31.10.10

biografikon 8

Crkvice

Evo, nakon dužeg vremena riješih da malo obnovim ovu rubriku, premda mi sjećanja blijede, a i više sam zainteresovan za one događaje koje nisam ni upamtio, a koji su se zbili. Ipak, sada nije riječ o zbivanjima nego o mjestima, koja na izvjestan način nosimo sa sobom. Već sam u jednom biografikonu pomenuo da sam na ovaj svijet stigao u neobičnom mjestu koje se zove Crkvice, gdje je najviše atmosferskih padavina u Evropi. Tako se mjesto zove od davnina, premda u njemu nema ni crkve ni crkvice, a ni drugih kuća. Istina, mora da se tu negdje neka skrila pošto sam jednom u nekim novinama čitao kako su Crkvice mjesto sa jednim stanovnikom. Bilo je to poodavno, pa ne vjerujem da je još tamo. Mjesto je gotovo sasvim uz more, a na nadmorskoj visini od 1000 metara, na visokoj planini Orjen, koja okružuje bokokotorski zaliv sa jedne strane, dok ga sa druge obuhvata Lovćen.
Prije 2. svjetskog rata u tom mjestu je bio veliki vojni logor obalske straže vojske Kraljevine Jugoslavije, pa su Crkvice morale imati poštu i, naravno, telegraf, a obe te institucije predstavljao je moj otac, pa smo u pošti i stanovali. Ispred spomenika ustanicima iz autrougarskog vremena, koji se tu nalazi, vide se ostaci temelja zgrade u kojoj je bila pošta. Tu su i danas ostaci mnogih objekata - kasarne, pekare, hipodroma, restorana... Za vrijeme rata  svaki objekat je pogođen granatama sa mora, ali i s kopna i sa neba, a kasnije mislim da ni jedan nije obnovljen.
Mislim da sada do Crkvica ima i boljih asfaltnih puteva iz više pravaca, ali nekada se tu stizalo planinskim makadamom i zmijolikim serpentinama. Evo nekih snimaka sa Google Earth-a (gotovo svi snimci su mi iz tog
 programa) tih puteva koji i danas postoje.




Tako se stizalo do nekadašnjih kasarni i restorana, a sada do - ruševina.

To su, eto, te Crkvice, do kojih se stizalo mukotrpno, ali stizalo se i do vrhova Orjena, sa kojih se čak mogla po odgovarajućem vremenu vidjeti i italijanska obala.




A ko zna šta su vidjeli ovi mladi ljudi sa 1893 metra iznad mora. Možda upravo ovo: Risan.
I možda je upravo ovaj pogled na čudesni zaliv sa orjenskih vrleti uticao i na moj život - da baš tu provedem desetak njegovih prvih godina. 
   

27.10.10

PISMO

Časopis "Pismo" u Doboju

Prije izvjesnog vremena, zahvaljujući g. Vasji Stankoviću, stigao je i do mene stoti broj časopisa za svetsku književnost Pismo, čija je adresa i sada u Zemunu. Podsjetilo me to na davna vremena, kada se u dobojskom Književnom klubu sa nestrpljenjem iščekivao svaki broj ovog časopisa, na koji je bila pretplaćena Biblioteka i nekoliko članova Kluba, među kojima i moja malenkost. Preko Pisma, kojeg je pokrenuo i uređivao Raša Livada, upoznavali smo se sa aktuelnostima u svjetskoj književnosti i to od njegovog prvog broja. Raše Livade više nema, uređuje ga Božidar Zec, a i Pismo je unekoliko drukčije. U ovom broju  nisu samo najaktuelniji pisci i tekstovi, ima i onih koje smo odavno prestali smatrati modernima, tu je i Sartr, i Gijom Apoliner, i Aleksandar Blok... što svjedoči o tome da istinske književne vrijednosti traju i kada prestanu postojati pokreti koje su predstavljali. Ali ima i imena i tekstova, koje nismo imali priliku da čitamo u našim prevodima. Posebno me zainteresovala poezija Gintera Kunerta (1929), jednog od najznačajnijih njemačkih pisaca, a za ovaj put evo jedne od ovdje objavljenih njegovih pjesama, u prevodu pomenutog urednika, koja korespondira sa mnogim sudbinama naših ljudi, kao i našom tvrdnjom da smo svi izbjeglice. Pjesma Memorandum glasi:

Na oterane
ovog veka i takođe
prošlog veka mislim
gledajući s prozora
u daljinu
iz koje sam došao
usmeravan ovlašno
ponekad.

21.10.10

Poezija, 19

Veče

Moje tiho veče
ptica na prozoru
već sljedećeg pogleda
neće ga biti
skriveno negdje sačekaće
da pređem provalije noći
vašar dana
i sletiće opet u moj pogled
u misao
melanholično od sjećanja
zabrinuto slutnjom
jer ako su jutra poređenja nesigurna
dani alegorije
noći metafore crne
bolešljivo veče je moje sjećanje
koje me oduvijek prati i uhodi
svuda kuda starim u neznanju
u daljini među tramvajima
i među oblacima
s kojima ovdje strahujem
Nekad sam ga znao prevariti
zaobići
a sad ga čekam i nadam se

18.10.10

Poezija, 18

Oslobođena misao


I ako nam je oduzet um
i ako smo osuđeni na vrijeme
utamničeni u sudbinu
i ako smo od planete napravili
buvlju pijacu
po kojoj se igramo lopte i ratova
zatrovani hranom i televizijom
opčinjeni lažnim novčanicama
i slobodom nedostižnom i sve daljom
još trajemo dok plačemo pjevajući
jer
poezija je oslobođena misao

13.10.10

Predgovor

Pošto je u reviji Sagarana, na koju smo vas uputili u prošlom postu, Božidarov predgovor dat samo na italijanskom, ovdje ga prenosimo i na našem jeziku.



Božidar Stanišić

Umjesto predgovora, crveno i žuto

                                              Riječ je prozor otvoren prema stvarnosti.
                                                                                      Zbignjev Herbert



Prošlog ljeta, nakon posljednjeg putovanja u Bosnu, često se vraćajući Evropi za uspomenu Pavla Stanišića, i kasnije, u jesen, Teutinom blagu, mislio sam ne samo njegove pjesme već i prvi susret sa njim, mojim starim prijateljem, nakon ’92. I njegovu emigraciju, od onih teško razumljivih: tu sam a kao da me nema, a u gradu koji je njegov, uprkos svemu; i moju, friulsku, što mi dugo već na neki balkon liči, s pogledom i na svijet čiji smo dio, Pavle i ja - možda zaista? – bili. Mogu li vjerovati da će neko, kasnije, mnogo kasnije, dati neki pouzdaniji odgovor da li smo, uopšte, postojali? U nekom vremenu u kojem će, možda, i poezija imati neku, barem sićušnu važnost – ne samo u Bosni, već i u svijetu koji se na poeziju i poetsko sve rjeđe poziva! A s poezijom i na smisao naših sudbina, puteva, odlazaka i povrataka?

Onog vrelog julskog dana 2009. asvalt se rastapao u Doboju, na podnevnoj jari – u pjesnikovom skromnom stanu, opet sam bio Pavlov gost. Stan, isti kao nekad, početkom osamdesetih, kada me je strpljivo i rado imao za gosta koji je časopisu Značenja, ciji je on bio urednik, donosio literarne eseje, poneku poeziju, likovne kritike i, prije svega, pregršti planova i namjera iz svoje male književne radionice. Imam, nakon svega, iskustava, svijetlih i dirljivih, o ponovnim susretima sa prijateljima, u Bosni i drugdje u prostorima o kojim je takozvani veliki svijet, po pisanim i nepisanom pravilima, saznavao samo o najgorem. Najljepši su bili oni susreti u kojim su mi stari prijatelji rekli, na početku, samo ah, ti si i razgovor bi potekao, kao da nikad nije ni bio prekinut. Tu smo, dakle… To su bile Pavlove prve riječi, nakon što sam ga dugo, uzaludno tražio na drugom kraju ulice.

Dakle, tamo gdje nas nema…

Bilo je lake ironije u tim njegovim riječima o jednoj množini, koja mu se otela – slučajno? – ne mareći što ću kroz sat-dva biti na putu prema zapadu (sa velikim i malim Z). On će ostati u svojoj emigraciji, ja na putu prema mojoj. Tada, a i kasnije, u prepisci koju vodimo i sada, ustaljenu po nekom svom skakutavo neurednom kalendaru, u kojoj se, bez osobitog reda, smjenjuju pozdravi, poneka misao, sjećanja…, u naš razgovor se uselila japanska jabuka, kaki. Da, napisao sam mu jednom da je moj prvi novembar, one – koliko nam daleke? - ’92, u Friuliju bio siv, sve je bilo sivo, u magli, bez sunca: i polja, i drveće, i kuće, i ptice, i… Samo su se crvenjeli kaki, u vrtovima. Kasnije, vraćaćemo se u našoj prepisci na jedno stablo kakija, puno plodova, u vrtu kuće u via Latisana 10, u Zuglianu, koji sam – u početku bez imalo namjere da ga učinim metaforom – postavio kao opredmećenje iznenađenja, novosti, kontrasta u literaturi i, uopšte, umjetnosti.

I Pavle je imao svoj kaki. Davno, u jednom vrtu, daleko.

U Risnu, u Boki kotorskoj; prije davnog preseljenja njegove porodice, u Bosnu, u grad Doboj. Poslaće mi i jedno kratko pismo, puno poezije govora stvari kojih vise nema, baš u vrijeme kad su se iznova crvenjeli kakiji u Friuliju. (Jedan, ogromne krošnje, nad jednim starim krovom, obilat nebrojenijim plodovima, imam u mojim prozorskim okvirima kao sliku koja i zatitra na vjetru i kiši.) Kad su doselili u Doboj, one davne zime, stan u pošti, gdje je bio zaposlen njegov otac, još nije bio slobodan za useljenje. Zato su sav namještaj ostavili neraspakovan. Tako je u ladicama kredenaca, stolova, komoda… koje su na polasku prema Bosni napunili raznim južnim i kontinentalnim voćem, ostalo zarobljeno cijelo jedno obilje mirisa i boja. Ali, na proljeće, kad su otvorili ladice!? Ah, kakvo čudo se razlilo njihovim novim obitavalištem! Među mirisima i bojama oslobođenih limunova i narandži, jabuka i krušaka iz nekad, pjesnik se i danas živo sjeća kakija, prezrelih.

I onog novembarskog dana, kad sam primio primjerak Teutinog blaga, dan je bio siv-siv. Jedini kontrast sivilu – jarkožuta kabanica naše poštarice i oni kaki, crveni-crveni, u prozorskim staklima. Istog dana, čitajući Pavlovu poeziju, na stranu žute i crvene boje u kontrastu, čini se svim sivilima ovog svijeta, pridružio sam i njegove pjesme.

Mada nevoljko ali zbog potrebe koju zahtijeva prilika prvog predstavljanja ove pregršti poezija Pavla Stanišića u prevodu na italijanski jezik, pokušavao sam napisati nešto-nalik-recenziji; eto, neka čitalac ima neki vodič, neka zna kojoj generaciji pjesnika modernog južnoslovenskog pjesništva pripada i zašto se javio kasno, kad nekih od pjesnika bez kojih je nemoguće misliti poeziju poslijeratne epohe (dakle, nakon drugog svjetskog rata, sto dajem na znanje jer mi imamo uvijek jedan više), medju kojim je i jedan Branko Miljković, nije više bilo medju živima ili su već dali sve najbolje od sebe.

Jeste, pokušavao sam, ali riječi su se spoticale same od sebe, osipao se rječnik kritičkih formulacija kao malter sa prestarjelih fasada, odnekud mi se rugala sjenka Svetog Avgustina, onog istog koji je mislio da zna šta je vrijeme sve dok ga neko ne bi upitao šta vrijeme jeste. I, tako, jedno ja – recenzent pro forme – reklo bi, možda, da u cijelosti svoje drugosti u odnosu na postojeći svijet Pavlova poezija je iskaz o postojanju dvije dinamike, koje, u svom suodnosu, postaju paralelne. I da poetsko i realno – preobraženi u svijet pjesme otpočinju svoj hod nepomirljivih stvari, kao što to čine snovno i opipljivo, upitnici i odsustvo upitnika.

Avaj, onaj duh-cvrčak tom ja kaže da treba oslušnuti nešto drugo-drugo.

Pa se, zato, tom ja čini da Baljmont šapuće o pjesniku koji “ne zna mudrosti što drugima gode”, da Borovski poručuje “da korak gomile nije ritam pjesme” a Celan podsjeća na slutnju da poezija stoji u “tajni susreta” . (A sve to, naravno, daleko je od vulgarnosti akademskih traganja za drugima u Pavlovoj poeziji. Kako tražiti one uvijek druge u poeziji pjesnika koji su svjesni istine da poetska svijest ne može biti apsolutna, niti takvom postati? Kako bi i mogla, ako je riječ o poetici koja podrazumijeva rađanje poezije u sjenkama postojećih stvari, velike istorije i golotinje svega egzistencijalne? U konfliktnosti svog pojedinačnog bića i opšteg postojanja svijeta ta poezija stoji kao slobodno postavljen putokaz svima koji se suprotstavljaju jednoznačnosti stvari i riječi, opštih istina i opšte logike. Njen logos izrasta iz drame sudara memorije i svih pjesnikovih prezenta. Ima u njoj i tragičnog osjećanja postojanja – kao da Unamunova sjenka koji put mine između stihova - ali, svejedno, ta poezija ostaje daleka svakom pesimizmu zbog pesimizma samog. Možda, kao takva, postoji da bi se začula kao glas tihe opomene o svemu što nas okružuje i svemu što je u nama? Ima, moj prijatelj pjesnik, i jednu čudnu sreću da je ostao tamo, gdje je je, još uvijek, jedan od jerusalima svijeta. )

Ko je to govorio? Ne, ne znam. Možda se kritik u meni razbuđen udružio sa onim ja koje se gnuša svake kritike koja raspolaže svojim izmima, svojim kartotekama za smještaj pjesnika, jednih u prašinu, drugih u antologije?

Ne znam. Kao što ne znam ni da li

          Možda Svemir pocinje
          odmah ispred vrata?

A ne znam ni da li su ta vrata kao sva druga. Samo jedno, možda, znam. Poezija, ona koja se otima definicijama iz akademskih polica za knjige, jeste kao kaki u sivilu kasnih jeseni kojim duša, ponekad, ne zamišlja kraj. I kao žuta kabanica poštara koji strpljivo dostavljaju poštu, na ovoj zemlji, balkonu što gleda prema Balkanu, i prema jednoj sićušnoj tački, balkonu mog prijatelja Pavla, koji, kao u jednoj njegovoj lirskoj priči, lebdi nad zemljom.



Zugliano, jednog novembarskog sutona 2009.



  

11.10.10

Poezija na italijanskom

Ljubaznošću, ali, bogami, i izuzetnim trudom Božidara Stanišića, u uglednom italijanskom on-line književnom časopisu Sagarana objavljen je jedan veći Božidarov izbor iz moje poezije i sa njegovim predgovorom, a  u prevodu Alice Parmeggiani. Radi se o 41.  svečanom broju časopisa, objavljenom povodom desetogodišnjice izlaženja.
Da biste ovo pogledali, dovoljno je da kliknete na sljedeći link:

http://www.sagarana.net/anteprima.php?quale=223 

7.10.10

Mario Vargas Ljosa

                              NOBELOVA NAGRADA

Konačno, jedna zanimljiva vijest. Nobelovu nagradu za književnost
ove godine dobio je još jedan hispanoamerički pisac (pored Gabrijela Garsije Markesa) peruanski književnik Mario Vargas Ljosa. Podsjetilo me to na one sedamdesete, osamdesete godine (p.v.) kada smo tvrdili da su ovi pisci naši, ne bi mogli da objave ni jedno djelo. E, kad steknu svjetsku slavu, onda ih i mi slavimo. I, eto, došlo je vrijeme da proslavimo i Ljosu, koji je kod nas preveden poodavno, ali, nažalost, nije pobudio poseban interes naših književnih presuditelja.
U rukama mi je Nolitovo izdanje Ljosinog romana Rat za smak sveta iz 1986, pa najbolje što mogu ovim povodom da objavim je jedan odlomak iz ovog obimnog djela. Neka to bude detalj iz opisa glavne  ličnosti - Savetnika.
    Govorio je o običnim , a važnim stvarima, ne gledajući nikoga posebno među  svetom koji ga je okruživao ili, zapravo, gledajući zažagrenim očima kroz skup staraca, žena, muškaraca i dece, nekoga ili nešto što je samo on bio kadar da vidi. O stvarima shvatljivim, maglovito poznatim još od pamtiveka, koje bi čovek posisao s majčinim mlekom. O stvarima sadašnjim, opipljivim, svakidašnjim i nezaobilaznim, kao što su smak sveta i Strašni Sud, koji možda mogu nastupiti i pre nego što selo stigne da opet podigne srušenu kapelu. Šta bi se desilo ako bi Dobri Isus video napuštenost u kojoj su ostavili njegov dom? Šta bi rekao o postupku onih pastira koji, umesto da pomognu, siromahu prazne džepove i naplaćuju mu verske usluge? Da li se reč božja sme prodavati, zar ona ne mora da se daje besplatno?...   
    ...   Govedari i radnici iz unutrašnjosti slušali su ga ćutke, radoznali, zastrašeni, ganuti, a tako su ga slušali i robovi i oslobođenici iz šećerana na obali, i žene, i roditelji, i deca i jednih i drugih. Ponekad - ali, retko, jer su im njegova ozbiljnost, potmuli glas i mudrost ulivali strah - poneko bi ga prekinuo da raščisti kakvu nedoumicu. Da li će se ovaj vek završiti? Hoće li svet dočekati 1900-tu? On je odgovarao ne gledajući nikog, s mirnom sigurnošću i često u zagonetkama. Godine 1900. utrnuće svetlosti i počeće da pljušte zvezde. Ali, pre toga, zbiće se čudnovati događaji. Njegov glas je pratila tišina u kojoj se čulo pucketanje vatri i zujanje insekata koje su gutali plameni jezici, dok su meštani, zadržavajući dah, unapred naprezali pamćenje da bi se prisetili budućnosti...
   ... Godine 1898. namnožiće se šeširi, a ponestaće glava, a 1899. pocrveneće reke i jedna nova planeta zaparaće nebeski svod.
    Valja se, dakle, pripremiti. Treba obnoviti crkvu i groblje... te ovo vremena što je još ostalo valja posvetiti bitnom - duši. Zar će muškasrac ili  žena onamo da krenu u haljama, haljinama, s filcanim šeširima, cipelama na šniranje i svim vunenim i svilenim luksuznim stvarima kakve Dobri Isus na sebe nikad ne beše stavio?
       To je, dakle, jedan odlomak iz knjige koju je onda, davno, objavio Nolit, a prevela Jasna Bunjevac Sotelo. Sa tri tačke označio sam mjesta gdje sam izostavljao dijelove teksta.

***

  O ovoj nagradi saznao sam od Časlava Vasiljevića na facebook-u, a kasnije su me u to uvjerile i mnoge televizije. Pošto je jedna, umjesto Ljosine fotografije, objavila sliku ličnosti koja saopštava ko je dobitnik nagrade,  pronašao sam još jednu Ljosinu sliku, kako bismo se malo iskupili.



4.10.10

Poezija, 17

Dušo moja i svačija


Govorim kao što se od mene traži
istinu i samo istinu
o kojoj ništa ne znam


vjerujem u dušu
ali uzletima svojim
ne stigoh do nje


ni mithosom
ni logosom
ni ethosom

 
ne saznah je li jedna
ili svako svoju vuče
po vlastitim džombama


Dušo moja i svačija
u tebi se ostvaruje
sve što ne razumijem

1.10.10

Ponovo: sjećanje

Prema statistici mnogi posjetioci bloga traže post Sjećanje i uvijek im se otvara jedan od  dva sa istim naslovom. One koji su htjeli da vide ovaj drugi
obavještavamo da ga mogu vidjeti putem linka:
http://www.youtube.com/watch?v=mBik6FsZtLA