31.3.11

biografikon 18


Bajke

Brzo se pronio glas da je Boka oslobođena i krenuli smo preko Orjena i Krivošija kamenitim stazama i putevima bez snage za radost i sjećanje. I jedne večeri smo umorni stigli. U nekakvom prihvatilištu u Risnu dobili smo u pravim porculanskim tanjirima  grah. Kuvani grah sa makaronima. Sjetio sam se i onog graha koji mi je neodoljivo mirisao na samom početku tog rata. Stigao je, dakle, i do mene. Osjetio sam  to kao sasvim pouzdan znak da je Drugi svjetski rat završen. 
Stigli smo i do Perasta putem po kojem je bilo mnogo ubijenih konja. Govorilo se da su ih ubijali oni koji su u ratu bili poraženi i na konjima stizali do obale, a onda barkama, motorinima, trabakulama... bježali preko mora. A mi smo živjeli i u Perastu i u Risnu, jer u Risnu je bio narodni kazan sa čorbom za izgladnjeli narod, škola, pošta, u kojoj je naš otac ponovo počeo da radi, a i majka je dobila neki prosvjetarski posao. A jednoga dana smo se tu i javno preselili, pominjući često ono vrijeme kada smo se iseljavali tajno.
Rat je bio pobijeđen, ali i u povlačenju je halapljivo grabio žrtve, koje je još mogao da dohvati. Kada je neki risanski partizan došao odnekud da obiđe svoju porodicu i našao pustu kuću, jer su ih Nijemci sve pobili, dotrčao je na rivu, gdje su zarobljenici čekali kamione za dalji transport, i počeo po njima da puca sve dok ga drugi partizani nisu savladali i zatvorili u poštanski magazin u kući u kojoj smo i mi stanovali. Iz tog podrumskog tamnog prostora svunoć je urlao, dozivajući svoju djecu, ženu, majku... Pričali su da je onog jutra na jednu grupu Nijemaca bacio i bombu i od tada su mnogi počeli da padaju u parku, da se kriju iza žbunja i navodno pucaju, pozivajući nekoga da se preda, a neke druge na juriš i da kao bombe na nepostojeće neprijatelje bacaju borove šišarke. "Uhvatila ih živčana", govorilo se.
A mi smo u novoj školi učili kako su guske spasile Rim.
Krajem te 1944. godine krenuo je i putnički saobraćaj. Velikim putničkim brodom "Cetinje" trebalo je da se obnovi nekada stalna linija Kotor - Herceg Novi. More je bilo prilično očišćeno od konjskih i drugih leševa i nekih neobičnih morskih ratnih životinja, koje su dugo po površini plutale, a narod ih zvao "klobuci". Bilo je još nekih dasaka, slupanih barki... ali brod je krenuo. U svakom pristaništu primao je nove srećne putnike, koji su se nadali da će i na ovaj način da konačno uplove u mir, neki u budućnost, a neki u prošlost koju su pamtili. Bilo je na njemu i neizbježnih ratnih zarobljenika. Dvije stotine putnika. Ali, na sred zaliva - podvodna mina. Kad su se Nijemci povlačili, ostavili je za uspomenu. I brod i putnici otplovili su negdje drugo, ali  zauvijek. Nestala je i čitava porodica obućara iz Perasta, on i tri sina. Najmlađi je sa mnom išao u školu.
A ja sam od starog uglednog mještanina Risna Đoke Paprenice dobio na poklon prelijepo uređene i ilustrovane Andersenove bajke. Neko luksuzno, valjda predratno izdanje. 

28.3.11

biografikon 17

Veče pored staze

Ne znam koliko je tog sumornog vremena prohujalo surim brdima Bokokotorskog zaliva od onog dana kad smo se uzverali uz Svetog Iliju iznad Perasta. Mislim da je već bila stigla jesen 1944. kad smo i mi stigli u polje kod Grahova. A to, tada mi se činilo, vrlo prostrano, polje puno nekog žamora, neočekivanih glasova, ali i nedalekih detonacija. Ponegdje se dimile vatre, ponegdje se osjećala užurbanost. Kolone partizana odnekud stalno pristižu. Ima i ranjenih među njima, sa zavojima na rukama ili oko glave. Neki pjevaju. Čuju se nove pjesme koje se u školi nisu pjevale, pjesme o majci koja luta tražeći poginulog sina, o planini Mosor, moru i slobodi. Negdje gruvaju topovi, Englezi sa Ledenica gađaju njemačka utvrđenja i brodove, govori se. Oni tu u blizini imaju logor, ali ni jednog ne možeš vidjeti. Tamo im partizani sprovode kolone zarobljenih njemačkih vojnika, blijedih i neobrijanih. "Zašto ih vodite Englezima?" upitao je otac partizanskog komandira. "Imaju li šta tvoja djeca da jedu?" upitao je ovaj. "Slabo, bogami." "A ja da hranim ovolike Švabe, je li? I čime? Englezi vole da imaju što više zarobljenika, a ni jednog zarobili nisu. Oni ih odmah popisuju, šišaju i odvode nekud preko Novog. Ali, ni partizani nisu baš sve predavali Englezima. Povremeno bi ponekog sprovela dvojica partizana sa mašinkama uskom stazom kroz šumu. Govorilo se da su ti osuđeni na strijeljanje. 
Već se spuštalo hladno veče. Moja sestra i ja sjedili smo baš pored te staze pod debelom bukvom na komadu šatorskog krila. Oca su bili poslali nekim poslom u Herceg Novi, koji je već bio oslobođen, a majka je bila otišla da nam odnekud donese hranu. Bilo nam je hladno, vrlo hladno. Bio sam u istom onom italijanskom džemperu, koji sam onda dobio za dobar uspjeh u prvom razredu, a ja sam računao da sam već odavno u trećem. 
U jednom tenutku primijetimo da pored nas sprovode njemačkog oficira tom uskom stazom koja vodi u već crnu šumu. Kad nas je ugledao, zastao je, nešto je objašnjavao partizanima koji su ga sprovodili, a onda skinuo šinjel i bacio ga nama. Sestra se odmah zavukla pod debeli, još topli šinjel, a ja nisam htio. Odnekud mi se javila misao da nas je baš on jurio uz ono brdo iznad Perasta. Da su nas stigli, ne bi nas bilo, mislio sam. Ali, u neko doba na užasnoj hladnoći potpuno se istrošio moj patriotizam, pa sam i ja zaronio u to sklonište. Jer, ipak, zašto je on to uradio? Kasnije sam pričao da smo u džepu tog šinjela našli neke slike, među kojima i sliku dvoje djece koja su sasvim ličila na nas. Moja sestra je tvrdila da to uopšte nije istina, da sam to ja izmislio. I ja joj vjerujem, jer uvijek je govorila istinu, isto kao i ja.
Tek znatno kasnije sam shvatio  da uporedo postoje dvije stvarnosti. Jedna, vanjska, koja nas okružuje i koja nam je zajednička i druga, unutrašnja, moja, lična, koju u sebi nosim. A i jedna i druga jednako su stvarne.   


25.3.11

biografikon 16


Posljednji krompir - drugi put

Taj mali Bartulović je bio u pravu. "... Samo mi kosti liječe, a duša nikoga ne zanima." Kasnije sam se u to i sam uvjerio.
Prošlo je bilo nekoliko godina. Bili smo već u Doboju. Hranili smo se u menzi za radnike, seljake i poštenu inteligenciju. Imali smo redovno doručak, ručak i večeru, ali ja nisam mogao da gutam. Sa lakoćom sam gutao onu hranu koja ništa nije valjala, a koja je bila najčešće na jelovniku. Kuvani slatki kupus, kuvani kiseli kupus, kuvana repa... Sva ta jela, koja su bila gotovo svakodnevna, nisam volio, ali sam ih gutao sa lakoćom i ne misleći o tome. Ali, kad bi za veliki državni praznik, povodom usvajanja petogodišnjeg plana ili probijanja tunela na omladinskoj pruzi ručak bio bolji, pečeni krompir sa mesom, od čega je mirisala čitava ulica sve do željezničke stanice, ja nisam mogao da gutam. Trčali su za mnom oko stola sa bokalom vode da se ne udavim. Svaki od tih dobrih ručaka meni je propao, ali kvario sam ga i drugim poštenim abonentima. Bilo je tu ruskih tehničara koji su gradili tramvajsku prugu od Usore do Rudanke i fabriku stakla, mojih profesora iz gimnazije i raznih drugih drugova i drugarica. Zbog njih sam u tim situacijama propadao u zemlju jer sam im kvario i ručak i praznik.
Vodili su me doktoru Izudinu Džananoviću, kojem sam deset puta širom otvarao usta i odgovarao na razna pitanja, pa doktoru Pšornu, koji je sve svodio na šalu i viceve o ljubavi, ali me, ipak, uputio i u Sarajevo. I oni su utvrdili da mi nije ništa, da se samo mangupiram i da samo treba vidjeti da li to radim zbog škole ili nekih drugih obaveza. Čista sabotaža - bila je dijagnoza. Tada je taj izraz bio svakodnevno u upotrebi. Ali ja sam znao da nisu u pravu. Ne bih se ja mangupirao kad se radi o onakvom ručku. Što se ne mangupiram kad je repa na stolu? Ali, ti nalazi su bili i vrlo korisni, pomogli su mojim roditeljima da, pored svih briga, ne misle i o tome. A ja sam to sam riješio.
Jedne noći u maloj sobi u kući Avdage Bešlagića u Gornjim Šušnjarima, gdje smo privremeno stanovali, probudio sam se sav u znoju. Sanjao sam da jedem onaj krompir što je posljednji ostao u šerpi u Dragalju. Ali, nikako da ga progutam. Da se nisam probudio, udavio bih se, mislio sam. Sljedeće noći isti san. Pa još nekoliko noći zaredom. A onda jedne noći - progutam ga! I ne probudim se. Spavao sam toliko dugo da nisam otišao ni na doručak, ni na ručak, ni u školu. I sve su mi to bili neopravdani časovi. Bio sam uvjeren da ja u stvari rješavam neke istorijske probleme, kojima moji nastavnici nisu dorasli.
A već uskoro nakon toga bio je tako važan državni praznik da je poslije ručka serviran kolač. Gimnazijski profesor matematike i gimnastike Saljo Ljamović stavio je pred mene i svoj kolač. I svoj i njegov pojeo sam sa takvim apetitom da je čitava menza bila oduševljena, neki su i aplaudirali.
Ali, tu ćemo se vratiti kasnije. Još nismo završili onu borbu za slobodu u crnogorskim brdima.

23.3.11

biografikon 15

Posljednji krompir

Pamtim sleđeno polje i hladni suton koji se hvata po kamenim visovima uokolo. Umor i hladnoća. Hoćemo li stići? Bilo gdje? Samo da već jednom stignemo. Odjednom vjetar koji mi duva u lice donosi miris dima, vatre, miris topline, nade. "Ovo znači da smo na pravom putu", govori neko. A ja put nigdje ne vidim, ali negdje ispred nas je toplo, tako bi se reklo po vjetru. Njušeći vjetrove po tim pustim krajevima, pronalazili smo sela sa ognjištima i ljudskim glasovima oko njih. I tako smo te večeri pronašli Dragalj.
Mala kuća i na sred kuće - vatra. Oko nje ukućani i partizani. U drugoj manjoj sobi je krevet. Jedan jedini u cijeloj kući. Komandir kaže: "Noćas će u krevet djeca. I o tome nema rasprava." Moja sestra, mali Bartulović i ja. Mi smo djeca. "Dobar je", kažem ja. "Nije čudo što je komandir", kaže mali Bartulović.
A ujutru neki od ukućana motikom prekopao smrzle leje velikokg bivšeg krompirišta, pa mi, djeca, a i poneko od njih, rujemo prstima po hladnoj zemlji, tražimo da nije zaostala neka krtola, da se nije sakrila kad su ih iz zemlje vadili. "Evo je!" "Evo još jedna!" Nakupili smo punu korpu koju su nam dali. A onda ručak. Svi, osim partizana koji su već negdje bili otišli, jedu kuvani krompir, a donijeli su odnekud i malo soli.
Kakva svečanost! Samo mali Bartulović i ja stojimo sa strane, dok se za nas ne ukaže mjesto pored lonca. Ipak, moja majka nam donosi jednu šerpu  s krompirima. I mi jedemo grabeći rukama krompir iz šerpe, brzo, halapljivo, a meni se stalno čini da on to radi brže. A kad sam jednom pružio ruku, shvatio sam da je u šerpi posljednji krompir, ali da je tu i njegova ruka. Istovremeno je to shvatio i on i povukao svoju ruku. Pogledao me tugaljivim, ali prisnim osmijehom, punim dubokog dječijeg razumijevanja. Taj osmijeh nikada neću zaboraviti. Povukao sam se i ja i krompir je ostao u šerpi.
Tog jutra su Bartulovići otišli preko mnogih visokih brda, daleko, u Konavle, gdje su imali rodbinu.
A ja sam taj njegov tugaljivi, a prisni osmijeh nad posljednjim krompirom dugo nosio ovim svijetom, dok ga jednoga dana deset godina kasnije nisam prepoznao u Beogradu na licu mršavog plavog mladića koji je na stanici čekao tramvaj. Prepoznao je i on mene. "Ti si! Znao sam da ću te sresti!" "A i ti si to. I ja sam znao." "Nekako sam završio gimnaziju i rado bih upisao pravo, ali neću moći da studiram, stalno sam na nekim liječenjima, i sad idem..." "Ali, zašto?" "Još onda sam se razbolio, jedno teško oboljenje kostiju, koje zahtijeva dugo i uporno liječenje. A imaš li ti posljedica od onog našeg ratovanja?" "Za sada samo u duši". "Ma, ni to nije baš bezazleno..."
Užasavajuća buka velikog grada odnijela je mog bezimenog prijatelja, malog Bartulovića. Kad je krenuo prema tramvaju, učinilo mi se da hramlje. I ja sam osjetio težinu u hodu. Nevoljno i teško sam koračao osunčanim, bučnim, preširokim svijetom. "Ja imam posljedice i u duši i u kostima, a samo mi kosti liječe, duša nikoga ne zanima." Pratile su me te njegove riječi. Posumnjao sam i u sebe. Da li smo mi još sposobni da trčimo po ovom životu? Uz najveće životne teškoće mi smo se davno jednom uzverali... Nisam ga upitao ni gdje živi, ni šta je sa profesorom Bartulovićem... "Vidjećemo se mi još koji put", rekao mi je. A nikad se više vidjeli nismo.

22.3.11

biografikon 14

Cipele profesora Bartulovića

I, kao što obično biva u takvim situacijama, među građanima, odlučnim da bježe u brda, stvorile su se dvije struje. Jedna je bila za pravac gdje je uspon bio duži, ali mnogo blaži i nju su, kasnije se pričalo, brzo stigli njemački rafali. A mi smo krenuli drugim usponom, najtežim i, naizgled, najopasnijim.
Pored još nekih, s nama je bio profesor Bartulović, tako smo ga zvali, sa sinom mojih godina. Ne mogu imena da im se sjetim. A kasnije sam se interesovao za to prezime. Bio je neki pjesnik nadrealista, urednik Književnog juga, pa neki romanopisac sa Hvara, ali godine mi se nisu baš uklapale. A i naš profesor Bartulović je nosio sa sobom neku knjigu svojih pjesama, ali to nikoga nije zanimalo. Svi su gledali u nove velike zimske cipele, bakandže, koje je, zavezane pertlama, bio okačio preko ramena, dok je na nogama imao neke vrlo slabe, ljetnje, skoro potpuno iznošene. Govorio je da ćemo svi od tih njegovih cipela imati koristi kada ih gore u selima zamijeni za hranu. "To vaše prstenje", govorio je mojoj majci, "neće vrijediti ništa, ali cipele..." I bio je u pravu. Sjećam se da je naša majka dosta kasnije nudila gore nekima burmu za kilogram kukuruznog brašna i da nisu bili zadovoljni, pitali su ima li šta od odjeće ili obuće. 
A uspon je bio težak. Brdo strmo, kamenito, golo. Pentrali smo se vrlo mučno, a morali smo da pazimo da ne pokrenemo neki kamen, i najmanji odron bi nas otkrio Nijemcima sa ona dva ostrvca ili drugima, sa velkog ratnog broda koji je uplovljavao. U jednom trenutku, ipak, meci su zazviždali oko nas. Krili smo se po slabašnim zaklonima, jer je i rastinje bilo takvo, poneki pelin, makija... Pričali su kasnije da bih ja uronio u neku takvu biljku i tako se čvrsto za nju držao da me, kad bi opasnost prošla, nisu od nje mogli odvojiti, da su jednom i kadulju zajedno sa mnom iščupali iz zemlje. A opasnost je prošla kad su sa broda ispustili dimnu zavjesu kako bi se njemački vojnici bezbijedno iskrcali na obalu.
Gore u brdima smo kasnije čuli da su partizani kod sela Ledenice opkolili jednu veću grupu njemačkih vojnika i da su im ovi sa mora krenuli u pomoć, a da smo baš mi bili na tom pravcu.   
Teško, gotovo jedva, stigli smo do neke velike stijene, koju i danas dobro pamtim, jer nam je bila prvi pravi zaklon. Ali ni proviriti iza stijene nismo mogli. Nijemci, koji su se iskrcali sa broda, bili su već blizu ispod nas. Ometali su ih partizani otvarajući vatru sa vrha, ali ih nisu mogli zaustaviti, možda smo im i mi smetali. Bili smo bespomoćno zarobljeni. I tek noću je profesor Bartulović ispuzao iza stijene i otkrio kanal kojim smo mogli proći na drugu stranu i dalje prema vrhu brda. "Spaseni smo", šaptao je i svi smo kradom i polako otpuzali za njim. Zora nas je stigla visoko u brdima. Mislim da smo svi plakali.
Jedan od partizana, koji je s puškom ležao iza  velikog kamena, uporno je gledao profesora Bartulovića, a onda mu se i obratio: "Pa, ti imaš dvoje cipele, a vidi u čemu ja ratujem." "Evo ti, druže", rekao je Bartulović i pružio mu cipele koje je s ogromnom mukom iznio na slobodu.

20.3.11

biografikon 13

Drugi razred

Drevnom tišinom ovog starog peraškog zdanja širio se duboki mir, kao vječni spokoj u uzavrelom svijetu, koji je napolju bjesnio. Debeli stari zidovi ulivali su povjerenje i sigurnost. Mir je tu izranjao iz samih dubina istorije. Na srednjem spratu su bili saloni i biblioteka. Taj prostor nam nije bio dostupan, ali i preostali je bio dovoljan za naše nade u drukčiji svijet. Noćima smo osluškivali glasove mora, koje nam je bilo oduzeto i više nije bilo blisko i pitomo, nije bilo naše more. Istina, dešavalo se da i prozore ove tvrđave zaspu meci sa mora, sa ona dva ostrva, prirodnog i vještačkog, svetog Đorđa i Gospe od škrpjela, ili sa usidrenog broda Šarca, kako ga je narod zvao. A dešavalo se i da nam sa druge strane sa dvorišnog zida noću u škura zalupaju partizani, tražeći nešto. Ali sve je to uranjalo u duboki mir, kao da je tonulo u otvorenu vječnost. Tako je bar meni izgledalo. 
Istorija se, međutim, nije dala. Smišljala je nove obrte i izenađenja. Italija je kapitulirala.
Učas je nestalo italijanskih zastava, karabinjera, nestalo je koprifoga za djecu i odrasle, nestalo je usidrenog Šarca ispred grada.
Perast su zauzeli partizani. Bilo ih je petnaest. Istina, jedan je brzo poginuo, pošto ga je pred očima nekih građana i boraca pogodio metak sa jednog od ova dva ostrvca, gdje su već bile instalirane njemačke cijevi. Njegov samrtnički vapaj, kojim je dozivao majku, presjekao je komandirov drhtavi glas: "Jesam li ti rekao da tuda ne prolaziš!" Kroz istoriju treba da ideš pognut, da se šunjaš oko njenih ćoškova, zaključio sam, premda sam to saznanje kasnije često zaboravljao.
Morem i krivudavim putem uz obalu stizali su Nijemci. Govorilo se da dolaze rasrđeni zbog poraza svojih saveznika i da pucaju u sve na što naiđu. U Smokovcu iznad Risna nastradale su čitave porodice. Narod je bio riješen da ih ne čeka. Većina, bar.
Ali, gdje se zaputiti? Kuda? Sveti Ilija, visoko i strmo brdo iznad Perasta, bio je jedini izlaz. Tamo su partizani. A i ovi partizani koji su bili zauzeli Perast sigurno su već gore.
To mi je bio drugi razred. Čini mi se, najteži.
U pozadini visoko strmo brdo iznad Perasta

18.3.11

biografikon 12

Tajna

Jeste, naš otac je govorio da sam ga ja spasio iz onog risanskog zatvora. I ovdje, u Perastu, o tome je bilo govora. Ali pred mojom znatiželjom, jer htio sam da saznam šta to znači, vrata su se zatvarala i svaki govor je prestajao. I, evo, tek sad, nakon skoro sedam decenija, prelistavajući neke očeve zapise i pisma, tajna mi se sama otkrila.
Izvjesni Gajo Radović, predratni kapetan, a tada po nekom osnovu važan italijanski saradnik i vrlo uticajan, došao je u taj zatvor i strogo ga pozvao da izađe. Otac je mislio da će biti strijeljan. Ali, napolju kapetan mu je ispričao neobičnu priču. Rekao mu je da ga sin, koji je bio moj vršnjak i drug u igri, svakoga dana pita: "Zašto je Batin tata u zatvoru?" A sinoć su ga, rekao mu je, oboje djece plačući molili da ga pusti. Branio se, objašnjavo im da je to nemoguće, ali oni su toliko bili uporni da im je na kraju obećao. "I sad bježi kako znaš. Već smo dosta daleko otišli od straža. Za neko vijeme skloni se negdje da te ovdje ljudi svakodnevno ne gledaju. Ja ću možda imati neprilika, ali nije mi žao, to činim za svoju djecu." 
I zato je onda onako nejasan stajao pred našim vratima, govoreći da sam ga ja spasio.
A ja te male Radoviće, s kojima sam se u Risnu svake večeri igrao, više nikada nisam ni vidio, niti šta čuo o njima.
Ali, ovo je sada bio Perast, jedna sasvim druga situacija, hrane vrlo malo u kući, u školi nimalo. A dvorište ograđeno visokim kamenim zidom, sa kojeg se u tihim večerima čuo samo raspjevani ćuk.     

 Ovo je sadašnji vanjski izgled tog dvorišnog zida

15.3.11

biografikon 11

Perast

Noćima smo se često budili, naročito kad bi se začuo neujednačeni zvuk stare motorne trabakule, kojom su odvozili taoce sa ovog u neki drugi svijet. Ko li noćas odlazi tim brodićem do stratišta na Mamuli ili negdje drugo? Tačno se znalo koliko će ih kada odvesti i zbog čega i koliko ih onda još preostaje. Tako smo sticali prva znanja iz više matematike. Mnoge žene su noćima strepile, a jutrom istresale svoje strepnje, tresući posteljinu kroz prozore i sa balkona, jer bilo je opasno prepričavati noćne strahove po danu. Ali, koga odvoze, nije se znalo. Dešavalo se da rodbina donese hranu za taoca kojeg je prethodne noći trabakula već odvezla na taj drugi, govorilo se, mnogo, mnogo ljepši svijet.
I kad se naš otac jednoga jutra pojavio pred našim vratima, nismo znali sa kojeg je svijeta stigao. "Otkud ti?" "Pa znate gdje sam bio." "Ali, kako?" "On me spasio", rekao je, pokazujući rukom na mene. "Ali moramo odmah da bježimo bilo gdje. Perast je najbliži."
Ne znam kakve smo veze imali sa Perastom, ali jedna stara gospođa nas je dovela do napuštene velike kuće Balovića, barokne palate iz 18. vijeka, pod kojom je isticao  izvor slatke vode. Dala nam je toliki ključ da ga ja nisam mogao držati u jednoj ruci. Danas je ta zgrada malo dotjerana i izgleda ovako.


Perast je bio "mrtvi grad". Tako su ga  neki pisci i nazivali, a i stvarno je bio. Mnogo velikih zgrada, mnogo palata, a dvije stotine stanovnika. Ni kafane, ni prodavnice, ni Italijana, tek poneki. Smjestili smo se u dijelu kuće koji nam je gospođa pokazala, a uskoro su i naše stvari stigle nekim meni nejasnim putevima. Uz visoki zid, kojim je iza kuće bilo ograđeno dvorište, otac je prislonio velike ljestve da bi, ako zatreba, mogao pobjeći u brda.
Upravo u toj kući nekad se odmarao Njegoš kao gost porodice Balović, u njoj je napisao jedinu ljubavnu pjesmu "Noć skuplja vijeka", a ja sam iz nje nastavio školovanje u II razredu kod učiteljice Marije, koju je zanimala samo tablica množenja. 

14.3.11

biografikon 10

Prvi razred


Bila je 1942. Imao sam, dakle, šest godina. Premda se u školu polazilo sa sedam, mene su natjerali prije vremena. Razlog je bio, reklo bi se danas, vrlo prizeman: djeca su u školi dobijala i hranu, jedan obrok. Bio je to pravi ručak poslije nastave. Neka bar djeca prežive, govorili su odrasli.
A nastava, kao i sve ostalo, odvijala se na italijanskom jeziku. Naš jezik bio je zabranjen. Italija je, to sam saznao kasnije, anektirala Boku, pripojila je. Svi službenici, učitelji, ljekari... bili su Italijani. Naši ljudi mogli su da peru uniforme njihovoj vojsci i da "tucaju šoder" na putu, što su i radili milom ili silom, ali silom naročito. A oni, Italijani, nisu se trudilli ni da nauče da kažu "hvala". Kako ni jedne riječi naše nisu znali, jedan Jerko, koji je prodavao novine, dugo je izvikivao umjesto Popolo d Italia "Propala Italija", sve dok ga neko nije "prošpijao", pa novine više niko nije prodavao. A mi smo pjevali iz svega glasa: Italia, terra mia... Svi smo vrlo brzo učili italijanski jezik, koji smo kasnije, poslije oslobođenja, još brže zaboravljali.
A mene škola i nije baš zanimala, premda je učiteljica govorila da bolje čitam italijanski nego njen Luiđi, koji je sa mnom sjedio u prvoj klupi. Čak sam jednom, kad je bila neka školska svečanost, za dobar uspjeh dobio od škole džemper, koji mi je bio neophodan, naročito kasnije, u danima koji su dolazili. Ipak, znao sam radi čega sam tu i stalno sam to imao na umu. Ručak!
Svi smo poslije nastave odlazili u prostranu trpezariju. Prije ručka smo stojeći naglas čitali Ave Maria, molitvu koja je ogromnim slovima bila ispisana na zidu.
Nedjeljom škola nije radila, pa taj dan u sedmici nismo voljeli, jer smo se već bili privikli da jedemo skoro  svakog dana. 
Ali, i tu sam imao velikih problema. Niko nije smio da ustane od stola dok svi ne završe sa jelom. Kako sam bio najmlađi, a i najmanji, jeo sam najsporije, što je nekima strašno smetalo. Ljubo, koji je bio najveći i najjači, jednoga dana mi je rekao: "Kad vidiš da sam ja završio sa jelom, odmah ustani i reci da više ne možeš!" Teška je to škola bila.

8.3.11

biografikon 9

Veza: biografikon 8 (31. 10. 2010)



Oči u oči sa istorijom




Tako smo, dakle, stigli u Risan.
Na ovoj slici smo moja sestra i ja u risanskom parku, a godina je 1941.
Čudesna ljepota zaliva, more i okolna strma brda, sunce, oblaci i galebovi... lako su nas uvjerili da nam je ovaj svijet naklonjen, čak da nam se raduje. Ali ubrzo smo spoznali da u istoriji ovih krajeva nema sigurnog skrovišta da bi se na miru odsanjao jedan ljudski vijek. Pravo iz dječjih radosti i igara ulazili smo upravo u istoriju. Počinjao je drugi svjetski rat.

Naše dječje glasove, pomiješane sa ponekim pratećim basom ribara sa mora, koji su zapljuskivali radosne obale, zamijenili su zvuci aviona i ratnih brodova. Zapravo, prvo je doletio hidro-avion sa kraljem. Narod se okupio na rivu da ga vidi, a kolona luksuznih kraljevskih automobila uputila se uz strme risanske strane prema Nikšiću. Ubrzo poslije toga uz strašnu eksploziju dignuta je u vazduh risanska kasarna puna municije. Nebom su zaplovili avioni i oglasile se nekolike avionske bombe baš tamo gdje smo brali šipke i igrali lopte. Morem - italijanski ratni brodovi, a uskim putem uz obalu - kolone vojnih kamiona.
Jednoga dana naš otac je uhapšen. Bio sam s njim dok je prekopavao neku tvrdu kamenitu baštu, koju je dobio od nekoga kako bismo, možda, preživjeli. Mene je boljela noga od uboda pčele i on mi je bio dao veliki ključ od kuće u kojoj smo stanovali da ga stavim na bolno mjesto. Tada su došla dvojica s puškama i rekli mu da pođe s njima. Trčao sam za njima da mu vratim ključ, a on mi je doviknuo da ga držim sve dok osjećam bol, a da njemu više i neće biti potreban. Hapsili su taoce da bi  uvijek imali bar desetak mještana da strijeljaju za jednog italijanskog poginulog vojnika.
Zatvor je bio u najvećoj učionici stare škole, gdje sam i ja kasnije kao učenik presjedio jednu godinu. Tu se zatorenicima nije davala hrana, to im je trebalo donositi. Među mještanima je bilo solidarnosti, pa je majka dobila šaku graha i komad suvog bakalara i to skuvala u neveliku šerpu, koju sam ja ponio u zatvor. Taj grah sa bakalarom tako je mirisao da sam žalio što i ja nisam u zatvoru, a to je bio razlog što sam kasnije na ono pitanje o tome šta ću biti kad odrastem, uvijek odgovarao da ću biti zatvorenik. U redu sa mnom i još nekima koji su čekali da hranu predaju stražarima bila je i mlada, uvijek dotjerana gospođa Dora, čiji je muž takođe bio među uhapšenim taocima. U rukama je držala veliki buket crvenih ruža. Kad joj je stražar rekao da njenom mužu ne trebaju ruže nego hrana, ona je odbrusila da valjda ona zna šta njemu treba i šta on najviše voli.
To su moja prva sjećanja na istoriju, u koju smo tada mučno ulazili sa grahom i ružama i iz koje do danas nismo uspjeli da izađemo.   


6.3.11

Vjekovo

Kad se vrijeme ruši


Ovih dana iz štampe je izašao roman Vjekovo u izdanju Zadužbine Petar Kočić.

Pripovijest Vjekovo - Вјеково, grad u Dardaniji objavljena je u Doboju uz pomoć Alternative 1997. godine u izuzetno malom tiražu. Nevelik broj knjiga stigao je do čitalaca, ali veći je uništen kada su tih dana minirane prostorije Alternative. Tako je ova priča podijelila sudbinu grada o kojem se u njoj govori. Ali, evo, VJEKOVO je opet na sceni, malo dotjerano, naslov skraćen, poneka riječ popravljena, ali je priča ista.

Mnogi tadašnji čitaoci prepoznavali su u ovom nevelikom romanu situacije i ličnosti iz ratnih događaja i čak raspravljali o tome da li su te situacije vjerno prikazane. Naravno da nisu. To nije hronika događaja, nisu to nikakvi memoari, to je umjetnost. Mnoge situacije i ličnosti se zaista mogu prepoznati, ali samo u nekim detaljima, pa i mnogi autobiografski momenti, ali sve je to samo pozornica na kojoj se odvija jedna isključivo književna drama, puna fikcija i sasvim slobodnih literarnih rješenja.

Jer, Vjekovo je roman o rušenju vremena. A kad zidovi vremena počnu da se obrušavaju, slabašne su i ruke i misli. Nemoć čovjekova u odnosu na snagu tih ruševina tema je ove priče. Ipak, osnovni odnosi, kao i mnogi detalji u ovoj nesreći su istiniti. U Vjekovu jedino nesreća je stvarna.


3.3.11

Pavle Stanišić-OBLACI MIHAILA JURJEVIČA



Jedna od pjesama objavljenih u časopisu Smerilliana