Intermeco (3)

Nacionalizam

Stvoreni su, dakle, bili i formalni, pravni uslovi za nacionalno političko organizovanje. Uz to, "komunisti" su odustali od bratstva i jedinstva svih naših naroda i narodnosti. Počeli su sa propovijedanjem zajedništva. Tu smo, eto, slučajno zajedno, na istoj teritoriji, u istoj smo kući a nismo ni braća ni prijatelji. Nacionalizam! Kakva je to politika? Na čemu se zasniva? Isključivo na dominaciji jedne nacije., na suprotstavljanju drugim nacijama. U toj politici nema političkih ciljeva koji bi izražavali interes pojedinih društvenih slojeva, nema nikakve ideologije, filozofije, nema vizija zajedničke lijepe budućnosti, nema razvojnih programa, nema ideala za koje se vrijedi boriti. Jedina ideja je: najviše prava pripada plemenu kojem ja pripadam, ono je u odnosu na druga plemena superiorno u svakom pogledu - u nauci, u kulturi, u sportu, u svemu i svačemu, ostala plemena su ništavni neprijatelji. Na toj nacističkoj fikciji bilo je i najlakše okupiti i pokrenuti mase. Uz to, jedino po čemu su se narodi kod nas razlikovali bila je religija. Koje je pleme koju religiju nekad davno prihvatilo, bez obzira na razloge, koji su najčešće bili vrlo praktični - to je bilo presudno. Tako su međunacionalni odnosi dobili karakter vjerskog sukoba. Svako je, dakle, znao gdje mu je mjesto, odnosno, kojem plemenu pripada. Jedan tada već stari političar je jasno ocijenio nacionalizam kao najniži oblik društvene svijesti. 

Naravno, taj oblik društvene svijesti odgovara nekim vremenima, koja su bila odavno prošla, vremenima kada se "budila" tkzv. nacionalna svijest, kada su pokreti za nacionalno oslobođenje u Evropi bili istorijska nužnost, kada su se narodi oslobađali od vjekovnih okupatora i stvarali nove, slobodne, moderne države. A danas? Zar toliko kasnimo? Zar smo, ometeni u razvoju, još na nivou plemenskog načina života?

I, koji je osnovni motiv, pokretač u toj borbi? Pa, naravno, mržnja. Mržnja postaje zaraza, teško infektivno oboljenje. O zaraznosti te pojave već sam pisao: Premda ljubav rijetko, mržnja gotovo uvijek biva uzvraćena.

A, evo o tome i jedne Brehtove priče.

***

Bertolt Breht

NACIONALIZAM, MRŽNJA PREMA

NACIONALISTIMA



      Gospodin K. smatrao je za potrebno da živi u izvjesnoj zemlji. Govorio je: "Gladovati mogu svuda". Jednog dana prolazio je gradom koji je okupirao neprijatelj zemlje u kojoj je gospodin K. živio.  U susret mu naiđe neprijateljski oficir i natjera ga da siđe sa pločnika. Gospodin K. siđe i primijeti da je ogorčen na oficira i to ne samo na njega, nego naročito na zemlju iz koje je oficir bio i kako želi da se ona zbriše i uništi. "Zbog čega sam to učas postao nacionalista?" upita gospodin K. "Zbog toga što sam sreo jednog nacionalistu. Ali zato je potrebno da se iskorijeni glupost, jer ona zaglupljuje one koji na nju naiđu."

***

U ovim vremenima svi smo naišli na glupost. Da li nas je zaglupila? Pomislimo i o sebi! Da nismo i mi učas postali nacionalisti?

Intermeco (2)

Ovoj zemlji Gospod sreće dao nije *** Zemlja Bosna, davnašnje razmeđe Istoka i Zapada, mješavina kultura i tradicija, civilizacija, kako je dugo, a svojevremeno i s pravom, smatrana, ulazi u moderni svijet, pakujući sve što joj do ruke dođe, tovareći neobični prtljag na legendarna pleća. Islamska, pravoslavna, katolička, ateistička, komunistička, sevdalinska, komšijska, rudarska, šljivarska, kafanska Bosna, Kočičeva, Šantićeva, Ćatićeva, Dučićeva, Andrićeva, Mešina, Dizdareva Bosna, da prostiš, Kikićeva provincija... prikuplja bogumilska sjećanja po svojim brdima, otkopava stećke i rimske kastrume, otvara nemanjićke crkve, stare džamije i sinagoge, prebire rodoslove Kotromanića, izvlači srednjevjekovne sablje i grbove. Sve joj to treba zbog nečega, ni sama ne zna zašto. Lakše će valjda u toj Evropi da se snađe, da se ne izgubi u bijelom svijetu... A svi gledaju u nju, jer ona kao treba da odluči sudbinu Jugoslavije. Zato se, valjda, i obraća Bogu. Kome bi drugom u ovo smutno doba? Bismilah, irahman nirahim, Ave Maria gracia, Otče naš, iže jesi na nebesjeh. Sve u ve}u slavu Božju. Noć silazi na jesenje šume. S tankih minareta molitva, zvuk bronze sa crkvenog tornja, iz crnog mercedesa novokomponovani eros. Mjesečina se rasipa gorom. Sjećanje: Romanija, brate Ivo. Šta se to desilo tvom narodu, Bosno moja, divna, mila, pa dozivaš Boga kao nikada do sad? Strah ili slutnja? Inat zbog donedavne podozrivosti prema onima koji nisu prestajali da se krste i klanjaju, da razgovaraju s Bogom, s vi{njim Bogom i svetim Jovanom. Alahu egber, Hvaljen Isus i Marija. Bože, pomozi meni, gre{niku. Ili je to predizborna kampanja? Marketing? Ako jeste, podsjetićemo vjerne i nevjerne: Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svoga! Srećni su narodi kod kojih je religija - religija, kultura - kultura, nacija - nacija, a politika - samo politika. Donedavno, i još pomalo, vladajuća politika, koja je imala grešne ambicije da upravlja svim sferama društvenog i individualnog, i u povlačenju ostavlja dubok trag u kojem se religija i nacija poistovjećuju u službi dnevne politike. Istina je, od strane politike religija je bila potisnuta. Ali, zar preko nje treba da se vraća? "Ovoj zemlji Gospod sreće dao nije", rekao bi Šantić. Duhovnom životu čovjekovom treba vratiti ili, tačnije, priznati dostojanstvo i ravnopravnost, i religiji, i umjetnostima, i nauci. Čini nam se da je to u politici neostvarivo. Politički ciljevi zahtijevaju pokornost ili borbu, a duhovni uvijek slobodu i mir. Svakoj vlasti do sada i vjera, i kultura, i nauka bile su vrlo potrebne do osvajanja vlasti. A onda - Romanija, brate Ivo, razgovora nema! Strah je stvaran, i čini se, opravdan. Koliko smo daleko od opasnosti da se ljubav prema Bogu pretvori u mržnju među ljudima? Kao da nikada nismo bili bliži strahu da ćemo mnoge duhovne vrijednosti da istrošimo nerazumno i ostanemo osiromašeni za jedino preostalo nam bogatstvo - međusobno poštovanje kulture i tradicija, raznovrsnosti duhovnog u jedinstvenom biću naroda koji stoljećima nastanjuje bosanske pejsaže. Postavljamo ovo pitanje, ne tvrdeći da smo u pravu. Sigurni smo samo u to da treba dobro da razmislimo ovih dana kada odlučujemo o sebi nesamostalni, sumnjičavi, nepripremljeni za velike odluke. (Slobodni reporter, 2. novembar 1990) *** Ovo sam, dakle, pisao uoči prvih “demokratskih” izbora u Bosni i Hercegovini. Komunisti, odnosno, oni koji su se tako nazivali, već su bili stvorili uslove za “demokratski” užas koji će nam se uskoro desiti. Prije nego što su sebe ukinuli, donijeli su potrebne odluke da se mogu osnivati političke partije na nacionalnoj osnovi..Zaboravili su bili da je Bosna i Hercegovina multietničko društvo, da u njoj zajedno žive različiti narodi sa različitim religijama i sa teškim iskustvom i sjećanjem na međusobne neprebolne sukobe u dva svjetska rata, sa opterećenom savješću iz svih perioda teške prošlosti. Šta je u takvoj Bosni značilo političko organizovanje nacija? Značilo je upravo ono što smo i doživjeli. Jer, kakvu politiku može imati jedna nacija? Kakva je to nacionalna ideologija? Vidjeli smo. Odluku je donio Ustavni sud Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Zbog toga i nije čudo da nam i sada istoriju pokušavaju da pišu sudovi. Prošlo je više od dvije decenije od tog mog vapaja u Slobodnom reporteru. Da li je bio opravdan?