubljena, prošla bi gradom, a mnogi psi, najrazličitijih pasmina, udruživali su se u čopore, od kojih su se rijetki prolaznici sklanjali. Životinje su skapavale zatvorene u štalama po sumitskim predgrađima. Do grada je dopiralo nemoćno mukanje i njiska, a svake noći, tačno u dva sata čula se neobično potmula rika. Neki su tvrdili da se iz nedalekog zoološkog vrta oglašava ogladnio i ožednio lav, a neki, opet, da ga na tu riku izaziva miris ljudske krvi sa okolnih brda, odakle se i danju i noću čula pucnjava.
Gradskim ulicama često bi uz zaglušujuću buku projurili automobili, iz kojih bi rafalima iz automatskog oružja mladi, u šarene uniforme obučeni, Komiti rastjerivali nevidljive oči sa prozora, kako bi mogli da bez podozrivih pogleda upadaju u stanove i odvode preostale Domite i Sumite. Ponekad, u smiraj dana iz pravca izbjegličkog logora u školskom centru čula se harmonika. Pričalo se da to neki komitski izbjeglica iz sjevernih krajeva žali za svojom razorenom kućom i doziva nestale ukućane.
Od osam sati, kada je prestajao policijski čas, pa do jedanaest, kada je ponovo počinjao, građani su izlazili na suncem obasjane ulice da razgledaju ostatke prethodne noći i susretnu prijatelje ili rođake. Mnogi su te sate provodili kod poljskih ručnih pumpi u redovima za vodu. A na ulicama je bilo najviše onih koji su išli oborenih glava, skupljajući po asfaltu ostatke nedopušenih cigareta, koje su bacali uniformisani. Ipak, u to vrijeme Vjekovo se sjećalo nekog davnog života, koji i nije bio tako davno, ali se svakim danom sve više udaljavao. U glavnoj ulici prijatelji su se susretali srdačno kao da ih od njihovog posljednjeg susreta nije dijelila tek jedna noć i kao da se sutra ponovo neće susresti na istom mjestu. Istina, često se dešavalo da se neko ko je još juče bio tu, više nikada ne pojavi. U početku su nestajali Sumiti i Domiti, a kasnije i sami Komiti, koji su koristili razne veze i kanale da pobjegnu iz oslobođenog Vjekova, pa su i ta praznična jutra postepeno sasvim opustjela.
Sa juga i zapada grad je bio opasan rovovima, koje su preko čitavog širokog Putnikovog brda Komiti prokopali i zaposjeli. To je upravo ono brdo preko kojeg su izbjegli Sumiti i Domiti i kojima više nije bilo povratka u Vjekovo. U tom pravcu su bili okrenuti mnogi topovi i hiljade puščanih cijevi. Istok su branila komitska sela, koja su s te strane razbacana po svim brdima, a na sjeveru su još bili otvoreni putevi kojima su stalno pristizale nove komitske izbjeglice sa zavežljajima robe i pričama o surovostima njihovih susjeda Domita. Jedne večeri ulicama Vjekova uz tutanj i grmljavu prošli su tenkovi i kamioni puni bučnih Komita, koji su rafalima preko vjekovskih krovova označili strašni osvetnički pohod na sjever.
Vjekovo je danima podrhtavalo.
Za to vrijeme utvrdile su se i domitske i sumtske vojske na jugu i zapadu sa druge strane Putnkovog brda i otpočela je beskrajno duga borba pred vjekovskim prozorima.

Podrška II

Koristeći ovu pauzu prije nego što nastavimo sa objavljivanjem drugog dijela Vjekova, kao što smo obećali, donosimo snimak tog teksta iz Naših novina, čime potvrđujemo da smo u nepravednoj raspravi, o kojoj je ovdje bilo riječi, i mi imali podršku. Našim novinama se na tome zahvaljujemo. Hvala.

Podrška

Postove sa ovog bloga od 3, 5, 6. i 7. marta 2009. godine, u kojima smo reagovali na tekst g. V. Šajinovića, objavljen u časopisu Značenja, preuzele su Naše novine, DOBOJ JUG, br. 87, mart - april 2009. god., što ćemo uskoro ilustrovati i snimkom.

A to kako smo "žarili i palili" dobojskom kulturnom i informativnom scenom, za šta nas gospodin optužuje, ilustruju i gornji snimci:

1. Dobojski novinari na izgradnji II kolosijeka pruge Doboj - Zenica, prilikom postavljanja prvih šina 27. 04. 1978. godine,

2. Otvaranje VII dobojskog likovnog salona 15. 04. 1977.godine,

3. Otvaranje Aprilskog kulturnog mozaika 1974. godine.

Vjekovo

(10. nastavak)

Oborio je bio glavu na otvorene dlanove. Kada je ponovo spustio ruke i zabacio glavu unazad, pokazao mi je vlažno lice. Plakao je.
"Ti si dobro prošao", rekao je zatim, misleći na moj zavoj preko čela i modrice ispod očiju, "to će brzo proći, ali meni spasa nema."
"Šta ti je?" upitah nezainteresovano, vjerujući da tako govori pošto je bio prilično pijan.
"Bolestan sam."
"Šta ti je?"
"Tresem se. Počnem da se tresem i oblije me znoj. Onda tonem, tonem i to sve duže i dublje. A nekada lebdim. Raširim ruke, legnem iznad stola i lebdim. Jesi li ti nekada lebdio?"
"Ne znam. Ako sam i lebdio, toga nisam bio svjestan."
"Onda ti nikada nisi lebdio. A ja lebdim. Sve češće lebdim. Hoćeš li da sada ovdje zalebdim?"
"Požuri s tim pićem!" doviknu kelneru koji se sa tacnom u ruci bio zaustavio kod nekog stola i nešto glasno pričao. "Hoćeš li da zalebdim?"
"Zalebdi", rekoh.
"E, ne ide to tako, prijatelju. Ne može to kad ti hoćeš nego kad đavo hoće. Ali ti pojma nemaš ko je, zapravo, đavo. Pojma nemaš."
Bio je mršav, nježan, uplakan, neobrijan. Imao je na sebi crnu kožnu jaknu, što je u vrijeme tog našeg očaja i beznađa bila rijetkost. Bio je anemično blijed i vrlo često odsutno osmijehnut.
Prozorska zavjesa pored mog desnog ramena se pokrenula. Vjetra u kupeu nema i ne mogu da odredim šta je tome uzrok. Pomažem joj da se pomjeri i vidim u staklu svoj lik. Mršav sam, nježan, uplakan, anemićno blijed, odsutno osmijehnut.
Da makar neko uđe u kupe. Kondukter? Ali on je bio davno i sada vjerovatno drijema u službenim kolima. Možda će na prvoj stanici da nagrnu mnogi putnici sa torbama i koferima. Ali, ko zna kada će se ovo zaustaviti. Napolju je potpuna tama, iz koje na prozorsko staklo izlaze čudni likovi.
Te noći je Goran umro. Pričalo se da je izvršio samoubistvo. Kako - to niko nije znao.
A te večeri u krčmi "Kod crnog đavola" zatražio je od kelnera da mu donese praznu teglu.
"Nemamo praznu teglu", rekao je kelner. "Imamo samo teglu sa krastavcima kornišonima od tri kilograma."
"Donesite mi", rekao je, "teglu sa krastavcima kornišonima od tri kilograma. A za tebe ću", obratio se onda meni neobično prisno, "da lebdim. Hoću, hoću. Ali prvo ću da ti razbijem teglu, ako ti je još stalo do toga."
Začudilo me kako on zna da mi je nekada do toga bilo stalo.
"Ne moraš", rekoh, ali on mi se osmijehnu čudno toplo i tiho izgovori:
"Moram."
Krčma "Kod crnog đavola". Menza mog djetinjstva. Otvora na zidu više nije bilo, ni radio-aparata iznad njega. Čitav prostor preuređen. Tamni drveni bife u uglu. Stolovi, stolice - sve novo. Ali vrata su zaboravili. Ostala su ista drvena vrata sa uskim staklima, na kojima su bile razapete potamnjele zavjese. Izlizana mesingana kvaka, obložena masnom prljavštinom, ispod koje je na mjestima zablistavao negdanji sjaj.
Veče slično ovome, prohladno, tamno. Iza zavjesa na vratima sluti se toplina. Hvatam za tu hladnu mesinganu kvaku. Ulazim u Menzu mog djetinjstva, osvijetljenu slabom žućkastom svjetlošću. Toplo je. Miris kuhinje. Svoju platnenu školsku torbu spuštam na stolicu za jednim praznim stolom i tražim nespretnim prstima po džepovima crveni bon za večeru. Visoki Selim prilazi mi nekako tužan, prstima mi prolazi kroz kosu, ne znam šta mu je, i stavlja pred mene tanjir i kašiku. Kiseli kupus sa slanim suzama. Neko širom otvara vrata. Ulazi mrak i svježina. Već je napolju crno doba. Nakon večere treba otići daleko uskim blatnjavim putem i u neosvijetljenoj sumitskoj mahali na vrh brda raspitivati se za kuću velikog jednookog školskog podvornika Avdage, u čijoj sobici stanujemo tih naših prvih vjekovskih dana. Jer, ko bi mogao zapamtiti koja je to bijela kućica u mnoštvu istih. Ponovo se otvaraju vrata. Ulazi moja majka. Kao da je izronila iz tame. To me hrabri, jer neću ići sam, neću se raspitivati kod zaostalih pijanaca gdje je kuća starog Sumita. Brzo gutam suze. "Ne volim kupus", kažem. Ona nervozno pretura po tašni, ne može da nađe bon. Osjećam zebnju, strah: hoće li ga naći?
A u kafani "Kod crnog đavola" zvonak lom stakla pored mojih nogu. Po podu komadi razbijene tegle. Po ljigavoj rasutoj tečnosti bezbroj nevelikih tamnozelenih krastavaca kornišona.
"Jesi li srećan?" pita me Goran, stojeći pored stola. Oči mu staklene, osmijeh nevješt. Kafana zaćutala, ali osjećam da nas posmatra nekim ogromnim okom. Goran mirno skida jaknu i baca je na stolicu.
"Sad ću da zalebdim", kaže. "Doviđenja!"
Raširio je ruke, propeo se na prste. Noge su mu se lagano počele da odvajaju od poda. Uskoro je bio u vodoravnom položaju u visini stola. Malo je uzdrhtao i ostao mirno lebdeći pored mene naočigled pijane kafane koja je ćutala.
"Ko će ovo da plati?" upitao je podebeli kelner skupljajući metlom staklo i krastavce ispod lebdećeg Gorana.
Voz usporava mijenjajući ritam. Jedna od pustih stanica. Ništa se ne čuje kao da niko nije ni ušao ni izašao. Voz se ponovo lagano pokreće, a vrata kupea se naglo otvaraju.
...
Tu se završavaju moji zapisi iz voza.
Jasno, dalje nisam bio u prilici da pišem jer nakon toga što sam u vozu zapisao i vrata kupea se otvorila, prepoznao sam onaj glas: ŠTA TRAŽIŠ TI OVDJE?
Dozvao sam upomoć dva krupna uniformisana željezničara, koji su prvo zatražili da im pokažem kartu. Brzo sam ugurao ruku u gornji džep na lijevoj strani moje nove bluze i pružio im pripremljeni papir, nakon čega su se oni zgledali, nosili moju kartu pod sijalicu, zagledali je sa svih strana, a onda mi ljubazno saopštili da sa tom kartom neću moći dalje da putujem. Vratili su mi crvenkasti papir i ja sam tek tada vidio da na njemu jasnim crnim slovima piše: VEČERA. Bio je to bon kojeg moja majka one noći nije uspjela da pronađe.
"Moraćete da izađete na prvoj stanici", reče mi jedan od željezničara.
Osjetio sam neprijatnost zbog toga što ću morati da napustim ugodnosti koje mi je omogućavao noćni voz, a, što se stanice tiče, bilo mi je svejedno, ja svakako nisam znao kuda putujem. Ipak, upitao sam koja je sljedeća stanica.
"Vjekovo", odgovorio je željezničar.
"Kako?" začudio sam se. "Pa, iz Vjekova sam krenuo?"
"Bože", reče drugi, "on izgleda nikada nije čuo da noćni vozovi saobraćaju po kružnoj putanji."
I, zaista, uskoro smo se zaustavili ispred osvijetljene stanične zgrade, na kojoj je krupnim crnim pismenima pisalo: VJEKOVO – BJEKOBO.
Ne pokušavajući više bjekstvo iz Vjekova u Dardaniji, ostadoh tu da čekam vaskrsenje mrtvih.

(Ovdje se završava prvi dio ove pripovijesti. Drugi dio, koji se odnosi na vrijeme posljednjih ratova, počećemo da objavljujemo nakon izvjesne pauze, koju ćemo ispuniti drugim sadržajima.)