26.12.19

A GODINE UPRAVO PROLAZE


A GODINE  UPRAVO PROLAZE

Našao sam ovu staru metalnu kutiju za cigarete, tabakeru. Na njenoj unutrašnjoj strani suvom olovkom piše:

„Сердце в будущем живёт,
Настоящее уныло,
Всё продёт,  а что пройдёт,
То будет мило.“

To je one noći zapisao moj drug, s kojim sam tada služio vojni rok u JNA, a upravo smo ispraćali 1959. godinu.
Nisam siguran da je moj drug doslovno citirao Puškina, naveo ga je onako kako ga je on zapamtio iz nekih dalekih i davnih školskih klupa, a ja sam te stihove takve prihvatio. I sad se mogu takvi pročitati na ovoj metalnoj kutiji za cigarete i u mom pamćenju, kao i u mom preslobodnom prevodu na drugoj strani kutije:

„Srce je u budućnosti koja će da dođe,
U sadašnjosti nije blago,
Sve će proći, a što prođe,  
Biće drago.“

Tako smo se tješili. „Sve će proći, a što prođe…“
I prošlo je. Toliko toga je prošlo. Više od pola onog vijeka i petinu ovog prenijeli smo na ove obale. Mnoga od tih davnih, nekad i vrlo teških dešavanja, postala su  nam  draga.
I sad se tako tješimo. Jer, i mi ćemo proći.

NEKA VAM U NOVOJ GODINI BUDE DRAGO I ONO ŠTO ĆE TEK DA DOĐE !



28.10.19

PJESMA O SPASENJU


Pavle Stanišić

Šta se zari na umornom čelu
po kojem su pogašena slavlja
ko to traži zvijezde po pepelu
koga ovo ljubav zaboravlja

na opasnim pustarama mojim
Ovaj kraj se ničega ne sjeća
ja na rubu samog sebe stojim
i nabrajam imena nesreća

Noć je crna moje pomračenje
tamni potop samo moga vida
Jesi li mi smislila spasenje
s kojom ćemo zvijezdom preko zida

Šta javljaju žile kucavice
kolike su dubine u tami
Znaš šta kažu moje nesvjestice
strašno ćemo osvanuti sami

***

Naše glave zaboravi žele
dan opsijeda noćne ruševine
zora zlatne podiže čengele
strah uhodi naše svetkovine

a noć misli najtiše odaje
topla usna žarku ranu sluti
bol noževe vadi iz potaje
samo sunce kruži oko smrti

Sastale se vesele aveti
s kojima smo gorke snove pili
ranjene se rađaju plaveti
kojeno smo u snu pohodili

Vedar plamen o požaru sanja
dušu traži zvijezda večernja
nadom gore strašna radovanja
požari su proljećna znamenja

***

Hvalu pjevam svevišnjem neznanju
bijelu crkvu gradiš mi u oku
kraj potoka vičnog poniranju
u prazninu živu u duboku

zoru mojih uzaludnih noći
kao hajduk il uhoda gluva
nasred neba krijem tvoje oči
nježnu vjernu ljubav da sačuvam

od rušenja moga Svi su znaci
odlaženja meni izrečeni
budući se ne čuju koraci
za proljeća ne znaju jeseni

Svake noći svjetla žedne tmine
tajno misle ove razgovore
dolaze mi danu pod zidine
najljepše mi kradu odgovore
...
***

A kod crkve čudno čudo ima
ludi oblak zemlji prigovara
zavodi je plavim ponorima
i tebe mi u sunce pretvara

nigdje sjene da se skrije zbilja
niti zore gase zaboravi
vječna mudrost zelenilo bilja
sve će ove žeđi da objavi

u buduća čudesna neznanja
Bezbroj gine po zemlji plodova
sanjajući nebeska cvjetanja
a ko bijela jat galebova

popadali po zemlji grobovi
Zar sav život izgovor za pjesmu
Kao vruć hljeb brane te dlanovi
i pčela te skriva u vrijesu

***

Šta mi nesnom odnesoše tmine
U grlu su grke riječi spasa
zvonkim nebom obnavljam ti ime
tišine mi rastu oko glasa

Riječ posljednja nema utočišta
ko zvijezda se otkida i pada
nasred neba vedrog gubilišta
posred oka porušenog grada


Čime da te zaklonim od noći
i od jutra i od straha Ni kraj
ni početak nisu mi u moći
prebrzi su zaboravi a sjaj

oka ludo rasipaju zvijezde
okrutna je ljepota u želji
spremaju se opake najezde
samo su ti snovi prijatelji

***

Svijet se bijeli danas preseljava
vesele se odmetnule riječi
u tvom sjaju ljepotu spasava
nebo staro i dok sužanj klečim

tumači mi tišinu poraza
svi su prošli napušteni dani
svijet je odjek vlastitoga glasa
rovovi su novi iskopani

u sred duše u sred gore tavne
nasred naše nade starostavne
upamti mi radosti potajne
sačuvaj mi od sunca kolajne

po čemu ću tebe prepoznati
u tminama vlastitoga vida
po svom strahu tebe dozivati
S kojom ćemo zvijezdom preko zida

1985.

26.10.19

PLAVI PUTEVI

Pavle Stanišić


Ni glasa, ni koraka ljudskog u glavnoj ulici na prostranom vjekovskom jutru. Sam Julije Cezar, profesor zloslutne prošlosti, sa brezovom metlom u rukama, prerano osijedio, mršav i tužan. Pažljivo skuplja nebeske zrake, prašinu i smeće, zahvalan nekolicini svojih prijatelja što mu nisu dodijelili tragičniju ulogu u sada samo njihovom Vjekovu. Mnogi njegovi sunarodnici, mislio je, kopaju rovove po brdima na samoj liniji fronta, a on, eto, čisti ulicu.
Otkako se rat proširio i na Vjekovo i vlast i ovdje preuzeli očajni i nemilosrdni, njega kao da su mimoilazile nesreće, kojima su drugi svakodnevno izloženi. Istina, moglo se desiti da i njega tu pronađe krhotina od kakve granate, koje su sve češće dolijetale u grad, ali to se moglo desiti samo slučajno, jer niko nije gađao baš njega. U sasvim drukčijem položaju su bili kopači rovova, od kojih se mnogi odavno još ne vraćaju s posla.
      Uostalom, došlo je vrijeme  velikog spremanja.
       U to je bio čvrsto uvjeren. I nije čudo, mislio je, što su baš njemu, koji je godinama brižljivo skupljao stare predmete i zapise, otpatke koje su ostavljali prošli ljudi, dodijelili brezovu metlu. Treba konačno raspraviti sa svim što je zauvijek prošlo vjekovačkim ulicama. I svoja sjećanja, i svoje nade, i svoje zablude, i sebe samog treba jednom smesti s te prljave ulice, po kojoj je, sad mu se činilo, vjekovima bauljao.
Iz jedne nedaleke tame pred njegov pogled nenadno je isplovila prilika njegove zbunjene učenice iz lijepih dana. Nije ni primijetio kada se tama na tom mjestu pomjerila, samo je u trenu shvatio da je to ona i da plovi prema njemu sa neurednom crnom kosom nad tamnim, širom otvorenim pogledom.
Proljećno nebo je raskošnim svitanjem nemarno dotaklo trotoar kod samoposluge. Kao da je bljesnulo sjećanje. Treba raščistiti sa svim, pomislio je i taj nerazumni sjaj brezovom metlom raznio po asfaltu zajedno sa prašinom, komadima stakla, praznim kutijama od cigareta i opušcima. Smeo je na gomilu razbacane papire, među kojima je prepoznao istrgnut list iz udžbenika, iz kojeg je djecu učio  o nekom prošlom ludilu naroda, koje se i sada ponovo objavljuje. Prikupio ga je sa ostalim smećem na  široku lopatu, koju je  polako istresao u kolica. Zora je crvenom svjetlošću obasjala oblak i opustjeli grad je nestvarno zalebdio u polutami. Nigdje nebo  ne blista tako  kao nad ruševinama, sjetio se.
Poznati pogled mu se toliko približio da ga je osjećao po koži i u duši. Tako ga je gledala onog slabašnog proljećnog jutra iz posljednje klupe. Samo što je bio završio sa zapisivanjem imena onih učenika koji ne prisustvuju času kad je ustala i iznenadila ga nesigurnim glasom: "Molim vas, zapišite i mene." Brzo je prikupljala svoje knjige, riješena da odmah izađe i ode ko zna gdje, ali, svakako, daleko, što je moguće dalje. "S tobom se nešto dešava", rekao je, "nešto što se dešava sa mnogim mladim, dobrim i pametnim ljudima.
To je vrlo teško i neobično lijepo. Potpuno te razumijem. Možeš slobodno da ideš, ali, vjeruj mi, iskreno bih volio da ostaneš." Ni sama nije znala zašto je rekla: "Hvala" i ostala.
To je bio taj širom otvoreni pogled, i glas je bio isti, drhtav i nesiguran.
"Oprostite mi, profesore, što sam uzbuđena. Umorna sam, tek sam doputovala."
"Odakle si doputovala?"
      "Pa, iz Vjekova", odgovorila je kao da se to podrazumijeva.
"Iz Vjekova?"
"Da. Iz Vjekova."
Iz Vjekova u Vjekovo? Kako je to neobično?
"S tobom se nešto dešava..."
"O! Sjećam se! Kako da ne. Nešto što se dešava sa mnogim mladim, dobrim i pametnim. Ništa se sa mnom ne dešava, profesore. Ovaj put, baš ništa. Tražim samo plave puteve. Kažu da postoje plavi putevi kojima se negdje može stići."
Plavi putevi. Putevi kojima može da se prelazi iz jednih u druge zaraćene krajeve, putevi spasa koje čuvaju vojnici sa plavim šljemovima. Profesor u to nije vjerovao. To su samo plavi snovi, puste nade, svi putevi su porušeni, a plavi ne postoje.
"Mislim da bi trebalo da idem prema svjetlosti. Šta vi mislite, profesore?"
Nije htio da joj poruši i nadu.
"Ne znam, vjeruj mi, ja čistim samo ovu ulicu. Ipak, volio bih da ostaneš..."
"Znam. To sam već jednom čula, ali ovaj put ne mogu", rekla je i otrčala prema suncu.
Lopatu i metlu ubacio je u kolica i zaškripao   metalnim točkom po asfaltu - sve što je još mogao da  kaže prije  nego što je začuo snažnu eksploziju iz pravca u kojem je nestala.
Treba raščistiti sa svim zabludama, svim nadama, na tim plavim putevima se najviše strada, mislio je profesor Cezar, a škripa njegovih kolica zazvučala je kao isprekidani, piskutavi jecaj, kao  tamni prijeteći glas, kao vapaj. U trenucima u njoj se javljala neka stara zaboravljena melodija, podrhtavla je čitavom naseobinom, slivala se niz zidove i drveće, odbijala od praznih izloga, ispunjavala jutarnju svježinu i oblake, koji su se počeli okupljati oko Vjekova. Vjetar je raznosio po zabitima, cijukala je, fijukala, molila, snebivala se, cerekala, vapila... jednolično, onako kako je oštećenim asfaltom kotrljao svoj točak profesor istorije. Onda se začuo orkestar koji je svirao na maturskoj večeri, na kojoj je i on bio slavljenik, svršeni gimnazijalac, kojem će, dok prođe noć, granuti vječni dan. Bio je to novi valcer, dolepršao iz samo naslućivanih prekomorskih večeri, a on je pod blještavim svjetlom velike dvorane novog vjekovskog hotela plesao sa svojom profesoricom ruskog, francuskog, muzike, slikanja... gospođom Klavdijom, koja je nekim putevima ipak uspjela dotle da dođe da bi mu šaputala o nekim neponovljivim sevastopoljskim zabavama, dok je on kradom po tamnim uglovima tražio neki  tek naslućeni pogled.
Počeo je da duva jak vjetar sa sjevera i ugasila se jutarnja svjetlost nad Vjekovom. Podigao je jedan teški kamen i s naporom ga ubacio u kolica. U istom trenu ponovo se začula eksplozija, najjača od svih ranijih. Nije osjetio bol nego samo jak udarac u čelo. Snažan potres uzdrmao je svitanje, a ispred njega se otvorio širok i blještav plavi put.


23.10.19

VIJEK

Pavle Stanišić

Prosto ne mogu da vjerujem
da je baš takav
bio čitav vijek

Mislio sam da je to vrijeme ovuda davno prošlo
i tek mu poneka riječ ili misao
ponegdje zastala usamljena
da sam u vremenu sasvim drugih značenja
činilo se da vrijeme radi na baterije one najjeftinije
koje pokreću i kazaljke sata
dok se na ekranu nije objavio čovjek

U jednoj ruci držao je odsječenu glavu
nekog drugog čovjeka
a u drugoj sjekač glava krvavoga sjaja
I osmijehnula mi se odsječena glava
osmijeh se prenio i na drugu
pa mi se i ona javila

U trenutku sam shvatio da su to dvije
potpuno potpuno iste glave
da je to u stvari jedna glava – moja
koja je dugo drugovala s tugama i osmijesima

Iza svega je ostao jedan dubok vijek
njegova velika groblja
spomenici i kletve

Silazim niz taj vijek
korak po korak
od imena do imena
niz strmine riječi
provalije misli
od groblja do groblja
a na svakom groblju iste riječi:
Da se ovo  nikada nikome ne dogodi
uklesane u kameno nebo
na svakom
i onom dolje već zatravljenom
i ovom novom
posljednjem

Kakav vijek
Koliko pokopanog vremena
a ne znam hoće li u vijeku koji se tek zahuktava
biti vremena za preostale korake
disidenata tog vijeka kojem sam izgleda umakao

Suze sapiru korake
niz vrijeme veliku tajnu
niz raskvašeni klizavi vijek
po kojem se o misli spotičem

Ma nije taj vijek tek tako prošao
jer gdje to odlazi vrijeme upakovano u kalendare
U stvari ja sam dezertirao
i sad sa drugim dezerterima iz snova ljubavi i nada
melanholično patim za vama
koji ste našem vijeku ostali odani
po mnogim grobljima

Uostalom mnoge duše su dezertirale
čak iz ovog svijeta u onaj
a vjeruje se i u obratne slučajeve

Prijavio sam se u drugi kalendar
ali čuvam i onaj šareni
u kojem smo crvenim olovkama zaokruživali
brojeve naših lijepih dana osmijehnutih glava
jer sve je to bila jedna glava i to ova
koju skrivam po neprohodnim zaboravima
kao i svi dezerteri

Ostavljam naš vijek
gdje se ostavljaju zemni ostaci bola
sa drugim vremenima sklonim pretvaranju
u prah i svjetlost iz kojih su nastajale
tugom ispraćane isplakane ljubavi
po kojima smo se sa ispruženim rukama
zaslijepljeni tražili mislima i ulicama

Ali dok se ja ovuda spotičem
neko me uporno odnekud doziva da mi javi
da ništa nije tačno da je sve lažno
i teško prohodne magle dvadesetog vijeka
po kojima bauljam
i zasjenjena jutra pred kojima sam klečao
da su istiniti samo krvavi tragovi
koje po glavama i po nadama ostavljaju
zalazeća sunca

Ipak taj vijek je moja adresa
moj zavičaj prepun zanosnih predjela
u pogledima po kojima sam provodio
suzne jeseni obilazio drhtave zimske zabiti
gdje sam ostao zauvijek zaturen
i samo mi se pričinilo da sam pregazio noć

Silazeći niz naš vijek otišao sam predaleko
u predjele gdje već dolijeću muve
iz dalekih neznanih vjekova
a novi dan me u drugoj prostoriji
nestrpljivo čeka na doručak i saslušanje

Evo stižem
Ne razbuđuj druge snove Tu sam
Uzeo sam lijek za zaboravljanje

i već po hljebu razmazujem bijelo jutro s oblacima
ispijam čaj od svenulog ljeta
u glavi-aparatu puštam muziku za opraštanje
misli riječi vjekova ljubavi
pa i njoj opraštam opasnu glavu koju nosi
i pogled koji krije po mojim tugama
sve svoje misli opraštam joj
i bijelom svijetu crne noći
koje me mojim riječima sustižu
pred provalijama nada kojima nisam odolio

Još držim na okupu
nebeske zvijezde i dane
i prošle i neraspakovane
i riječi lozinke tajne
i kad vam se učini da nisam više tu da me nema
moj bol će ih okupljati da vam blistaju
jer čovjek je bol koji ne zarasta
kao što mi u duši ne zarasta osmijeh –  lukavstvo  bola