Nova godina

Dragi posjetioci ovog bloga, htio sam da vam nešto lijepo zaželim u novoj MMXI godini. Ljepotu tih želja davno je izrazio vječni Renoar.

Neka vas prate ljepota i sreća.

Poezija, 24

Samo da prođem

Zvijer sam
misao odbjegla koja luta
ovom velikom masovnom grobnicom
gradovima
piramidama zazidanih uspomena
Čekaj
To je moja sjena što te izaziva
mlada nedorasla opasnostima
koje me traže
Ja sam
ako me se sjećaš sveopšti zaborave
koji se hraniš lijepim zorama
noćima gorkim
osmijehnutim glavama
i slikama koje se u meni kriju
i bdiš
nad svakim uzdahom vjetra
nad svakom krivinom bola
Čekaj
da prođem brzo nečujno
dok prolaze i ostali pusti snovi
                                         
                                                           ("Ponornica")

kabare

POZORIŠTE, LJUDI!

Kada je onda davno, prije četrdesetak godina, S. Malohodžić nakon smiješno-tužne večeri “Bakšiš” napisao da je Doboj te večeri postao grad, tek sad je očito da je to bilo pretjerano i da je gradom Doboj postao 24. decembra 2010. nakon kabare-predstave Slađane Bukejlović “Ljubav, ljudi!” Konačno, poslije ratnih i postratnih trauma, u Doboju se desilo dobojsko pozorište! Najbolja potvrda pobjede mira i humanosti.

                                            Slađana Bukejlović

A predstava, čiji je autor, režiser... etc. Slađana Bukejlović, bila je laka, lepršava, ljupka, sa mladim ansamblom, ali vođenim sigurnom Slađaninom rukom i idejom. Pravi početak jednog pravog pozorišta. Duhovita igra govornim vježbama, ali i mizanscenskim akcentima, muzičkim, pa i svjetlosnim efektima ozračila je prepunu dvoranu Centra za kulturu. Bez teških velikih dramskih zapleda i poruka, sa lakim humorom, sasvim prirodnim, nenametljivim ovaj dobojski kabare obilježio je početak nekog novog vremena, čije prave kulturne sadržaje dugo iščekujemo.

I nešto sasvim usputno: među šest stotina posjetilaca primijetili smo i veterane nekadašnjeg dobojskog glumišta Rašida Muminagića i Acu Vasiljevića. Nešto se, ipak, dešava.

Te večeri bili smo u nekom sasvim drugom gradu, koji se takođe zove Doboj. (Ovo je, naravno, aluzija na Borhesovu izjavu: „Rođen sam u gradu koji se takođe zvao Buenos Aires“).

Kad ćemo ponovo u taj grad, koji ne liči na ovaj u kojem živimo? Da nije to bio samo izlet u neki drukčiji život?

OPROŠTAJ

Radi podsjećanja - jedan davni video uvaženog ab.
I još jedno pojašnjenje. U staroj Grčkoj postojalo je vjerovanje da čovjek (zoon politikon) može da opstane samo u polisu - državi, a ako je izvan polisa, onda je ili zvijer ili bog.

Poezija, 23

Svjedok

Kao učesnik u životu
mogu da posvjedočim
da sam je vidio

Prepoznao sam
predskazano
obećanje

Nisam raspoznavao
bat srca
od njenih koraka

Osim sna
u meni je bilo
željeza i vode

Od očiju crnih
ništa se nije vidjelo
u sunčevom sistemu

Kad je nestala
tražio sam
sebe

Prepoznao sam se
u lutalici
na žalu

Pijeskom je
zatrpavao
njen lik
                      ("Evropa za uspomnu")

Za slobodu

          Pošto smo se mnogim novim postovima udaljili od nekih videa poštovanog AB, a smatramo da im se s vremena na vrijeme treba vratiti, pozivamo vas da se uključite na ovaj link: 

http://www.youtube.com/watch?v=8K4X-oBFz2g

Bilješka o Salihu

      Pošto je nedavno ostvario svoj san i stekao u Milanu zasluženu penziju, a u Doboju sačuvao stan, dobojski novinar Salih Begović je došao u Doboj da se malo opusti i odmori. Ali, sudbinu, očito ne razumijemo, pa je i smatramo slijepom. Kad se to nikako nije očekivalo, Salih je umro i sahranjen je u Doboju. Tim povodom izgovorene su mnoge lijepe riječi o Salihu novinaru, nekadašnjem učitelju, o njegovoj jednostavnosti, komunikativnosti, dobroti. A meni se nametnulo jedno sjećanje, koje sam, evo, i zapisao.

Salihova drva

      Nisam siguran da sada, nakon osamnaest godina, mogu i da se jasno sjetim onih dana u kojima je raspomamljeni primitivizam harao ovim krajevima koje smo do tada smatrali svojim. Teško ih je i zamisliti.

     

      Živimo u ovom istom stanu, na trećem spratu, ali bez vode, struje, grijanja, hrane, prijatelja... Sa ovog balkona gledam smrzle zaleđene grane borova i breza, snježne pahuljice koje prolijeću, kratere koje su oko zgrade napravile minobacačke granate, a s druge strane zgrade u pustoš glavne ulice, kojom najčešće niko i ništa ne prolazi. Jednoga jutra tom ulicom je protrčao divlji zec, istjeran ljudskim bjesnilom iz okolnih šuma, ali još veća pustoš bila je u našim dušama, po kojima je bilo razoreno sve što smo smatrali lijepim i značajnim.

      Ipak, hladnoću smo najteže podnosili. U stan smo odnekud, uz pomoć preostalih susjeda, dovukli neku staru peć, ali papir je slabo grijao, a i stolice koje smo s tugom i uz raznorazna sjećanja žrtvovali. Ponekad sam odlazio u gradski park i skupljao suve grančice za koji trenutak tople sreće, orošene suzama.

      A onoga jutra – buka neke mašine i ljudski glasovi ispod prozora. Sa strahom izlazim na balkon. Neki čovjek je dovezao traktor sa prikolicom punom drva. A na drvima - Salih. Pod ovu žalosnu vrbu izbacuje bukove cjepanice, stabla suvih šljiva, nagorjele grede... Izbacio je dosta tog neobičnog ogreva, a onda podigao oči prema meni, osmijehnuo mi se i doviknuo mi: „Ovo je tvoje!“ Onda je uzeo iz prikolice jednu sjekiru, i nju bacio na drva i dodao: „I ovo.“ Traktor je odmah produžio negdje sa ostatkom tereta, a prije onog tamo ugla Salih se još jednom okrenuo i mahnuo mi.

      Ostavio mi je drva ispod vrbe. Ali tim traktorom dovezao mi je i mnogo više, nadu koja nas je napuštala, nadu u ljude.

      Ne znam kako je Salih došao do traktora, do traktoriste i drva. Tih dana, kao pripadnik naroda koji ovdje nije bio na vlasti, nije smio slobodno ni da se kreće gradom. Na samom početku tog očaja iz tog razloga je bio i fizički maltretiran. I kako se baš mene sjetio?

      Kasnije, kada je dolazio iz Italije, gdje je našao spas, vrlo rijetko smo to pominjali, pričali smo o tome kako je otišao, kako se tamo snalazio i samo sam ga jednom upitao odakle mu one nagorjele grede. „Ah, sa moje kuće u selu, koja je onda zapaljena...“

      Uz Salihova drva proveli smo ovdje mnoge hladne i puste dane i noći, a mene i sada griju.

Riječ ima...

Neznani junak naših dana

      Nema te domovine, otadžbine, države, svejedno, za koju ne bih poginuo. Do sada sam padao za razne. Uvijek svjesno i dobrovoljno. Sa zadovoljstvom. Ipak, najviše volim da dajem "ono najdragocjenije" za domovinu koja mi se dopadne na prvi pogled.

      Dođe tako neki veliki umjetnik i nacrta nekoliko domovina. Dok ih pogledam, ja odmah znam za koju ću da poginem. Za najljepšu. Pa, kad je djeca kasnije budu crtala u školi, da uživaju.

      Tako se ostvaruju hiljadugodišnji, tisućljetni i ostali multimedijalni snovi. Djeca će da uče u školama: pao je za ovo što sad imamo! A zna se šta sad imamo. Kao i uvijek: rijeke, potoke, šume, nebo, oblake, sunce, mjesec, zvijezde i naročito ptice, a uz to, Rade još ima prodavnicu autodijelova, što se u domovinama najviše cijeni poslije hljeba i soli, Mile ima još i benzinsku pumpu i kuću u jednoj drugoj domovini, a ja - spomenik na gradskom groblju, što je velika prednost u odnosu na one čiji su spomenici u parkovima pa na njih slijeću i svašta rade gradske ptice kreštalice i noću ih obilaze psi i uličari.

      Sad neki potpuno pogrešno tumače moj slučaj i tvrde da sam pao za zajedničke automobilske tablice, premda su se njima više dopadale one sa četiri es, sa ljiljanima i šahovnicama, a o zastavama i drugim ukrasima da ne govorimo.

      U onom ratu pao sam za krunu i za kralja, u onom drugom za petokraku i maršala, a u ovom, još nije utvrđeno za šta sam, pored tablica, još pao. O tome tek treba da odluče narodni poslanici i Haški tribunal.

Bitno je da sam pao, da sam iskoristio priliku koja se ovdje ljudima pruža tek svakih pedesetak godina, a preživjeli će već pronaći neki simbol zbog kojeg je vrijedilo da padnem, zbog kojeg je moja žrtva bila neophodna.

      Sad je prošlo vrijeme padanja. Ko je pao, pao je. Ja znam da ste vi nestrpljivi , svi se zaklinjete da biste sve dali za ovo i za ono, ali, šta vam ja mogu, moraćete se strpiti do naredne sezone.

(Nova alternativa, 17. juli 1998)

Poezija, 22

Poslednji monolog artiste


A još sam mogao
da osmijehom promijenim boju tvoga lica
da dodirom u tebi oktrijem podzemne vode
da te pogledom oslobodim telefonske slušalicae
koju držiš u ruci
Istina olovku više ne mogu
da okom po stolu prošetam
ali jutros sam ti pokazao
da sam u stanju iz velike udaljenosti
suzu iz suvog srca da ti iscijedim
samo kada ti pokažem dlan
koji se tek jedva nazire
iz bijelog kombija
kojim si otišla asfaltnim putem
i ostavila me ovdje na otvorenom

Ni stare prašine da me zakloni

Poezija, 21

Oblaci

Moji bliski odnosi s oblacima
mnogo su stariji od pamćenja
znam da oni saosjećaju
sa ovim mojim usporenim koracima
i prate ih

puni su mojih misli i spremni da ih izliju
u šumski potok i mutnu rijeku
u duboku noć koja čeka
iza jednog skrivenog ugla
gdje ću se neminovno zateći
dok me ostave brige
kojima se ovdje zabavljam

Oni će me ako treba pričekati
kao što su me čekali onda
kad sam glavu punu snova u njima krio
dok su ovdje spaljivali snove na lomače

a ako ih njihovi ludi vjetrovi
odvuku u daljine
vratiće se dok dođe vrijeme
da mi se na dušu izliju

Priča 5.

Skloništa Vidojeva

   Ulicama otiču uznemireni koraci, iznošeni osmijesi, zabasali pozdravi. Vedra tama, po kojoj se skrivamo, počinje da blijedi. Spušta li se noć ili dan? Stiže li nas sunce, ili nam radost zalazi? Razdanjuju se lica, oblačna, suva pocijepana, maske na lobanjama. Vide li oni mene, ili samo meni sviće ova noć? Ta jata šašavo vijoglavih pogleda, te ovlašom izazvane oči očito me mnogo radosnije naslućuju i to im je snaga. Ona je u mojoj radosti, koju sam za njih, kao što bi i oni za mene, navukao preko vilica i očnih duplji. Nije moguće da ne vidite koliko su se šeširi i osmijesi nakrivili pod čvrsto simetričnim pravim balkonima. Izderaše se o sitne lažne radosti. Izgleda ne postoji riječ koja može uozbiljiti čovjeka onoliko bar koliko su mu zabrinute kuće i garaže.

   Na ulici smo u vedroj tami, koja nam ponekad blijedi. A šta nam preostaje nego da se radujemo suncu, i oblaku, koji nas polako spaljuju? Šta bismo bez tog žalobnog osmijeha u sred ulice, krematorijuma, ispod samog sunca? Šta bismo bez vesele lagane tame, koja mene, evo, napušta? U mom pogledu jvalja se vid: nebo nam je za petama!

   Koračao sam tako za nebom i suncem, koje je svuda unaokolo izgaralo po gradu. Išao sam prema groblju. Žurio sam nogama i pameću da stignem na svuda po gradu objavljeno zakopavanje moga druga iz djetinjstva
Vidosava Markovića.

   Tako su vidno naivni ovi sunčani trenuci po uglovima zapuštenim kao osmijesi po našim tamnim pogledima. Onaj žuti tračak, što nam se kroz pukotine na daskama u dušu uvlači, isto bi se tako bolećivo raznježen sramežljivo osmjehivao po našim lijepim lobanjama i melanholično naslućivao nejasne tople predjele tišina. Progoni nas kroz oba ova života, ovaj u nama i ovaj oko nas, svuda stiže da nas zaškaklji i usred dana i usred noći, u ovoj veseloj tami kroz koju se naivnim obećanjima i milovoljnim nadanjima dodirujemo. A koliko smo se voljeli i vjerovali! Umire tako čovjek polako u svojim naivnostima, ljubavima, prođe

kao onaj sunčani tračak ulicom i dušom, naivno, tugaljivo, kao Vidoje, kao dan.

   Naselje sunca. Četvrtasti balkoni, istrgnuti iz čvrste betonske mase, sjajna stakla na prozorima koji se uznose jedan preko drugog da uhvate sjaj nebeski i tišine zvjezdane. Jedno od onih naselja koja je u ovom gradu projektovao inženjer Vidosav Marković. Sjene njegovih uspravnih zdanja postaju sve više javne što je više plačnog crvenila u prozorima i očima.

   Gazio sam kroz sjene zgrada i ljudskih prilika, duboko pod nebom, sitan i neprimjetan, pognutog kostura i lobanje žurio sam na sahranu, pun sumnje u sve što je postojalo i u sam dan, koji se nejak i kratkog isprekidanog daha stišavao u očima i koracima prolaznika. Većina ih je tekla u istom pravcu kao i ja. Svi žure, mislio sam, na sahranu crtača kuća i gradova, koji je tuda često tiho proticao, uvijek sa škiljavim pogledom preko svojih betonskih crteža, ili ispred svojih umornih koraka.

   Molio me da odem na obli brežuljak. Da pogledam njegovu vikendicu. Iza posljednjih kuća puteljkom udesno, na brijegu ispod dvije breze. Na njegovom stolu bilo je bezbroj projekata tih tupavih kućica sa ravnim i kosim krovovima, sa terasama iznad zapada ili istoka, sa ponekim asimetričnim prozorčićem i sve sam ih razgledao, a i na brdima oko grada nagledao se tih naivnih zanosa mnogih tužnih ljudi da izmijene kuće, pošto sami nisu znali da se mijenjaju.

   Šta će to tebi, Vidoje? Napravio si pola grada onako kako si htio. Baš tako sam ga i onda pitao. Govorio je da želi da pobjegne od gradskog jutra i večeri, od prijatelja i neprijatelja, od susreta, pozdrava, osmijeha... “Hoću da imam mjesto gdje ću da budem onakakv kakav jesam, ni razdražen, ni umoran, ni odmoran, ni osmijehnut... Sjećaš li se naše šupe? Zidana između debelih drvenih greda nejednakim i raznobojnim komadima cigala od srušenog fabričkog dimnjaka... Često smo u nju bježali, kad god bi nam to palo na pamet. Pamtiš li crnu prašinu od uglja, naše disanje i raznokrake tagove sunca, koji su nas dozivali kao da su bili nestvarno daleki. Tako smo znali tu da se skrijemo, premda nismo razaznavali od čega, nije nam ni bilo važno.”

   Govorio sam mu da znam da je njegova vikendica najljepša, da je to i razumljivo. Ali, nikada nisam otišao da je vidim. Nagledao sam se tih naivnih crteža oko grada. Sve su bile preozbiljne da bi se u njih bježalo, sve su imale kupatila, garaže i televizijske antene na krovovima. Znao sam da je Vidojeva najljepše riješena i nije me zanimalo skrivanje u vikendicu.
   Teško se mi možemo bilo gdje sakriti. Puni smo glasova koji nas dozivaju i unesemo ih sa sobom u sva skrovišta. Skriveni samo jedino u ovoj tami uličnoj, iza iskrivljenih osmijeha i zabasalih pozdrava, iza lakih prevrtljivih radosti. Smrt je, možda, samo tako ozbiljna kao djetinjstvo. Možda je zbog toga i Vidoje tako iznenada napustio ovu igru, kao da se naljutio. Predaleko je pobjegao, nikome ne pada na pamet ni jednom da ga zovne.
   Žurio sam na sahranu. Dnevno vidjelo je sve više izmicalo mojim očima i koracima. Možda sam i trčao. U jednom trenutku osjetio sam se sam.
   Ni koraka po mojim premorenim mislima, ni gradske buke, na koju sam, ispostavilo se, dugo bio oslonjen. Tihi drhtaj u svim mojim nadama i zaboravima javio se kao strah od iznenadne neobične slobode. Ni čovjekolikih sjena, ni naivnih sunčanih drhtanja, ni zapuštenih pogleda, ni krivih šešira i osmijeha, ni Vidojevih betonskih crteža, pa ni grobova, ni sprovoda...
   Bože, gdje sam ovo pobjegao?
   Tršave grane nekih vitkih stabala napadale su mi nesviknuti vid. Kroz njih se moglo dohvatiti istinito i pravo čitavo crveno sunce, zastalo na planini.
   Stajao sam pust i nejasan uz dvije isto takve breze na oblom brežuljku. Na nekoliko koraka ispred mene bila je naša šupa iz djetinjstva sazidana od nejednakih raznobojnih cigala i debelih drvenih greda.
Bolno i polako, sa pritajenim nemirom u sjećanju i savijesti prilazim njenom nesigurnom miru. Znam da ću u toj kućici zateći bosog dječaka Vidoja Markovića kako prljave ruke i suzne oči grije na jednom zalutalom plamu zalazećeg sunca.

Poezija, 20

Vidim sliku iz stare pjesme


Gubim vezu sa sobom
Ko zna gdje sam izgubio
lozinku

I zima me stiže
dolazi odakle je nisam očekivao
zalutala po dubokim sjećanjima

Strah bježi od mog udesa
po drveću krovovima po nebesima
koja nosim nad gradom u kojem nestajem

Pjesnik je napisao:
Ako te zanima kako će izgledati svijet
kad tebe ne bude – pogledaj

i vidim sliku iz moje stare pjesme:
vjetar nosi sutrašnje novine
niz ulicu davnu

Veče



I, evo, još jedan novi video od AB:

http://www.youtube.com/watch?v=trmgYsUItXw

Novi video

Za slobodu

Evo, Aleksa Blagojević je napravio još jedan po mom mišljenju sjajni video:

http://www.youtube.com/watch?v=8K4X-oBFz2g

biografikon 8

Crkvice

Evo, nakon dužeg vremena riješih da malo obnovim ovu rubriku, premda mi sjećanja blijede, a i više sam zainteresovan za one događaje koje nisam ni upamtio, a koji su se zbili. Ipak, sada nije riječ o zbivanjima nego o mjestima, koja na izvjestan način nosimo sa sobom. Već sam u jednom biografikonu pomenuo da sam na ovaj svijet stigao u neobičnom mjestu koje se zove Crkvice, gdje je najviše atmosferskih padavina u Evropi. Tako se mjesto zove od davnina, premda u njemu nema ni crkve ni crkvice, a ni drugih kuća. Istina, mora da se tu negdje neka skrila pošto sam jednom u nekim novinama čitao kako su Crkvice mjesto sa jednim stanovnikom. Bilo je to poodavno, pa ne vjerujem da je još tamo. Mjesto je gotovo sasvim uz more, a na nadmorskoj visini od 1000 metara, na visokoj planini Orjen, koja okružuje bokokotorski zaliv sa jedne strane, dok ga sa druge obuhvata Lovćen.

Prije 2. svjetskog rata u tom mjestu je bio veliki vojni logor obalske straže vojske Kraljevine Jugoslavije, pa su Crkvice morale imati poštu i, naravno, telegraf, a obe te institucije predstavljao je moj otac, pa smo u pošti i stanovali. Ispred spomenika ustanicima iz autrougarskog vremena, koji se tu nalazi, vide se ostaci temelja zgrade u kojoj je bila pošta. Tu su i danas ostaci mnogih objekata - kasarne, pekare, hipodroma, restorana... Za vrijeme rata  svaki objekat je pogođen granatama sa mora, ali i s kopna i sa neba, a kasnije mislim da ni jedan nije obnovljen.

Mislim da sada do Crkvica ima i boljih asfaltnih puteva iz više pravaca, ali nekada se tu stizalo planinskim makadamom i zmijolikim serpentinama. Evo nekih snimaka sa Google Earth-a (gotovo svi snimci su mi iz tog

 programa) tih puteva koji i danas postoje.

Tako se stizalo do nekadašnjih kasarni i restorana, a sada do - ruševina.

To su, eto, te Crkvice, do kojih se stizalo mukotrpno, ali stizalo se i do vrhova Orjena, sa kojih se čak mogla po odgovarajućem vremenu vidjeti i italijanska obala.



A ko zna šta su vidjeli ovi mladi ljudi sa 1893 metra iznad mora. Možda upravo ovo: Risan.

I možda je upravo ovaj pogled na čudesni zaliv sa orjenskih vrleti uticao i na moj život - da baš tu provedem desetak njegovih prvih godina. 

   

PISMO

Časopis "Pismo" u Doboju

Prije izvjesnog vremena, zahvaljujući g. Vasji Stankoviću, stigao je i do mene stoti broj časopisa za svetsku književnost Pismo, čija je adresa i sada u Zemunu. Podsjetilo me to na davna vremena, kada se u dobojskom Književnom klubu sa nestrpljenjem iščekivao svaki broj ovog časopisa, na koji je bila pretplaćena Biblioteka i nekoliko članova Kluba, među kojima i moja malenkost. Preko Pisma, kojeg je pokrenuo i uređivao Raša Livada, upoznavali smo se sa aktuelnostima u svjetskoj književnosti i to od njegovog prvog broja. Raše Livade više nema, uređuje ga Božidar Zec, a i Pismo je unekoliko drukčije. U ovom broju  nisu samo najaktuelniji pisci i tekstovi, ima i onih koje smo odavno prestali smatrati modernima, tu je i Sartr, i Gijom Apoliner, i Aleksandar Blok... što svjedoči o tome da istinske književne vrijednosti traju i kada prestanu postojati pokreti koje su predstavljali. Ali ima i imena i tekstova, koje nismo imali priliku da čitamo u našim prevodima. Posebno me zainteresovala poezija Gintera Kunerta (1929), jednog od najznačajnijih njemačkih pisaca, a za ovaj put evo jedne od ovdje objavljenih njegovih pjesama, u prevodu pomenutog urednika, koja korespondira sa mnogim sudbinama naših ljudi, kao i našom tvrdnjom da smo svi izbjeglice. Pjesma Memorandum glasi:

Na oterane

ovog veka i takođe

prošlog veka mislim

gledajući s prozora

u daljinu

iz koje sam došao

usmeravan ovlašno

ponekad.

Poezija, 19

Veče

Moje tiho veče
ptica na prozoru
već sljedećeg pogleda
neće ga biti
skriveno negdje sačekaće
da pređem provalije noći
vašar dana
i sletiće opet u moj pogled
u misao
melanholično od sjećanja
zabrinuto slutnjom
jer ako su jutra poređenja nesigurna
dani alegorije
noći metafore crne
bolešljivo veče je moje sjećanje
koje me oduvijek prati i uhodi
svuda kuda starim u neznanju
u daljini među tramvajima
i među oblacima
s kojima ovdje strahujem
Nekad sam ga znao prevariti
zaobići
a sad ga čekam i nadam se

Poezija, 18

Oslobođena misao


I ako nam je oduzet um
i ako smo osuđeni na vrijeme
utamničeni u sudbinu
i ako smo od planete napravili
buvlju pijacu
po kojoj se igramo lopte i ratova
zatrovani hranom i televizijom
opčinjeni lažnim novčanicama
i slobodom nedostižnom i sve daljom
još trajemo dok plačemo pjevajući
jer
poezija je oslobođena misao

Predgovor

Pošto je u reviji Sagarana, na koju smo vas uputili u prošlom postu, Božidarov predgovor dat samo na italijanskom, ovdje ga prenosimo i na našem jeziku.



Božidar Stanišić

Umjesto predgovora, crveno i žuto

                                              Riječ je prozor otvoren prema stvarnosti.
                                                                                      Zbignjev Herbert

Prošlog ljeta, nakon posljednjeg putovanja u Bosnu, često se vraćajući Evropi za uspomenu Pavla Stanišića, i kasnije, u jesen, Teutinom blagu, mislio sam ne samo njegove pjesme već i prvi susret sa njim, mojim starim prijateljem, nakon ’92. I njegovu emigraciju, od onih teško razumljivih: tu sam a kao da me nema, a u gradu koji je njegov, uprkos svemu; i moju, friulsku, što mi dugo već na neki balkon liči, s pogledom i na svijet čiji smo dio, Pavle i ja - možda zaista? – bili. Mogu li vjerovati da će neko, kasnije, mnogo kasnije, dati neki pouzdaniji odgovor da li smo, uopšte, postojali? U nekom vremenu u kojem će, možda, i poezija imati neku, barem sićušnu važnost – ne samo u Bosni, već i u svijetu koji se na poeziju i poetsko sve rjeđe poziva! A s poezijom i na smisao naših sudbina, puteva, odlazaka i povrataka?

Onog vrelog julskog dana 2009. asvalt se rastapao u Doboju, na podnevnoj jari – u pjesnikovom skromnom stanu, opet sam bio Pavlov gost. Stan, isti kao nekad, početkom osamdesetih, kada me je strpljivo i rado imao za gosta koji je časopisu Značenja, ciji je on bio urednik, donosio literarne eseje, poneku poeziju, likovne kritike i, prije svega, pregršti planova i namjera iz svoje male književne radionice. Imam, nakon svega, iskustava, svijetlih i dirljivih, o ponovnim susretima sa prijateljima, u Bosni i drugdje u prostorima o kojim je takozvani veliki svijet, po pisanim i nepisanom pravilima, saznavao samo o najgorem. Najljepši su bili oni susreti u kojim su mi stari prijatelji rekli, na početku, samo ah, ti si i razgovor bi potekao, kao da nikad nije ni bio prekinut. Tu smo, dakle… To su bile Pavlove prve riječi, nakon što sam ga dugo, uzaludno tražio na drugom kraju ulice.

Dakle, tamo gdje nas nema…

Bilo je lake ironije u tim njegovim riječima o jednoj množini, koja mu se otela – slučajno? – ne mareći što ću kroz sat-dva biti na putu prema zapadu (sa velikim i malim Z). On će ostati u svojoj emigraciji, ja na putu prema mojoj. Tada, a i kasnije, u prepisci koju vodimo i sada, ustaljenu po nekom svom skakutavo neurednom kalendaru, u kojoj se, bez osobitog reda, smjenjuju pozdravi, poneka misao, sjećanja…, u naš razgovor se uselila japanska jabuka, kaki. Da, napisao sam mu jednom da je moj prvi novembar, one – koliko nam daleke? - ’92, u Friuliju bio siv, sve je bilo sivo, u magli, bez sunca: i polja, i drveće, i kuće, i ptice, i… Samo su se crvenjeli kaki, u vrtovima. Kasnije, vraćaćemo se u našoj prepisci na jedno stablo kakija, puno plodova, u vrtu kuće u via Latisana 10, u Zuglianu, koji sam – u početku bez imalo namjere da ga učinim metaforom – postavio kao opredmećenje iznenađenja, novosti, kontrasta u literaturi i, uopšte, umjetnosti.

I Pavle je imao svoj kaki. Davno, u jednom vrtu, daleko.

U Risnu, u Boki kotorskoj; prije davnog preseljenja njegove porodice, u Bosnu, u grad Doboj. Poslaće mi i jedno kratko pismo, puno poezije govora stvari kojih vise nema, baš u vrijeme kad su se iznova crvenjeli kakiji u Friuliju. (Jedan, ogromne krošnje, nad jednim starim krovom, obilat nebrojenijim plodovima, imam u mojim prozorskim okvirima kao sliku koja i zatitra na vjetru i kiši.) Kad su doselili u Doboj, one davne zime, stan u pošti, gdje je bio zaposlen njegov otac, još nije bio slobodan za useljenje. Zato su sav namještaj ostavili neraspakovan. Tako je u ladicama kredenaca, stolova, komoda… koje su na polasku prema Bosni napunili raznim južnim i kontinentalnim voćem, ostalo zarobljeno cijelo jedno obilje mirisa i boja. Ali, na proljeće, kad su otvorili ladice!? Ah, kakvo čudo se razlilo njihovim novim obitavalištem! Među mirisima i bojama oslobođenih limunova i narandži, jabuka i krušaka iz nekad, pjesnik se i danas živo sjeća kakija, prezrelih.

I onog novembarskog dana, kad sam primio primjerak Teutinog blaga, dan je bio siv-siv. Jedini kontrast sivilu – jarkožuta kabanica naše poštarice i oni kaki, crveni-crveni, u prozorskim staklima. Istog dana, čitajući Pavlovu poeziju, na stranu žute i crvene boje u kontrastu, čini se svim sivilima ovog svijeta, pridružio sam i njegove pjesme.

Mada nevoljko ali zbog potrebe koju zahtijeva prilika prvog predstavljanja ove pregršti poezija Pavla Stanišića u prevodu na italijanski jezik, pokušavao sam napisati nešto-nalik-recenziji; eto, neka čitalac ima neki vodič, neka zna kojoj generaciji pjesnika modernog južnoslovenskog pjesništva pripada i zašto se javio kasno, kad nekih od pjesnika bez kojih je nemoguće misliti poeziju poslijeratne epohe (dakle, nakon drugog svjetskog rata, sto dajem na znanje jer mi imamo uvijek jedan više), medju kojim je i jedan Branko Miljković, nije više bilo medju živima ili su već dali sve najbolje od sebe.

Jeste, pokušavao sam, ali riječi su se spoticale same od sebe, osipao se rječnik kritičkih formulacija kao malter sa prestarjelih fasada, odnekud mi se rugala sjenka Svetog Avgustina, onog istog koji je mislio da zna šta je vrijeme sve dok ga neko ne bi upitao šta vrijeme jeste. I, tako, jedno ja – recenzent pro forme – reklo bi, možda, da u cijelosti svoje drugosti u odnosu na postojeći svijet Pavlova poezija je iskaz o postojanju dvije dinamike, koje, u svom suodnosu, postaju paralelne. I da poetsko i realno – preobraženi u svijet pjesme otpočinju svoj hod nepomirljivih stvari, kao što to čine snovno i opipljivo, upitnici i odsustvo upitnika.

Avaj, onaj duh-cvrčak tom ja kaže da treba oslušnuti nešto drugo-drugo.

Pa se, zato, tom ja čini da Baljmont šapuće o pjesniku koji “ne zna mudrosti što drugima gode”, da Borovski poručuje “da korak gomile nije ritam pjesme” a Celan podsjeća na slutnju da poezija stoji u “tajni susreta” . (A sve to, naravno, daleko je od vulgarnosti akademskih traganja za drugima u Pavlovoj poeziji. Kako tražiti one uvijek druge u poeziji pjesnika koji su svjesni istine da poetska svijest ne može biti apsolutna, niti takvom postati? Kako bi i mogla, ako je riječ o poetici koja podrazumijeva rađanje poezije u sjenkama postojećih stvari, velike istorije i golotinje svega egzistencijalne? U konfliktnosti svog pojedinačnog bića i opšteg postojanja svijeta ta poezija stoji kao slobodno postavljen putokaz svima koji se suprotstavljaju jednoznačnosti stvari i riječi, opštih istina i opšte logike. Njen logos izrasta iz drame sudara memorije i svih pjesnikovih prezenta. Ima u njoj i tragičnog osjećanja postojanja – kao da Unamunova sjenka koji put mine između stihova - ali, svejedno, ta poezija ostaje daleka svakom pesimizmu zbog pesimizma samog. Možda, kao takva, postoji da bi se začula kao glas tihe opomene o svemu što nas okružuje i svemu što je u nama? Ima, moj prijatelj pjesnik, i jednu čudnu sreću da je ostao tamo, gdje je je, još uvijek, jedan od jerusalima svijeta. )

Ko je to govorio? Ne, ne znam. Možda se kritik u meni razbuđen udružio sa onim ja koje se gnuša svake kritike koja raspolaže svojim izmima, svojim kartotekama za smještaj pjesnika, jednih u prašinu, drugih u antologije?

Ne znam. Kao što ne znam ni da li

          Možda Svemir pocinje

          odmah ispred vrata?

A ne znam ni da li su ta vrata kao sva druga. Samo jedno, možda, znam. Poezija, ona koja se otima definicijama iz akademskih polica za knjige, jeste kao kaki u sivilu kasnih jeseni kojim duša, ponekad, ne zamišlja kraj. I kao žuta kabanica poštara koji strpljivo dostavljaju poštu, na ovoj zemlji, balkonu što gleda prema Balkanu, i prema jednoj sićušnoj tački, balkonu mog prijatelja Pavla, koji, kao u jednoj njegovoj lirskoj priči, lebdi nad zemljom.

Zugliano, jednog novembarskog sutona 2009.

  

Poezija na italijanskom

Ljubaznošću, ali, bogami, i izuzetnim trudom Božidara Stanišića, u uglednom italijanskom on-line književnom časopisu Sagarana objavljen je jedan veći Božidarov izbor iz moje poezije i sa njegovim predgovorom, a  u prevodu Alice Parmeggiani. Radi se o 41.  svečanom broju časopisa, objavljenom povodom desetogodišnjice izlaženja.
Da biste ovo pogledali, dovoljno je da kliknete na sljedeći link:

http://www.sagarana.net/anteprima.php?quale=223 

Mario Vargas Ljosa

                              NOBELOVA NAGRADA

Konačno, jedna zanimljiva vijest. Nobelovu nagradu za književnost

ove godine dobio je još jedan hispanoamerički pisac (pored Gabrijela Garsije Markesa) peruanski književnik Mario Vargas Ljosa. Podsjetilo me to na one sedamdesete, osamdesete godine (p.v.) kada smo tvrdili da su ovi pisci naši, ne bi mogli da objave ni jedno djelo. E, kad steknu svjetsku slavu, onda ih i mi slavimo. I, eto, došlo je vrijeme da proslavimo i Ljosu, koji je kod nas preveden poodavno, ali, nažalost, nije pobudio poseban interes naših književnih presuditelja.

U rukama mi je Nolitovo izdanje Ljosinog romana Rat za smak sveta iz 1986, pa najbolje što mogu ovim povodom da objavim je jedan odlomak iz ovog obimnog djela. Neka to bude detalj iz opisa glavne  ličnosti - Savetnika.

    Govorio je o običnim , a važnim stvarima, ne gledajući nikoga posebno među  svetom koji ga je okruživao ili, zapravo, gledajući zažagrenim očima kroz skup staraca, žena, muškaraca i dece, nekoga ili nešto što je samo on bio kadar da vidi. O stvarima shvatljivim, maglovito poznatim još od pamtiveka, koje bi čovek posisao s majčinim mlekom. O stvarima sadašnjim, opipljivim, svakidašnjim i nezaobilaznim, kao što su smak sveta i Strašni Sud, koji možda mogu nastupiti i pre nego što selo stigne da opet podigne srušenu kapelu. Šta bi se desilo ako bi Dobri Isus video napuštenost u kojoj su ostavili njegov dom? Šta bi rekao o postupku onih pastira koji, umesto da pomognu, siromahu prazne džepove i naplaćuju mu verske usluge? Da li se reč božja sme prodavati, zar ona ne mora da se daje besplatno?...   

    ...   Govedari i radnici iz unutrašnjosti slušali su ga ćutke, radoznali, zastrašeni, ganuti, a tako su ga slušali i robovi i oslobođenici iz šećerana na obali, i žene, i roditelji, i deca i jednih i drugih. Ponekad - ali, retko, jer su im njegova ozbiljnost, potmuli glas i mudrost ulivali strah - poneko bi ga prekinuo da raščisti kakvu nedoumicu. Da li će se ovaj vek završiti? Hoće li svet dočekati 1900-tu? On je odgovarao ne gledajući nikog, s mirnom sigurnošću i često u zagonetkama. Godine 1900. utrnuće svetlosti i počeće da pljušte zvezde. Ali, pre toga, zbiće se čudnovati događaji. Njegov glas je pratila tišina u kojoj se čulo pucketanje vatri i zujanje insekata koje su gutali plameni jezici, dok su meštani, zadržavajući dah, unapred naprezali pamćenje da bi se prisetili budućnosti...

   ... Godine 1898. namnožiće se šeširi, a ponestaće glava, a 1899. pocrveneće reke i jedna nova planeta zaparaće nebeski svod.

    Valja se, dakle, pripremiti. Treba obnoviti crkvu i groblje... te ovo vremena što je još ostalo valja posvetiti bitnom - duši. Zar će muškasrac ili  žena onamo da krenu u haljama, haljinama, s filcanim šeširima, cipelama na šniranje i svim vunenim i svilenim luksuznim stvarima kakve Dobri Isus na sebe nikad ne beše stavio?

       To je, dakle, jedan odlomak iz knjige koju je onda, davno, objavio Nolit, a prevela Jasna Bunjevac Sotelo. Sa tri tačke označio sam mjesta gdje sam izostavljao dijelove teksta.

***

  O ovoj nagradi saznao sam od Časlava Vasiljevića na facebook-u, a kasnije su me u to uvjerile i mnoge televizije. Pošto je jedna, umjesto Ljosine fotografije, objavila sliku ličnosti koja saopštava ko je dobitnik nagrade,  pronašao sam još jednu Ljosinu sliku, kako bismo se malo iskupili.



Poezija, 17

Dušo moja i svačija


Govorim kao što se od mene traži
istinu i samo istinu
o kojoj ništa ne znam


vjerujem u dušu
ali uzletima svojim
ne stigoh do nje


ni mithosom
ni logosom
ni ethosom

 ne saznah je li jedna
ili svako svoju vuče
po vlastitim džombama


Dušo moja i svačija
u tebi se ostvaruje
sve što ne razumijem

Ponovo: sjećanje

Prema statistici mnogi posjetioci bloga traže post Sjećanje i uvijek im se otvara jedan od  dva sa istim naslovom. One koji su htjeli da vide ovaj drugi
obavještavamo da ga mogu vidjeti putem linka:
http://www.youtube.com/watch?v=mBik6FsZtLA

statistika

Dragi čitaoci, posjetioci ovog bloga!

Uvijek nas je zanimalo koliko ima vas koji, kad nađete vremena, svratite na ove stranice uglavnom književnih preokupacija. Kad se radi o štampanim medijima, to je pitanje tiraža, a kad je riječ o onim drugim, to je pitanje gledanosti ili slušanosti. Google je odnedavno, od 1. juna, uveo i tu statistiku, tako da te podatke možemo redovno i sa pouzdanošću da pratimo. I, evo, da vas o nekim podacima iz te statistike obavijestimo.

Za ova posljednja četiri mjeseca ove stranice je posjetilo 1.715 čitalaca, pa i gledalaca i slušalaca (jer smo imali i audio i video postove). Prošlog mjeseca vas je bilo 969.

Naravno, tu su podaci koji su postovi bili otvarani i koliko puta, ali tim vas za sada ne bismo zamarali.

Možda još da navedemo zemlje iz kojih ste ovdje stizali. Najviše vas je iz Bosne i Hercegovine (1.116), a onda slijede: Njemačka, Srbija, Sjedinjene Države, Hrvatska, Izrael, Kanada, Italija, Švedska, Austrija, Rusija, Slovenija.

Auditorij je, očito, međunarodni, ali ne i svekontinentalni, pa ne znamo da li ovim treba da budemo zadovoljni ili ne. S obzirom na teme kojima se ovdje bavimo, statistika je, ipak, na našoj strani, na čemu vam se zahvaljujemo.

Zbignjev Herbert, ponovo

Nedavno smo u više navrata pisali o Zbignjevu Herbertu, jednom od najvećih pjesnika prošlog vijeka. Tim povodom javio nam se svojevremeno iz Italije Božidar Stanišić, prijatelj i saradnik. Pisao nam je:

Tražeći jutros po katalozima ital. biblioteka, te izdavača, šta je sve prevedeno iz opusa našeg z.h., naiđoh na fotos njegovog
spomenika u Sijeni...
Isti ti šaljem u dodatku.
Sijenjani su obilježili 10 godina od njegove smrti ovim
gestom pažnje (i, kako vele, slučajnim prevodom
njegovih zapisa o gradu...) Nisu zaboravili njegov
boravak u gradu godine 1961, ni riječi, kasnije rečene:
Ovdje sam bio srećan.

Kakav gest! A kod nas... Ako je nekada u nekom našem gradu i bio tako veliki pisac, naša sjećanja su: imao je čast da ga slušamo. Upravo u postovima koje smo pomenuli pisali smo kako se izabrane pjesme ovog pjesnika u dobojskoj centralnoj knjižari mogu dobiti za 1,5 marku, što nikako nije baš slučajno.

Poezija, 16

Serenada

Znam da odavna nije u modnim trendovima
ali neki me uvjeravaju
da mi ova glava još dobro stoji
naročito blago osmijehnuta
pa je najčešće takvu iznosim
na balkanske vjetrometine
gdje zli dusi duvaju sa svih strana svijeta
i sviram na vlastitim tetivama
(jer čovjek je takođe instrument)
serenadu gluvoj sudbini

PATRIOTSKA PJESMA

Prilikom nedavnog susreta sa AB (Aleksom Blagojevićem) saznao sam da na ovaj blog nikada nisam postavio njegovu obradu Patriotske pjesme. Ne znam kako mi je to promaklo, ali zato to činim sada.

Priča 4.

A kad je već o grobljima riječ, o tim institucijama pred kojima smo osmijehnuti i zabrinuti, pred kojima živimo, evo jedne priče iz mojih davnih dana.

                                                                          (Foto: Veseljko Stanišić)
          

                      Vasiljevo groblje

Neobičnu osobinu skraćivanja vremena između događaja koji su prošli sticao sam postepeno dok se nisam navikao da ih tako posmatram. Približavam ih jedne drugima izostavljajući čitave decenije ili vjekove koji su ih dijelili, lišavajaći ih opravdanja njihovog vremena i zaborava. Taj način, popularno nazivan "filmskom brzinom", jer film je na to prinuđen dužinom svog trajanja, logično je uslovljen mojom svišću o trajanju vlastitog života, ali i zadovoljstvom koje doživljavam posmatrajući kako iz Stare ulice nestaju jedni, a dolaze drugi prolaznici, drukčije obučeni, ali po mnogo čemu drugom vrlo slični prvima. Dešava se da ovi drugi prekinu sasvim nevažan razgovor upravo na onom mjestu gdje su ga prekinuli i oni prvi, a bilo je slučajeva da ga upravo od iste misli i riječi nastave. Ipak, češće ih zatičem kako razgovor počinju od samog početka, odakle je započet bezbroj puta. Osluškujem govor prošlih. Prekidaju ih i stalno im u riječ upadaju ljudi koje upravo susrećem u Staroj ulici. Ponekad moram da opravdavam jedne drugima, da ublažavam ili objašnjavam poneke njihove isuviše nagle, "izletjele" riječi, da ih mirim, a uvijek unaprijed osjetim gdje će se razgovor prekinuti. Gledam kako se podižu nove zgrade i kako se gotovo istovremeno ruše, kako od uskih krivudavih puteljaka narastaju ulice, kako se pogrebi smjenjuju takvom brzinom da jasno vidim kako je to u stvari jedna ista povorka.
Kada sam čuo priču o Vasiljevom groblju, otišao sam tamo da je tom svojom neobičnom vještinom, ili, vjerovatnije je, manom, provjerim. A priča ide ovako.

Među potomcima staroga Vasilja, koji po njemu dobiše prezime, redovno su se smjenjivala imena Jovan i Ivan. Otac Ivan davao je svom sinu ime Jovan, a Jovan je svome sinu davao očevo ime. Tako su ova dva imena bila najčešća u brojnoj i bogatoj seoskoj porodici Vasilj. Vremenom su ta imena postala najčešća i na nevelikom klesanom kamenju u seoskom groblju. (Postupkom skraćivanja vremenskih intervala između događaja vidim kako ljudi iz ove porodice daju imena Jovan i Ivan nevelikim komadima klesanog kamena.)
Brojni potomci Vasiljevi raseliše se po bijelom svijetu, razniješe svoja imena, pogubiše ih, zaboraviše. Običaj se još čuvao samo u staroj, već sirotinjskoj seoskoj kući uz Vasiljevo groblje. U toj porodici u nekoliko posljednjih generacija muški potomak se iščekivao sa strepnjom i uvijek se dešavalo da se baš u zadnji čas, poslije petoro ili šestoro djece, rodi sin koji će da ponese svoje ime i da ga prenese do druge generacije.
"Šta će nam to?" upita jednog dana Jovan. "Osiromašismo zbog tih imena. Upropastiće nas."
"Nikoga ime nije upropastilo", reče Ivan. "Samo ljudi upropaštavaju imena. Nemoj da se kolebaš i da sumnjaš. Moje ime moraš predati kao što sam ja do tebe prenio ime svog oca. Tako će i tvoje ime otići dalje."
"Gdje će otići?"
Jovan se zagleda u svoje velike seljačke šake na stolu i učiniše mu se kao dva kamena znaka sa Vasiljevog groblja: IVAN VASILJ, JOVAN VASILJ.
"Gdje će otići?"
"Čovjek ne traje dugo. Samo ime od njega ostaje."
"Gdje?" upita Jovan još zagledan u kamena imena na svojim šakama.
Tog Ivana sahraniše sirotinjski u "narodnom" sanduku, koji poslije sahrane vratiše u šupu iza crkve da bi se mogao ponovo upotrebljavati. Umro je ne do-čekavši unuka sa svojim imenom.
"Jovane, sine, ostavljam ti svoje ime da ga spasiš. To je sve što imam da ti ostavim."
Očev ga savjet ponuka da već u poznim godinama dobije i deveto dijete, pa mu dade ime Ivanovo. Prođe godina od sahrane, a toliko je, kažu, potrebno da prođe da bi se humka slegla, pa da može da se uredi grob i postavi znak. Prođe i još jedna. Grob nekako urediše, ali kamen nisu smogli. Siromaštvo je bilo teže od kamena.
Ta misao zadesi posustalog Jovana usred groblja nasred ljetnog dana. A sunce na Vasiljevom groblju sja nesigurno, pa se i on osjeti još slabijim. Kuća je već sasvim trošna, krov se kruni kao klip kukuruza u seljačkoj šaci. Mali Ivan slab, bolešljiv, ko zna hoće li moći prenijeti njegovo ime. Krv se istanjila, istrošila se, kažu. Glas je sve slabiji, što dalje stiže, sve se slabije čuje, dok sasvim ne utihne, kao da u zemlju propadne. Ženska su djeca u sromaštvu kao bolest. A puna ih kuća. Žena izmorena, prerano ostarjela. Groblje sve veće, sve više postrojenih imena. Najteže je onima koji su na kraju. Posljednji. I zar je baš to njegova sudbina?
Ilija Grobar priđe mu sa leđa.
"Podigni ocu spomenik, Jovane. Od Boga je to zakon. Svo selo gleda u taj grob. Đavoli će te stići."
I đavoli ga stigoše. Nađoše ga u Petrovoj krčmi. Nije dao da se prazne rakijske čaše sklanjaju ispred njega, pa ih je ređao jednu uz drugu, pravio Vasiljevo groblje. Kad bi sve čaše bile postrojene, đavoli bi ih pobrkali. Pred očima su mu pomijerali spomenike, nikako nije mogao da ih dovede u red, cijelo Vasiljevo groblje plesalo je pred njim na plavom kockastom stolnjaku. "Ostavite me, đavoli!" povikao je, ali ga đavoli nisu ostavili, svaki čas spazio bi kako njihove sjene promiču između spomenika. Počeo ih je hvatati golim rukama, obarajući kamene grobljanske znake. Petar mu je pomogao da ustane od stola punog polomljenog stakla i da opere krvave dlanove. Petrova žena previ mu šake platnom od pocijepanih sudnih krpa. Izvedoše ga takvog iz krčme i pustiše ga u duboku seosku noć punu đavola. Ostavili su ga tek kad je stigao na Vasiljevo groblje. Pobjegoše od krstova, prosto nestadoše, a on je stajao sam nad Ivanovim grobom kao nadgrobni spomen.
Na jednom starom grobu ispred njega kamen se lako zaljulja, on mu pritrča da ga pridrži, ali kamen je već bio dobro iskošen i raskliman. Kad mu se unese u lice, Jovan pročita čitko uklesan zapis: IVAN VASILJ.
Koji Ivan?
Ali, na kamenu nisu bile označene nikakve godine niti drugi znaci. Prema mjestu koje je grob zauzimao, taj kamen bi mogao biti u petom koljenu unazad od posljednjeg, neoznačenog groba. Prekrstio se, iščupao kamen i prenio ga na kraj posljednjeg reda. Posrćući i spotičući se o razne predmete, grobove, stabla i živice, otrčao je u šupu iza svoje kuće, uzeo kramp i lopatu i kameni znak zasadio na grob svoga oca Ivana. Zora je već drhtala na Vasiljevom groblju kad je u još daljem redu ugledao isti takav spomenik sa svojim imenom. Taj se mnogo upornije držao svog groba, ali on ga ipak iščupa i zabaci na rame.
Kad ga žena ugleda na vratima sa starim nadgrobnikom na ramenu, poče glasno zapomagati kao da joj je sa velikim crvenim suncem smrt došla na vrata. Zamotanim šakama očistio je zemlju sa kamena i polako ga položio ispod svog kreveta.
"Kad umrem, svome sinu Ivanu ostavljam ovaj kamen. Neka mu se nađe."
Loza porodice Vasilj nije se brzo ugasila kako je Ivan slutio i, premda sam tu priču čuo u Staroj ulici od prošlih šetača, siguran sam da potomaka staroga Vasilja još ima. No, bez obzira na to, od onog groba kojeg je Jovan obilježio te noći, izrasla su još dva reda, dvije leje od po šesnaest kamenova. Međutim, lako je uočljivo da dugo nakon te noći nisu pravili nove nadgrobne spomenike nego su za obilježavanje novih grobova koristili stare sa odgovarajućim imenima.

Stojim oslonjen na trulu drvenu ogradu Vasiljevog groblja i pokušavam da ovu priču pogledam bez vremenskih intervala između pojedinih događaja i vidim kako kameni spomenici šetaju grobljem, kako mijenjaju mjesta. Neka šahovska igra kojom se zabavljaju Jovanovi đavoli.

biografikon, 7

A sa livanjskog groblja istim putevima stižu novi snimci. Primijetili smo da na nekim spomenicima prezime glasi Hadžistanišić, negdje mu je dodato hadži, negdje  adži, a samo u jednom slučaju je zapisano uz ime. To "hadži" uz ime znači da je upravo taj išao u Jerusalim na hodočašće, a ostali članovi te porodice pisali su ga uz prezime. Iz ove kamene knjige, evo, saznajemo da je na hodočašće išao Bile, jedan od trojice sinova livanjskog klesara majstora Staniše (Vid, Stanko i Bile).

INCI

(ISUS NAZAREĆANIN - CAR IZRAILJA)

Zdje počivajet raba božija Jovanka, supruga Hadži Bile Stanišića

Neka joj bude vječna radost i blaženi pokoj.

Prestavi se ljeta gospodnjeg 1841, mjeseca maja, dana 12.

*

U ovo nas uvjerava i Stipe Manđeralo u već pominjanoj monografiji ovoga groblja, gdje tvrdi da su Stanišići dosta stara livanjska porodica "po majstorstvu ugledna, pa i moćna. Kako bi se inače, da nije imao dosta sredstava, Stanišin sin Bile mogao izložiti ogromnom trošku i uputiti na hadžiluk... Među prvim gazdama lijevanjskim, što udariše temelj školskom fondu u Livnu, potpisuju se 1853. i sinovi Hadži Bile Stanišića..."

biografikon 6

Pružila mi se prilika da Biografikon, objavljivan u postovima ranijim (u februaru i maju) dopunim nekim fotografijama sa livanjskog groblja, koje je sačinio Veseljko Stanišić iz Splita, a do mene su stigle iz Beograda preko Tihomira Stanišića. Evo nekih od tih tragova koje su naši preci ostavljali u tim krajevima, a snimljeni su ovih dana 2010. g.

Neki zapisi su vrlo stari i gotovo nečitki, vrijeme briše ono što u prostoru pokušavamo da ostavimo, a neki mlađi još dobro čluvaju imena naših predaka i označeno vrijeme njihovog odlaska u vječnost.

Posljednji je spomenik našeg pradjeda Koste, koji je dosta mlad umro 1880. godine, kad je naš djed, njegov najstariji sin, imao tek 17 godina.

Mnogi od potomaka ovih kamenih snivača bili su na tim prostorima i u vremenima kad je istorija surovo divljala i po tom kraju, a civilizacija gubila smisao i razum. Nisu ih, dakle, mimoišle strahote 20. vijeka. A mnogi su se i prije toga raselili po bijelom svijetu.

Neke od njih i danas zainteresuje ova otvorena kamena knjiga.

Mali Splićanin, Tihomirov unuk,  u Livnu, pored vječnog doma svojih davnih predaka, gdje se sastao sa Tihomirovim i mojim pradjedom.

Feliks Pašić

Trenutno smo morali da nakratko prekinemo pauzu na blogu zbog tužne vijesti: U Beogradu je umro Feliks Pašić.

Sjetili smo se stihova iz jedne Feliksove pjesme pisane u Doboju 1958. godine.

Znam: tebi ću jednom reći svu svoju tugu
jednu beskrajnu bol darovaću rukama u stisak
čudno je možda samo toliko smo lutali u krugu
za ovaj bezriječni susret i pogled a ipak


izgleda da smo slični nama od davno prije
(ili je to samo varka zbog proljeća i zbog kiše)
kao i nekad čudimo se brezi što grane krije
i govorimo da nikad (zaista) nikad više


nećemo pružati ruke za bijelim oblakom u noći
i da nećemo lagati ljubav za neki bezbolni dodir
jer konačno treba jednom i nekud dalje poći
(ovako sve je tuga i sivi titravi nemir)
...

To je, dakle, odlomak iz pjesme koju je Feliks pisao 1958. godine, kada je u Doboju završio Gimnaziju. Uvijek je znao da „treba jednom i nekud dalje poći“ i sada je otišao najdalje gdje čovjek može da ode.
U Beogradu se održavaju komemoracije, mnogi javni radnici, pozorišni djelatnici, glumci, publicisti... opraštaju se od Feliksa Pašića, pozorišnog kritičara, novinara, publiciste, prevodioca.... Nigdje se ne pominje grad u kojem je odrastao, završio školu, bio član njegovog Kluba mladih pisaca, gdje je sa svojim profesorom Dušanom Pankovićem pokrenuo prvi gimnazijski literarni list „Koraci“... Ne pominje se Doboj.
Ali ovaj grad pamti Feliksa Pašića na najljepši način. Čuva i slike na kojima se prepoznaje Feliks sa članovima Kluba mladih pisaca pred jedno književno veče 1957. godine.

Neka ovo bude naš pozdrav Feliksu Pašiću, koji nas je i ovim teškim činom podsjetio na  vremena koja svakako treba pamtiti. 

Poezija, 15

Evo, dakle, još jedne pjesme, kojom želimo zaključiti ovu sezonu na blogu, prije odlaska na neplaćeni odmor, nakon čega ćemo se opet javiti i najaviti.

Vrijeme sam

Nijedna od formula koje znamo
ne obuhvata vrijeme
drukčijeg sastava od znanja
obuhvatnije od vidljivog
za koje se držimo mislima
u kojem se dotičemo bolom
U vremenu sam
vrijeme u meni
Vrijeme sam
osmijeh u kojem prolazim

***
Svim posjetiocima bloga srećno do ponovnog javljanja.

Poezija, 14

Zvijezda nad ponorom


Uska varljiva nemirna staza
tek poneki stih
zaklon za pogled nad ponorom
duša u grmovima riječi
izraslim oko straha

Kako se dozvati sa onima
koji razbacani po danima i noćima
zovu


Osloboditi se sreće
objaviti se nad provaliljom
ostaviti glas vjetrovima
ili zaplakati


Radio javlja o teškoj situaciji
i televizija
utjehe i novine kasne
Kraj ili još jedno iskušenje
(na tom putu oznaka nema)


Govorili su o kružnom putovanju
a sada ćute
Potrošene zalihe


A prošlost stiže
tutnji
mjesečinastom krvlju svemira
koja se sliva niz kamenje i misli


Bježi luno luno luno
jer ako dođu cigani
napraviće od tvoga srca
đerdane i bijelo prstenje
čuje se vapaj pjesnika
koji nije uspio pobjeći


i zli glasi i zli dusi
oko rječitih grmova
i skamenjenog straha


Ti se prikradi
budi zvijezda nad ponorom
bježi u moju samoću
da te u njoj zaboravljam
sjaj po sjaj
riječ po riječ
ljekovita infuzija
kap po kap
red koraka red proplanaka


dok ne dođe sunce da mi tajne pretraži
da mi pretitra sne
i otvori provalije dana-udesa


Živi trag
u kamen zasađujem
da bi vrludava staza
bila turistička destinacija
koju će razgledati
digitalnim očima
skriveni iza crnih naočara
znatiželjni


Bježi luno luno luno
jer ako dođu


Sunce odrubljenog vrata zalazi
dovikuje iz Kruga Gijom
Ali to nije utjeha Apoliner
jer između sunca i tame
pitanja više i ne traže
svoje odrubljene odgovore


Ti se prikradi kao noć
da te u samoći pamtim
kap po kap
ispijajući svoju dušu
po zaboravljenim krčmama
opasnog svijeta


jer nije ovo ni šala ni zabava
ni ja ni nebo
ni uska staza
ni pjesma u kojoj opstajem
među ljudima-oblacima
i drugim argumentima
velike rasprave


Prikradi se tajnovitim putem
tragom istine
gdje su tišine od pamćenja dublje
životima i drugim pejzažima
tiho da se ne razbude
vjetrovi
po kojima pužem
pokušavajući da dohvatim istinu
riječima koje mi izmiču
i kojima se nevješto branim
optužen
za širenje glasina o sreći i potopu

Poezija, 13

Odvajanje

Večernji drveni most
nasred sela potpuno napuštenog
i kap svečanog jutra
u zapuštenom žuboru

Tu je kraj
livade

Kako se odvojiti od pejsaža
kao što se on odvaja
mukom planina


Potonuti u tamu
u vir
utonuti u sebe

u vozu koji noćima
negdje daleko
ne prestaje da klopara

biografikon, 5

Tihomirove priče (2)
(Veza: postovi od 17, 18, 19. februara i 12. maja 2010)

Druga priča (Sveto)

Naš Milutin Milenković, koji je godinama istraživao porijeklo i članove porodice Stanišić, dao mi je dvadesetak papirića sitno ištampanih, na kojima je napisao ono što je on saznao o pojedinim našim rođacima. Tako je na jednom od njih bilo ime Svete Stanišića. Pisalo je da je u mladosti bio bonvivan, lutao svijetom, najduže se zadržao u Švedskoj, ali se kasnije smirio, oženio Ksenijom i sada živi u Splitu. S obzirom na to, kako sam prijateljevanje sa Milenkovićem naglo prekinuo upravo zbog iznenadnog premještaja u Split, pomislio sam da ću bar ovog rođaka uhvatiti. Međutim, u telefonskom imeniku nije ga bilo, trebao sam poći u SUP pa ga potražiti. No dva, tri sata nije baš jednostavno naći i tako prolažahu dan po dan, ponekad bi na tu svoju obavezu i zaboravio, a onda se opet nje sjetio i tako prođe otprilike godina i ja ne nađoh adresu svog starijeg rođaka.
Imali smo običaj prije početka rasprava u sudu, gdje sam radio, skupiti se u jednoj maloj prostoriji u kojoj su se držale metle, spužve, deterdženti itd., te popiti kafu, za koje vrijeme se pričalo koješta, ponedjeljkom obavezno o Hajduku, drugim danima kako je kome šta palo na pamet, a jedna je daktilografkinja, Nataša se zvala, redovno otvarala „Slobodnu Dalmaciju“ i, dok bi mi pričali, prije svih rubrika otvarala osmrtnice i obavještavala nas prisutne ko je od nama poznatih umro dan prije. I tako jednog jutra, pita ona mene šta mi je Sveto Stanišić. Ih, bogamu, baš mi je krivo bilo.U potpisu: Njegova Ksenija. Ispričao sam ostalima sve ovo što sam gore napisao i počeo tražiti adresu. Pomoću jednoga zvali smo u SUP nekog šefa, čak ugovorili i dan kad bih ja došao (nije još bilo kompjutera), a ista ova Nataša će jedno jutro: „Evo, i Ksenija vam je umrla“. U potpisu: Prijatelji. Opet bez adrese.
I tako se rođaci ne sretoše.

Poezija, 12

Za slobodu



Borismo se za slobodu
ali koju
ali čiju
Za slobodno tržište
Jeste kažu slobodno je


Al mi smo na drugom kraju
još brojimo sitne snove preostale
najljepše smo razmijenili
za novčiće kore hljeba
i strehu nad glavom


Sad pjevamo o slobodi sa vrapcima
što nam kradu i posljednje mrve dana
i najcrnja slova
koja izmišljamo
za vlastite spomenike

biografikon, 4

Tihomirove priče
(Veza: postovi od 17,18. i 19. februara 2010.)

Povodom našeg pisanja o precima u navedenim postovima, javio nam se iz Beograda Tihomir Stanišić sa pričom u kojoj se pominje naš zajednički predak. Ovo je prva, a obećao je više priča.


Prva priča

Davno, 196o, negdje u septembru ili oktobru, dok sam bio u Mornarici, bili smo s brodovima u Cavtatu, gdje smo snimali o mornarici jedan film. Čekali smo nevrijeme i onda su nas snimili za vrijeme jednog juga, mislio sam da će valovi prebaciti Dubrovnik, ali, kad je snimljeni materijal stigao iz Beograda, naši brodovi su jadno izgledali, ljuljali smo se kao kakve ljuske.
Slobodno vrijeme provodili smo u jedinoj kafani. I tako jedne večeri polupijan išao sam između stolova, dobacivao nekima nešto, kad sam iza sebe čuo neki glas kako glasno govori „Pogledaj ga žgoljavca, a djed mu je bio dva metra visok“. Okrenuo sam se na ovu uvredu, a onda mi je jedan od dvojice za stolom pokazao na praznu stolicu i jednostavno rekao: „Sjedi“. „Da te upoznam”, pa pokaza na drugoga za stolom, „ovo je Peko Dapčević“. Sledio sam se i odmah otrijeznio, rukovao s Pekom, a ovoga upitao kako zna moga djeda. „Pa, ja sam ti rođak, Stanišić” (mislim da je rekao i Konstantin, ali nisam siguran). „Nisam nikada vidio ni tvog oca Konstantina ni tebe, ali sam te ipak prepoznao.” (Ipak mislim da je prije toga čuo kako me je neko pozvao, kako se u vojsci ljudi zovu, po prezimenu). Priključila se stolu i moja žena i onda je on počeo svoju priču. Bio je kaže, blizak s djedom Ristom i dobro ga je znao. Bilo je neobično, djed je umro 1936, a ovo je, 196o, i čovjek je bio u punoj snazi.
Rekao je da je potpukovnik, glavni inženjer na gradnji aerodroma u Ćilipima, a Peko je tada bio ministar za saobraćaj ili tako nešto i došao u inspekciju. Rekao mi je sve detaljno i zajedničke pretke i braću i sestre djeda Riste, znao je i njihove potomke i zajedničke pretke. Meni se smušenom sve u glavi pobrkalo, zapamtio sam samo to da živi u Zagrebu, da mu dvojica sinova igraju u nogometnom klubu Zagreb (za njih sam znao odranije), žena koja nije poznavala familiju, još je manje zapamtila. Rekao sam mu to da nisam ništa zapamtio, a on je rekao da ćemo se vidjeti, sići će on još koji put, pa ću imati prilike da nešto i zapišem. Nismo se, međutim, nikada više vidjeli, umjesto juga koje smo danima čekali zapuhala je bura i vožnja u nju proizvodi tako zgodno uranjanje torpednih čamaca u valove i silnu pjenu, da su iz Beograda javili kako su snimci odlični.
Tako je nastao prvi jugoslovenski film u boji (tako su nam rekli) koji je dobio i neku međunarodnu nagradu na festivalu kratkometražnog filma u Monaku ili Monte Karlu, ne sjećam se više. Film sam i ja, kao i svi ostali, gledao na televiziji u crnobijelom obliku. Morali smo odmah isploviti, rođak je ostao u Ćilipima da završi aerodrom, naš djed je bio sasvim blizu, svega dvadesetak kilometara od nas.
Danas sam pogledao telefonski imenik Hrvatske. U Zagrebu ima 59 Stanišića, među njima su ti i Pavle, i Slavko i Mirjana, čak i neki Kostadin (ne mislim da nam je on rođak, ime mi liči na neko srbijansko ili bugarsko ili makedonsko).

Poezija, 11

Svici

S glavom punom opalog lišća
sa daljinama koje se hvataju po mislima
stara ruševina koju snovi napuštaju
pjevaš svicima ljetnjim koji te bolnog obilaze

cijediš tu boju zvuk misao u suzu
u pjesmu nebu
izmrvljenom na dlanu
u slova u glasove u zvijezde ukrase jedne duše

Blato je uokolo
umiješeno riječima i sjećanjem na život
a on lebdi oko zidina koje te pamte kao pogled
kao pokret glas svjetlosti

Ili u sve praznine pusti tu noć
što nadire na tvoje besane prozore
oko tvrđava srednjevjekovnih

sjećaš li se sebe moje slike izgubljene
između dva rata
moje ljubavi koja se ukazuje nasred mora brodolomcima
pa je halapljivo ispijaju po krčmama bučnim
zagubljenim u vremenu i talasima

Zapjevajte svici onim sjajem
da kao riječi poteku mi dani
koje naivne uzgajam
oko ove noći velike
vjeran sudbini

svojom biste iskrom da osvijetlite tren ni treptaj
a svijet ste

(Diwan, april 2010)

Diwan

Trideset brojeva časopisa  za kulturu je činjenica koja potvrđuje da se časopis upisuje u kulturnu istoriju. Aprilskim dvobrojem to se, evo, desilo časopisu "Diwan", čiji je izdavač Biblioteka iz Gradačca, a uređuje ga Amir Brka, književnik iz Tešnja.

Nedavno smo ovdje detaljno pisali o pokretanju, trajanju i padu dobojskog časopisa "Značenja", a onda nam je do ruke stigao i ovaj dvobroj, koji predstavlja upravo suprotnost dobojskog časopisa.

 A ova reakcija nije rezultat činjenice da je u ovom dvobroju "Diwana"  i ciklus pjesama autora ovih redaka, premda mu i to čini čast i zadovoljstvo,  jer u svakom pogledu ovaj časopis predstavlja jednu  kulturnu značajnu instituciju ovog vremena i ovih prostora.  Osnovni ton ovog broja čine tekstovi naše savremene književnosti, ali i izvrsni prevodi. I neka ovo bude samo informacija, a ovom časopisu ćemo se svakako još vraćati. 

Pavle Stanišić-Gramatika vremena

Povratak poeziji, 10

#
GRAMATIKA VREMENA



Otkako putujem ovim svijetom
ne stigoh nigdje
jer izlaza nema

Postoji samo moje sjećanje
ali ne znam vodi li napred ili nazad


sjećam li se u prošlom
ili u budućem vremenu


onoga što je bilo
ili što će biti


Znam li ja tebe odranije
ili sam te sada prvi put uhvatio


zalutalu