25.1.13

Pauza

Zbog velikog broja čitalaca post o poeziji Mile J. Čupić zadržali smo nešto duže na blogu. Vjerujući da ćemo se toj poeziji vratiti još koji put, oglašavamo pauzu do marta, naravno, ove godine..

8.1.13

Mila J. Čupić

Dan se desio

          Sve izrečene i pretpostavljane sumnje u savremenu poeziju, u njen smisao, aktuelnost i sudbinu, postaju besmislene u susretu sa stihovima Mile J. Čupić, koje je u knjizi Dan se desio objavio izvjesni izdavač Motovun 1985. godine, odmah nakon prerane smrti neobične pjesnikinje, koja je svoj udes snažno osjećala:

          Nestajemo
          uz sanjiv miris tek pokošenog sumraka.
          U rukama čuvamo susrete
          za neki drugi mrak.

          Mislim da književna kritika, ukoliko je, zapravo, uopšte ima, nije posvetila dužnu pažnju ovom u svakom pogledu vrlo posebnom djelu. A to je i logično, jer su ovi stihovi izvan i iznad svake kritike. Suvišno je ovdje raspravljati o književnom postupku, o formi, koja je, ipak ćemo to reći, savršena i u pojedinim pjesmama i u čitavom obimu. U svakom slučaju, ovo je jedinstven, neponovljiv, vrlo izgrađen lični pjesnički rukopis. Ali, ovdje se ne radi o formi nego o životu, o vrlo intimnom, lirskom, doslovnom pretvaranju života u riječi. Desila se poezija.

          Malo znamo o porodici Čupić, da su živjeli u Beogradu, gdje se Mila i rodila 1960. godine, ali jedno vrijeme i u Tesliću, odakle nam je nakon skoro tri decenije od pojavljivanja sasvim slučajno i stigla ova neobična knjiga. Čudni su putevi knjiga i čovjekovih misli, razmjene tišina, o čemu je i Mila J. Čupić ostavila trag:

          A ti okreneš nekad broj moje samoće,
          dozoveš moje prisustvo u sebi moje misli.
          Razgovaraš mi tišine.

          Jer, kad nas sve izda, kad se sve objavi kao privid, čak i sam život, ostaje nada u susrete riječi, pošto je čovjek, prije svega, misao.

                                                                                 
Mila J. Čupić:                                                                                             


PRIVID

Ponovo izdaja.
A činilo se,
dugo već,
smrt nas zaobilazi.
Smejemo se.
Šta drugo
kad suncu smo okrenuti.
Šta drugo
kad krvarimo.
Pa opet –
izdaja.
I sam život
promucao
mlečne reči –
i sam život
- izdao nas.


II

Ako uopšte
negde ima reči
što čekaju moje
da zagrljene
čekaju nove
i ove opet
nadaju se
drugim,
ako reči
mogu treptajem
u molitvu da prerastu,
ako život
i nije svud okolo,
ako sve ovo
i nije u nekoj vezi,
svejedno – u smrt zagledana,
raširenih ruku –
čekam nebo da padne.