21.1.21

ŠTA SE DEŠAVA SA NAŠOM KNJIŽEVNOŠĆU

Šta se, zapravo, dešava sa našom poezijom, na primjer? Da li to uopšte nekoga zanima? Gdje je stala na čudnim putevima postmodernizma ili moderne? Možda ja nisam u toku. Možda se neko ozbiljno bavi tim pitanjima, a do mene stižu samo neke kvantitativne odrednice o tome koliko je ko, na primjer, knjiga objavio, pjesama ili priča napisao, pa se na osnovu toga valjda prosuđuje kvalitet  nečije umjetnosti. Ne upuštajući se dublje u analize stanja u ovoj oblasti, podsjetiću samo na neke činjenice, koje bi nam u ovim situacijama izgledale čudno.

Koliko je ta kvantitativna ocjena besmislena najbolje svjedoči primjer Milana Rakića. Ako bismo sudili po pomenutim kriterijima, jedan od naših najznačajnijih pjesnika slabo bi prošao. Za svog života napisao je 64 pjesme. Samo! Ali svaka je bila antologijske vrijednosti. I mnoge su se i našle u vrlo ozbiljnim antologijama. Mnoge od tih pjesama dobro su znali oni koji su se bavili književnošću. Isidora Sekulić  je smatrala da bi trebalo napraviti neko malo izdanje njegovih pjesama, knjižicu koju bi mnogi pismeni ljudi uvijek imali u džepu.  Uz sve to, Rakić je bio reformator stiha, ali i stvaralačke discipline.

U vrijeme Šantića, Rakića i Dučića naša poezija, oslonjena na realističke promjene koje je uveo Vojisdlav Ilić i zahtjeve moderne,  po ocjenama mnogih znalaca, bila je prvi put  na nivou najviših dometa evropskog pjesništva. A danas naši pjesnici pišu o sebi, o svojim veličinama. Šta se to sa poezijom dešava?

Ništa neobično. Opšti pad gotovo svih društvenih vrijednosti, o kojem svjedočimo, nije zaobišao ni književnost. Što toga prije postanemo svjesni, prije ćemo ponovo dostići one vrijednosti koje su značile, a i treba da znače, bitne odrednice života.