Susret sa Božidarom

Evo još jednog susreta sa Božidarom Stanišićem, njegovim godišnjim dobima, koja ga stižu i tamo, u tom dalekom svijetu.

Božidar Stanišić

ČETIRI GODIŠNJA DOBA


      Postoje svakodnevne, sasvim obične stvari,
      koje su mnogima tajne.
                                    Miroslav Antić, Govor


Jedna terasa, blagi vjetrić kasnog ljeta, jedan sto,
na stolu boce piva, komadić sira, cigarete, pepeljara. Prijatelju moj,
ti slikaj, ja ćutanje ću biti, ništa više od kratkog ljudskog daha
u tvojem ovdje, u kojem sam gost i ja, zajedno sa našim tamo-tamo.
Koje nad jezerom lebdi u daljini, i šetačima dobrim:
nit nas vide, nit zapitkuju odakle smo ni kad smo došli,
ni zašto smo ovdje, danas neće čuti ni da drugačije izgovaramo
riječi, kao da su, dragi Bože, njihove samo kao i opomene: privatni posjed –
ne gazi travu, pažnja – opasan pas, ostavite slobodan prolaz,
prostor kontrolisan video kamerom. Iza linije vidika – gradovi,
u gradovima i uredi za strance: Tako to ide, od Adamovih vremena.

Evo, ćutim, moj prijatelj slika. On često silazi u dno duša,
na tom putu njega lica prate, mnoga-mnoga, i sutoni
dalekih otočja ciji pijesak vjetrom pomican
sapuće vodama snivanih azurnih mora, svjetlostima davnih zora,
sumracima daljina i sićušnim suncima sjećanja. Znam,
davno si pljunuo banalnosti u lice, divotama laži trenutka. I ukusu
pokornom većini. Koji je vaga svemu – i ljubavi, i vjeri,
i nadi? Na ovoj terasi nema te prodavnice, podjite dalje, vrli šetači!

Na jednoj strani platna – ne, nije varka! - proljeće, mlade zelene staze i
sfumato podnevnog vjetra. U sredini slike evo ljeta razbuktalog,
žita zriju. Na suhozidu, uz kuću neku - iz sna, gušter drijema.
Oblak bi užaren da se rasprsne nebom? Na drugoj strani –
ah, to oku je varka? – jesen već stiže. Možda i svijet izvan ove slike
smirenju korača? Bez žurbe? Silnici postaju ljudi? Morima ne brode
lađe očajnika? Sjenke jeseni doba iz nekad, ćute. U dubini –
vec zima se sprema. Sniježi, crne se ptice na granama golim.

Četiri godišnja doba?

Samo to? Ali, već odavno, nama je znano kako Gavran Istorije
nadlijeće svijet, nekim drugim očima sjen njegovu na zemlji,
na jedinoj, prepoznati znamo. I oslušnuti huj njegovih krila.

I dalje da ćutim?

Prijatelju, naslikaj školjku,
nad poljem zrelim, u njoj neka zašumi vasiona! Crvendaća,
samo jednog, ah jedinog uz one crne ptice.

I komadić hljeba, na snijegu.



                                                            Zugliano, jesen 2008

Poezija, 37

***


U koncentracionom logoru Planeta Zemlja
pjesma se ori

Zapjevali prognani o sudbini
o dubokom snu o dalekom
plaču iskupljenje opravdanije svoje
sabirući puste misli prazne flaše i poglede
po smetištima zaostalim od pamćenja

koje im je oduzeto na ulazu
                                             (Evropa za uspomenu)

Pavle Stanišić: Odbjegla misao

Poezija, 36

Odbjegla misao

Čekam tu odbjeglu misao
koja me oduvijek prati

Znam ja gdje ona najčešće odlazi
kad mi najviše treba
da objasnim samoću koja me vuče tamo
ali ne znam kad će da se vrati
i kakva će da mi dođe

Nekad dođe ukrašena lažnim ukrasima
šupljom pričom
nerazumna
nerazumljiva

Njom brišu pospane oči
željezničari i alkoholičari
pjesnici i filozofi hvataju je
po ogledalima i krovovima
a ona se igra budeći usnule
uspavljujući radoznale

Neki je proglašavaju svojom
a već sutra ne mogu je prepoznati
kad pored njih osmijehnuta prođe

Neki su je prodavali preprodavali
a ona je uvijek znala gdje će me naći
i vraćala se

Odavna je nema
možda sad i pored mene osmijehnuta prolazi
                                                             
                                                              (Ponornica)

Slika i druge stvari

Dugo su iza onoga stakla tamo bile teške tamne zavjese, a onda ih je nestalo kada je stara susjetka tiho i nevažno zašumila ulicom u pravcu groblja, a nekoliko dana kasnije i njene stvari na konjskim kolima skrenule u pravcu trga. Pošto su se tako ona i stvari konačno razišli na dvije strane, staklo na tom prozoru uzdrhtalo je od neslućenog svjetla, koje je provalilo unutra i iznenadnom hladnoćom počelo da razjeda neku neidentifikovanu prošlost, dugo skrivanu zavjesama. Kada sam sa ovog svog prozora ispratio tu, ne znam zašto tužnu, povorku natovarenih stvari i zavjesa, susjedno staklo bez stida poče pred očima da mi tamni, a predveče ga obli bolesno zapadno crvenilo. Drugog dana iza tog stakla pojavi se krevet i stolić pored njega. 

Vidite li onu drvenu ivicu? I stolić pored nje? 

Tako smo daleko a blizu. Stari smo znanci, a još se nismo u oči pogledali u tramvaju, na stepenicama, na ulici... A možda... možda sam se s njim gurao sinoć u redu pred bioskopom. Stvari nas tužno otkrivaju potpuno nijeme, same iza stakala. Svako iza svog stakla. I ko je zapravo to ispred mog pogleda kroz prozor? Mislim da i ne želim da to saznam. Sada me već strah pomisli da bi se nekakvo lice moglo pojaviti na tom prozoru i pogledati me.
Ona stolna lampa na stoliću pojavila se odmah, prvih dana poslije skidanja zavjesa. Kad sam je prvi put vidio iza stakla, sjetio sam se da sam dan ranije sreo u ulici upravo tu lampu oble glave i izduženog vrata, ali moju pažnju tada ničim nije zainteresovala osoba koja je lampu najvjerovatnije pronijela pored mene.
To su bili dani u kojima su me sve sitnice mogle zacrveniti. A možda to i nisu bile sitnice. Stidio sam se svojih zavjesa. Naivno? A, ko zna. Zbog toga ih tog jutra nisam razmaknuo, ni skinuo, prosto sam ih strgao sa prozora. Ali, čudno, taj se čovjek ni poslije ovoga nikada nije pojavio na prozoru. Ničim nije pokazao interesovanje za moje okolnosti. Uvredljivo. Ili, možda, pristojno, hrabro, drsko? Ne znam. A ja, ja sam novine raspoznavao na njegovom stoliću i onda obilazio prodavnice i tražio takve i uz to jučereašnje, jer su i te njegove bile jučerašnje tada kada sam ja bio u stanju da ih raspoznam. Osjećao sam potrebu da znam šta čita. A uvijek je čitao druge. Na isto takvo mijenjanje vrsta cigareta nisam se mogao privići, ali pogađao sam kakva će kutija ujutru osvanuti na njegovom stolu.
Zabavljao sam se. Možda sam mu i zavidio. U trenucima se zbog toga i prezirem. Zateknem se u podloj krađi. Ali, zavjesa nema! I nesvjesno, dok mi osvane jutro, prvo pregledam ostatke njegove noći na stoliću uz drvenu ivicu kreveta.
Preko one, meni vrlo duge, noći njemu je na stolu procvjetalo crveno cvijeće. Pa bijelo, pa raznobojno, pa opet crveno. Sad više nisam imao snage da ga podražavam, novaca bi se i našlo. I livade su mi bile daleke. Sreća mu je očito i bukvalno cvjetala, a ja sam pogađao njene boje, zabavljao se, kajao, zaticao se u krađi. Ali svo mi je to cvjetanje postajalo otužno. Možda zbog bivše susjetke i njenih teško poraženih zavjesa. Tako, odeš sa malom povorkom, a u sobi ti procvjeta cvijeće!
A onaj bezbojni pravougaonik na zidu iznad stola, vidite li? Ostatak tog slučaja sa slikom.
Možda je, ipak, surovo otkrivati sada te tragove sreće, te mrlje po zidu. Ali, kad biste vidjeli u izlogu komisiona to malo počađavilo platno, možda biste razumjeli. Čini mi se da su me tragovi do nekih dana koje i ne pamtim dovodili skoro svakodnevno pred izlog komisiona. Pred sliku. Žutilo ono tamnozeleno... To ipak mora da je sjećanje kojeg nisam svjestan. To uopšte nije stvar autora te male, možda čak i bezvrijedne slike, to je moja lična stvar, da, i one dvojice... Interesantno, primijetio sam da još dva čovjeka dolaze pred izlog da je gledaju. Ta nam je slika tako postala izvjesno zajedničko vlasništvo, pa sam se s njima i vrlo srdačno pozdravljao na ulici.
Jednoga od onih dana kada se na njegovom stolu redovno mijenjalo cvijeće, našao sam se iznenada ptpuno opustošen pred izlogom komisiona. Na mjesto gdje se tako dugo nalazila slika, bila je postavljena jedna stara šivaća mašina. Moji prijatelji po slici od toga dana nisu mi više otpozdravljali u prolazu. Očito, sumnjali su na mene. Drugoga jutra na tom dijelu zida iznad njegovog stola prepoznao sam našu sliku. Bilo mi je u trenutku drago što mu se baš ona dopala, a čas kasnije osjetio sam se pokraden i zavidan na toliku sreću: cvijeće, sliku i cigarete.
Drugi dio priče onog prozora odvijao se mnogo brže. Sada je već veče i ono što vam liči na tamne sjene po stoliću, to su u stvari ostaci tih šarenih dana.
Prvo sam primijetio da se cvijeće dugo ne mijenja i da posljednje već vene. Na stolu su se pojavljivale poštanske koverte, dakle, pisma! Za kratko vrijeme nakupila se čitava gomila (vdidite li onu kocku, koja podsjeća na komad ugljenisanog vremena?), a onda je odjednom prestala da rdaste i pod jednom suvom travkom, počelo je da vene i posljednje pismo.
Svjetlo se iza prozora sada ne gasi do kasno noću.
Nedavno sam prepoznao na stolu flašu žestokog pića. Polovina je već nedostajala, a drugog jutra flaša je osvanula prazna. Ovo se redovno ponavlja i primijetio sam da ne mijenja piće, a od izvjesnog vremena na stolu se smjenjuju kutije uvijek istih jeftinih cigareta.
Neki dan sam slučajno primijetio da na zidu iznad njegovog stola slike više nema. Istog časa sam sletio niz ulicu i, premda je padala vrlo siva kiša, bez kišobrana otrčao sam do komisiona. Pred radnjom su se već nalazila dva moja ranija prijatelja po slici. Slika je bila na starom mjestu. Osmijehnuli su mi se ispod rastvorenih kišobrana čini mi se sažaljivo i kobno sigurno.
Vratio sam se umoran i mokar. Vidite li kako svjetlost na tom prozoru tamni? Kao da me strah čime me sutrašnje jutro iza tog stakla može da iznenadi.
I ko je zapravo to ispred mog pogleda kroz prozor? Mislim da to i ne želim da saznam. Sada me već strah pomisli da bi se nekakvo lice moglo pojaviti na tom prozoru i pogledati me.
Ne znam zašto, osjećam potrebu da na svoj prozor ponovo postavim zavjese. Ne znam zašto, ali to ću, evo, odmah da uradim.

biografikon - dodatak 4

Priča jedne priče

Poezija me pratila od djetinjstva, ali ni prozni izraz nije mi bio stran. Istina, nisam bio posvećen nekoj epskoj naraciji, ali kratka priča mi je dugo bila istinska preokupacija, kratka, jasna ideja, izrečena u jednom dahu, ispunjena emotivnim asocijacijama, ali sa simbolikom većih aspiracija. Jer, to je bilo vrijeme kada se mislilo. Poslije onih strahota, ratova i mnogih nevolja u tom vremenu ukazao se jedan kutak za razmišljanje.

Bile su sedamdesete godine dvadesetog vijeka.

Već sam imao u sarajevskom Oslobođenju objavljenu jednu vrlo kratku priču , gotovo pjesmu, "Svirač na drumu" kad sam pročitao da beogradska Politika raspisuje konkurs za kratku priču. Tada je to bio list s velikim tiražom i ugledom, čitao se u svim krajevima jedne lijepe velike zemlje, mislim da se zvala Jugoslavija. Konkurs je anoniman, priče se šalju potpisane šifrom, a autorstvo se dokazuje kopijom. Zanimljivo, pomislio sam i poslao svoju priču "Slika i druge stvari", ne očekujući da će biti zapažena, ali neka je bar pročita neko iz tog. siguran sam bio, uglednog žirija. Kasnije sam saznao da su žiri činili: Branko Ćopić, Dušan Kostić, Jara Ribnikar, Vojislav Đukić, Dragoslav Adamović. Kako bi bio isključen eventualni uticaj na neke od ovih članova žirija, ovaj sastav je objavljen tek kad su objavljeni i rezultati konkursa.

Mislio sam da je "Slika i druge stvari" uvjerljiva i aktuelna priča, da na svojevrstan način aktuelizuje temu čovjekove otuđenosti u gradovima, u kojima se susjedi ne prepoznaju, u kojima komuniciraju samo preko ekrana - svojih prozora sa ili bez zavjesa, iza kojih se odvijaju istinske ljudske drame. Ali, da li ta tema može još nekoga zainteresovati onoliko koliko je mene zaokupila dok sam sricao tu priču?

A onda 27. maja 1973. godine - rezultati konkursa.

Pred dobobojskom kafanom "Ozren" tog sunčanog jutra poručim kafu i otvorim Politiku.

Na konkurs stiglo više od dvije hiljade priča! Više od četiri stotine našle se u užem izboru. Nekoliko nagrađenih, tridesetak otkupljenih, a među njima i "Slika i druge stvari". Bio sam iznenađen, naročito kada sam nakon sedam dana na istom mjestu čitao ko su autori. Bilo je to, zaista, impozantno društvo. Autori nagrađenih priča bili su Vase Mančev, književnik iz Skoplja, Gordan Mihić, književnik i scenarista iz Beograda, Kazimir Klarić, književnik iz Zagreba... a među autorima otkupljenih ponovo Gordan Mihić, pa Gojko Banović, Čedo Prica, Dragiša Madžgalj, Ljubiša Manojlović, Radovan Jablan... - društvo prvog književnog reda. Kako se moja "sličica" tu uvukla, nije mi bilo jasno.

Jeste, bilo je to ugledno i zanimljivo društvo, ali meni nije ni na pamet padala neka književna reputacija, bavio sam se drugim poslovima, premda mi je bilo drago kad su me neki prijatelji iz raznih krajeva te zemlje, koje sam bio gotovo zaboravio, pozvali telefonom da me pitaju jesam li to ja. Ali, više od svega mi je značila mogućnost da na ovaj način svoje i umjetničke i opšte društvene preokupacije ponudim i drugima, tom velikom čitalačkom auditorijumu. 

I onu priču "Svirač na drumu" objavio sam u Oslobođenju preko anonimnog konkursa, ali neuporedivo manjeg i uz izvjesne probleme. Sve priče s tog konkursa bile su već objavljene, ali ne i moj "Svirač". Objavljen je tek pošto sam pisao glavnom uredniku, tražeći da objavi ili priču ili razloge neobjavljivanja. E. sada više nema tih problema. Tako sam mislio, ali... Mnoge priče sa Politikinog konkursa su bile objavljene, a moje "Slike" nema. I onda - pismo Uredništva Politike, koje potpisuje tada vrlo poznati i cijenjeni urednik Dragoslav Adamović. Moja priča je izgubljena! Primjerak koji je bio kod njega nestao, a ilustrator je dobio dva primjerka i oba su nestala. Jer, dva primjerka smo slali na konkurs, a trećim smo dokazivali autorstvo. Ali, sad nema ni jednog. Na pismu je označaen datum 28. oktobar. Mislio sam da to nikako nije bitno, imam ja tih primjeraka, a mogu svoju priču da prekucam i bezbroj puta. Tako sam i napisao Uredništvu i poslao im još dva primjerka, za svaki slučaj. Ipak, pričekao sam još koji mjesec, redovno čitajući priče Politike, da bih    jednoga dana u decembru pročitao tu i priču "Slika i druge stvari".

Od tada ne prestajem da učestvujem na javnim konkursima za kratku priču. Tako su se ti moji kratki zapisi našli po listovima i časopisima u mnogim krajevima te zemlje, neki su i nagrađivani. Ali ove neprilike oko objavljivanja pratile su me i dalje. Čak šest puta sam morao pisati uredniku Oslobođenja da bi moje otkupljene priče bile objavljene. Istina, nagrađene su odmah objavljivane. Premda, i tu ima jedan izuzetak, ali da ne cjepidlačimo.

Pošto na ovom snimku gore nije stala čitava priča "Slika i druge stvari", donijećemo je u cijelosti u narednom postu.