15.5.11

Večernji voz

OSLOBOĐENJE, br.23.095, str.28, 10/04/2011

Preko Infobiroa saznajem da je Oslobođenje nakon 25 godina ponovo objavilo moju priču Večernji voz, otkupljenu davne 1986. godine na konkursu za kratku priču Ivo Andrić. Da li i ja ovo, poput u priči opisane starice, iščekujem vozove koji ovuda više ne prolaze? Ne znam, ali, evo, poneki večernji voz, ipak, stigne da me obraduje sjećanjem i vjerom u moć i značaj čovjekovog pamćenja.


Večernji voz


      Staricu niko nije pokušavao da uvjeri u suprotno. Ona je živjela duboko u svom dobu davnom, nedaleko od stare željezničke stanice, uz prozor niske kuće na nevelikom trgu pred žutom staničnom zgradom. Na tom prozoru mijenjalo se njeno lice, tu su ga zapljuskivale svjetlosti i kiše. Sa prozora je gledala trg okružen niskim kućama poput njene, staničnu zgradu sa izblijedjele poleđine i, preko njenog krova, vrhove krošnjatih lipa, koje su listale sa one druge strane zgrade kojom prolaze vozovi.
      Vozovi su joj stizali svakog prijepodneva i svakog sutona u isto vrijeme.
      Gledala je mnoge ljude kako žure, ulaze u staničnu zgradu, izlaze iz nje. Znala je ko će se uskoro ponovo vratiti ili otputovati, ko odlazi ili dolazi na duže, a ko zauvijek. Zavidjela je onima koji su napuštali mjesto, a isto je to osjećala prema onima koji su odnekud stizali.
      Pozdravljaju se, spuštaju kofere, osvrću se oko sebe, razgledaju trg. Mnogima pogled zastane upravo na njenom prozoru. Ona se osmijehne, popravi kosu, obori pogled kako bi prikrila svoje nepristojno interesovanje za nova lica. Poznatima se javlja srdačno, onima koje dugo nije vidjela, iskreno se obraduje, mahne im. Kad se putnici raziđu sa trga, dešava se da joj se sa druge strane prozora poneko dijete naruga.
      Od jutarnjeg voza, pa dok ne bi stigao večernji, prepričavala je ono što je ujutru vidjela.
"Jutros ode Zemka. Njoj više povratka nema. Ko li to učini? Teško joj stajat', pa se naslonila na duvar od stanice i gleda. Takve ljepote više nema. Bog da joj da svako dobro."
      "Dođe novi učitelj, sine. Potešku prtljagu vuče. Mlad, slab, škilji. Gleda đe će mladost da ostavi. Neđe mora, a opet gleda."
      Preturajući tako u prozoru stare slike jednom je ugledala i sebe, vedru, mladu, na sred rasutog jutra. Iskri se svjetlost po prozorima, ali učas počeše da se skupljaju oblaci. Jutro negdje potonu. Ona osta sama na trgu koji zasuše kišne kapi. I vjetar dođe. Već mokra, uznemirena pretrčala je trg i skrila se u jedinu udobnu sigurnost - svoj ostarjeli lik na prozoru.
      A jednoga dana, pošo je ispratila jedne i dočekala druge putnike, prevarila se starica.
      "Ovoliki svijet ovuda prolazi svakoga dana. Zašto, sine, niko ne svrati na kafu, kao nekada?"
      On je gleda, a ona obara oči.
      "Hoćeš li da ti kažem?"
      "Samo onako pitam. Lijepo bi bilo da neko od poznatih svrati, da se ogrije, da porazgovara..."
      "Niko ne svraća, majko, jer niko ovuda i ne prolazi."
      "Prolazi. Kako da ne prolazi!"
      "Niko ne prolazi već godinama, otkako je pruga ukinuta."
      "Ne govori tako. Ko može prugu ukinut'?"
      "Ukinuta je."
      "Svakoga dana voz u deset dolazi odozdo i uveče se odozgo vraća. Svakoga dana."
      "Hoćeš li da te povedem tamo da vidiš? Kolosijeci obrasli u korov, na mjestima pokidani, bez šina. Stanica pusta, porazbijana stakla, vjetrovi provaljuju u čekaonice, ptice po gluvim prostorijama. Hoćeš li da odemo?"
      Ništa nije odgovorila, ali se od tada njeno lice nikada više nije pokazalo na prozoru. Prašnjavi drveni ram uokvirivao je flekavo staklo sa malom bijelom zavjesom. Gornja polovina stakla, koju nije zavjesa zastirala, bila je tamno ogledalo u kojem je njen sin, vraćajući se iz noći, uvijek susretao svoj lik.
      A ona je sve manje govorila. Prozor više nije imala. Ćutala je tako uporno da su je jednoga dana sahranili na brdu zvanom Humka.
      Bilo je blago veče ljetno. Vraćao se sa majčine sahrane sam i pust. Prilazio je umorno ostarjeloj kući na nekadašnjem staničnom trgu. U trenu se dosjetio da je to bilo vrijeme kada je u stanicu stizao večernji voz. I začuo je oštro i glasno javljanje lokomotive.
     Učinilo mi se, htio je da pomisli, ali ga je preduhitrio bliži i snažniji zvižduk. Kloparanje voza po tračnicama, škripa kočnica i točkova, šištanje pare, žagor. Teško se probijao kroz mnoštvo ljudi.
      Nemoguće je, mislio je. To ne postoji. To je u meni, u mojoj svijesti. Tračnca nema, vozova nema, pruga je ukinuta. To ja smišljam...
      Obuzet do tada neznanim strahom, samo naslućivanim u nekim drugim strahovima, u groznici kojom je strepio, zaustavio je prvog čovjeka do sebe. Zadržao ga je rukom, kako bi se i na taj način uvjerio u zbiljnost toga što vidi.
      "Znate li vi šta se ovo dešava?"
     Tek za trenutak zastavši, čovjek ga pogleda sa čuđenjem i on je jasno čuo njegov miran i siguran glas:
      "Ništa se ne dešava. Stigao je večernji."

8.5.11

Poezija, 29

***
96% od ukupnog broja stanovnika
iz 96% od ukupnog broja stanova
posjeduju nevjerovatno snažan emoc. naboj
koji u autentičnim situacijama
dostiže tačku spremnosti na žrtvu

Naboj je latentan i u svakodnevnim prilikama
(dok stanovnici izlaze iz stanova
dok rade naizmjeničnim rukama
ili dok se vraćaju na stanovanje)
teško uočljiv

Međutim
dovoljno je među njih jednom sedmično
baciti bilo kakvu loptu veličine moje glave

                                                              ("Večernja načela")