Nedavno je neko na facebook-u pokrenuo grupu ORA SARAJEVO, pa se, evo, i ja pridružujem sa sjećanjem na jednu mnogo raniju omladinsku akciju. Istovremeno, jedan prijatelj iz Kanade (Đ. V.) mi je pisao da mu se, dok je čitao moju knjigu Mladić iz "Kaprija", posebno dopala ova priča koju iz tih razloga i ovdje objavljujem.
Susret
Pored voza je promicalo ravnodušno drveće, čitave šume, bregovi, naselja, polja... i dan. Kao da je život promicao.
Moja saputnica, koja je sjedila do mene još od polazne stanice, čitavo vrijeme gledala je kroz prozor. Imao sam neprijatan osjećaj da joj zaklanjam pogled i da joj smetam jer sam do prozora ja sjedio, a čini se da je, kao i ja, željela da putuje okrenuta u pravcu u kojem se i voz kretao. A kada me baš u onom trenutku zamolila da joj ustupim to mjesto, rekao sam joj da me pusti da putujem, jer ja putujem zato što mi se putuje, a ne zato što moram. U tom trenutku izgledalo mi je da govorim istinu, premda nije bilo baš tako.
Putovao sam vozom kakvi su bili i svi drugi vozovi kojima sam do tada prolazio pored livada i šljivika. Nisam išao za sobom, ni za vremenom koje je odavna bilo tamo gdje vozovi ne stižu, pošao sam bio svojim poslom bez nada u sjećanja. Ali taj brzi voz osamsto jedan neočekivano me doveze u ljeto za koje sam vjerovao da je zauvijek prošlo.
Kišne kapi posuše okna vagona i čitav kraj sa rijetkim tamnim krovovima i svelom travom uz pružni nasip, a iza mokrih stakala, pod metalnim zvekom poče nešto vrlo blisko da mi prolazi. U usnuloj dolini prepoznah suton i nadvožnjak, i davna brda minuše, pa se prepustih prijatnom nemiru iščekujući da prođu
i barake, u kojima su bile naše brigade kada se gradila pruga. Strahovao sam da su nestale, da su ih kasniji dani raznijeli, da su puste klonule. I tek što bojazno posumnjah da je to mjesto već prošlo pored voza, doputovasmo u davnu noć.
Voz je stajao na signalu u neobičnoj tišini omladinskog naselja pred potamnjelim barakama. Pošto spustih prozorsko staklo, srdačno mi se javi znani topli vjetar, koji u tim krajevima obitava i vidjeh još mnoga lica na prozorima brzog voza, zagledana u isti prizor.
Moji umorni drugovi već su pospali, sjetih se, a iz teškog neba sruči se oblak kiše. Poznati glas iznenadno objavi: “KOMPOZICIJAAA!” i oko njega se okupiše još mnogi glasovi i koraci. Jasno doškripaše prazni stari crveni vagoni, razbudi se naselje. Potrčasmo iz snova, iz baraka da brda tovarimo u vagone, jer samo pedeset noćnih minuta smije tu da se zadrži “kompozicijaaa”. Pa nas četvorica na jedan vagon i sa nama ona, mlada i mokra.
Lopatama, šakama, dušom grabi ljepljivu rodnu grudu, ramenima i grudnim košem, i čelom... utovaraj, utovaraj, utovaraj! U zoru će samo jedno pitanje moći da te dozove: ko će podići zastavu? Čija će se žarka želja zalepršati pjesmom iz naših oteklih poluglasnih žica? Mene će razbuditi i nada da ću joj u tom trenutku, kao i uvijek, taknuti rukom ruku, a ona će to doživjeti kao državnu himnu.
Glasnim disanjima i zemljom prvi smo ispunili svoj crveni vagon, nas četvorica i ona, mlada i mokra. Na uspravljene lopate spuštamo vrela čela, a noć nas dotiće mirom i kapima kiše, toplim i prisnim.
“POKUPI ALAT”, ruke, noge, kose, oči... sve pokupi i skloni u baraku!
Tama se smiruje i svi se po njoj razilaze, a ona čeka mene pod niskom strehom prve barake. Mokra bluza vlaži joj nevelike tople grudi. Sušim ih vatrom dlanova, pa skrivam pogled i smišljam riječi, obične, svagdanje, ne bih li neobuzdanost svoju prikrio, a ona mi šapuće da joj je teško. Bespomoćno, nužno priznanje ljubavi. I ja se sramim pohlepnih dlanova i kažem joj da sutra manje zemlje zahvata, a ja ću brže. Noć nas opominje tamom i vlagom, dozivaju nas dežurni.
Kako ime da ti ne znam, ljubavi?
Iza nas prepuna cvili kompozicija, ni pedeset minuta ovaj put nije prošlo. Nisam smogao suzu za ispraćaj, ali u jesenjem pogledu moje saputnice, koja je ipak prešla na mjesto do prozora i sada sjedila baš prema mom licu, zatekoh neobičan osmijeh. A kada krenu i naš voz, na Nadinom licu osmijeh poče da tamni i ja joj poznah suzu i ime, ali, ništa ne rekoh.
20.2.10
19.2.10
biografikon, 3
(3. nastavak)
Lutajući među svojim kamenim precima u Livnu, jednom prilikom sam naišao na jedan neveliki kamen koji je, vrlo oštećen, pao u grmlje. Kad sam ga podigao, vidio sam na njemu jasno uklesano svoje ime i prezime. Pošto je vrijeme bilo izbrisalo tragove godina i drugih zapisa, pomislih da ga ponesem da mi pravi društvo na nekom drugom groblju. Ipak sam ga ostavio da dotrajava tu gdje je i ponikao.
Pozivajući se na prezime Lakićević, Manđeralo smatra da se tu radi o doseljinicima iz sjeverne Crne Gore. Ali u to je teško povjerovati. Prije svega, baš na tom livanjskom groblju to prezime se javlja i kao Lakišević, pa je teško utvrditi koja je verzija tačna. Ali, lična imena ne mogu potvrditi te teze. U tim crnogorskim krajevima nema imena Dragojlo, Manojlo, Bile... pa su te pretpostavke dosta nepouzdane.
O ženama iz tog livanjskog prezimena ostalo je malo tragova, što je rezultat njihovog položaja u patrijarhalnim uslovima, koji im nije omogućavao javne djelanosti. Ipak, na neke načine ponešto sam i o njima saznao, istina, neke manje značajne podatke privatne prirode. Jedna od njih, kao jedini preživjeli izdanak te porodice u gradu, udata za nekadašnjeg novinara Slavka Gotovca, nedavno je sahranjena u Livnu. Čuo sam da je sa ovog svijeta ispratio čitav grad. A jedna, mislim Julka, bila je žena nekadašnjeg bana Vrbaske banovine Bogoljuba Kujundžića. Usput, Danica je bila majka beogradskih glumaca Mire Stupice i Bore Todorovića.
A kad je o ženama već govor, evo i jedne slike Gospave Stanišić, majke moga oca, snimljene u Bihaću oko 1905. godine, premda smo njenu sliku već vidjeli na vjenčanju u Tuzli, međutim, slika drugih ženskih osoba ovih generacija nemamo.
Ali, ja sam na vrijeme pobjegao iz te stare kamene porodice i rodio se u mjestu Crkvice na planini Orjen iznad Boke, gdje je moj otac bio upućen na službu od strane poštanske Direkcije za južne krajeve iz Sarajeva. Tu se nalazio veliki garnizon vojske Kraljevine, pa su tu bili izgrađeni mnogi objekti, čak i hipodrom, a za pekaru se govorilo da je najveća na Balkanu. Mjesto je odmah uz more, a na 1000 metara nadmorske visine i bilo je poznato po najvećim atmosferskim padavinama u Evropi. Tako sam i ja tu pao.
Rodio sam se u pošti, pa sam svaku poštu kasnije smatrao zavičajem. I često sam se i služio mnogim tajnama ove službe. Morzeove znake naučio sam prije ovih kojima pišem, a pisma sam kasnije često primao na poste restante i pored adresa koje sam legalno imao. Nije to uvijek bilo zbog nekih velikih tajni nego zbog mog odnosa prema pošti kao domu.
O majčinoj porodici ovdje ništa ne govorim, jer njena je porodica vrlo mala. Imala je majku koja je umrla odmah nakon drugog svjetskog rata u Perastu, gdje je i sahranjena na nekom malom groblju, koje nisam uspio pronaći. Prilično je i rado pamtim, ali, ovo je, prije svega, pogled na ovu staru livanjsku porodicu, čiji se tragovi, i pored toga što su ih vrijeme i istorija uništavali, još drže i to ne samo na grobljima.
U ovim zabilješkama uglavnom sam se služio Manđeralovim radom Groblje u Zastinju kod Livna (zapisi na spomenicima do polovice XIX vijeka), ali postoji i druga literatura, pa eventualnim budućim istraživačima ostavljam ovdje neke naslove, koji ih, možda, mogu zanimati:
- Borivoje Ž. Milojević, Kupreško, Vukovsko, Ravno i Glamočko polje, Srpski etnografski zbornik naselja i poreklo stanovništva, knjiga 13, Beorad, 1923,
- Dušan J. Karanjac, Srpska konfesionalna osnovna škola u Livnu, Školski vjesnik, Sarajevo, 1909,
- Vladislav Skarić, Porijeklo pravoslavnoga naroda u sjeverozapadnoj Bosni, GZM, sv. XXX, Sarajevo 1918,
- Dr Dušan Lj. Kašić, Srpska pravoslavna crkva Uspenija presvete Bogorodice u Livnu, Livno, 1979,
- Spomenica srpskog pravoslavnog sveštenstva 1941 – 1945.
Naravno, moglo bi se naći još izvora, ali teško je povjerovati da bi i ovi mogli zainteresovati pažnju nekih budućih.
A ja, kako rekoh, padoh na Crkvice s drugim oborinskim padavinama godine 1936, ali već kroz dvije godine sletjesmo na more, u Risan, gdje je moj otac ponovo osvojio poštu.
I tu je kraj ovih mojih zapisa, koje sam nazvao biografikon, premda je ovo tek početak grafikona, koji možda nekad i nastavim. Za sada bi mu više odgovarao naziv biografit. Ali, i to, možda, nešto znači.
(KRAJ)
Lutajući među svojim kamenim precima u Livnu, jednom prilikom sam naišao na jedan neveliki kamen koji je, vrlo oštećen, pao u grmlje. Kad sam ga podigao, vidio sam na njemu jasno uklesano svoje ime i prezime. Pošto je vrijeme bilo izbrisalo tragove godina i drugih zapisa, pomislih da ga ponesem da mi pravi društvo na nekom drugom groblju. Ipak sam ga ostavio da dotrajava tu gdje je i ponikao.
Pozivajući se na prezime Lakićević, Manđeralo smatra da se tu radi o doseljinicima iz sjeverne Crne Gore. Ali u to je teško povjerovati. Prije svega, baš na tom livanjskom groblju to prezime se javlja i kao Lakišević, pa je teško utvrditi koja je verzija tačna. Ali, lična imena ne mogu potvrditi te teze. U tim crnogorskim krajevima nema imena Dragojlo, Manojlo, Bile... pa su te pretpostavke dosta nepouzdane.
O ženama iz tog livanjskog prezimena ostalo je malo tragova, što je rezultat njihovog položaja u patrijarhalnim uslovima, koji im nije omogućavao javne djelanosti. Ipak, na neke načine ponešto sam i o njima saznao, istina, neke manje značajne podatke privatne prirode. Jedna od njih, kao jedini preživjeli izdanak te porodice u gradu, udata za nekadašnjeg novinara Slavka Gotovca, nedavno je sahranjena u Livnu. Čuo sam da je sa ovog svijeta ispratio čitav grad. A jedna, mislim Julka, bila je žena nekadašnjeg bana Vrbaske banovine Bogoljuba Kujundžića. Usput, Danica je bila majka beogradskih glumaca Mire Stupice i Bore Todorovića.
A kad je o ženama već govor, evo i jedne slike Gospave Stanišić, majke moga oca, snimljene u Bihaću oko 1905. godine, premda smo njenu sliku već vidjeli na vjenčanju u Tuzli, međutim, slika drugih ženskih osoba ovih generacija nemamo.
Rodio sam se u pošti, pa sam svaku poštu kasnije smatrao zavičajem. I često sam se i služio mnogim tajnama ove službe. Morzeove znake naučio sam prije ovih kojima pišem, a pisma sam kasnije često primao na poste restante i pored adresa koje sam legalno imao. Nije to uvijek bilo zbog nekih velikih tajni nego zbog mog odnosa prema pošti kao domu.
O majčinoj porodici ovdje ništa ne govorim, jer njena je porodica vrlo mala. Imala je majku koja je umrla odmah nakon drugog svjetskog rata u Perastu, gdje je i sahranjena na nekom malom groblju, koje nisam uspio pronaći. Prilično je i rado pamtim, ali, ovo je, prije svega, pogled na ovu staru livanjsku porodicu, čiji se tragovi, i pored toga što su ih vrijeme i istorija uništavali, još drže i to ne samo na grobljima.
U ovim zabilješkama uglavnom sam se služio Manđeralovim radom Groblje u Zastinju kod Livna (zapisi na spomenicima do polovice XIX vijeka), ali postoji i druga literatura, pa eventualnim budućim istraživačima ostavljam ovdje neke naslove, koji ih, možda, mogu zanimati:
- Borivoje Ž. Milojević, Kupreško, Vukovsko, Ravno i Glamočko polje, Srpski etnografski zbornik naselja i poreklo stanovništva, knjiga 13, Beorad, 1923,
- Dušan J. Karanjac, Srpska konfesionalna osnovna škola u Livnu, Školski vjesnik, Sarajevo, 1909,
- Vladislav Skarić, Porijeklo pravoslavnoga naroda u sjeverozapadnoj Bosni, GZM, sv. XXX, Sarajevo 1918,
- Dr Dušan Lj. Kašić, Srpska pravoslavna crkva Uspenija presvete Bogorodice u Livnu, Livno, 1979,
- Spomenica srpskog pravoslavnog sveštenstva 1941 – 1945.
Naravno, moglo bi se naći još izvora, ali teško je povjerovati da bi i ovi mogli zainteresovati pažnju nekih budućih.
A ja, kako rekoh, padoh na Crkvice s drugim oborinskim padavinama godine 1936, ali već kroz dvije godine sletjesmo na more, u Risan, gdje je moj otac ponovo osvojio poštu.
I tu je kraj ovih mojih zapisa, koje sam nazvao biografikon, premda je ovo tek početak grafikona, koji možda nekad i nastavim. Za sada bi mu više odgovarao naziv biografit. Ali, i to, možda, nešto znači.
(KRAJ)
18.2.10
biografikon, 2
(2. nastavak)
Ovo su tekstovi sa pomenutih spomenika. Ovdje sam koristio Manđeralove transkripte, odnosno, Draška Kaselja, koji ih je za Manđerala radio, smatrajući da mi na tome neće zamjeriti, jer su ovaj posao radili sa puno ljubavi i predanosti.
A ovdje pominjani Niko Hadžistanišić je, prema Manđeralu, bio predsjednik ckveno-školske opštine kad se 1847. gradila srpska osnovna škola, zgrada sadašnje gimnazije (ovo sadašnje odnosi se na 1984. godinu, kada je taj tekst objavljen).
A takođe pominjani Risto Stanišić, otac moga oca, bio je vrlo imućan, ali je čitavog života radio u državnoj službi u raznim bosanskim mjestima, u Tuzli, Cazinu, Mostaru, Trebinju... a veliki novac od nekih prodatih imanja uložio je u banke, koje su za vrijeme krize bankrotirale, pa je umro kao penzioner u iznajmljenom stanu u Trebinju.
Na slici je Risto Stanišić na vjenčanju sa Gospavom (r. Marković) u Tuzli 1900. godine.
A ovdje pominjani Niko Hadžistanišić je, prema Manđeralu, bio predsjednik ckveno-školske opštine kad se 1847. gradila srpska osnovna škola, zgrada sadašnje gimnazije (ovo sadašnje odnosi se na 1984. godinu, kada je taj tekst objavljen).
A takođe pominjani Risto Stanišić, otac moga oca, bio je vrlo imućan, ali je čitavog života radio u državnoj službi u raznim bosanskim mjestima, u Tuzli, Cazinu, Mostaru, Trebinju... a veliki novac od nekih prodatih imanja uložio je u banke, koje su za vrijeme krize bankrotirale, pa je umro kao penzioner u iznajmljenom stanu u Trebinju.
Na slici je Risto Stanišić na vjenčanju sa Gospavom (r. Marković) u Tuzli 1900. godine.
(Nastaviće se sutra po srednjeevropskom vremenu)
17.2.10
biografikon, 1
BIOGRAFIKON
Pavle Stanišić
Bivajući u raznim mjestima, bio sam u prilici da u mnogima od njih obiđem njihova groblja, jer sam, što je, mislim, uobičajeno, imao sklonost da vidim grobove bližnjih. A oni su sahranjvani tamo gdje bi se zatekli u trenucima velikog rastanka. To su uglavnom grobovi iz porodice moga oca, a ima ih u Trebinju, Sarajevu, Tuzli, Sanskom Mostu, Doboju, Beogradu... i ko zna gdje još. Otac moga oca sahranjen je u Trebinju, jedan očev brat ostao je koju godinu prije na tom istom groblju, drugi, Konstantin, u Tuzli, njegova majka sahrnjena je u Sarajevu, taj grob se vidio sa ulice, bio je pored same ograde groblja, a tu se negdje rastala sa životom i njegova sestra, teta Vera, za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, pa joj se ni za grob, ni za groblje ne zna. A njega smo sahranili u Sanskom Mostu, na brijegu pored grada. Ali, svi ti grobovi potiču od jednog vrlo starog groblja u Livnu, gdje su se dugo rađali i sahrnjivali mnogi koji su nosili ovo prezime.
I kada me danas neko upita odakle sam, imam utisak da me pita sa kojeg groblja dolazim.
A to je vrlo staro i dosta veliko groblje uz grad, ispod sela koje se zove Zastinje. Tu se mogu naći zapisi o tim ljudima i vremenu kada se život uklesavao u kamene nadgrobne spomenike.
Zahvaljujući majstoru Staniši tu je zapisana 1770. godina, istina, pisana slovnim znacima, kada se kao klesar potpisao na jednom spomeniku. Kasnije, 1794. godine, potpisan je i na grobu svoga oca Dragojla Lakićevića. A njegov grob (umro je 18. januara 1811) potpisuju njegovi sinovi Stanko i Bile. Uz njega je dosta kasnije pokopan i njegov unuk Niko Hadžistanišić, pošto je Stanišin sin Bile tu upisan 1841. godine kao Hadži Bile Stanišić. Na jednom spomeniku se kao klesar potpisuje Vid Staniša, najstariji Stanišin sin.
Tim i drugim tragovima, na koje upućuje i Stipo Manđeralo opisujući ovo groblje u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1984. godine, može se saznati i o mnogim drugim podacima, o direktorima srpsko-pravoslavne škole u Livnu Konstantinu Stanišiću (1860), Mitru Stanišiću (1869), Jovi M. Stanišiću (1871), o Konstantinu (Kosti) Stanišiću, protojereju livanjskom od 1919. do 1941. godine. Od te godine, 1941, novih spomenika sa ovim prezimenom na tom groblju nema.
Pavle Stanišić
Bivajući u raznim mjestima, bio sam u prilici da u mnogima od njih obiđem njihova groblja, jer sam, što je, mislim, uobičajeno, imao sklonost da vidim grobove bližnjih. A oni su sahranjvani tamo gdje bi se zatekli u trenucima velikog rastanka. To su uglavnom grobovi iz porodice moga oca, a ima ih u Trebinju, Sarajevu, Tuzli, Sanskom Mostu, Doboju, Beogradu... i ko zna gdje još. Otac moga oca sahranjen je u Trebinju, jedan očev brat ostao je koju godinu prije na tom istom groblju, drugi, Konstantin, u Tuzli, njegova majka sahrnjena je u Sarajevu, taj grob se vidio sa ulice, bio je pored same ograde groblja, a tu se negdje rastala sa životom i njegova sestra, teta Vera, za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, pa joj se ni za grob, ni za groblje ne zna. A njega smo sahranili u Sanskom Mostu, na brijegu pored grada. Ali, svi ti grobovi potiču od jednog vrlo starog groblja u Livnu, gdje su se dugo rađali i sahrnjivali mnogi koji su nosili ovo prezime.
I kada me danas neko upita odakle sam, imam utisak da me pita sa kojeg groblja dolazim.
A to je vrlo staro i dosta veliko groblje uz grad, ispod sela koje se zove Zastinje. Tu se mogu naći zapisi o tim ljudima i vremenu kada se život uklesavao u kamene nadgrobne spomenike.
Zahvaljujući majstoru Staniši tu je zapisana 1770. godina, istina, pisana slovnim znacima, kada se kao klesar potpisao na jednom spomeniku. Kasnije, 1794. godine, potpisan je i na grobu svoga oca Dragojla Lakićevića. A njegov grob (umro je 18. januara 1811) potpisuju njegovi sinovi Stanko i Bile. Uz njega je dosta kasnije pokopan i njegov unuk Niko Hadžistanišić, pošto je Stanišin sin Bile tu upisan 1841. godine kao Hadži Bile Stanišić. Na jednom spomeniku se kao klesar potpisuje Vid Staniša, najstariji Stanišin sin.
Pokoj
Staniši Lakićeviću
Ukopaše ga u crnu zemlju
i navališe na njega kamen cjelac
i navališe na njega kamen cjelac
da se nose poljem lijevanjskim
Prošlo je tačno
dvije stotine godina
još ni jedan ne popušta
(Evropa za uspomenu, 2007)
Tim i drugim tragovima, na koje upućuje i Stipo Manđeralo opisujući ovo groblje u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1984. godine, može se saznati i o mnogim drugim podacima, o direktorima srpsko-pravoslavne škole u Livnu Konstantinu Stanišiću (1860), Mitru Stanišiću (1869), Jovi M. Stanišiću (1871), o Konstantinu (Kosti) Stanišiću, protojereju livanjskom od 1919. do 1941. godine. Od te godine, 1941, novih spomenika sa ovim prezimenom na tom groblju nema.
Prokleto Lijevno
Nebom tinjaju ognjišta
rijeke zalutale planinom
mačevi slijepi
brda ginu niz vidike
Prve zasjede ne čusmo
i ne vidjesmo
kako popadasmo dolinom i gorom
da po sebi sričemo ožiljke
Mic po mic kamen po kamen
skupljali smo godine i piljke
Na drugim zasjedama
ukaza se prokleto Lijevno
popadasmo po svojim nadama
po grudima po crnim mislima
piljci stasali u spomenike naših glava
Zadnji kamen ko će da išara
Sve je manje glava na vidiku
a sve šire polje
Ko svitanje
(Preživjele riječi, 2008)
(Nastavak slijedi)
1.2.10
Nova knjiga, 3
Glas
Stižu li do vas ove riječi
ili to sam sebi prepričavam svoju priču
ko zna koju parafrazu ko zna kojeg udesa
ili ponavljajući učim san
koji me prati po zabitima strahova i nada
punih noći nad kojima sam lebdio
i zora po kojima sam padao pogođen
Glas vlastite sudbine
ili onaj što se izgubljenom u pustinji pričinjava
Stižu li do vas ove riječi
ili to sam sebi prepričavam svoju priču
ko zna koju parafrazu ko zna kojeg udesa
ili ponavljajući učim san
koji me prati po zabitima strahova i nada
punih noći nad kojima sam lebdio
i zora po kojima sam padao pogođen
Glas vlastite sudbine
ili onaj što se izgubljenom u pustinji pričinjava
Pretplati se na:
Postovi (Atom)