31.5.09

Profesor Panković

Ovom virtuelnom kompjuterskom komunikacijom stiže ovih dana do mene vijest da je sredinom februara umro i sahranjen u Inđiji Dušan Panković. U tom kraju je zabilježeno da ga je napustio njegov najumniji čovjek, a u Srbiji da je umro književnik i jedan od najistaknutijih srpskih bibliografa. U Doboju nije zabilježeno da je umro višegodišnji (od 1957 - 1965. godine) profesor srpskohrvatkog jezika i književnosti dobojske Gimnazije. Nažalost, jer Dušan Panković je bio jedan od onih prosvjetnih radnika koji tamo gdje rade, ostavljaju duboke tragove.
Generacije dobojskih gimnazijalaca dobro i s ljubavlju pamte svog izuzetno temeljnog, sistematičnog, strpljivog profesora i iskrenog prijatelja punog razumijevanja za njihove brige i nade.
Profesor Panković je sa svojim učenicima organizovao i pokrenuo prvi gimnazijski časopis Koraci , koji je dugo bio tribina književnih preokupacija mnogih dobojskih gimnazijalaca. U gradu se pamte njegova izvrsna književna predavanja, koja je održao na Radničkom univerzitetu, književne večeri ("Slovo ljubve" i dr.), tribine i razgovori sa istaknutim piscima, spektakularni igrokaz "Raspjevana mladost", koji je režirao i za koji je napisao libreto...
Učenici profesora Pankovića sigurno bi znali više i bolje da govore o svom profesoru, ovo je samo jedna mala blješka radi podsjećanja.
Ipak, nešto o posljednjoj knjizi Dušana Pankovića pogledajte na

28.5.09

Hej!

Izdvojićemo još jedan novinski napis iz nešto kasnijih, ali takođe sada vrlo dalekih vremena. Tekst je nešto duži, pa nećemo žuriti s novim postovima, a ni vi onda ne morate da žurite sa čitanjem. Dakle,
Hej, Sloveni, hej!

Uopšte nije riječ o onoj himni, da se odmah razumijemo, da ne bi bilo potezanja krupnih riječi, topuzina ili, nedajbože, paragrafa, o onoj pjesmi od koje i danas mnoge Slovence, Hrvate, Srbe, Makedonce, Crnogorce i Bosance, uključujući i Bošnjake i bosanske Srbe i Hrvate, podilaze oni sentimentalno-patriotski "utopistički", "jugonostalgični" žmarci, pa se i danas, ovaj put s razlogom, upitaju: Hej, Sloveni, jeste l' živi? Nije o tome riječ, nije.
Ko je za Ćirila, ko za Metodija

Ovaj put nas zabrinjava činjenica da ti Južni Sloveni, evo, više od deset vjekova i još više stoljeća nikako da se smjeste i razmjeste po brdovitom Balkanu i okolini, no malomalo pa iskopaju ratničke sjekire i heklere, pa udri jedni po drugima "do istrage naše jal njihove".
Hej, moji Sloveni! Tužni Južni!
Ako već stvarno ne možete mirno i pošteno da živite kao ostali ljudi, vratite se, brate, iza Karpata, ili odakle ste sve stigli, kažu da tamo ima još mjesta za spomenike.
Bijeli svijet već odavna zna: dok se negdje u svijetu nešto zatalasa ili se promijeni kakva klima, biće gužve kod Hej Slovena, porazbijaće sve što imaju, letjeće tanjiri kroz prozore, krovovi iznad glava, a i glave južnoslovenske. Postaviće se referendumsko pitanje ko je za Ćirila, ko za Metodija, ko za Tuđmana i Deli Radivoja, a već se poodavno čekalo i, evo, i dočekalo da stari Bošnjani postave pitanje davnih dana i Kulina bana. Udariće Lila na Halila. Čarne oči da bi ne gledale.
Hej, hej, hej!.
Jedni misle da ih je, poslije one crne, srednjevjekovne, snašla novovjekovna bijela kuga koja ih ne pušta, pa ih je sve malo manje, a da je drugima pao mrak na oči, pa se množe i sve ih je malo više, pa da zato moraju da organzuju humana preseljenja, kako bi ovi što se množe bili što bliže, a oni kužni takođe na okupu, u svom karantinu. I tako krenu jedni tamo, a drugi ovamo i obratno, uz svirku, talambase, haubice, pamove, patove, uz vebere, masovne grobnice i narodna veselja i sve to uz direktan radio i televizijski prenos i usmjeravanje.

Tri livade - nigdje hlada nema

Do sada smo o tome samo učili u školama, a sada smo svojim očima gledali kako nam u neizvjesna izgnanstva odlazaze prijatelji iz djetinjstva sa bolom i strahom i putnim torbama, punim uspomena, među kojima je bilo i slika sa našim likovima (tvojim i mojim, na primjer), pa je tako i dio nas samih negdje preseljen i čeka i moli da se vrati. Mnogi su tek u dugim izbjegličkim kolonama shvatili da ih to neko humano preseljava, neko ko hoće da uđe u istoriju Balkana, tamo gdje niko nikad humano nije ni ulazio ni izlazio iz nje.
Umjesto u istoriju, zar ne bi bolje bilo prošetati u budućnost, makar i preko minskih polja naše zemlje ponosne, makar i preko Drvara i Dervente, uinat vođama puta "humanih" ekskurzija, uprkos njihovim lidersko-plemenskim ambicijama? Kad shvate Južni Sloveni, makar većina, da su i ovaj put naivno zavedeni na ratne stranputice i podjele, prestaće da se prebrojavaju hicima iz automatskog oružja i zasviraće i u duge i u kratke cijevi: Hej, Sloveni, vratite se!
Jer da bi do rata, pljačke i podjele došlo, trebalo je izdijeliti i ovaj narod bosanski, ne samo po vjeri, po tome je već bio podijeljen, trebalo ih je, da bi se "pošteno" pobili, podijeliti i po jeziku, istoriji, tradiciji... po čemu se i drugi narodi međusobno razlikuju. Trebalo je od jednog naroda stvoriti tri, od jednog jezika tri, od jedne livade - tri livade (a nigdje hlada nema), a to nije baš tako lako kako izgleda. Plemenski vračevi bosanskih Hrvata počeli su da "uče" na "svom" jeziku, konstruišući riječi koje drugi, navodno, neće razumjeti, bosanski Srbi su zakonima propisali govor i pismo Srba iz Srbije, a Bošnjaci su proglasili bosanskim jezikom onaj isti samo dopunjen nekim skoro zaboravljenim turcizmima i provincijalizmima, tako da svaki narod može međusobno da priča šta god hoće, jer ostali neće znati o čemu se radi. A onda, može se dobro zaraditi i na prevođenju, kažu da se u Sarajevu upravo prevode djela Meše Selimovića.

Nova kuga

Svakodnevno smo u prilici da slušamo kako se svak javno oglašava isključivo "svojim" jezikom, a kada se zajedno ponovo nađu stari znanci, zna se - svi govore onim. I sve bi to trebalo da podijeli zemlju između novih plemenskih vladara i vračeva. Jer, u ovom ratu nisu navođene samo granate, navođen je i narod.
Hej, Sloveni, hej!
A zašto se ja, već poprilično stari Sloven, maltene Ant, upuštam u ova "visokoumna" razmatranja? Znam da će kultura, privreda i sve drugo povezati ono što je podijeljeno. Pa, i kriminal, koji se prilično razvija, doprinijeće tome. Ljudi znaju neku dvojicu žestokih ratnih "specijalaca", jednog srpskog i jednog hrvatskog, koji zajednički u inostranstvu razvijaju unosan biznis kapitalom "stečenim" u ratnim dejstvima. Eto, čujemo da se i u Hagu dobro druže i zabavljaju optuženi za ratne zločine i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci. I, ako i nemamo zajednički jezik, ako nam baš ništa nije zajedničko, imamo zajedničku pijacu kod Lončara, a uskoro ćemo imati i zajedničke tablice na automobilima najčešće sumnjivog porijekla. Doći će i vrijeme, htjeli mi to ili ne htjeli, u kojem ćemo se ponovo prepoznati, možda na nekim svjetskim pijacama, gdje se neće trgovati ukradenom ili opljačkanom robom nego stvarnim vrijednostima i sposobnostima. Biće i povratka svojim kućama, ali znam da povratka razumu, bez kojeg se ne može, neće biti dok se ne utvrde stvarni motivi svega toga što se dešavalo i što se još dešava, ne samo u Drvaru i Derventi, ili Mostaru, nego i po svim drugim južnoslovenskim zgarištima. Jer, mnogi su protjerani, mnogi su se razbježali kad je grmilo, ali mnogi i danas bježe glavom bez obzira u daleke zemlje prekookeanske. Misle li o tome voždi i vračevi plemenski? Kakva je to kuga koja ne štedi ni jedno od "zaraćenih" plemena, ni jedan od miroljubivih entiteta? Bijela li je, crna li je? Zar su ljudima već dosadili njihovi vlastiti novokomponovani jezici, pa odlaze da uče neki novi, sasvim strani, na kojem bi mogli da prežive? Imajući u vidu iskustvo srednjeg vijeka, na kojeg se vračevi nerijetko pozivaju, znamo da iza svake kuge ostaju - kužna groblja.
Hej, Sloveni, hej! Vratite se kući i pameti.
(Novi prelom, Banjaluka, 30. april 1998)

27.5.09

Lament

Mislimo da je vrijeme za napise, osvrte, komentare, eseje... Pa, evo, da se sjetimo onoga što smo pisali prije nego što je potpisan Dejtonski sporazum. Istina, danas nam se čini da su naše slutnje bile nerealno crne. Ali, najbolje je da pogledamo kako smo tada mislili o budućnosti, koju smo, i pored svega, dočekali.

Lament nad Bosnom

Kao da se smiruje nevrijeme nad Bosnom. Šta će otkriti sunce ako konačno grane s neke od zaraćenih strana svijeta? Šta su ostavili mržnja i pohlepa, razularene strasti koje su tutnjale gradovima, šumama, modrim šljivicima, jutrima i sutonima proteklih godina?
Bosne više nema. Ili se to samo tako čini? "Samo šum žalosni robinje Neretve hladan vjetar nosi preko pusta kraja." Je li istinita slutnja Šantićeva da "ovoj zemlji Gospod sreće dao nije"? Nažalost, istina je surovija i od crnih slutnji.
Gledali smo kako gori Vijećnica u Sarajevu, ona u kojoj je bilo milion knjiga, ona u kojoj je o istini, pravdi i slobodi govorio Kočić, gledali smo kako se ruši most na Neretvi, vidjeli smo i kolone izbjeglih, uplašenih očiju... Šta je ostalo od Bosne? Poneka stara pjesma u pamćenju. "Jel' ti žao ravne Bosne i bosanskih teferiča?" Šantić bi dodao Karabegov sevdah i lijepu "Eminu". I "Romanija, brate Ivo, razgovora nema".
Planine i rijeke preživjeće sve naše ratove. Od ljudske mržnje strada samo ono što je ljudsko, čovjek i ono što je od čovjeka. Ljudi će se teško prebrojati, čak se ni svi grobovi pronaći neće.
Od nekadašnjeg mosta na sjevernom ulazu u Bosnu nad mutnom Savom štrče patrljci. Sa dobojskog željezničkog čvora, jednog od najvećih u bivšoj nam državi, sa 36 tranzitnih kolosijeka polaze danas dva drndava voza, prema Banjaluci i Šamcu. Kloparaju omladinskom prugom Doboj - Banjaluka i dijelom one Šamac - Sarajevo, što je bila "naša meta" u jednom davnom zanosu.
Na pitomim obalama rijeke Usore, oko čijeg su se žubora svakoga ljeta okupljala djeca, djevojke i mladići - rovovi i minska polja. Mnogi mladi ljudi, koji su tu odrasli, tu su se i rastali sa životom.
Jedan sin nesrećne Umihane mobilisan je u srpskoj vojsci jer mu je otac Srbin, a drugi je u muslimanskoj jer mu je majka Muslimanka. A ona, kao i čitava Bosna, plače dok onog prvog ispraća na položaj i nerazumljive molitve mrmlja dok ga gleda kako čisti "papovku".
"Bosno moja, divna, mila", tihe večeri ljetnje i zimske noći, ispunjene snom i nadom u svitanje! Ako do njega i dođe, strah me i da pomislim šta će sve otkriti. Već sada se zna da je cijena bila previsoka. Ali, cijena - čega? Zla, mržnje, nezajažljivosti, primitivizma? Ili nekog novog iskustva, nove mudrosti, neophodne budućnosti i životu?
I, ako uskoro nad Bosnom i grane sunce s neke od zaraćenih strana svijeta, bojim se da Bosne više biti neće. Ostaće samo strašan nauk za daleko neko pokoljenje.

(Pobjeda, Podgorica, 13. januar 1995)

26.5.09

Trenutak poezije

*
Vaskrsenje

Oni čekaju vaskrsenje mrtvih
a mi smo već odavna
ovdje

*
Trenutak

Sve se desilo odjednom
u samo jednom životu
vidjeh kako otiče sunce rijekom
pored koje smo zauvijek prolazili

*
Pejsaž

Kako je lijep kanjon
u koji sam se
strmoglavio

*
Postelja

Postelja prepuna opasnosti
a negdje treba ugasiti lampu

*
Dakle, život

To je samo jedan mali nesporazum
to je samo slučajna zabuna
to je samo ovaj put

*
Objavljivanje

Dan se objavljuje
na sasvim crnoj podlozi
kao i svaka svjetlost

Da se to ne zbiva
ne bi se vidjelo ništa
osim istine

24.5.09

Priča 3.

Svjedoci smo, pored mnogih drugih stvari, i vremena koje prolazi. Generacija kojoj ja pripadam svjedoči o prolaznosti "svog" vremena, a o tome i ja, eto, pišem, naravno, takođe, pored ostalog.
Susret

Pored voza je promicalo ravnodušno drveće, čitave šume, bregovi, naselja, polja... i dan. Kao da je život promicao.
Moja saputnica, koja je sjedila do mene još od polazne stanice, čitavo vrijeme gledala je kroz prozor. Imao sam neprijatan osjećaj da joj zaklanjam pogled i da joj smetam jer sam do prozora ja sjedio, a čini se da je, kao i ja, željela da putuje okrenuta u pravcu u kojem se i voz kretao. A kada me baš u onom trenutku zamolila da joj ustupim to mjesto, rekao sam joj da me pusti da putujem, jer ja putujem zato što mi se putuje, a ne zato što moram. U tom trenutku izgledalo mi je da govorim istinu, premda nije bilo baš tako.
Putovao sam vozom kakvi su bili i svi drugi vozovi kojima sam do tada prolazio pored livada i šljivika. Nisam išao za sobom, ni za vremenom koje je odavna bilo tamo gdje vozovi ne stižu, pošao sam bio svojim poslom bez nada u sjećanja. Ali taj brzi voz osamsto jedan neočekivano me doveze u ljeto za koje sam vjerovao da je zauvijek prošlo.
Kišne kapi posuše okna vagona i čitav kraj sa rijetkim tamnim krovovima i svelom travom uz pružni nasip, a iza mokrih stakala, pod metalnim zvekom poče nešto vrlo blisko da mi prolazi. U usnuloj dolini prepoznah suton i nadvožnjak, i davna brda minuše, pa se prepustih prijatnom nemiru iščekujući da prođu i barake, u kojima su bile naše brigade kada se gradila pruga. Strahovao sam da su nestale, da su ih kasniji dani raznijeli, da su puste klonule. I tek što bojazno posumnjah da je to mjesto već prošlo pored voza, doputovasmo u davnu noć.
Voz je stajao na signalu u neobičnoj tišini omladinskog naselja pred potamnjelim barakama. Pošto spustih prozorsko staklo, srdačno mi se javi znani topli vjetar, koji u tim krajevima obitava i vidjeh još mnoga lica na prozorima brzog voza, zagledana u isti prizor.
Moji umorni drugovi već su pospali, sjetih se, a iz teškog neba sruči se oblak kiše. Poznati glas iznenadno objavi: “KOMPOZICIJAAA!” i oko njega se okupiše još mnogi glasovi i koraci. Jasno doškripaše prazni stari crveni vagoni, razbudi se naselje. Potrčasmo iz snova, iz baraka da brda tovarimo u vagone, jer samo pedeset noćnih minuta smije tu da se zadrži “kompozicijaaa”. Pa nas četvorica na jedan vagon i sa nama ona, mlada i mokra.
Lopatama, šakama, dušom grabi ljepljivu rodnu grudu, ramenima i grudnim košem, i čelom... utovaraj, utovaraj, utovaraj! U zoru će samo jedno pitanje moći da te dozove: ko će podići zastavu? Čija će se žarka želja zalepršati pjesmom iz naših oteklih poluglasnih žica? Mene će razbuditi i nada da ću joj u tom trenutku, kao i uvijek, taknuti rukom ruku, a ona će to doživjeti kao državnu himnu.
Glasnim disanjima i zemljom prvi smo ispunili svoj crveni vagon, nas četvorica i ona, mlada i mokra. Na uspravljene lopate spuštamo vrela čela, a noć nas dotiče mirom i kapima kiše, toplim i prisnim.
“POKUPI ALAT”, ruke, noge, kose, oči... sve pokupi i skloni u baraku!
Tama se smiruje i svi se po njoj razilaze, a ona čeka mene pod niskom strehom prve barake. Mokra bluza vlaži joj nevelike tople grudi. Sušim ih vatrom dlanova, pa skrivam pogled i smišljam riječi, obične, svagdanje, ne bih li neobuzdanost svoju prikrio, a ona mi šapuće da joj je teško. Bespomoćno, nužno priznanje ljubavi. I ja se sramim pohlepnih dlanova i kažem joj da sutra manje zemlje zahvata, a ja ću brže. Noć nas opominje tamom i vlagom, dozivaju nas dežurni.
Kako ime da ti ne znam, ljubavi?
Iza nas prepuna cvili kompozicija, ni pedeset minuta ovaj put nije prošlo. Nisam smogao suzu za ispraćaj, ali u jesenjem pogledu moje saputnice, koja je ipak prešla na mjesto do prozora i sada sjedila baš prema mom licu, zatekoh neobičan osmijeh. A kada krenu i naš voz, na Nadinom licu osmijeh poče da tamni i ja joj poznah suzu i ime, ali, ništa ne rekoh.

22.5.09

Trenutak poezije


Svjetlosti predgrađa


Ništa se nije izmijenilo
otkako smo saznali
gdje to odlazi dan
i odakle ponovo nesiguran izranja
***
Ništa se nije izmijenilo
i dalje ga iščekujemo
dok tumaramo mrakom
ali ne trčimo za njim
***
ne trčimo za njim
kao što trčim ja
za svjetlošću koju si pronijela
pod našim odavno nepostojećim prozorima
("Preživjele riječi")

21.5.09

Priča 2.

Trg

Svakoga dana u ovo doba zajedno su prelazili preko trga. Odnedavno on to čini sam.
Kiša pada.
Vidite li ga? Dolazi. Prelazi trg.
Jeste li vidjeli njegov kišobran? Drži ga više desno, tako da mu lijevo rame kisne.

20.5.09

Priča 1.

S vremena na vrijeme vraćaćemo se kratkoj priči, toj vrlo osjetljivoj formi književnog govora, koja često zna da prenese neki smisao za kojim tragamo, poruku ili atmosferu potpunije od mnogih vrlo iscrpnih i velikih projekata. Pa, za početak - jedna priča.
***

Plovidba


Sudbina mi je, evo, dodijelila dva uska prozora. Dodijelila mi je i Nadu na jednom od tih okana i mutnu rijeku pred očima da ih gledam kako teku, kako mi u njima dani tonu. Dunav mi se stalno obnavlja i mutninama, i virovima, i vedrinama, koje ponekad pronese, a Nada se sve snažnije drži slabim prstima za trošan prozorski okvir, koji se sitnim prahom bijele boje i drveža sasipa pod preostalom joj željom i uzdanjem. Čeka da doplovim, da me rijeka donese.
A mene nema. Prolaze crni brodovi i preveliki šleperi, a bijelog broda nema. U očima joj tuga, blaga, neminovna i kao Dunav prostrana. Laki vjetar pomreška mutni riječni mir i Nadinu bol. Poigravaju se u čekanju.
Još jedan dan odnese rijeka i ostavi Nadu na prozoru samu. Stiže je noć.
A možda ću baš pomrčinom da doplovim. Obično se noću razrješavaju duge zebnje. Možda će tamom da zablista moj obasjani brod. Nada će izaći na pristanište da dočeka moje snove sa palube, moj nesigurni korak na čvrstom tlu. Otkriću ponovo njene ruke, njene želje, čelo, oči, sreću, prepoznaću onu nadu i radost beskrajnu i požurićemo kroz svjetla i glasove.
Ali, odakle da joj se vratim? Iz kojih snova i neizvjesnosti? Kako da joj doplovim iz dalekog bijelog svijeta kad sam i ja odavna ovdje, na drugom trošnom prozoru?




18.5.09

aforizmi

Na blogu nam se, dakle, otvorio prostor za mali predah uz poneki aforizam. Izvinjavamo vam se ako ste neki od ovih aforizama već ovdje čitali, nastojimo da ih ne ponavljamo, ali takve greške nam se mogu desiti. Dakle:


PO OBIČAJU, OTKUCAO ME U
VIŠE PRIMJERAKA.


("Jež", Beograd, 27. II 1970)
("Odjek", Sarajevo, 1. V l971)


#

NIJE NEPISMEN NEGO
JE POTPIS
DEPONOVAO
U
BANKU.


("Jež", Beograd, 6. III 1970)
("Odjek", Sarajevo, 1. V 1971)

#


Razgovarao sam
baš
s
telefonom.



("Jež", Beograd, 20. III 1970)



15.5.09

Božidar

***
***

PROLJEĆE U ZULJANU
Božidar Stanišić

Proljeće u Zuglianu
Izdavač: Asocijacija “Ernesto Balducci”
Zugliano (U), 1993. (prvo izdanje)
1994. (drugo izdanje)


#


Dnevni utisci

Srećku Kitiću

Prije nego što se nešto kaže o narodu
koji živi u ovim pokrajinama - Bosni i
Hercegovini – o njegovim običajima,
načinu života, vjeri i stremljenjima,
treba baciti pogled na samu zemlju.

Bosnie et Herzégovine – Souvenirs
de voyage pendant l’insurrection par
Charles Yriarte, Paris 1876;

Sad već uglavnom siguran
da ću stići u srce Bosne
mislim zemlju čije lice brazdaju kopita konja,
topova teški točkovi opkovani željezom,
taban bašibozuka, ustanika, zaptije, hajduka,
pokorna i nepokorna, odvažna i kukavice,
umnika i luđaka, gladna i napol sita,
papak od gladi izluđena govečeta.

Koliko patnje, koliko bola, a smrt je samo riječ.
Ni propuha između glasova u tome smrt, ovdje, u Bosni.

Pred oči mi ponovo izlaze
one dvije glave raje,
olovne boje,
što se suše na suncu,
zgrčene, prikovane za grede
kao za sramni stub.
Ni na jednoj ni sjenke
ni odbljeska;
samo trošne mesina i kost. Sila životna, um,
vjetrom razneseni lutaju uokolo-
Siguran bijah da neka, nikom vidljiva, ruka,
prekriva glave velom od sunčane luči i nestaje,
brže od daška jugozapadnog, nevjernog vjetra.

Ćutanje i mir najbolji su pomoćnici.
Ja znam gdje stigoh: u Bosnu.
Ima li danas u meni vjere čak i u olovku kojom crtam?
Les Bachi-Bozouks en marche,
Notre equipage, Insurgé Serbe,
Paysanne de l’Herzegovine...
etc., etc., etc...


Veliki svijet, mali svijet, pod nebom oba.
Svud moguće je prosjeći put. I stizati. Nekud. Dalje, bliže.
Kao sto teče crnoslana suza niz lice starice iz zbjega,
sve na svijetu traži svoj tok,
pa i pod nebom ovim koje začudno (oh, da li samo meni?)
dalji se od neba što beskrajan je svod
nad putevima i gradovima velikog svijeta.

Život je, prema tome, zaista prekinut
i sve ono što me okružuje,
toliko zanimljivo za proučavanje,
postaje mi nepotrebno;
najviše što mogu jeste da,
iza zatvorenih vrata i navučenih reza
bilježim dnevne utiske.
Samo to i ništa više.
Jer putnik sam kog vrijeme stiže,
teško, ledeno i odveć slano vrijeme, u ždrijelu mi gorko,
u zjenici bijelo, u sluhu modrije od okeana.
Ili se to meni samo čini?
Pričin uz pričin, okomito jedan, vodoravno drugi,
i svojim redom tako.
Da li samo ja vidim: Mreže posvuda, lovaca mnoštvo?
A lovce, od iskoni, znano je svima, zanima samo plijen.

Popeću se na brijeg, visoko nad dolinom,
da izvidim kud odmiče ovaj put što putem se naziva samo,
a ni nalik nije znanim mi cestama velikog svijeta.
Ovdje, u zemlji u kojoj čovjek i životinja
predmet su najgrubljeg postupanja.
S brijega vidim:
put vodi uz rijeku. Nad rijekom magla, tamnosiva,
sve gušća tamo kud oko bi prosjek da učini,
u daljini. (Oh, daljino, jedina si žuđena i sveta zemlja!)

Ugledah tad kako iz pare što lebdi nad rijekom
izranja prava piroga,
veoma duga, jako uska,
napravljena od izdubljena stabla.

Bože, čujem svoj šapat, zasto je nebo tako blizu,
a sve prazno u meni?

Maglaj, januar 1992.
#


Stihovi kurzivom su rečenice Ch. Yriartea, iz njegove
knjige Bosnie et Herzègovine – Souvenirs de voyage
pendant l’insurrection par Charles Yriarte, Paris 1876.

Naslovi crteža Charlesa Yriartea nastalih tokom njegovog
putovanje kroz Bosnu i Hercegovinu, za vrijeme ustanka
1875/76: Bašibozuci u maršu, Naša kočija, Srpski ustanik,
Hercegovačka seljanka.




***
Mrtva priroda


Jozefini Dautbegovic, Pavlu Stanišiću i
Dr. Željku Štengeru, pjesnicima iz Doboja


Na stolu zdjela s voćem, u zdjeli:
dvije rumenožute delišes jabuke,
dvije kruške kaluđerke
sa smećkastim osjenkom oko peteljke,
jedna žutozelena vranjska dunja
kraj zdjele-svijećnjak od nebojene terakote
s dopola izgorenom lojanom svijećom,
tri zemičke, jedna glavica crnog luka,
tamnoplava boca od piva, bez naljepnice
reklo bi se: To je prizor.

Ili :
Mrtva priroda koja jos nije i simfonija sfera.

Pitam se:
Da razlomim jednu zemičku, upalim svijeću
I svijećnjak primaknem voću?
Bocu od piva više udesno?
Glavicu luka da presječem napola?
Mora li zdjela s voćem biti na sredini stola?
O, prizor je pun oblina!
Opet cu prstima boju na platno...

Pucanj .Prizor na stolu, čini se zamro.
Pucanj, pucanj. To su vec tri. Oknu priđoh:
Dolje, između zgrada, čovjek s puškom
Ranjenom prilazi psu, na korak-dva.
I namješta se: Lijeva noga naprijed, puška k ramenu.
Pas njušku diže k cijevi.
Pucanj ne čujem, ali vidim: Pas se zanosi nadesno,
načas zasta pri padu...U trenu: forma, zar ne?
Mrkocrvena rupa pod vratom,pravim psećim vratom,
na kom je pravo pseće krzno, ispod kojeg je pravo pseće meso,
u mesu prave pseće žile kojim teče prava pseća krv,
otvor se magli u jutru kao cvijet.
I krv na vratu psa učas posta rosa canina.

( Bože, zašto očekivah da umjesto krvi na asvalt prospe se slama?)
Otvaram prozor , vičem: Čovječe!
On lovac, diže glavu baš kad vadio nož
Da mrtvom psu odsiječe uši.
Mene zoveš? Šiknulo iz proreza ispod lovčeva nosa.
Ne, rekoh, omaklo mi se u jutru kao naručenom
za obračun s psima lutalicama. On vješto odreza uši
mrtvom psu, objesi pušku na rame i nesta


U jutru kao naručenom za obračun s psima lutalicama
Ne čujem ljudski glas.

Vraćam se prizoru na stolu. Osjećam, sve mi smeta:
Vonj terpentina, krckanje letvica u ramu,
nepodešen štafelaj, otvorena tuba plave,
i što je vec isključena voda, i što će uskoro
pozvoniti inkasant, i što neka žena na radiju
žučno razglaba o krivici u ratu,
a najviše što pivska boca nije toranj Santa Croce,
pa ne mogu skoknuti u caffe preko puta
i gledati, dugo, dugo gledati
kako firentinski golubovi kljucaju proso
bačen rukama čovjekovim na sjajnouglačane ploče trga.
Prizor na stolu se budi. Protežu se jabuke u zdjeli.
Dunja mi kaže: Vani je hladno, ali ja moram ići, nekud.
Jer ja sam nevjestinsko voće i zudim život novi.
Kruške su već izgrizle do krvi svoje peteljke,
što je u duhu ljubavi Nazarenčeve prema ljudskom rodu.
Iz boce piva glas: ko je skinuo naljepnicu? Odmah neka je vrati!
Zemičke šute, ali, znano mi je, kazale bi:
Ovdje je postalo tijesno, i nikog nema da veli :
Jedi, to je tijelo moje...
Crni luk podešava svoje polovine , i njemu se ide.
Nekud? U podrum, možda? Bliže k zemlji, gdje sva je ovosvjetska moć.
Ruku stavljam na oči, i šutim.
N a stolu, uskoro, opet je kao i prije: Prizor, samo.


Na moj prozor grebe šapom ubijeni pas, i cvili:
Dolje je hladno, a ja sam sàm. Tako sàm.
Nad psom nazirem plavičastu sjenu Tukididovu.
Šapat je sasvim čujan:
“Moćni čine ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju...”


Upalih svijeću u sobi u koju ipak stiže dan,
ledeni dan zime bez snijega, maglovit, pust.
O, kako je dobro, mislim, kad zime su sniježne ,
jer u proljeće, s topljenjem snijega , meni se čini:
Smekšavaju sva tvrda srca svijeta.
Plamen svijeće pucketa stihom Gastona Bachlara:
Svaki sanjač plamena moćan je pjesnik
Prstima lijeve ruke stežem svijećnjak i gle,
svijećnjak procva u tri kraka.
Ali u sobi ne spazih čak ni sjenke mudrosti, snage, ljepote.


Vidim: Iz mrtvog trupla psećeg put neba leti slama
I gore , visoko, cvjeta velika rosa canina.






14.5.09

Božidar Stanišić

Sada smo u prilici da vam u nekoliko narednih postova ovog bloga napišemo ponešto o književniku Božidaru Stanišiću, kojeg smo pominjali u postu Pisma od 20. 3. 2009. i postu Slovenci od 25. 3. 09. Prije svega drugog, nekoliko biografskih podataka.
Božidar Stanišić se rodio 1956. godine u Visokom. Diplomirao je jugoslovensku književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a radio je kao srednjoškolski profesor srpskohrvatskog jezika u Maglaju. Od 1992. godine živi u Italiji, u Furlaniji, u mjestu Zugliano kod Udina.
Do 1992. godine sarađivao je sa mnogim jugoslovenskim književnim časopisima, bio je i redovni saradnik dobojskih "Značenja" i vrlo blizak i aktivan saradnik dobojskog Književnog kluba "Ivo Andrić".
U Italiji takođe sarađuje sa mnogim časopisima, a objavio je i knjige poezije: "Primavera a Zugliano", "Non-Poesie", "Metamorfosi di finestre" i proze: "I buchi neri di Sarajevo", "Tre racconti", "Bon voyage". Sa italijanskih originala ova djela su prevedena i na mnoge druge evropske jezike.
U narednim postovima objavićemo neke pjesme Božidara Stanišića, a sada vas pozivamo da sa sajta slovenačke on-line revije Locutio pročitate jedan njegov tekst o jednoj fus-noti u djelu Aleaksandra Hemona, koji je objavljen u mnogim italijanskim i drugim časopisima. Treba, dakle, da kliknete na:

12.5.09

Na drugim blogovima

A da se naš blog čita čak i u Beogradu, uvjerićete se ako kliknete na:
http://forum.bgdcafe.com/index.php?showtopic=81521&st=140
Naravno, ne morate čitati sve, ali možete obratiti pažnju na tekst od 17. aprila u kojem je riječ o našem postu o pjesniku Velesu Periću.

10.5.09

Noć u Vjekovu


I pored toga što smo se već oprostili od Vjekova, ostali smo dužni bar neku ilustraciju onog dosta dugog teksta. Radi toga objavljujemo ove Bobine snimke - ovaj prvi pod nazivom Duga vjekovska noć i drugi:Zimski san u Vjekovu.

8.5.09

Oproštaj od Vjekova

Završili smo, dakle, sa objavljivanjem pripovijesti "VJEKOVO - BJEKOBO, grad u Dardaniji".
Prošlo je upravo petnaest godina otkako su napisane posljednje rečenice ove priče. I sa ove vremenske udaljenosti od posljednjih opisanih događaja ne mislimo ništa drukčije o tim vrmenima bola i stradanja, premda smo sigurni da je to ipak nedovoljna distanca sa koje se ne mogu sagledati sve poruke mnogih tada porušenih dana. Istina, nije nam bio cilj da bilo šta zabilježimo kao faktografsku činjenicu ni o događajima ni o pojedinim ličnostima, više su nas zanimale ruševine u ljudskim dušama, koje često vjernije svjedoče o čovjekovom životu i bolu.
Istovremeno, ova pripovijest je i moj dug gradu djetinjstva i mladosti, a to su vremena koja u čovjeku ostaju zapisana zauvijek.

6.5.09

Vjekovo III

(8. nastavak)

4.


Sjedio sam ispod nadstrešnice od prugastog platna pred kafanom "More, more". Kiša je dobovala po moru, tamnom poput neba, i zategnutom platnu iznad moje glave. Nesigurnim sjećanjem pamtio sam tu zagašenu svjetlost jutra, koje je osvitalo negdje u mom dalekom djetinjstvu. Teške kapi nosio sam u sebi i ne znajući, sve dok tada nisu počele da kaplju sa prugastog platna u slivnik niz pustu ulicu. Obalom duvaju vjetrovi, sjećao sam se, pljušte kiše, a ja plašljive oči sklanjam pod strehu i osjećam toplinu sigurnosti, zaštitu krova nad glavom. Pamtio sam to osjećanje kao davnu, daleku zabludu. A možda sam upravo zbog toga bio tu i, lutajući po bijelom svijetu za tom iluzijom, stigao u skroviti zaliv. Sonja mi je donijela kafu i zapalio sam cigaretu.
Bio sam sam. Ismet nije dolazio već treći dan. A i oni ćelavi šetači nisu se pojavljivali. Kada sam prethodne noći nazvao telefonom Ismetov hotel, hladan muški glas mi je odgovorio da čovjek sa takvim imenom nikada nije bio njihov gost. Počele su da se dešavaju čudne stvari. Tek što sam to pomislio, čuo sam iznad sebe poznati glas:
"Šta tražiš ti ovdje?"
"Ja sam stari noćni čuvar hotela 'Kiparis'. Pijem jutarnju kafu nakon duge noći."
Da, tako je. Ja sam stari noćni čuvar hotela "Kiparis". Radim taj mučni posao da bih opstao pod ovom strehom. A ko sam, zapravo, i šta sam tražio tu, ili bilo gdje drugo, kako sam ja to mogao da znam?

Doboj - Herceg-Novi, 1994.

KRAJ

5.5.09

Vjekovo III

(7. nastavak)
U tamnoj prostoriji kafane "More, more" utihnula je muzika sa radija. Nezainteresovan muški glas najavio je posljednje vijesti.
U DARDANIJI JE DOŠLO DO KRVAVIH SUKOBA IZMEĐU DOSADAŠNJIH SAVEZNIKA SUMITA I DOMITA, A U ZAPADNIM PODRUČJIMA SUMITI RATUJU MEĐUSOBNO. STANOVNIŠTVO U GRADOVIMA JE BEZ HRANE I OGRIJEVA. NISKE TEMPERATURE I VISOKI SNJEŽNI NANOSI OTEŽAVAJU SAOBRAĆAJ I SPREČAVAJU KONVOJE CRVENOG KRSTA DA STIGNU DO IZGLADNJELIH.
NA PADINAMA MONT BLANA PRONAĐENI SU ZALEĐENI LEŠEVI TROJICE PLANINARA NESTALIH PRIJE DVADESET GODINA.
VRIJEME DANAS BEZ VEĆIH PROMJENA.
"Šta je sa tvojom porodicom, Ismete?"
"Žena i jedan sin su ostali u Gradu. O drugom sinu ništa ne znam. Nestao je još prvih dana. Čuo sam da je u nekoj drugoj zemlji, ali to nije sigurno."
Pozvao je Sonju i poručio dvije domaće lozovače. Sunce nas je toplo obasjalo i još neki ljudi posjedali su za stolovima oko nas, a ja sam rekao:
"U lučkoj autobuskoj čekaonici bilo je užasno hladno."
Svi su sjedili nepomočno u plastičnim crvenim stolicama sklopljenih očiju. Niko nije progovarao. Jedini zvuk koji se čuo, uz poneki uzdah, bio je huk vjetra koji je oblijetao oko zgrade. Hladnoća se nezadrživo širila, prelazila je sa staklenih zidova i popločanog poda na kofere, torbe, noge, grudi, oči...
U jednom trenutku zaškripala su velika staklena vrata u metalnom okviru i u čekaoncu je ušao mlad čovjek u tamnom večernjem odijelu sa leptir mašnom. "Gospodo", rekao je glasno, "u Luci se priča da ste vi izbjeglice iz Dardanije". Samo poneke oči otvorile su se prema pravcu iz kojeg je dolazio glas. Posjetilac je uporno nastavljao ozbiljnim, teatralnim tonom. "Ovdje, odmah iza stanice, u bijeloj montažnoj baraci je ugledna kafana 'Noćni putnik'. Pozivam vas da tu zajedno dočekamo novu godinu." Niko se nije pokrenuo. "Ovdje je hladno", nastavio je, "a tamo ćemo uključiti električnu grijalicu. Ja sam vlasnik kafane i trebalo je davno da je zatvorim i da odem u hotel na doček, ali sam ostao radi vas." Stari svodnik je počeo da šapatom prevodi njegove riječi ljepuškastoj Ruskinji i ona je odmah ustala, zbacujući sa sebe vunene džempere i popravljajući dugu plavu kosu. "Nemojte dugo da oklijevate. Brzo će ponoć. Stvari slobodno ostavite ovdje, niko ih neće dirati. Ispićemo poneko piće, ko želi, može dobiti kafu ili čaj, a otvorićemo i dvije riblje konzerve. Sve vas noćas časti mala, ali ugledna, kafana 'Noćni putnik'. Pozivam vas u svoje ime i u ime mog uvaženog gosta i prijatelja lučkog radnika Ferarija, koji tamo već leži."
"Da, bilo je u`asno hladno, ali onaj trenutak doćeka bio je neobično svečan."
"Gospodo", rekao je vlasnik kafane, "da li svi imate pune čaše? Molim vas, poslužite se. Flaše su na stolu." Major Jauković je nasuo dvije čaše konjaka i jednu dodao poručniku u invalidskim kolicima. "Za koji trenutak", nastavio je govornik, "završava se ova godina. Neka je đavo nosi. U novoj godini svima vam želim spas. Živjeli!" U istom trenutku zapucalo je sa svih strana, čak se negdje oglasio i top. Ispili smo i međusobno izmijenjali poglede. Meni je prišao Ismet sa čašom u ruci. "Tu sam", rekao je, "evo me". "Živio!" odgovrio sam. Pijani Ferari je ispružio velike dlanove, krvave od razbijenih čaša, prema širom otvorenim plavim očima ljepuškaste Ruskinje. Poručnik je svoju čašu razbio o pod, a major mu je donio drugu i širokim dlanom potapšao ga po ramenima. Jedna od sredovječnih gospođa je povikala: "Naše stvari! Ljudi, ovo je podvala! Naše stvari su pokradene!" Major Jauković je iz džepa izvadio bombu, kažiprst lijeve ruke provukao kroz alku osigurača i snažnim, strogim glasom rekao: "Da se niko nije pomakao s mjesta!" Pogledao me i dodao: "Otiđite tamo i vidite o čemu se radi." Izašao sam u hladnu tamu i pretrčao do čekaonice. Razbacani prtljag, koferi i torbe, stajao je onako kako smo ga i ostavili po stolicama i podu. U jednom uglu na svom šarenom koferu sjedio je komitski izbjeglica iz Gadnograda. "Sve je u redu", rekao sam majoru kad sam se vratio. "Bombu slobodno vratite u džep." Kafana je ponovo oživjela. Prvi se pokrenuo preblijedjeli vlasnik. "Donijeću još pića", rekao je, "samo se poslužite", a dvije sredovječne gospođe su izašle napolje.
"Nikada mi niste dovršili onu priču", rekao sam majoru. "Jeste li uspjeli da pronađete i ponovo vratite osigurač one noći u domitskom hramu?" "Da, da, sve se dobro završilo", odgovorio je, "pomogao mi je Goran Lebdeći." "Zar on uopšte postoji?" "Kako da ne. Tada se skrivao u porušenom hramu. Ali, dešavalo se da se istovremeno pojavi na više različitih i to vrlo udaljenih mjesta. Zato ga, valjda, i zovu 'lebdeći'." "Gluposti, sve same gluposti", rekao je Ismet.
"Sjećam se, Ismete, trenutak dočeka bio je neobično svečan. I sve je bilo svečano i hladno. Ali, kada sam stigao ovdje pred lice juđnog sunca, osjetio sam gorčinu svoje nemoći, nemoći da učestvujem. Zbog toga me povređuje raskošna ljepota zaliva. Pogledaj ove obasjane ljude, opijene, uljuljkane valovima u koje gledaju prazne savijesti dok tamo, u Dardaniji... Kako naći opravdanije svoje?"
"Gluposti, sve same gluposti."
"A kao da u tome što se tamo zbiva ima nešto razumno. Vjerujem da se u Dardaniji ostvaruje neka promisao ili zavjera, kojoj ne znamo ishode. Svemu ljudi dodaju poneku mističnu kap, ali to je tako neznatno u odnosu na ono što uistinu doživljavaju."
"Mnogo toga što se dešava da se objasniti sasvim racionalno. Ali tebi je to uzaludno predočavati, to ja najbolje znam, jer tebe ne zanima naglo bogaćenje, pljačka imovine poraženih, istorijska slava, neraščišćeni nacionalni računi iz prošlosti, pa i neki sasvim privatni, religijski motivi... Sve su to za tebe sasvim nedovoljni razlozi za beznađe koje se širi Dardanijom. Tebe ne zanima nikakvo nasilje, čak ni pravedno. Pravda i nasilje - to dvoje kod tebe ne idu zajedno. To ja znam i potpuno te razumijem. U stvari, da sam u tvojoj situaciji, postupio bih isto tako kao što si ti postupio, a vjerujem da bi u suprotnom i ti postupio ovako kao ja. Zato se i ne čudim što smo ovdje zajedno. Ponekad se plašim da ona dvojica, možda, uhode tebe, ili i tebe i mene.
Htio bih, eto, da budem starac koji gleda more, ali to, izgleda, nije moja sudbina."
(Ova priča će se nastaviti)

4.5.09

Vjekovo III

(6. nastavak)
3.

Pred našim očima sustizali su se valovi na nebu i moru i nestajali u potpuno nejasnoj daljini. Sunce se javljalo s vremena na vrijeme, galebovi su uzlijetali sa obale, osmatrajući pučinu. Mislio sam kako sve to što se dešava ima neko duboko značenje, ali bio sam ispunjen strahom, pa tom smislu nisam mogao da se prepustim.
"Moj narod se bori za moja prava, a ja se zgražavam nad njegovom srdžbom."
"Ti znaš da ja dobro poznajem tvoju dušu. I znam, nikada ti nisi bio za rat, nikada i ni pod kakvim okolnostima. Je li tako? Lakše je poginuti nego ubiti - to je tvoje opravdanije. Ali, zašto onda nisi poginuo? Bio si, koliko toliko, ugledan, pa, moglo bi se reći, i poštovan građanin Vjekova i to bi bio pravi način da izraziš svoje protivljenje. Nije mi jasno zašto nisi postupio kao Goran. Bio bi slavan. Uostalom, s takvim dilemama teško je živjeti."
Vjekovska ratna noć. Sama noć. Kao da ničega u njoj nema, ni trunke dana. I kao da ničega nema ni prije ni poslije nje. Kontinent Noć. Negdje u blizini kao da se javlja glas. Čovjekov, možda. Ponavlja se i već se može razaznati slabašni muški vapaj. Glas preklinje nekoga da ga poštedi smrti. Moli. Ječi. I opet muk. I muk - vapaj. Šta učiniti? Kako dvojici nesrećnika može da pomogne čovjek okovan tminom i strahom? Može li pomoći sebi? "Spavati - spavati - možda sanjati!"
"Mislio sam i o tome, Ismete. Padale su mi na pamet sve hamletovske dileme. Uostalom, sve je poznato, sve je već bilo. Čovjek je složen organizam i svi ti detalji koji ga čine mogućim nikako ne mogu biti bezrazložni. Čini mi se da nemam ni pravo da u to sumnjam. Okačio sam se o prvi kamion, mislio sam da je posljednji koji izlazi iz Dardanije."
Iz košmarnog sna tako uglednog i poštovanog probudila me snažna detonacija. Duboko u meni uzdrhtalo je nešto veće i snažnije od mene. Tresu se zidovi, lome se stakla, obrušavaju se brda, život se osipa. Tamni prigušeni ženski glasovi i uznemireni koraci učas su se okupili iza ulaznih vrata mog stana, tihi ali grozničavi: "Hoćete li u podrum? Treba požuriti..." "Tek poslije sirene", došapnuo sam. "Možda ne gađaju nas, možda se opet nešto ruši."
"Tvoj ondašnji slučaj defintivno je srušio moje povjerenje u Službu. To više nisu bili oni ljudi, odani, iskreni. Tek poneki naivčina ostao je vjeran..."
Kada sam ujutru vidio da više ne postoje ni ruševine starog domitskog hrama, shvatio sam da sam volio Vjekovo. Nisam toga bio svjestan dok je bilo uspavano, sigurno u sebe. Te noći hram se rasuo po čitavom gradu. Neki domitski starci krišom su skupljali komade kamenja i cigli kao amajlije i odnosili ih u tajna skrovišta.
"Sjećaš li se onog ludaka u lučkoj autobuskoj čekaonici, onog nesrećnika koji putuje sa ženom i onim mladićem bez nogu i tvrdi da je on major Jauković? Potpuno ga razumijem. Sa osakaćenim društvom, sa onijemilom ženom i on je srušen čovjek. Ali on ima uzor, ima majora Jaukovića i poistovjećuje se s tom sjajnom ličnošću. On je našao izlaz."
"Ali, Ismete, ono je zaista major Jauković."
"Sad jeste, zaista. Ništa mu drugo i ne preostaje. I ja pred njim ničim nisam pokazao da u to sumnjam. Ono što jeste, on nikako ne može ostati i dobro je da se identifikuje sa takvom ličnošću. To je njegov slobodni izbor i to treba poštovati. Znam odranije za takve slučajeve, nije to ništa novo. Ali ja iz svoje sudbine ne mogu. Jesi li primijetio da svakoga jutra u ovo doba stižu ona dva ćelavka i šećkaju obalom? Pogledaj ih, molim te. Zagledani su u more, a krišom se osvrću ovamo."
"Misliš da sad oni tebe uhode?"
"Pa, ja to znam. Samo još ne znam jesu li Komiti koji me smatraju sumitskim špijunom ili Sumiti koji me nazivaju izdajnikom. Za mene lično to je beznačajno. Isto mi misle i jedni i drugi."
"Ovdje ima dosta ljudi koji liječe disajne organe šetajući ujutru pored mora."
"Ti nikada, dakle, nećeš shvatiti gdje živiš. Uvijek si bio naivan i dobrodušan, zato sam te posebno cijenio. Rijetki su takvi ljudi, skoro da ne postoje, jednostavno, ne mogu opstati."
"Ovo je naše pusto ostrvo, sunčani hrid za brodolomnike, tako si rekao. Možda su i ona dvojica brodolomnici koji su ovdje našli spas."
"Ne, ne. Ja ovakve lako prepoznajem. Susretao sam ih i oko hotela. Jednoga dana doći će mi glave."
(Svakako će se nastaviti)

3.5.09

Vjekovo III

(5. nastavak)
Premoren od dugog putovanja konačno sam stigao u Luku. Bilo je već deset sati uveče posljednjeg dana te neobične mjesečeve godine. Dvadesetak putnika iz brzog voza izašli su na puste željezničke kolosijeke, nad kojima su uznemireni bdjeli teški oblaci. Dok smo s naporom nosili pretrpane kofere i torbe mračnom ulicom, stigao nas je hladan vjetar, kojeg smo kasnije dugo osluškivali u prostranoj čekaonici autobuske stanice. Tu smo čekali autobuse, kojih te noći više nije bilo, da nas iz Luke razvezu po okolnim primorskim mjestima. Umjesto njih pojavili su se taksisti. Nudili su svoje drsko skupe usluge i nekolicinu putnika su, ipak, odvezli. Ostali se rasporediše po crvenim plastičnim stolicama da u tom hladnom prostoru, ograđenom velikim staklima i vjetrom, dočekaju prvi dan novog kalendara.
Dvije sredovječne gospođe, koje je takođe rat istjerao iz Dardanije, pa su se zaputile rodbini na more, protestovale su glasno, nadvikujući se sa vjetrom, zbog izdaje osoblja autobuskog preduzeća i dugo im je trebalo da se pomire sa činjenicom da će prvi autobus po njih doći tek ujutru oko sedam. U invalidskim kolicima sjedio je mladi poručnik bez nogu, kojeg sam se sjećao iz kafane Komande grada Vjekova, a pored njega, uz dvije velike vojničke torbe, stajala je, oslonjena o naslon kolica, slabašna i za to doba godine slabo obučena žena. U tužnom čovjeku, koji je, očito, bio s njima u društvu, prepoznao sam snažnu figuru majora Jaukovića. Sjedio je u pogužvanom civilnom odijelu, zagledan u sebe. Sićušni starčić, penzionisani nastavnik ruskog jezika, po svoj prilici, svodnik, kako su zaključile sredovječne gospođe, nervozno se brinuo da se u plastičnu stolicu udobno smjesti, ogrnuta vunenim džemperima, ljepuškasta mlada Ruskinja, koju je odnekud poveo na dalek put do južnog mora. Mršav i visok, prosijed čovjek sjedio je u jednom uglu na staromodnom šarenom koferu. Ispostavilo se kasnije da je to bio komitski izbjeglica iz Gadnograda u Dardaniji, iz kojeg su se Komiti bili nenadno povukli pred naletom smrtno povrijeđenih Sumita. Sin mu bijaše poginuo u toj borbi, pričao je da su ga Sumiti uhvatili ranjenog, mučili ga i ispitivali sve dok nije odustao od života, a on je izbjegao prije nego što su dojezdili u grad i sa svojom pričom i tugom na svelom licu krenuo u bijeli svjet, koji liječi sve nade. Na posljednjoj u redu crvenoj stolici oslonjen je sjedio postariji čovjek, blijed ali taman, u dugom elegantnom mantilu, s rukama prekrštenim na grudima. Ispred njega su stajale dvije velike šarene torbe. S vremena na vrijeme bi me pogledao i brzo sklanjao pogled. U jednom trenutku vidio sam čitavo dugo lice sa izraženim podočnjacima. Ismet iz Vjekova! Prekaljeni policijski inspektor, Sumit po imenu i vjeri predaka, koji je, istina, odavno bio prestao da vjeruje u sumitske kumire, predajući svoj ljudski udes čudesno moćnoj Službi, kojoj se bio odao s neograničenim povjerenjem. Njena snaga je bila u rukama povjerljivih, odanih i provjerenih ljudi, ali i bez njih Služba je imala sama svoju moć. Jer, bilo je slučajeva da je neke od njenih uglednika trebalo zbog nečega žrtvovati, ali Služba je ostajala Služba. Ona je bila bezgrešna, bezlična, pravedna. Jedino je ona mogla usrećiti ljude pravedno raspodjeljujući nesreću. Preda mnom je, dakle, sjedio čovjek koji je organizovao isljeđivanje moje duše u mladosti, čitao moje tužne bilješke i preturao mi nevolje. Bježi, zaključio sam. Jer, sjetio sam se da je pred sam početak rata u Dardaniji imao nekoliko zapaženih istupa na televiziji u korist Komita. Premda Sumit, zalagao se za istorijska komitska prava i optuživao sumitsku plemensku isključivost. Prije toga, napredujući u Službi, bio je preselio u Grad, koji je sada bio u sumitskim rukama. Drugog izlaza nije ni imao, jer njegovi saplemenici prema takvima nisu imali razumijevanja. To mi je te noći i sam priznao. "Bježim od svojih", rekao mi je s izvjesnim ponosom. "A ti?" "I ja", rekoh snebivajući se, "i ja od svojih." Pogledao me sumnjičavo očima starog policajca, ali je, ipak, htio da provjeri: "Dolaziš iz Vjekova?" "Da." "A Vjekovo drže Komiti?" "Da." Nije ni pokušao da prikrije sumnju, u koju mu se bilo pretvorilo čitavo izduženo ostarjelo lice. Ili se pretvarao. Ili sam ga ja, opterećen svojom savješću, tako shvatio.
(Vjerujem da će se nastaviti)

2.5.09

Vjekovo III

(4. nastavak)

2.

Dug, poluprazan i hladan voz krenuo je tog poslijepodneva uz škripu i lupu iz Utvrđenog grada kroz izmaglice zemlje Velike Lakije. Nju naseljavahu najvećim dijelom komitska plemena, koja još nisu bila u ratu sa svojim Sumitima i Domitima.
Jeste, bježao sam. Znao sam to po zadovoljstvu koje sam osjećao kada bi voz ubrzao kretanje. Istovremeno, snašla su me i pitanja sa mojih davnih putovanja, na koja ponovo ne znadoh da odgovorim. Kuda sam krenuo? Kakve sam nade uprtio? O kakvoj slobodi buncam? I da li se do slobode bježi?
U gradovima, pored kojih je voz prolazio, svjetla su već bila upaljena, stanice su bile jarko osvijetljene i zaposjednute mnogim nenao-ružanim ljudima u civilnoj odjeći. Svijet, o kojem sam mislio da više ne postoji. Ipak, radost zbog toga osjećao sam samo kao mogućnost. Ulazio sam u noć u kojoj je trebalo da u hladnom kupeu sagledam Vjekovo iz daljine i nađem opravdanije svoje. Znao sam da noćni vozovi putuju po kružnoj putanji i da sam zbog toga krenuo prema onoj obali sa koje sam se onda davno zaputio u drugom pravcu kroz kiše i planine, prema Vjekovu.
U svakom trenutku bivao sam sve dalje od tog čudnog grada, kojeg sam tako dugo smatrao zavičajem. Trebalo je da se trista milja udaljim da bih shvatio: Vjekovo je poludjelo. Ako to može da se desi nekom gradu, onda se ovom uistinu desilo. Odavde se to vidjelo sasvim jasno. Granate, koje su na grad ispaljivali Sumiti i Domiti, ostavljale su crne zrakaste rane po zgradama i po ulicama. Popaljenih i porušenih kuća bilo je u svim dijelovima grada. Zbog nestašice stakla po prozorima su se vijorili pogužvani najlonski pravougaonici. Ali, dešavalo se da se neki dimnjak bez ikakvog vidnog razloga obruši usred dana, ili da, uveče čitava, kuća u predgrađu ujutru osvane bez jednog zida i na sred ulice se ukažu bračni kreveti i stolna lampa koja mjesecima nije sjala. Usamljene kuće, kojima niko nije prilazio, u trenutku bi, obično predveče, same od sebe planule. Nebom bi iznad njih zaplovio crni dim, a zora bi obasjala zgarište. Veliki željezni stubovi ulične rasvjete osvitali su presavijeni kao u grču, ili popadali po trotoarima. Automobili su bezrazložno skretali sa pravca i sudarali se međusobno ili uz tresak udarali u zgrade i sve što bi im se našlo na nerazumnom putu. Vjekovo je samo sebe rušilo. Granate koje su po njemu padale, pogađale su najskrovitija mjesta. Dešavalo se da, ispaljene sa juga, udare u zid zgrade okrenut sjeveru. Dan, koji bi osvanuo bezazlenim jutrom, pretvorio bi se na zalasku u čudovište. Takav je bio i onaj dan kada su letjele žene.
Prva je poletjela mlada majka sa djetetom u naručju. Poletjela je sa petog sprata i pala na trotoar ispred samoposluge. Dok se tamnim podrumskim kanalima pronijela ova vijest, sa prozora svoje spavaće sobe na dvanaestom spratu poletjela je žena doktora Živkovića. Kada je njihova ćerka, uzbuđena neobičnom vikom i lupom, utrčala u sobu, kraj otvorenog prozora je zatekla oca, koji je uspio samo da kaže: "Izašla je ovuda". Tog dana na Putnikovom brdu poginuo je jedan vjekovski mladić i predsjednica društva "Crne majke", koja je po dužnosti izjavljivala saučešća, pogriješila je ulaz na zgradi i sa buketom hrizantema u ruci i suzama u izbuljenim očima, umjesto kuvarici doma staraca, izjavila saučešće nesrećnoj učiteljici, kojoj je suprug nedavno bio poginuo, a sin ratovao na Putnikovom brdu. Ona je pala pred noge patrole vojne policije.
Gradom je krenuo šapat o tome da su se pojavili označeni ljudi. Niko nije znao da kaže kakvim su znacima obilježeni, ali bilo je dovoljno da čovjek pogleda u oči označenog i da odmah osjeti užas ili bolnu tugu. Jer, bilo je pozitivno i negativno označenih. Negativni su izazivali strah, slutili zao udes, bili su predodređeni da proliju nečiju toplu krv i to se na njima jasno vidjelo. Pozitivni su nagovještavali vlastitu skoru smrt. Pri susretu s njihovim očima čovjek bi postao duboko tužan i osjetio bi neobjašnjivu prazninu. Tako su se Vjekovljani podijelili na označene i one koji su to primjećivali. Susret dvojice različito označenih na nekom skrovitom mjestu završio bi fatalno po pozitivno označenog, a kada bi se susreli na ulici, svi prisutni osjetili bi užas i strah, a oni neku neobičnu privlačnost. Dešavalo se da čak ugovore susret i da se kao ljubavnici nestrpljivo iščekuju po zabitima. Ali, mnogi su se plašili svog nevidljivog znaka pa su sklanjali oči od pogleda drugih i ulicom prolazili pognuti. Nisam vjerovao pričama dok po danu nisam pogledao u oči našeg novog mladog susjeda. Bio je jasno označen. Ne znam da kažem šta sam vidio u njegovim očima kad smo se bez riječi mimoišli na stubištu. Njegov znak bio je paničan strah koji me čitavog obuzeo. Na sličan način sam doživio duboku tugu kada sam na onom istom uglu kod fotografske radnje susreo Nadu. Bila je ista, potpuno ista i čini mi se u istoj onoj haljini u kojoj je dvije godine išla u školu i nekoliko godina provela u izlogu. Ništa se bitno nije promijenilo, mislo sam, od onog davnog nespretnog vremena. Ali, kad sam joj prišao bliže, obuzela me tuga, meni do tada neznana. Htio sam da prođem, ali ona me zadržavala: "Tako dugo ti i ja nismo razgovarali. Čini mi se od Goranove sahrane." "Nado", rekoh, "Goran je ponovo ovdje, ti to, svakako, znaš. Mnogi su ga vidjeli." "Gluposti", odgovori Nada, "prazne priče. Ovdje više nikoga nema. Ovo su neki drugi. Goran je umro zauvijek, kao što to čine svi pošteni ljudi. Ali, bolje je da produžiš, zaista je bolje. Ti nisi taj koga ja ovdje čekam". "Razbij jednu teglu", našalio sam se. "Zašto plačeš?" upitala me. "Zašto? Šta si vidio u mojim očima? Kaži. Ja sam sve razbila, sve sam porazbijala. A ti? Šta si ti razbio?" Nisam mogao da zaustavim suze, možda nisam ni htio. Produžio sam kako ne bi na mom licu gledala svoju nesreću. Ostala je sama na ulici čekajući nekog drugog.
Veliki okrugli sat na zgradi željezničke stanice pokazivao je osam sati. Snježne pahuljice zalebdjele su oko jednog visokog lampiona, koji je brzo nestao iz zamagljenog prozora dok se voz ponovo lagano pokrenuo. U kupe je ušla grupa mladića. Jedan od njih je pritisnuo prekidač iznad vrata i svjetlo me obasjalo samog u kupeu, skupljenog na klupi, umotanog u stari zimski kaput. Ušli su bučno u šarenim džemperima, ispunili su kupe dugim rukama, još dječijim očima, bezrazložnom radošću. Išli su u neku planinsku kuću na doček Nove godine. Voz je ubrzao i osjetio sam zadovoljstvo: putujemo na doček! Kroz prozor su se nazirali tamni obrisi Putnikovog brda. To oni nisu znali, pominjali su neke druge planine i rijeke oko naše noćne letjelice. Čuli su za Dardaniju i nekakav rat koji se tamo desio. Govorili su iskreno, glasno i kada su izašli, shvatio sam da sam sasvim sam i da ne znam kud sam krenuo. Nije mi preostajalo ništa drugo nego da ugasim svjetlo u kupeu.
(Nastaviće se)