biografikon - dodatak 2

Poštanske marke

Kako je pošta obilježila mnoge stranice mog života, ostavila je tragove po mojim danima i mislima. Odlazila su i dolazila pisma sa poštanskim markama na kojima je pored poštanskog žiga i istorija ostavljala svoj. Naš put kroz vrijeme pedantno je bilježen sličicama, koje su omogućavale put našim riječima kroz prostor. Okupio sam ovdje neke koje često zalepršaju mojim ladicama i mislima.

Neka pisma i na njima marke stgla su prije mene:

Država SHS,

Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca,

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 

Kraljevina Jugoslavija,

Jugoslavija,

Kralj Aleksandar - marka sa crnim florom, dakle, poslije atentata 1934.

A ostali simboli na markama bili su i u našim životima:

Kralj Petar, 

Kralj Petar preštampan sa: Montenegro - Crna Gora, ili šahovnicom i tekstom: Nezavisna Država Hrvatska.

Pisma su, dakle, stizala i iz drugih krajeva, o čemu svjedoči i marka sa likom Pavelića i ona sa tekstom: Hrvatska legija - Stalingrad.

Preko italijanske Crne Gore: Demokratska Federativna Jugoslavija.

Na drugoj strani su partizani, Tito i F.N.R. Jugoslavija.

Lijepe sličice koje su nas radovale bojom i izgledom, ili riječima koje su nam u pismima donosile, koje filatelisti sa strašću skupljaju i čuvaju. One pamte vremena kroz koja smo prošli. Na njima su otisnuta vremena nadanja, ali i stradanja. Svako preštampavanje značilo je stotine hiljada pogašenih ljudskih života. O državama da i ne govorimo. Tu nam je zapisana istorija kroz koju još bauljamo.

Na moju adresu pisma odavno ne stižu, ili to biva vrlo rijetko. Da li se i sada na novim markama iscrtava istorija koja će jednoga dana zalepršati pred nekim očima?

biografikon - dodatak 1

Jeste, dosta toga ostalo je nezabilježeno. A kako i zabilježiti sve što nam se čini značajnim ? Ali, da li je rečeno ono što je bitno za vrijeme kroz koje smo prošli ? Bili smo učesnici u tom vremenu, možemo li biti i njegovi svjedoci ?

Teško je biti i svjedok svog života. Bilo je toga što se dešavalo za nas bitno, a čega nismo bili svjesni, ili nismo upamtili, kao što nam je život naselilo i mnoštvo onih detalja koje nismo smatrali stvarnim. Ipak, neke momente je trebalo da zapišem. Svjestan da ću, i pored dobre namjere, izostaviti neke možda i presudno značajne, dopisujem svoj biografikon još nekim sjećanjima.

Brigada

Bila je godina 1996. Bio je tek završen onaj divljački međunacionalni oružani dijalog, ali zaostali prijeteći argumenti još su se mogli čuti po bosanskohercegovačkim predjelima. Otišao sam jednoga dana iz Doboja sa Osmanom Kikićem u nekad mi bliski romantični Tešanj.

U ovom starom gradu bilo je dosta onih koji su tu došli iz Doboja uoči pomenutog sukoba, ili su bili protjerani kad je već sukob počeo. Onom strmom ulicom uz čaršiju išao je prema nama, teško koračajući, pognut starac, dosta oronuo i, činilo se, iscrpljen. Prepoznao sam nekadašnjeg komandanta Prve dobojske omladinske radne brigade « Miloš Kupres » Ašira Turkića.

Mislim da je i prije toga bilo dobojskih brigada, ali ovoj brigadi, sad ne mogu da se sjetim zašto, to je bio zvaničan naziv, ispisan na štambilju i zastavama.

U jednom trenutku kroz svijest su mi prošli oni teški, ali po nečemu dragi mi dani. April i maj 1959. Gradili smo nasip na dionici autoputa « Bratstvo-jedinstvo » od Niša prema Paraćinu. Dobojska radničko-seljačka brigada od 120 brigadira bila je smještena u Omadinskom naselju « Pero Popović Aga » u mjestu Trupale, nedaleko od Niša. Bilo je teško sve te mlade, snažne ljude dovesti do zajedničkog života, kolektivnog međusobnog razumijevanja, drugarstva i teškog rada u kišovitoj i vjetrovitoj dolini Nišave. Ali, uspjeli smo. « Ječe brda i doline od dobojske omladine », orilo se svakodnevno. Imali smo komandanta koji je iza sebe imao dosta brigadirskog iskustva. Prve večeri kad smo stigli, na njegovu inicijativu od brigadira je oduzeto osamdeset opasnih noževa, naravno, uz obavezu vraćanja. U radu, ali i mnogim drugim djelatnostima, bili smo često najbolji u naselju i brigada se u Doboj vratila kao « udarna ». Kada su brigadiri bili pozvani da prime oduzete im noževe, ni jedan nije pristupio toj primopredaji. Jednog od njih i sam sam pozvao, jer on se prvih dana hvalio ožiljcima koje je imao po tijelu od uboda nožem, ali i on je samo odmahnuo rukom : « Meni to više ne treba ». Bili smo zadovoljni, vjerovali smo da smo uspjeli u nečemu što je bilo značajnije od kubika prebačne zemlje.

Prva četa. U prvom redu dolje ispred čete članovi Štaba Brigade :

 Jela…, Dušan Panić, Ašir Turkić (komandant) i Pavle Stanišić

I kad nam je Ašir na tešanjskoj čaršiji prišao, glasno mi se otela ona pjesma koja se onda tamo blizu Niša često čula : « Niko nema komandanta mlada kao prva dobojska brigada ». Osmijehnuo se kao da je zaplakao i pogledao negdje u daljinu, gdje su bile postrojene čete naše brigade.