30.9.11

Pavle Stanišić: Jesen.mpg


Jesen je i eto razloga da se podsjetimo ove interpretacije Alekse Blagojevića.

26.9.11

Poezija, 35

Zalazak


Bezbroj iskrenih večeri,
olujnih noći, vjetrova, kiša,
naivnih svitanja...
razbilo mi se o prozore,

ostavljajući krvave tragove
po mojim pogledima na svijet.
Pokušao sam, dakle, i taj život
pjevajući i plačući zloglasnom Dolinom.

I, eno, blijede mi velika ogledala budućih proljeća
žarne boje zalazaka, rastanaka, horizonti.
a i ja već postajem nejasan
u plavim dalekim projekcijama.
                                                     (Evropa za uspomenu)

20.9.11

Poezija, 34

Jutarnja kafana

Sunce me presrelo
iza nerazumnog sna
iza tog tajnovitog grma
Neočekivano
I šta da mu kažem
Tek sam stigao iz jedne starinske
                                        iznošene noći
po kojoj sam pospanim sjećanjem
                                            tražio riječ
preturajući grmljavine i poglede
Pun provalija i tama
bez riječi spasa
igram se
ispijajući kafe sa prijateljima
kojih nema
a po svoj prilici
nisu ni dolazili ovdje
Ne čekam nikog
a možda ipak sebe
možda ću baš ovdje sebi da se javim
iz nekog od nejasnih zbrkanih pamćenja
koja ponekad navrate
                                                                                         (Ponornice)

19.9.11

Pavle Stanišić: OPROŠTAJ



Sjećate li se ove Aleksine obrade Oproštaja? Bilo je to poodavno kad
smo se opraštali od sebe i svoje prošlosti. Mislim da se s vremena na
vrijeme treba podsjetiti. Tek da se ne zaboravi.

16.9.11

Poezija, 33

Globalno selo

Kad sam premoren ovim svijetom stigao u to selo
prijatelji su već bili tu
s dušama u rukama

Okupljaju se oko rijeka
koje izvodim da malo poteku da zašume
na šta su navikle u prethodnom životu-zavičaju

dok zajedno s njima ne nestanemo
u psihodeličnim vrtlozima
koji se po selu vitlaju
                                                                                                           (Ponornice)

7.9.11

biografikon - dodatak 3

I spomenici umiru

Ostavljajući svoje tragove među bezbrojnim tragovima prošlih, nastanjujemo prostore u kojima zaista nema mjesta nedostojnog suze. I svjedoci smo vremena koje mnoge od tih tragova briše pred našim očima. Nastojimo da ih prepoznamo, da im poruke otkrijemo, ne bismo li iz prošlosti shvatili nešto čime bismo objasnili neke detalje iz vlastite stvarnosti ili pročitali nešto što skriva budućnost. Ali, teško da ćemo saznati više od onoga što već naslućujemo o opštoj neminovnoj prolaznosti. 
Među mnogim tragovima koje čovjek svjesno ostavlja da bi produžio vlastito sjećanje su spomenici. Jedna generacija podiže spomenike onome što smatra značajnim, druga podiže svoje, a često i ruši prethodne, nastojeći da izbriše neka neprijatna sjećanja. Naravno da u tome nema uspjeha. Istorija nam je uvijek za petama. 
Ko se još sjeća da je u ovom gradu, koji se zove Doboj, bio nekada u njegovom parku spomenik caru Austrougarske monarhije, a kasnije, na istom postolju, kralju Jugoslavije? Danas, baš nikakvog traga. Na istim kamenim postoljima smjenjivale su se dinastije, države. Čudna igra. Ali, te igre su odnosile živote, mijenjale mnoge sudbine.
Danas je riječ o jednom od spomenika koje je samo vrijeme po nekoj svojoj logici i svojom neobičnom tehnikom samo izbrisalo.
Okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske (1878) i aneksija (1908) nailazili su na snažan otpor domaćeg stanovništva. Na samom ulazu u grad jedno mjesto je dugo nazivano Kod križa. Tim kamenim simbolom bilo je označeno mjesto pogibije austrougrskih vojnika prilikom ulaska u grad. Kasnije se pričalo da je taj simbol završio u temeljima jedne kuće tu podignute. A na jednom visu pored samog istaknutog brda Barakovac donedavno je stajao spomenik jednoj tu dočekanoj i nastradaloj četi. Dugo, vrlo dugo nakon tog događaja tu je iz Beča sa cvijećem dolazila rodbina nekih od poginulih mladića, koje je istorija Austrougarske monarhije i ovih prostora zuvijek izbrisala.

 Teško je, možda i nemoguće, razaznati njemački tekst na snimku načinjenom starim altixom dok je spomenik još bio u uspravnom položaju. Kasnije, osamdesetih godina prošlog vijeka, bilo ga je teško i pronaći palog u travu, korov i zaborav. A nekad se iz samog grada mogao razaznati njegov odsjaj kad bi ga dotaklo sa ove druge strane zalazeće sunce.
Zaborav, odnosno, vrijeme, guta sve, ne samo ljude, nego i kamene spomenike koje oni iza sebe ostavljaju. I spomenici umiru.

4.9.11

Poezija: KIŠA


Dok smo načas ostavili biografikon, mislimo da bi bilo dobro da se
podsjetimo nekih ranijih postova, a ovaj put da još jednom preslušamo
obradu Alekse Blagodjevića pjesme Kiša, koja je objavljena još 1987.
godine u knjizi Večernja načela i ponovo u izboru starih i novih pjesama
Teutino blago 2009. godine. Tako stvaramo utisak da nam pjesme ne zastarijevaju,
ali i da nas još prate i pjesme i kiše.