U međuvremenu

Kao što se vidi, nema komentara. A čitalaca... Ko će znati!
Pa vas, evo, pozivamo da ovih dana opet preslušamo stare stvari.
Link je:
http://video.yahoo.com/mypage/video/6524275
Hvala.

Antologija

I dok sad smišljam kako da se ovdje malo pohvalim za zastupljenost u prvom broju beogradskog časopisa "Antologija", a da to izgleda skromno i da ne bude nametljivo, iz sjećanja mi se javljaju stihovi sjajnog poljskog pjesnika

Ježija Harasimoviča:

***

***

***

"... I deklamuje se taj život na maloj sreskoj sceni

Ponekad kroz novine pjesmica ko vrabac proleti

I prvi se za mršavu isplatu guramo

Ionako veći od nas na Olimpu sjedi..."

Upravo tako, kao vrabac, doletjela je iz mojih Preživjelih riječi jedna moja pjesmica u ovaj časopis koji ima pretenziju da objavljuje pjesme antologijskih vrijednosti koje su objavljene u jednoj, ovaj put u 2008, godini. Premda sam sasvim siguran da je nevjerovatno i gotovo nemoguće da je jedne godine objavljen toliki broj antologijskih pjesama i da je taj izbor vrlo relativan i apsolutno subjektivan, obradovalo me saznanje da nije baš sve što ovdje radim - nezapaženo. Poneki vrabac ipak proleti. I to je, eto, nekakva "mršava isplata", a "ionako veći od nas na Olimpu sjedi". Vjerujem Harasimoviču.

Povodom priče

Završili smo, dakle, sa objavljivanjem pripovjetke Božidara Stanišića Susret u šumi i ne bismo je kvarili dodatnim promišljanjima koje ona pobuđuje i zavređuje. Dosta smo je već oštetili nevještim prelomom i nemogućnošću da pismo uskladimo sa našim znacima, premda mislimo da je i ovakva čitljiva strpljivim i vjernim čitaocima ovog bloga. Priča je objavljena u Božidarovoj knjizi Il cane alato (Krilati pas) 2007. O nastanku priče Božidar nam je pisao:

Sve se desilo, što se tiče prve stranice i početka, onog davnog
jutra kad sam pročitao, negdje u uglu, krajnjem naravno,
jednih ital.skih novina, da su u Americi među najvećim dobrotvorima
upravo bivši menadžeri, i to oni koji nisu pozivani za neki
progres i velike projekte, već oni koji su imali zaduženja da
otpuste radnike... Deset godina sam proveo po fabrikama u ovom
kraju Italije, ponešto sam vidio, više osjetio (zna s e kojim metodom),
ponešto naslutio, i tako - sve to pokušao dati na način priče, ne želeći
da bude lokalna već opšta u vremenu koje traje od prve akumulacije
kapitala, te prenosiva na sva podneblja u kojim se fenomen očituje...

U svakom slučaju, zahvaljujemo se Božidaru na priči, koja će ostati kao svjedočanstvo o našem vremenu, ali i o načinu na koji smo ga mi doživljavali.

Susret u šumi (6)

*
"Dakle, kao sto vidis, suma nije kriva ni za sto..." rece onaj.
"Ne znam o cemu govoris..." rece Paolo Della Fava, njegovim rijecima

naglo otrgnut od indijskih slika. "Naprimjer?"
"Nije kriva ni za ratove..."
"Naravno da nije, to svi znamo!"
"Ko je kriv?"
"Zasto to mene pitas?"
"Onako... Mozda znas?"
"Ne znam... Jednostavno, uvijek ih je bilo..."
"I danas ih ima... Ginu i djeca, i zene, i starci... "
Poce ga nervirati uzastopni niz suparnikovih pitanja.
"Ima ih... Sta da cinimo?" rece i nervozno odmahnu rukom. "U tome ne
vidim nikakvu moju narocitu krivicu. Ako sam kriv, kriv sam kao i milioni
ostalih..."
"Dakle, gdje su svi krivi niko nije krivac?"
"Ni manje ni vise! Ako mislimo da mozemo nesto posebno uciniti, varamo se.
Mozemo protestovati, nositi antiratne transparente, na kuce stavljati zastave
mira..."
"Jednu si stavio i ti?"
"Nisam, to bi bilo smijesno!"
"Smijesni su milioni ljudi koji su je stavili na balkone, fasade i krovove?"
"Da... Smijesni su! Sve je smijesno sto ne daje odredjene rezultate! Zar u
Iraku jos uvijek nije rat?"
"Suparnik je cuteci gledao preda se.
"Naravno, da jeste!" odgovori sam na vlastito pitanje.
"Kad bi ti ponudili direktorsku duznost neke fabrike oruzja, da li bi to
prihvatio?" njegov suparnik se javi novim pitanjem.
"Sta te briga za to!" ostro mu odvrati.
"Da ili ne?"
"To trziste ne poznajem, prema tome..."
"To bi bio jedini razlog?"
"Moje zanimanje je ozbiljno, ne podnosi improvizacije..."
Od suparnika opet ni glaska, ni pokreta. U drustvima u kojim bi se
Paolo Della Fava u posljednje vrijeme zaticao rijetko se govorilo o ratu u
Iraku, kao i o ratovima uopste. Tokom jednog poslovnog rucka u Udinama,
govoreci o povecanju energetskih troskova, predstavnik jednog partnerskog
preduzeca iz Torina, rece da mozemo biti za ratove ili protiv njih, ali protiv
petroleja nikako. "To," misli taj inace mladi covjek, "bilo bi kao da
pripremamo stolicu i uze posmatrajuci s osmijehom ludaka koja je greda
u nasoj kuci najcvrsca da mozemo biti sigurni da cemo se zaista ubiti,
to jest staviti tacku na nas ekonomski sistem. Zalosno je sto to zahtijeva
ljudske zrtve, i sa nase, italijanske strane. Ali i nas ekonomski sistem mora
prezivjeti..." Taj mladic mu se inace dopao i zbog svoje odredjenosti u
misljenju i sigurnosti u ponasanju. Takav je bio i on u mladosti; vec tada
odredjen u svemu, samopouzdan pred drugima.
Ponesen ovim sjecanjem, on kliktavo uzviknu: "Cijenim moju profesiju!"
Osjeti da mu se povratila sigurnost i da postaje onaj sebi znani Paolo
Della Fava, koji, samo ako bi to pozelio, mogao bi opet biti trazeni
menadzer, a ne samo generalni direktor jedne fabrike. Sjeti se, sa
simpatijom, jednog susreta sa svojim bivsim profesorom, koji ce mu,
nakon trece case bijelog, povjerljivo staviti ruku na rame i reci: "Slusaj,
ovakvi seminari ne trebaju ljudima kao sto si ti. Ako nikad ne zaboravis
da moras biti jak kao lav, oprezan kao zec i prepreden kao lisica,
poslovi ce ti uvijek ici od ruke! To je samo jedno od zlatnih pravila
ne samo ekonomije i posebno managementa, vec i zivota uopste!"
Nije mu bilo jasno kako je profesor znao koje je jedno od njegovih
zlatnih pravila zivota i da ih i on bas tako naziva, ali, svejedno,
prijao mu je ton profesorovog iznenadno povjerljivog obracanja.
"Da li si o tome ikad govorio sa svojim ocem?" upita ga suparnik.
"O cemu? O zlatnim pravilima zivota?" zapita i osjeti se prevarenim.
"Zasto sam mu to rekao? Postace ubijedjen da umije citati moje misli?"
Opet zatvori oci kao da zeli, kad ih opet bude otvorio, da nije na panju
pred onim nagim... Nacas stisnu pesnice kao da se zeli obracunati
sa neugodnim sagovornikom.
"Sta bi na to rekla tvoja majka?"
"Moja majka..." zamucnu i sastavi vrhove prstiju, kao sto uobicajeno
cini na vaznim sastancima. "Vazno je da nasi pokreti odgovaraju
nasim rijecima, zato jedan uspjesan menadzer mora voditi racuna
i na tom planu," stoji u jednom od poglavlja knjige Teorija i praksa
poslovnog uspjeha, koju Paolo Della Fava cesto prelistava iako ju
je vise puta citao. Neki sadrzaji te obimne knjige, po njegovom
misljenju, veoma su korisni i za njegovu sadasnju ulogu.
Nagi ponovi isto pitanje.
"Moja majka je mrtva..."
"Ali sta bi rekla da cuje neka od tvojih zlatnih pravila?"
"To ne mogu znati... O tome nisam nikad razmisljao..."
U tom trenutku se prisjeti da ga je jutrosnji pjev nekih ptica u krosnjama
drveca ispod kojih je prolazio podsjetio na zik-zik sivace masine njegove
majke. Za jedan Uskrs, prije nego sto je krenuo u skolu, sasila mu je
mornarsko odjelce. Ni po cemu se nije razlikovalo od onih iz izloga jedne
prodavnice odjece u njegovom rodnom gradu. Svaki put kad bi mu majka
probavala odjelce, bilo je toplo od njenih ruku. "Ne mozemo sebi priustiti
robu iz radnje, ali mozemo se truditi..." govorila bi njegova majka.
"Majka je cijenila trud i rad... Nista mi ne bi prigovorila!" odgovori on.
"Tvoj otac?"
"Ah, moj otac je bio ponosan na mene! Neopisivo, da znas! On je cijenio
moju volju i moj trud. Da ne govorim o ostalom, da ne bih bio neskroman..."
"Govori, slobodno..."
"Govorio bih, ali necu da duzim... K tome, morao bih poci, moji me sigurno
cekaju na dorucak... "
"Jos je rano za dorucak."
"Zasto?"
"Jednostavno, vrijeme je sada tvoje!"
"Mozda je sve ovo neka strasna greska?" pomisli i pogleda na sat, ali
ekrancic nije davao nikakav signal.
"Dakle?"
"U redu... Odgovoricu, ali da znas da ce sve biti istina. Zasto me je moj
otac podrzavao i cijenio? Ti ne znas da sam svako jutro, bilo ljeto ili zima,
odlazio biciklom do najblize zeljeznicke stanice, pa u Padovu, na predavanja
na ekonomskom fakultetu. Isto sam cinio i za vrijeme gimnazijskog skolovanja.
Ne bas uvijek s voljom: bio sam mlad i nisam jos uvijek znao sta konkretno
zelim. U Padovi nisam mogao, niti htio traziti od mojih da iznajmim
sobu, cak ni krevet. Ali sam sanjao da nesto postignem, za razliku od mnogih
koji su studirali da bi zadovoljili roditelje, porodicnu tradiciju ili tek da bi
mogli reci da su diplomirali na nekom fakultetu. Gdje su takvi sada? Za
neke znam da se nisu pomaknuli dalje od obicnih komercijalista. Neki su
zavrsili kao nizi drzavni sluzbenici. Poneko je, istina, napravio karijeru.
Ali i ja sam medju njima! Ja, sin jednog metalskog radnika i jedne domacice,
koja je uzgajala kokoske, patke, guske, kunice i jednu-dvije svinje za zimu.
Moj otac je govorio da ce raditi i nedjeljom, ako bude trebalo. Samo da ja
zavrsim fakultet. I radio je, da znas..."
"Zasto se nisu skolovale tvoje sestre?"
"Ne guraj nos u porodicne stvari!"
"Pitam, usput..."
"Onda cu ti usput reci da je samo Maria, moja starija sestra, pokusala
da se skoluje u jednoj tehnickoj skoli, ali je ubrzo odustala. Nije joj isla
matematika, a i neki strucni predmeti. Poslije je zavrsila kurs za krojacice.
Anna nije nikada voljela skolu. Udala se s nepunih osamnaest. I odmah s
muzem otisla u Svajcarsku. Radila je u raznim fabrikama, u posljednje
vrijeme je magacinerka. Kako vidis, racuni su cisti... Pogotovo ako im
dodam cinjenicu da nisam zelio uzeti ni jednu liru obestecenja za moj
dio nase rodne kuce. Sta jos da kazem? Da se moje sestre ne zale na
protekli a ni na sadasnji zivot."
"U to si siguran?"
"Da nisam, ne bih to ni rekao!"
"Kada ste posljednji put razgovarali o tome?"
Paolo Della Fava je godinama, u svakoj prilici, uspijevao postici
unutrasnju kontrolu osjecanja. Veoma rano, pri prvim koracima na poslu
kojim se bavi vec vise od cetvrt vijeka, otkrio je da samokontrola donosi
odlicne rezultate. "Neka se drugi ljute, neka drugima adrenalin udara u
mozak, ja znam da uravnotezenost, pracena smijeskom, rukama koje
nikad ne mlataraju prijeteci i umjerenom a autoritativnom visinom glasa,
najbolji je recept u svijetu nervcika, bili oni vlasnici preduzeca, bankari ili
sindikalni predstavnici! Zato je mehanizam samokontrole onaj cinilac
pomoci u dominaciji situacijom i ljudima!" Po njegovom misljenju, iako
neki naucnici tvrde da je mentalni zamor tezi od tjelesnog, smatrao je
da se zamor radja prvo u tijelu. "Ni za sto na svijetu ne bih propustio
trcanje i vjezbe, naizmjenicno tusiranje hladnom i toplom vodom..."
Ali, u tom trenutku, osjeti kao da je onaj mehanizam poceo zakazivati.
"Dosta!" viknu kao da je glasom zelio uznemiriti ne samo svog nagog
suparnika vec i dati neophodnu energiju onom mehanizmu, da bi iznova
poceo funkcionisati. "Zar je moguce da sam povisio glas? Samo zato sto
uistinu nisam dugo razgovarao sa mojim sestrama? Ali sta se to njega
tice?! Kad razgovaramo telefonom, pitaju me kako sam, kako su moji i
ja isto tako pitam o njihovim porodicama... Uglavnom je sve u redu.
Prije dva mjeseca Marijin muz je operisao zuc i sada je dobro. Annin
stariji sin imao je laksi autombilski udes prosle godine i sada je dobro.
Tokom bozicnjeg rucka se znamo i nasaliti. Marija se sjeca kako sam joj
jednom ispao iz kolica, dok me je vozila po dvoristu. Ona to nije ni
primijetila, a ja, buduci da jos nisam bio prohodao, otpuzao sam u
kucu... " Pogleda prema svom suparniku koji ocito nije bio uznemiren
ovom promjenom njegovog ponasanja. Stavise, cupkao je prstima neke
rijetke travcice koje su stidljivo izbijale u sjenci stabala. Cinilo se da ga
zanima samo to i nista vise. Ipak, odignu glavu.
"Povik na druge je oruzje slabih..." rece suvo i nastavi cupkati one
travcice, polako kao neki vrtlar pred kojim je cijelo vrijeme ovog svijeta.
"Nisam slab, nisam..." prosikta on, nastojeci da prigusi narastajuci
bijes. "Nisam i necu nikad biti... Moj je otac iskusio sta znaci biti medju
slabijima u drustvu. Kad sam postigao ono sto sam zelio, govorio mi je
da ni sam ne znam koliko je srecan!"
"Sta se mijenja u siutuaciji u kojoj slabi ostaju slabi, a jaki su jaki i cak
jaci nego prije? Sta se, u sustini, mijenja ako jedan, predodredjen da bude
medju slabijima, nadje se medju jacima?
"Tvoja racunica je veoma rdjava! Mijenja se sve, itekako!"
"Mozda mislis na posljednja zbivanja?"
Tad se Paolu Della Favi zamuti pred ocima od poraznog saznanja da
nagi zna o njemu sve, da vise nista nije slucaj: ni njegova namjera da
izbjegne uobicajeni krug jutarnjeg trcanja, ni ova suma koja se sa balkona
njihovog apartmana u "Planinskoj zvijezdi" nije mogla ni nazrijeti, a
kao da se pojavila, sama od sebe, iz nekog nesanjanog i neobecanog
predjela. "Siguran sam da misli na listu radnika za otpustanje s posla iz
fabrike? Kako je to mogao saznati? Uostalom, sve je proslo glatko:
svi su vec bili pred penzijom, a samo jedan, koji se prosle godine zalio
zbog mobinga, jos nema pedeset godina. K tome, svi su dobili i novcanu
naknadu... To sto je bilo neugodnosti povodom jednog slucaja, sta sad
da se cini?"
"Jedan kao deset, jedan kao hiljadu, jedan kao milion..." prozbori
nagi.
"Odluku nisam donio sam. Pobunjenikovo ime je predlozio direktor
proizvodnje..."
"A ostala?"
"On, uz saglasnost vlasnika, sina i kcerke starog gazde... Za te ljude
je, inace, bolje da je tako zavrsilo. Neki su cesto odlazili na bolovanje,
neki su imali ljekarske potvrde o potrebi za smanjenim naporom. Podizanje
tereta i slicno. K tome..."
Paolo Della Fava zamucnu, ali ne zbog nesigurnosti, vec zato sto je
onim povikom ostetio grlo pa ga je nesto zagrebuckalo, kao da su glasovi
zivotinjice sicusnih dlakavih sapica.
"K tome?" javi se nagi, kao odjek.
"Kako da mu objasnim nesto sto se namece kao neminovno? Nisam
od onih povrsnih u mojoj aktivnosti, koji zagrizu kolac i ostave ga cim
nije vise po njihovom ukusu! Kad se proizvodnja nadje u krizi, jedino
rjesenje vidim u obaveznim rezovima. Kao u hirurgiji: ostavlja se ono
sto je zdravo, odsijeca ono sto je bolesno. Ali, ako to kazem, vec mogu
pretpostaviti da ce moj suparnik reci: Ti si, naravno, hirurg a drugi
su pacijenti! Ne, sve treba da mu objasnim na jednostavniji nacin..."
pomisli. Sa zadovoljstvom zbog pronadjene formule rece kratko:
"Krize su, na svoj nacin, izazov da se ucini nesto novo, drugacije!"
"Kako je onima nad kojim se to nesto cini? Kako se osjeca neko ko je
proveo vise od trideset godina u jednoj istoj fabrici i dozivljavao je kao
drugu kucu?"
"Pretpostavljam da se ne osjeca dobro, ali to nije samo stvar osjecanja
vec i jednog danas pogresnog dozivljaja radnog mjesta. S druge strane,
za sve godine, dobijao je platu. Dakle, racuni su cisti. K tome, stari
gazda je jedva pristao na nove mjere, ali njegovi, sin i kcerka, srecom
su ljudi novog vremena. On je covjek ponosan, ali morali smo ga ubijediti
da ponos ne donosi prihode..."
"Hoces reci da ste napravili dobar potez?"
"Zasluga je iskljucivo moja, jer cijeli plan je moj: radni i administrativni
aparat je glomazan, treba ga uciniti dinamicnim, u iducoj godini pokusati
primijeniti knowledge management, dakle upravljati znanjem i vrednovati
postojece intelektualne i proizvodjacke sposobnosti! Prvi korak je vec
nacinjen: postavili smo intranet, tako da vec pocinje razmjena znanja a ne
kao dosad - skrivanje znanja pred drugima... To cak zahtijeva i odredjeni
kulturni pristup!" rece ponesen ovom, kako je mislio, blistavom analizom.
"Dakle, sta kazes na ovo?"
"Nista, slusam te..."
"Samo to?"
"A zasto je pobunjenik zavrsio medju otpustenima?"
"U stvari, ne radi se o pravom otpustanju. Prava formulacija bi bila da
se nasao na jednoj listi mobilnosti..."
"Hoces reci da je rijec o licima koja imaju problema sa pokretanjem
vlastitih udova, koja, kad rijese taj problem, ponovo ce biti zaposlena?"
"Nije bas tako... Mogu da se zaposle u drugom preduzecu, a za to vrijeme
imaju odredjenu naknadu. Ali, salu nastranu... Da zavrsim, kako ti kazes,
o pobunjeniku. Ta kreatura je smatrala da je njegov sef odjela dugo vremena
na njega vrsio pritisak, takodje i zbog stvari koje nemaju veze s poslom..."
"Bas tako?"
"Kad su se jednom sukobili, veoma ostro, radnik mi se obratio i ja sam s
njim razgovarao, veoma uctivo, u mom uredu."
"Da li si ga poznavao otprije?"
"U kom smislu?"
"Kao covjeka!"
"Ne, zasto bih ga morao poznavati? Zasto bi, na kraju, on morao poznavati
mene? On je radnik, ja sam direktor. Niko se prije nije zalio na njega, dakle
bio je dobar radnik..."
"Da li si mu to nekad prije rekao?"
"Zar je to potrebno? U mom notesu uz njegovo ime bio je pozitvni znak...
Ali, zasto insistiras na tome?"
"Pitam te jer mi nije jasno kako zamisljas onu razmjenu znanja u fabrici?"
"To sa listama mobilnosti nema veze! Postavka knovledge managementa ima
svoju podlogu u filozofiji! Zar nije receno kod Aristotela da znanje cini
covjeka slobodnim i daje mu moc?"
Nagi na panju zacuta i duboko udahnu vazduh.
"Kazes li nekad vasoj kucnoj pomocnici da kod vas, u kuci, radi sasvim
dobro?" rece bas kad je Paolo Della Fava pomislio da je suparnika doveo
u skripac.
"Zar nije dovoljno da svaki mjesec bude uredno isplacena, da ima
penzijsko, zdravstveno, kao i osiguranje za eventualne povrede na radu?
To je jasan znak s nase strane, kao sto je jasan znak s njene da odrzava
kucu u redu... I ostalo."
"Sta znas o njoj?"
"O Dolores?" rece kao da zeli osvojiti malo vremena za razmisljanje. "Pa...
Ne bas mnogo... Zasto me to pitas?"
"Onako..."
"Vec osam godina je kod nas. Ili mozda cak deset? Nije vazno. Ocito joj
odgovara da radi kod nas... Koliko mi je poznato, ima muza. On je vozac.
Cini mi se da sam ga vidio dva ili tri puta. Kaze da ima dvije kcerke, vec
odrasle... Ne vidim nikakav razlog da u svemu tome ima nekih problema!"
"Recimo da je tako..." rece njegov supranik. "A onaj pobunjenik? Da li je
govorio istinu?"
"U glavnim crtama..."
"A u sporednim?"
"Ne znam zasto insistiras na jednom slucaju? Zasto se ne pitas sta bi bilo
da svaki radnik pocne da se zali zbog ovih ili onih stvari, na ovog ili onog
pretpostavljenog? Ne bi bilo proizvodnje, vec bi fabrike postale cekaonice za
sudske procese! K tome, pred njim mu nisam rekao nista, samo sam ga saslusao,
ali sam pozvao sefa i ocitao mu da u jednoj modernoj fabrici ne bi trebalo
trositi energiju na gluposti, vec na kreativnost... To sam mu, naravno, rekao
veoma obzirno, buduci da nam taj covjek treba. Da znas da je direktor
proizvodnje bio odmah za to da damo primjer drugima i, kako kazes, tom
pobunjeniku posaljemo pismo s opomenom, zatim da drugi sef mu nalazi
dlaku u jajetu sve dok mu se nadje neka stvarna greska nakon koje bi
regularno slijedio otkaz. Nisam bio za to..."
"Zasto?"
"Nisam bio i... Tacka!"
Paolo Della Fava, u trenucima kad je odbio prijedlog direktora proizvodnje,
covjeka naglog u reakcijama prema podredjenima, po njegovom misljenju
niske kreativne inteligencije i, istovremeno, osjecanja vise vrijednosti,
pomislio je na svog oca, na duge godine njegovih zamora i razocarenja.
Jednom, dok je jos bio student, otac ce mu za vecerom reci da, nakon svih
godina rada i svih protesta za dostojanstveniji zivot radnika, misli da je bolje
ne biti radnik, vec na strani jacih: gazda, bankara, notara, advokata,
direktora... (Otac je o tome raspravljao sa svojim prijateljem Giorgiom u
jednoj krcmi, u povratku s posla. Rekao mu je da zeli da barem jedno njegovo
dijete bude neko i nesto. Giorgio ga je upitao da li misli da su oni, radnici,
niko i nista. To bas ne, ali, odgovorio mu je, za bolji zivot ne pomazu ni knjizica
PCI, ni protesti, ni strajkovi. Prijatelj na to opsova zivot bez dostojanstva,
popi svoje vino i ode. Otac rece da ljudi ne vole istinu, zato se ljute.)
Pobunjenik, radnik tri godine mladji od njega, imao je oci slicne ocevim,
blage i mirne, uprkos nedacama koje je dozivio u fabrici. Na pocetku
razgovora ta cinjenica ga je veoma dotaknula, uprkos uvijek strogoj
primjeni jednog od njegovih zlatnih pravila: sentimentima nema mjesta.
"Naci ce neki drugi posao, a dok ga ne nadje vec ce se snaci..." Na kraju,
kad bude ustao sa stolice i rukovao se s njim, pobunjenik ce reci da ima
jednu veliku zelju: da jednog dana njegov sef upravlja odjelom u kojem
nece biti nijednog zivog radnika, vec samo roboti. Slijedice kratak
pozdrav. Ni prigovora njemu, ni treska vratima. Kad pobunjenik bude
izasao iz ureda, on ce odahnuti. Vec vise puta se pokajao zato sto je,
popustivsi pred Sarinim zahtjevom ("ili ultimatumom?") napustio Milano
i prosperitetnu ulogu zamjenika generalnog direktora one francusko-
-italijanske firme za proizvodnju kozmetike. Tamo je veoma rijetko imao
izravnih doticaja ne samo sa radnicima vec i sa obicnim sluzbenicima.
Bio je jedan od vaznih ljudi projekta sirenja aktivnosti prema azijskom
podkontinentu i Dalekom istoku. Nasao je veoma lako novi posao u
Friuliju, istina za manju platu i sa vise problema.
"Pobunjenik se ipak nasao na listi..."
"Jeste, ali to je debelo obrazlozio direktor proizvodnje... On zna koliki je ciji
radni ucinak, kako bi trebalo racionalnije postaviti proizvodnju..."
Precuta da se s mnogim prijedlozima tog pretjerano ambicioznog, k tome i
prepredenog covjeka cesto nije slagao, tako da ga je u sebi ironicno nazivao
pozitivnim idiotom. "Pozitivnim jer je neophodan, idiotom jer, u osnovi, nije
u potpunosti covjek projekta kakav ja, kao generalni direktor, zamisljam,
da bi se postigla kompetitivnost, smanjila cijena rada, povecala proizvodnja
i, istovremeno, bio zagarantovan kvalitet proizvoda u vremenu za ekonomiju
nikad tezem u posljednjih cetrdeset godina... Samo cekam pogodnu priliku da
ga se oslobodim! Taj je jos uvijek u taylorismu, s tim da ne zna ni ko je bio
Frederick Taylor, za kojeg je bilo dovoljno da se za povecanje proizvodnje
poboljsa tehnologija, a nije razlikovao radnika i masinu! Vec sam saznao
da pretendira na moje mjesto. Jadnik, ne zna kakvu cvrstu poziciju imam!
Svi koji me poznaju, znaju da nikad niko sa mnom nije raskinuo ugovor,
vec sam to cinio ja!" Prosle godine on nije pristao na prijedlog
direktora proizvodnje da ima jednog pomocnika. Ali gazde su popustile.
Tako ce biti primljen jedan mladic kojem ce radnici prvo dati nadimak
Pupillo direktora proizvodnje. Paolo Della Fava je cijenio sluh radnika
da prepoznaju neznalice. Pupillo, uvijek odjeven po posljednjoj modi,
skakutavog hoda, da bi sakrio svoje neznanje pred radmicima je
razmetljivo teoretizovao o proizvodnji, posebno o kvalitetu. Tako je
dobio i drugi nadimak: Kvalitet. Paolu Della Favi nije se dopadao
jer je imao zastitnika, a on je svoj put zapoceo zaista bez zastitnika:
svojim znanjem i svojom ambicijom. Koliko je bio ponosan kada je
svojevremeno postao jedan od najmladjih direktora u Trivenetu, mozda
i u cijeloj Italiji! "Ali, gdje bi me u objasnjavanju mom suparniku odveo
svaki detalj? Zar bi bilo korisno spomenuti kako sam dva puta dosad
izjavio da je moj otac bio opstinski sluzbenik, a ne radnik? Cemu bi to
sluzilo, pogotovo ako znam da bi mi moj otac to oprostio! Stavise, rekao
bi mi da sam u pravu sto se znam snaci u svakoj situaciji! Nesnalazljivi
ljudi su osudjeni na propast, u to je bio ubijedjen!" To pomisli i kratko
odmahnu rukom, kao da zeli nesto precrtati na nekom samo njemu
vidljivom papiru. Ili podvuci da je laz sasvim drugacije sredstvo kad je
u ustima jacih?
"Perem ruke... Dakle, idem dalje" rece nagi i pogleda uvis kao da se pita
kakvo vrijeme im nebo obecava.
"Varas se ako mislis da ljudi kao ja rade neke prljave poslove! U zivotu,
pa tako i u preduzecu, izmedju dva zla biramo ono manje. S nasim
prijedlogom za listu mobilnosti slozilo se i rukovodstvo sindikata...
Imacemo manje zaposlenih, smanjicemo dugove i troskove. Tako cemo
otvoriti nove perspektive za razvoj..." rece on, kao da nije bio usred jedne
sume, vec na nekom sastanku u preduzecu. "Voditi jedno preduzece nije
jednostavna stvar..."
"Nije, jer to znaci ciniti..."
"Lijepo, bas lijepo od tebe!" rece sa zadovoljstvom, ne skrivajuci cudjenje
sto mu suparnik dade za pravo.
"To podrazumijeva mnoge stvari..."
"Na sto sad cilja? Mozda na moje bavljenje rekreacijom? Ali to zaista kod
mene funkcionise! Ima i menadzera koji se na nogama odrzavaju uz alkohol,
a i onih koji uzivaju kokain ili marihuanu... Ne vjerujem u pozitivan ucinak
tih sredstava, iako je jasno da sve tenzije poziva treba izdrzati! Mozda misli
na posljednje godine mog rada u Milanu? Tada sam imao ljubavnicu.
Moju sekretaricu, Clodi. Zapravo se zvala Claudia... Nije bilo nista ozbiljno,
vec onako: malo njena simpatija prema meni, malo moja vecernja i nocna
usamljenost, malo njena potreba da dobije posao na nedoredjeno vrijeme,
malo moja potreba za zenom i... Tako! Sara nikad nije saznala za nju i svi
smo bili srecni i zadovoljni! Nikad nisam trazio drustvo zena ili djevojaka
koje se daju za novac, a koje su sastavni dio zivota mnogih ljudi mog
zanimanja... Hm, ne bas nikad. Jednom, u Kini. Ali to sam ucinio vise iz
radoznalosti! Nije bilo nista posebno..." pomisli ali bez ikakve zelje da to
kaze svom suparniku.
Odlucno, kao da zeli staviti tacku na taj motiv, pljesnu dlanom o dlan.
"To, dakle, zaista podrazumijeva mnoge stvari..." ponovi nagi, kao iz
sna probudjen i zijevnu.
"Mnoge stvari! Zalijepio se za tu apstrakciju kao krpelj!" pomisli
uznemireno. "Zasto me sad onako posmatra? Samo jos nedostaje da me
upita imam li prijatelje! Kako bi razumio moju istinu, da je, pogotovo na
poslu, tesko imati prijatelja? Posao i prijateljstvo ne idu skupa! Na poslu
mi trebaju saradnici i izvrsioci mojih naredjenja. Ako bih mu to rekao,
sigurno bi imao neku provokativnu opasku. Ali bi trebalo da zna da
prijateljstva nema ni medju radnicima, ni medju sluzbenicima. Svi su u
nekoj konkurenciji, svi ljubomorno cuvaju svoja znanja. Plase se da ih
neko drugi ne preskoci u plati ili se uspne na bolje radno mjesto! On ne
bi mogao razumjeti koliko je revolucionarno to sto zelim primijeniti
metode knowledge managementa i poceti upravljati njihovim znanjem!
To ne podrazumijeva procvat prijateljstva, ali bolje saradnje svakako.
Zar nam je u zivotu potrebno nesto vise? Pa, i izvan posla imam samo
poznanike koji se korektno ponasaju prema meni i ja prema njima!
Istina, kazemo da smo prijatelji, ali..."
"Mozda i ovo pismo..." rece nagi i pruzi mu koverat.
"Pismo?" rece, iako je odmah prepoznao koverat.


*
To pismo primio je sredinom oktobra dvije hiljade prve. Na
postanskoj markici bila je fotografija savane sa jednom zebrom u prvom
planu. "Postanski pecat sadrzavao je ime grada... Kabole ili Kolabe?
Nije vazno!"
U koverti su, zapravo, bila dva pisma. U prvom, nakon Postovani
gospodine Della Fava, bilo je napisano: Jucer, u zoru, preminuo
vas stric Giovanni. Danas, po vlastitoj zelji, sahranjen je u onom
ugandskom selu u kojem je proveo svoje posljednje godine predanog
posvecenja drugima, to jest obespravljenim, ponizenim, uvrijedjenim i
posljednjim na Planeti. Autor pisma kaze da su ga tamosnji ljudi,
posebno djeca, postovali i voljeli kao da im je rod i prijatelj, a ovo
posljednje im je bio svim svojim velikim srcem, ostrim okom i, do
posljednjeg daha, bistrom pamecu. Sahrana? Protekla je skromno
i dostojanstveno. Oni jednostavni ljudi pjevali su pobozne pjesme
na svom jeziku, plesali posmrtne plesove udarajuci se po cijelom
tijelu i stapovima o tlo, tako glasno da vjerujem da se culo ne samo
do Velikih jezera vec i iznad oblaka. "Molim vas da obavijestite vase
sestre o preminucu vaseg strica Giovannija. Iskreno..."
Potpis je bio necitak. "Alojz? Mozda je neki salezijanac iz Austrije ili
Slovenije? Nije Italijan, buduci da na nekim mjestima nedostaju clanovi
i dupli glasovi." Datum je bio: 12. septembar 2001. "Stric je umro dan
prije...Samo nekoliko sati zivota ga je dijelilo od vijesti o napadu na
Nebodere Blizance!"
Na pocetku stricevog pisma, nakon Dragi necace, slijedile su rijeci
o nebitnosti cinjenice da, dok on bude citao to pismo, autor vise nece
biti medju zivima, te o vaznosti one druge: u selu je zavrsena izgradnja,
imamo i zajednicku stalu u kojoj je sada osam krava, sto je dobro ali
nedovoljno za ovu mnogoljudnu populaciju. Stricu je bilo zao sto nece
vidjeti novu ambulantu, ni dolazak ljekara iz jedne francuske dobrotvorne
organizacije, ali tome se radovao: Kao da sam sve vec vidio mojim
ocima. Ovi ljudi ovdje, jednostavni i na svoj nacin dobri, dakle ljudi,
pomogli su mi da saznam da je nas svijet, onaj u kojem smo rodjeni ti
i ja, moguce vidjeti i spoznati samo kad se iz njega udaljis. To je za
mene bilo jedno od najsvetijih znanja! Zar nije receno kod Aristotela
da znanje cini covjeka slobodnim i daje mu moc? Mozda se pitas da
li zalim sto necu docekati jos jedan Bozic? Ovaj ovdje bih rado, ali
nas, tamo, nikako. Tako je zamoran Bozic na Zapadu! Kao da ga slave
i svi idoli konzumizma, neokolonijalizma i militarizma! Stric zatim
opisuje svoj posljednji boravak u Venetu tokom bozicnih praznika:
Vidio sam osvijetljene ulice, ukrasene izloge i bozicne borove na
trgovima. Na ulicama - nikog. Ali ima mnogo raskosnih kuca tvrdih
vrata. Slijedila je, nakon jasne aluzije na Veneto ekonomskog buma,
aluzija na Veneto nememorije. Tu se misao prekinula? Dalje:
Iznenadio bi te nacin na koji razmisljaju siromasi svijeta. Nije pomoc
u novcu ono sto zapravo zele (dakle, da ne mislis da te podsticem na
drugi prilog!), vec da zive i sami stvaraju izvore zivota. Nismo im uzeli
samo najbolju zemlju za plantaze, vec i vodu. A oni hoce da se nadaju
i vjeruju u sutra. (Jedna mlada zena, koja bi zeljela da postane
bolnicarka, nedavno mi rece da je nada u srcu jedno, a nada u
stvarnosti nesto drugo). Sljedeci reci su necitki. "Sta joj je stric odgovorio?"
Ako se ne varam, napisao je da se duboko zamislio nad njenim rijecima?"
Mi smo im zamijenili njihova bozanstva i idole za naseg trojedinog
Boga, ali im ni danas ne dopustamo da se nadaju. Uz Boga smo im
donijeli i moderna oruzja, granice i njima, prvo neshvatljivu a zatim
lose postavljenu demokratiju. Ah, da ne zaboravim i nase idole konzumizma!
Ja sam zapravo ovdje shvatio koliko su od bijede i ponizenja ovih ljudi
daleko kancelarije mocnih laika i najvisih crkvenih dostojanstvenika.
Ovdje sam shvatio nas egoizam. (Ti ga mozes shvatiti i putujuci kroz
Triveneto. Ah, sa koliko predubjedjenja, sumnji, nerijetko i straha se
dozivljava prisustvo imigranata! Za mnoge od nasih zemljaka,
medju kojim ima i mnogo onih koji misle da su cisti hriscani (kao da
se hriscani radjamo ili postajemo cinom krstenja!), opasnost je stranac,
a ne nase neznanje i nasa nememorija...
"Mozda aludira na masovnu emigraciju iz Veneta, nakon ujedinjenja
s Italijom? Ali zar covjek treba da se svaki dan sjeca proslosti i sudbine
nasih predaka? K tome, ako ja nisam liberalan u odnosu prema
imigratima, onda nije niko! Jedan dobar radnik, iz bilo koje zemlje,
uvijek mi je dobrodosao!"
Nije tacno da se mi, na Zapadu rodjeni, osjecamo superiorni samo nad
dvjema trecinama svijeta, vec i nad samom pomislju da bismo to osjecanje,
bez velikih odricanja, mogli svjesno izmijeniti u potrebu za kreiranjem
drugacijeg i humanijeg svijeta... Umoran sam, ne znam kada cu nastaviti
ovo pismo...
"Nije ga nastavio..." rece za sebe.

*
"Cutis?" rece nagi.
"Pismo sam vec procitao..." rece Paolo Della Fava, odjednom osjetivsi
zamor. "Otkud se naslo kod tebe?"
"Tako..."
"Kao da pisma tek tako lete iz jedne ruke u drugu..."
"Ne, uopste ne lete..."
Nije vise imao volje da razgovara. Ustade. Zasmetase mu ukoceni
udovi. Nacini nekoliko vjezbi za ruke i nekliko cucnjeva. Krv mu ugodnije
prokola zilama.
"Moram poci..." rece nagom.
"Podji..."
"Dakle, slobodan sam?"
"Zar dosad nisi bio?"
Natrenutak mu se ucini da mu se nagi podsmijeva.
"Mozda mislis da si slobodniji od mene?" rece mu Paolo Della Fava ne
skrivajuci sarkasticni ton. "Zato sto si nag?"
"Svi smo nagi, samo to neko vidi prije, neko kasnije..."
"Ja nisam!"
"Samo mislis da nisi..."
"Nisam..."
"Pogledaj se, Paolo Della Fava!"
On se pogleda i vidje da je nag i da nigdje uokolo nema njegove odjece.
To ga zaprepasti. Zacuta. Znao je da ako bi progovorio, mucao bi. I to kao
nikad prije.
"Kako i kada se to desilo? Zasto mi se desava sve ovo? Zasto, zasto, zasto!"
Od ljutnje koja ga obuze, zazuja mu u usima. Zeleci da dohvati jednu granu i
otkine nekoliko grancica s listovima kako bi pokrio stidna mjesta, poskoci uvis, ali
grane kao da se pomjerise visoko izvan dohvata njegovih ruku. Sagnu se da sa
zemlje dohvati koji suvi list, ali ovi kao da su bili zacementirani za tlo.
"Podji..." mirno mu rece njegov suparnik. "Sad smo isti!"
"N...nismo!" promuca on.
"Jesmo, na kraju, kao i na pocetku, nagi smo i sami..."
"Zar je ovo kraj?"
"Ne znam, ti to znas bolje od mene..."
"Kraj? Kraj cega? Zivota?"
Paolo Della Fava potrca. U pocetku bjesomucno, kao da bjezi ispred neke
velike opasnosti, ne gledajuci kuda se zaputio, ali nesto kasnije uspori trk i
zaustavi se da bi odahnuo. Sklopi oci i pomisli da ce, mozda, kad ih opet bude
otvorio biti u svojoj sportskoj odjeci.
Ali bio je nag. "Potpuno, ako ne racunam rucni sat i ovaj aparatic!" U sumi
i dalje nije mogao cuti ni najmanji sum. "Kao da sam usao u tisinu svijeta? Ni
ptice da se javi, ni grancica da krcne!" Osvrnu se oko sebe nekoliko puta, ali nije
bio u stanju odrediti smjer kojim bi se trebao zaputiti da bi stigao do hotela.
"To je problem, treba ga rijesiti..." pomisli i osjeti se nesto sigurnijim. "Ako
sam trcao sucelice suncu, kretao sam se prema istoku. Koliko vremena sam
mogao provesti u razgovoru s onim cudakom?" Pogleda na sat, po navici.
Iznenadi se jer je proradio. "Sad je 06.50! Nemoguce! Razgovor, trcanje
poslije razgovora, trenuci u kojim stojim i razmisljam - nula minuta? Bilo
se zaustavilo vrijeme ili sat?" Dotaknu aparatic za pritisak. "Ti-ti-tiiii..."
oglasi se alarmni signal. "Zasto? Oba pritiska su mi normalna, a i broj
otkucaja srca!" Iskljuci alarm i pozuri prema jednom proplanku. Kad stize,
pogleda prema suncu. "Treba da se krecem tako da mi je sunce za
ledjima..." Razgleda jedno pa drugo stopalo. Prljava i izgrebana krvarila
su na nekoliko mjesta.
"Nag sam! Problem je tu, treba ga rijesiti!" rece glasno i krenu laganim
trkom pazeci da mu je sunce za ledjima.
Brinulo ga je kako ce uci u hotel. "Ovako nag, nikako! Moram nesto smisliti
i to sto prije!" Njihov apartman je bio na prvom spratu, na strani prema uvali.
"To je planinska gradnja. Dakle, visina soba nije veca od dva i dvadeset
pet... Ako budem imao srecu da gosti u prizemlju jos uvijek spavaju, mogao
bih, popevsi se na ogradu njihove terase, da dohvatim rub nase i... Eto me!
Franka ne ustaje prije deset, ali, za svaki slucaj, uzecu dvije platnene sjedalice
sa stolica i pokriti se!"
To pomisli, ozaren mogucnoscu da se izvuce iz neprilike u koju je zapao.
"Ni u snu nisam mogao pomisliti da je moguc jedan ovakav dan!" rece sam
sebi, posve glasno, kao da neko treba da ga cuje. "Ali... Sta da kazem Sari?
Da su me susreli neki nepoznati ljudi, opljackali me i uzeli moju odjecu?
Dovraga, sta su mogli opljacakti? Novcanik sam ostavio u sobi. Da je nekom
lopovu stalo do moje odjece, to bi bilo tesko povjerovati! Sara bi zacijelo
trazila da slucaj prijavim policiji... Izjave, zapisnici, gubljenje vremena!
Vijest u hronici regionalne stampe? Ne, to nikako! A da kazem da sam pozelio
da se okupam u nekom od jezera? Bas tako cu reci: kupao sam se i kad sam
izasao iz vode - nisam nasao odjecu. Neki rani jutarnji setaci su se nasalili na
moj racun. Istina debelo, ali od toga necemo praviti nikakav slucaj. Bilo i
proslo! Odmor je pred nama, itd. itd.!"
Potrca bodrijim korakom, zaboravljajuci na ranjava stopala, sigurniji u
sebe nego koji trenutak prije. Na najnizoj grani jednog stabla pored kojeg je
trcao odjednom opazi nesto. "Komad platna!?" kliknu i poskoci da ga dohvati.
Obradova se i zacudi u isti mah: u rukama je imao svoju majicu. "Kako se
nasla na grani? Ne prepoznajem ovo mjesto?" Ali, pogledavsi prema tlu,
ustanovi da tragovi mogu biti samo njegovi. Ipak, njegova zbunjenost
neobjasnjivim nestankom odjece ne nadjaca radost zbog nadjene majice.
Stavi ovu oko pasa i potrca, no uskoro, buduci da mu je smetala, ponese
je u ruci. Opet se zaustavi. "Pantalone moje trenerke! Ovako, na liscu?"
Uskoro nadje jednu pa drugu patiku, carape i sportske gacice.
Zastade i duboko odahnu.
Kroz prorijedjena stabla vec je mogao nazrijeti "Planinsku zvijezdu."
"Kako je lijep efekat priblizavanja tacki spasa... Kao kod brodolomaca kad
opaze kopno ili neki brod?!"
*
Kad udje u sobu, Sara je jos bila u krevetu.
"Opet si trcao?" upita ga sanjivo zijevajuci.
"Da, trcao sam..."
"Bilo ti je lijepo?"
"Da..."
"Napolju je suncano?"
"Da... Idem u banju, moram se istusirati."
"Jos cu malo ljeskariti... Ponekad je tako dobro ostati u krevetu!"
"To ti vjerujem..."
"Zasto si onda trcao?"
"Tako... Navika, zivot je pun navika..."
"Zasto? Zar nismo trebali opet doci ovamo? Mislim da nismo
pogrijesili..."
On pocuta.
"Idi sad u banju... Poslije cemo sici dolje, na dorucak..." rece ona.
Pod mlazom vode iz tusa on sklopi oci. Zazelje da voda sapere s njega
to cijelo neovdasnje jutro, kao da je sloj znoja, prasine i truncica sumskog
lisca ga svrbi.
I spolja i iznutra.
Tako ostade dugo. Kad iskljuci tus i obrisa se peskirom, na plocicama
vlaznim od bezbroj najsitnijih kapljica pare opazi mutne obrise
tijela vec znanog mu suparnika. Jos mokar, umalo se ne okliznuvsi, brzo
omota peskir oko pasa i izjuri iz kupatila.
"Podjimo... Podjimo, sto prije, bilo kuda!" rece Sari koja se upravo
protezala krevetu.
"Naravno, cim doruckujemo!" rece mu ona cudeci se sto tako
obnazen ide prema vratima.
On se, s rukom na kvaci, osvrnu iza sebe, zatim pogleda prema
podu, bojazljivo kao da ga neko slijedi. Ali iza njega su bili tragovi samo
njegovih mokrih stopala.

(Kraj)

Susret u šumi (5)

*
"Ko si?" sapnu Paolo Della Fava plaseci se mogucnosti da je nagi njegov
brat blizanac, koji se, nekim cudom, pojavio pred njim. "Odrastao je
u prostorima paralelnim svijetu zivih, opipljivih ljudi! Kao u nekom losem
fantasticnom romanu!"
Onaj ne odgovori vec mu pokaza rukom da sjedne preko puta njega, na
drugi panj, za koji se Paolo Della Fava mogao zakleti svim na svijetu da ga
malocas nije bilo. Ipak, ustade i, priblizivsi se panju, opipa ga da se uvjeri
da je stvaran. Tek tada sjede.
"Nije fotelja, ali moze da posluzi..." rece on u trenutku u kojem se Paolo
Della Fava pitao kako da ga nazove. Uprkos cinjenici da potpuno lice, nije
mu odgovaralo da ga oslovljava svojim vlastitim imenom. "Sumski covjek?
Nepoznati? Stranac? Egzibicionist? Ludak?"
Slutio je da ni jedno od imena (a bilo ih je jos u ubrzanom toku njegovih
razmisljanja) ne odgovara istini, ali u njemu je vec bio rodjen otpor prema...
"Prema kome? Prema ovom... Ovom... Provokatoru? Dvojniku?"
Zazelje da ga nema i sklopi oci.
"Znam..." rece onaj. (Paolu Della Favi dopade se to ime. Onaj! Jos vise:
onaj - ko - zna -koji- a-najbolje-neka- ga- nema!)
"Sta znas?" upita Paolo Della Fava, nakon sto se nakasljao da oslobodi
put jasnim rijecima.
"Znam da zelis da me nema..."
"Istina je... I?"
"I... Nista. Tu sam. Uzalud se trudis..."
"Recimo da je sad zasad tako, ali tako ne mora i ostati... Mogu ja i da se
vratim..."
"Gdje?"
"Pa... U hotel... Evo sad je..."
On pogleda na sat, ali na ekranu sata nije vise otkucavalo elektronsko
vrijeme. I onaj aparat, koji mu je poklonila kcerka, nije vise funkcionisao.
"Sad je tvoje vrijeme..." rece onaj.
"Moje vrijeme?" upita Paolo Della Fava. "Vrijeme za...?"
"Za sve..." preduhitri ga onaj.
"Za smrt, mozda?" pomisli i uzmanjka mu vazduha. Pokusa da ustane, ali
kao da je bio prilijepljen iz onaj panj. "To je stres i nista vise!?" Od muke
stisnu pesnice kao da se zeli udariti po prsima. Osjeti da lakse dise.
"Kakva je ovo suma?" zapita se, glasno.
"Kao i sve druge sume..." rece onaj.
"Nije istina!"
"Jeste, zasto ne bi bila istina!"
"Nije, jer u drugim sumama tebe ne bih susreo..."
"Varas se, susreo bi me i u drugim sumama..."
U tom casu Paolo Della Fava se pokaja sto nisu otputovali nekud daleko,
mozda na krstarenje Sredozemljem kao prosle godine, na kojem je Franka
zaista uzivala. On je smatrao da trebaju provesti jednu sedmicu u S***,
tek potom otputovati u Prag. Sari je bilo svejedno, tako da je prevagnula
njegova volja.
"A na moru?"
"I na moru..."
Jedna Frankina skolska drugarica prosle godine je bila s roditeljima u
Keniji. Pripovijedala je njegovoj kcerki da je bilo ludo i nezaboravno.
Posebno na turistickom safariju. I njeni roditelji i ona su se zacudili sto
centar Najrobija izgleda kao neki grad iz americkih filmova. Franka je bila
dugo nezadovoljna sto Sara i on nemaju u planu jedno takvo putovanje.
"Ah, tata, da znas da su vidjeli Kilimandzaro i Viktorijino jezero... Bilo
im je fantasticno!" Odjednom se prisjeti da je njegov stric spominjao
Najrobi. "U kojem kontekstu? Naravno, nikako turistickom! Tamo je ona
cetvrt... Kochogoro? Rogokocho? Kocho Rogo? Ah, zaboravio sam kako
se zove! Uostalom, nije vazno! Kao da bismo morali posjetiti bas takve
dijelove grada!" Pokaja se sto nije poslusao kcerkin prijedlog.
"U africkoj savani bih te sreo?"
"I tamo..."
"Optuzujes me i zelis me kazniti?"
"Ne, samo razgovaramo..."
"Ovako, u sumi, sjedeci na dva panja?"
"Da, bas tako..."
Paolo Della Fava pomisli kako je, mozda, suma kriva za sve, ali to ne rece,
buduci da je pretpostavljao kakav bi odgovor dobio.
"Suma..." rece za sebe. "Mozda je sve ovo efekat sume? Mozda ja ne sjedim
na ovom panju vec jos uvijek trcim, ali to ne znam?"

*
Bombay, proljece 1999. Paola Della Fava, zamjenik direktora jedne
francusko-italijanske firme za proizvodnju kozmetike potpuno se predao
zadatku osnivanja jedne proizvodne filijale u Indiji. Bombay je za njega
kratki put od hotela do ureda buduce filijale u kojem provodi po cio dan,
pogled iz taksija na putu prema nekom od restorana u jednom od trgovackih
centara, te jutarnji i nocni pogled iz sobe na devetom spratu na okean gradskih
svjetala i daleka, u izmaglici zmirkava, svjetla brodova u luci. Njegov najblizi
saradnik na poslovnom projektu je Mr. Upendra Devi, marljiv, ljubazan,
na djelu i na rijecima odmjeren covjek pedesetih godina, buduci direktor
filijale. On ga radije zove samo Mr. Devi. Indijski suvlasnik filijale, Mr. Ray,
dolazi veoma rijetko. To je visok, suvonjav covjek, uvijek besprijekorno
odjeven. U pogledu ovog bogatasa indijske new economy, koji je razgranao
poslove na banke, razne multinacionalke, filmske kuce i preduzeca softtware,
ogleda se njegova odlucna volja za uspjehom. Tek ponekad u tim dvama
ogledalcima probljesnu iskrice strogosti ili osjenci nepovjerljivosti, koje
odmah skrije osmijehom. (Paolo Della se u sebi ponosi svojom sposobnoscu
posmatranja. Po povratku sa putovanja u dalekim krajevima, Sara bi ga
zapitkivala o tamosnjim ljudima, posebno o biznismenima. "Svuda su isti..."
odgovarao bi kao da se zeli udaljiti od vrste kojoj i sam, na svoj nacin,
pripada. "Ali u Indiji i Kini su najenergicniji. Prednjace i voljom i zeljom
za uspjehom! Morali bismo biti oprezni u poslovima! Mogli bi nam oteti
sve ono sto smatramo da su nase, zapadne perspektive!")
Buduci direktor veoma tecno govori engleski, mnogo tecnije od Paola
Della Fave, sto ovom, u prilikama kada njihovi razgovori skrenu sa strucne
na liniju svakodnevnog zivota, donosi odredjene neprilike. Tada Paolo
Della Fava od njega trazi objasnjenja, koja mu Mr. Devi pruza veoma
usrdno, uvijek sa smijeskom na licu na kojem nema nijedne linijice ironije.
Dvanaesti bombajski dan Pola Della Fave. Poslovi su vec uveliko odmakli.
"U dobrom smjeru!" Mr. Devi ga u jednom pita kako podnosi njihovu klimu.
On se u prvom trenutku cudi jer je prvo pomislio na klima uredjaj u uredu i,
isto tako, u hotelu. Malo ce se zacrvenjeti kad mu njegov indijski saradnik, bez
ikakve zelje da ga ismije, bude rekao da misli na klimu, na pravu klimu: "Sada
je vrijeme zimskih monsuna, koji duvaju sa sjeveroistoka." On pomislja da
ovakva zabuna u njegovom radnom ambijentu ne bi prosla bez ogovaranja
(to je jedna od crta socijalnog karaktera: od obicnih radnika do sefova i direktora,
koju on naziva nakaznim ogledalom medjusobne konkurencije). "Mozda bi mi
dali nadimak Klima, kao sto su me neko vrijeme nazivali Efekat, buduci da
cesto upotrebljavam taj termin?" Mr. Devi mu se odjednom cini simpaticnijim
nego dotad. "Da, podnosim odlicno tu klimu, cak mi bolje odgovara nego
friulska u proljece." Zainteresovan monsunima, upitace Mr. Devija da li u to
vrijeme duvaju s kopna ili s mora. "Sa kopna, od decembra do maja,
a zimski od juna do oktobra, s Arapskog mora. To je kisni monsun," kaze Mr.
Devi trudeci se da njegov saradnik i gost ne stekne utisak da ga on poducava.
"Tezak je za strance, vlaga je visoka. Ali jos tezi su prelazni periodi, kada su
osim oluja cesti i cikloni..." Kad ga bude upitao o vjetrovima mora najblizeg
njegovom kraju, Paolo Della Fava ce se osjetiti u svom elementu, siguran u
svoje poznavanje jadranskih vjetrova. Nabrojace ih na italijanskom: "Maestro,
greco, scirocco, libeccio, bora..." Iskustvo, mada nedugo, iz kratkih plovidaba
dobro mu je doslo, pa ce se osjetiti zadovoljnim.
Jedne od posljednjih veceri njegovog poslovnog boravka u Bombayu, Mr.
Devi kaze da bi ga pitao o necemu, s nadom da to nece biti indiskretno.
Prilicno zagolican radoznaloscu o cemu bi se moglo raditi, on se slaze.
"Kako ste dozivjeli boravak kod nas?" pita ga Mr. Devi.
"Pa..." odgovara pa nacas cuti kao da bi zelio odmah znati da li je to
jedino pitanje. "Kao i u drugim slicnim prilikama, u drugim zemljama."
"Naravno, vi mislite na evropske zemlje?"
"Uglavnom, ali sve je u sustini isto... New economy cini svoje... K tome,
za sve nase proizvode bice nebitno da li su proizvedeni u Milanu, Parizu
ili u Bombayu, sutra u Moskvi, preksutra u Pekingu, Torontu ili negdje
u Tajlandu!"
"To je nepobitno... Ali... Da li ste vidjeli nesto zanimljivo u Bombayu?"
"Nije bilo vremena..."
"Ah, onda nista..."
"Samo recite..."
"Mislio sam da ste pokusali vidjeti i periferije ovog naseg beskrajnog
grada..."
"Zasto periferije?"
"Da ih mozete uporediti sa centrom..."
To rece, uljudno ga pozdravi i ode.
"Ko bi mogao da zivi na periferiji osim sirotinje? To sam vec koji put gledao
na televiziji. Zar nije cudno da taj covjek, koji izuzetno pazi na svoju pojavu,
- svaki dan je u drugom odijelu! - razmislja o sirotinji Bombaya?"
Osim pitanja koje je postavljao sam sebi, Paolo Della Fava nije imao
odgovor. Utom ce se pojaviti sekretarica Mr. Raya i uruciti mu poziv za
veceru, za sutra navece.
On se te vecere ne sjeca zbog ekskluzivnog restorana, opustene atmosfere za
stolom za kojim, naravno, nije bio jedini gost (Mr. Ray je pozvao desetak
predstavnika svojih stranih partnera), neobicnih a ukusnih jela, muzike i
plesne grupe djevojaka koje su svojom igrom gostima nenametljivo pokusavale
docarati barem ponesto od folklora svoje zemlje, vec zbog kratke setnje, prije
deserta, sa Mr. Devijem. Kad budu svi ustali od stola, to ce, buduci da u takvim
prilikama uvijek budno prati kako se ponasaju drugi, uciniti i on. I sada kao
da sve posmatra na nekom neprisutnom a jasnom ekranu vidi sebe kako
razmjenjuje nekoliko kurtoaznih rijeci sa Mr. Rodenbachom, direktorom
jednog belgijskog preduzeca. Nudi mu jednu toskansku cigaru, koju Mr.
Rodenbach rado prihvata i kaze kako je cudno da je svijet u isto vrijeme i mali
i veliki. "Na Vratima Indije razgovaram na engleskom s jednim Italijanom,
pusimo toskanske cigare! U nasem drustvu su, pored Indijaca, Englez,
Kinez, Egipcanin, Rus... I mnogi drugi... Sta reci?" Paolo Della Fava, koji
pusi samo u takvim prilikama, kaze, s lakocom, iako u prvom casu nije
razumio na sto se odnose Vrata Indije: "Ah, da! Zaista, sta reci
osim istine da je svijet zaista i mali i veliki!" Uskoro ce im se pridruziti Mr.
Sakaf, Egipcanin. I on ce rado uzeti ponudjeni toskanac. "Indija je cudesna
zemlja, a Bombay pravi megalopolis, kao Kairo..." kaze on, klimajuci
glavom. "Kako da ne! Ne zovu ga uzalud Vrata Indije..." veli Paolo Della
Fava, ponosan na svoju razgovornu snalazljvost. U tom casu primjecuje
da je cijeli restoranski kompleks, sa svojim zgradama i vrtovima, okruzen
sumom. Njemu se, zbog svjetala, cinilo da su rubovi sume zapravo
jedna neuobicajeno visoka ograda. Prilazi im Mr. Devi. Belgijanac i
Egipcanin ga pozdravljaju i udaljuju. Paolo Della Fava govori
Mr. Deviju o sumi za koju je mislio da je ograda. "Mozemo je vidjeti i
izbliza," kaze mu Mr. Devi. Zapucuju se, polako, prema rubu sume.
Konture stabala postaju jasnije. Kad budu prisli sasvim blizu sumi, Paolu
Della Favi ce se uciniti da je silueta nekog covjeka promakla izmedju stabala
i nestala, brzo kao sto se i pojavila. Pruzice ruku u tom pravcu i zastati,
nepomicno.
"To je obmana naseg oka..." kaze Mr. Devi, kao da je razumio razlog
njegove zapitanosti. "Samo to... Mi smo zapravo u centru Bombaya.
Ovdje nema sumskih stanovnika."
"Sumskih stanovnika?"
"To su oni koji su napustili aktivni svijet zbog zivota u kontemplaciji..."
"Gdje ih ima?"
"U Indiji..." kaze Mr. Devi, ne skrivajuci smijesak. "To su oni za koje,
iako su zivi, kazu da su vec umrli na ovom svijetu... Postoje, ipak, postoje,
u apsolutnoj nevinosti suma!"
Kad se budu vratili za stol, Mr. Devi ce ga upitati sta misli o intervenciji
Nata protiv Srbije. Paolo Della Fava ce se samo natrenutak zamisliti ali
odmah potom odgovoriti da ne vjeruje da ce taj rat uzrokovati neke vece
poremecaje na trzistu. Nakon kratkog cutanja, Mr. Devi, pogleda malcice
zamucenog od vina, upitace ga da li zna da je Mr. Ray veoma religiozan.
Ne, to nije znao. Niti da Mr. Ray veoma lose postupa prema podredjenima.
Ovo posljednje ce precuti. Javljala mu se cudna misao o sumskim
stanovnicima: "Ako nas vide, sta misle o nama?"

(Nastaviće se)

Susret u šumi (4)

*
Iako je porijeklom iz porodice cije je socijalno stanje bilo mnogo bolje negoli
njenog muza (otac je bio sluzbenik, majka prodavacica), Sara nije rado
pripovijedala o svojoj proslosti. Nikome, cak ni svom muzu. Smatrala je da
je to neotudjivi dio njene slobode. Bila je na prvoj godini pravnog fakulteta u
Padovi, a njen brat u trecem razredu gimnazije kad je njihov otac umro od
kapi, a majka nekoliko mjeseci kasnije, od raka. Odbivsi sve rodbinske ponude
za brigu o njoj i bratu, napustila je studij i zaposlila se kao sluzbenica u
jednoj fabrici kod Udina. Niko od rodbine i prijatelja njenih roditelja nije
ni pomisljao koliko se volje krilo u toj nazgled krhkoj djevojci velikih tamnih
ociju koja nije zeljela ni pomoc, ni zastitu, ni zaduzivanja, koja se o bratu
brinula s majcinskom njeznoscu ali i strogoscu starije sestre. Na svom prvom
poslu vrlo brzo je savladala sva potrebna znanja iz racunovodstva. Kada
na jednoj igranci bude upoznala jednog mladica, inace agenta za prodaju
nekretnina, u kojeg ce se i zaljubiti, malo ce vremena proci a ona ce se naci
s njim, na istom poslu, te zaposliti i svog brata (koji ce se uskoro, vodjen
neskrivenim ambicijama, nakon sto je u Toskani upoznao jednu bogatu mladu
Engleskinju, preseliti u London)... S Paolom Della Favom spojice je slucaj:
u jesen osamdeset seste on ce u blizini Udina dozivjeti tezi automobilski sudar;
nekim cudom, iz auta sasvim slupanog prikolicom kamiona koja se zanijela
na jednoj krivini, izaci ce neprovrijedjen, s neznatnim ogrebotinama. Kad
bude telefonirao svojoj osiguravajucoj agenciji u Milanu, preporucice mu,
zbog ozbiljnosti situacije, da se obrati njihovoj najblizoj agenciji. Tako ce
upoznati Saru, koja je vec neko vrijeme, nakon razlaza sa onim mladicem, s
kojim je prozivjela pet godina u vanbracnoj vezi, vec bila suvlasnica upravo
jednoj od friulskih agencija tog, inace poznatog, italijanskog osiguranja.
"Zaljubila sam se na prvi pogled..." reci ce jednoj od svojih, inace rijetkih,
prijateljica. "Fascinirali su me njegova mirnoca, sigurnost, odmjereni
pokreti, visina glasa... Znala sam da preda mnom stoji covjek koji zna
sta zeli u zivotu!"
Misao o zaustavljanju javila joj se naglo i neocekivano, jedne subotnje
zore. Probudjena jesenjom kisom koja je nemilosrdno udarala o skure, ona
stavi dlan na prazno mjesto na krevetu. (Njen muz je bio vec desetak dana
u Parizu). Prazno mjesto na bracnoj postelji je bilo vlaznjikavo hladno.
Ona poce plakati, tesko grcajuci, kao da se nesto u njoj kida. Pomisli
na svog brata s kojim se rijetko vidjala ("tri ili cetiri puta tokom osamnaest
godina!"), da je nedavno napunila cetrdeset godina, da joj nesto ("ili neko?")
u njoj govori da se treba osvrnuti iza sebe, nesto promijeniti. "Ni previse, ni
premalo!" U njoj, poput otkucavanja sata, poce se ponavljati pomisao da
se njen muz vise nikada nece vratiti. Zgrcena na krevetu, u fetusnom polozaju,
u tami spavace sobe, ona ce provesti tu besanu noc i docekati jutro s jednom
jedinom mislju u sebi: da sve tako lako moze postati besmisleno i da ona,
ako se to desi, nece imati u sebi ni snage ni volje, kao nekad prije, da sve
zapocne iznova.
Ne sjeca se kako je tog jutra Franki pripremila dorucak. Djevojcica je o
necemu cavrljala. "Zapitkivala me je da li ce jos stvarno trebati kisobran, jer
je kisa bila skoro vec prestala padati? Sta sam joj odgovorila?" Kad se bude
vratila u spavacu sobu, nece otvoriti skure. "Kada se zaculo zvonce? U
pola devet? Dolores subotom dolazi u jedanaest, ostaje do dva poslijepodne.
Dakle, nije mogla biti ona... Ustala sam, pregrnula se kucnom haljinom i
otisla do citofona..." Jedan muski glas ce joj objasniti da je dosao zbog
zamjene vodovodnih cijevi u garazi. "Izvinjavao se, jer je morao doci jos
prethodne subote... Ne znam sta me je navelo da ga pozovem da udje u kucu?
Nisam znala da li je mlad ili star, lijep ili ruzan. Bilo mi je svejedno. Ne,
nije mi bilo ni do kakvog polnog odnosa, bila sam sama, prepustena tom
cudnom a strasnom jutru, maglicastim polusvjetlima na prozorima. Kad je
usao..." Ona ce mu se obisnuti oko vrata i zaplakati. Mladic, u tom casu
zbunjen, ne ispustajuci sanducic s alatom i ponavljajuci da je rijec o nekom
nesporazumu, osvrtace se oko sebe u ogromnom dnevnom boravku, pogledavati
prema luksuznom namjestaju, mramornom kaminu, raskosnom lusteru, velikim
slikama na zidu i cudnim skulpturama na podu pokrivenom skupim tepisima.
Ne, ne sjeca se ni gdje ju je uzeo. "Na podu? Na divanu?" Zna da mu nije
rekla cak ni da zakljuca vrata. Bilo joj je svejedno da li ce neko uci, vidjeti ih
kao gomilu tijela. "Dlanovi su mu, zacudo, bili mekani... Nisam vise bila
sama... Nisam se pitala ni da li ce to imati neke posljedice. Neku polnu bolest
ili... Sve mi je bilo svejedno, osim istine da imam nekog uz mene! Poslije sam
zaspala, tvrdo. "
Dolores ce je naci na podu. Misleci da se njena gazdarica onesvijestila ili da
ju je neko napao i necim udario, kucna pomocnica ce povikati od straha. Sara
ce se probuditi, ustati, popraviti kosu i reci jednostavno da ne zna sta joj se
desilo ali da je sada sve u redu. Utom ce na vratima pozvoniti onaj vodoinstalater.
Vrata ce otvoriti Dolores i prenijeti joj majstorovu poruku: "Pita da li vam treba
faktura? Promijenio je neke cijevi u garazi..." Ona ce reci da ne treba, otici
po novac i reci Dolores da isplati vodoinstalatera. Pozelje da s njom poprica,
kao nikad prije. (Sara je smatrala da distanca prema podredjenima je
uslov za medjusobno korektne odnose). "Recimo o Bogu, onom istom u koje
mnogi jos uvijek vjeruju, a ja, nakon nepravedno rane smrti mojih roditelja,
nisam u stanju?" Ali se suzdrza. Iznenadno joj poce prijati, kao nikad dosad,
huk usisivaca u rukama kucne pomocnice. "Dozivao me u stvarnost?"
Kad se Paolo Della Fava bude vratio s puta, ona ce mu odmah reci:
"Ovako vise ne ide, nesto se mora promijeniti..." Iznenadice ga njene rijeci,
neobicno reske i nadasve odlucne. Natrenutak ce mu se uciniti kao da mu
je iz ruku ispala ona busola o kojoj mu je ona, jednom, pricala sa simpatijom:
"Kad sam te prvi put vidjela, pomislila sam da bi se o tebi mogla napisati
prica, mozda i roman! Recimo... Covjek s nevidljivom busolom! Sta velis?"
"Saznala je za moju ljubavnicu?" Sjest ce, ne skinuvsi mantil, s aktovkom u
ruci ciju ce rucku grcevito stezati kao onomad na jednom minijaturnom
aerodromu u jugoistocnoj, Aziji prilikom prinudnog slijetanja aviona.
Kad bude cuo njene rijeci o usamljenosti i potrebi da se zaustave, reci ce
suvo, kao da zeli prikriti uzdah olaksanja: "Moram razmisliti..."
Ipak, pristace na njen prijedlog.

*
Ona se trgnu, naglo, kao iz nekog teskog drijemeza. Objema rukama stegnu
rub stola. Pomaknu stolnjak, svijece narancasto zatreperise.
"Naravno, neka Franka odabere svoj put..." rece on, nakon duzeg medjusobnog
cutanja. Zelio je reci i da smatra da ce biti dobro da nikad ne zaboravi na kojoj
strani treba biti: s jacima, bogatijima, uticajnijima. Ali to ne rece, jer, znao
je, Sara je mislila o tome kao i on. Isto su mislili i o potrebi da budu na distanci
prema drugima. "Uvijek osmijeh svima, prijateljstvo nikad!" To je bila njihova
deviza, narocito za odnos prema drugima iz njihovih poslovnih krugova.
"Natoci i meni..." rece ona.
" Ipak, cak i ako nas je zaista optuzivao, to je razumljivo..." rece on toceci vino.
"Zasto?"
"Nisam u stanju da ti objasnim ono sto slutim..."
"A to je?"
"Moj stric je pri kraju zivota..."
Ona na to ne rece nista, ali izraz lica joj i ociju govorio je jasno da to nije
bilo tesko pretpostaviti: njegov stric je ostario pa bi o tome bilo besmisleno
razgovarati.
On je htio reci i da na kraju zivota, vjerovatno, sve oko nas ima drugaciju
pojavnost: ljudi, sva druga bica, stvari. Ali to ne rece, jer se odjednom zacudi
takvom svom razmisljanju, iznenadjujucem i neprepoznatljivom njemu samom.
Cak pomisli da je, mozda, dotaknuo vrijeme samo, ali ne ono na koje je
naviknut, s kojim je u stalnoj utrci, vec neko dotad mu nepoznato, djeljivo sa
drugima. "Ovakva misao? Cudom, slucajem, Providjenjem?" Proze ga
nemir. Osjecao se kao da nije vise onaj bivsi, ispunjen sigurnoscu u odnosu
prema svim ljudima i stvarima. "O cemu ja razmisljam ove veceri, u Gradu!?
Sta mi se desava? Mozda mi svaka dokolica postaje opasna?"
Odmahnu rukom, kao da od sebe zeli odgurnuti neko lice koje ga prisiljava
da cini ono sto ne zeli.
"Komarci?" opazivsi njegov pokret upita ga Sara.
"Da, komarci..." odgovori suvo i skrenu pogled.
"Svake godine sve ranije stizu..."
"Da, svake godine..."
Opet nasu vina u casu i pomisli kako je bolje, stavise ugodnije razgovarati
o komarcima negoli o temi koja se tog jutra najavila. Neocekivana, iznenadna.
Sutradan, dok su plovili blago ustalasanim vodama lagune, Sara mu
pridje da ga odmijeni za kormilom.
On joj prepusti upravljanje jahtom. Zacutase.
"Meni se cini da nas je tvoj stric dozivio kao neke trule bogatase!" rece ona
najednom.
"Ne vjerujem..."
"Zar nismo sve zaradili posteno, svojim radom?"
"Jesmo..."
"Zar je i ova barka neki poseban luksuz? Svidja nam se i... Sta bi sad
trebalo? Da je prodamo? Ili mozda nekom poklonimo?"
"Ne, ovako je dobro..."
"Imas pravo... Uostalom, kao da smo je platili bogzna koliko! Osamdeset
hiljada eura... Sta bi se reklo za one koji kupuju jahte od milion eura?"
"U pravu si, Saro!"
Opet zacutase. On odjednom pomisli na sve one protekle godine u kojim je
njegova vjera u Boga nestajala u dinamici njegovih poslova, poslovnih
putovanja, radnih sastanaka, sklapanja ugovora, izrade proizvodnih planova,
godisnjih odmora, kupovine i opremanja njihove vile, apartmana na moru,
barke na kojoj mu se javio ovaj kovitlac misli i... "Sve tako, dok se nije
izgubila! Otac bi na ovo cutao. O svemu ovom nikad ga nisam cuo sta
stvarno misli. Zbog tezine posla, nepravdi koje je trpio? Sta bi rekla moja
majka? Vjerovala je da Svemoguci vidi sve i svakog, danju i nocu..."
Vrscima prstiju nervozno zadamara po okviru vrata kabine.
"Ja sam bila kocnica tvom napretku, to je jasno! Ali zasto? Jer sam mislila
da odvojeni zivot ne vodi nikud, da smo ipak porodica. Sve je, mozda, u tome:
da napredujemo ali i da se znamo zaustaviti! Ti si se slozio i rekao da su
visoki usponi u karijeri kao opijum i da nam moze biti dobro i u Friuliju,
gdje sam rodjena i gdje ni meni ne ide lose..."
"Da, jesam..." rece pitajuci se kad je rekao ono o karijeri kao opijumu.
"To sam ucinila za porodicu... A zar crkva neprestano ne istice vaznost
porodice?"
"Da, bas tako..."
"Nikom ne ugrozavamo njegovu slobodu... Neka svako cini ono sto zeli!"
"Tako je..."
"Ne ogranicavamo slobodu ni nasoj kcerki. Da li si me nekad cuo da je
prekorijevam zato sto je Mirka njena najbolja drugarica?"
Sara nervoznim pokretom ruke pokaza prema pramcu na kojem su sjedile
djevojcice neprestano cavrljajuci i povremeno se smijuci naglas. Ocito su opet
razmjenjivale video-poruke.
"Ne, nisam..."
"A znamo da je Mirkin otac elektricar, majka krojacica... I?"
"Nista... Sve je u redu. Upoznale su se na casovima plesa i lijepo se druze."
"Naravno. S tim da to ne znaci da se moramo i mi druziti se Mirkinim
roditeljima... K tome, svi danas imamo posla preko glave cak i ako bismo
zeljeli da se druzimo s mnogim ljudima!"
"Da, da..."
Sara udahnu duboko i zahvalno ga pogleda. On izadje iz kabine i sjede na
nisku lezaljku na palubi. Sunce mu je bilo pravo u oci. On ih sklopi i ostade
tako, u nekom njemu cudnom, maglicastom drijemezu. Kad ponovo otvori oci
vidje kako na nekih tridesetak koraka od pramca, na vodi ravnoj i glatkoj
poput stakla, stoji jedan covjek.
"Stric Giovanni!"
Bio je odjeven kao dan prije: tamni sako i tamne pantalone, francuska
kapa, tasnica. Izgledao je visi i mrsaviji nego inace.
Priguseni krik Paola Della Fave izmijesa se sa glasanjem galebova u
letu nad jahtom. On protrlja oci.
Stricev lik se rasplinu.

(Nastaviće se)

Susret u šumi (3)

*
Paolo Della Fava je samo tri sedmice imao brata blizanca, Pietra. Umro
je od upale pluca. Iznenadno, kao da ga je neko odnio iz kuce, govorila je
njihova majka. Od djetenceta nije ostala cak ni jedna fotografija, ali svi
su govorili da su blizanci licili kao jaje jajetu. U djetinjstvu, koje je
proveo u Spinei, malom venetskom mjestu, nikako nije uspijevao da zamisli
ranoumrlog brata. Njegov otac, metalski radnik, nerado se vracao
toj uspomeni. Takodjer i Paolove sestre, obje starije od njega. On brata
blizanca pamti po majcinim nevjesto skrivanim suzama i odlascima s njom
na groblje ranim nedjeljnim jutrima. Brat Pietro bio je neveliki pravougaoni
okvir od kamena u cijem sredistu su rasle ruzice i neko sitno raznobojno cvijece,
maleni kameni krst i andjelcic ruku sklopljenih u molitvi zagledan, iznad
upaljenih svijeca, u nebo nad grobljem. Jednom, za vrijeme bozicnog rucka,
upita Giovannija, ocevog brata, misionara u Africi, gdje bi mogla biti dusa
njegovog brata Pietra.
"Na nebu..." rece stric.
"Da li nas sada vidi?" radoznalo ce na to.
"Da, vidi nas..."
"I sada, dok rucamo?"
"Da, i sada..."
"I tako... Sve duse..."
"Bas tako..."
"A sta misle o nama?"
Iako je tada imao samo pet godina, sjeca se i stricevog odgovora.
"To znaju samo one, Bog i nasa srca..."
Sjeca se i onog poduzeg muka za stolom i majcinog jecavog glasa. "Htjela
je nesto reci?" Poslije su njegov otac i stric sasvim tiho razgovarali o
njihovom najstarijem bratu, nestalom na ruskom frontu. Njihova zajednicka
fotografija iz djetinjstva bila je u dnevnoj sobi. Godinu cetrdeset drugu
otac i stric izgovarali su tiho, kao da se plase da ce nekog probuditi. "Ni
groba, ni istine da ga zaista nema..." ponavljao je stric i ostro govorio
protiv Ducea. "Svi su trebali dezertirati, svi baciti oruzje! Kakva laz nas
je privukla!" A otac je slijegao ramenima i ponavljao: "Sve je to tako tesko,
tako nerazumljivo..."
Oni, Bog i nasa srca?
To ce njegov stric ponoviti jos jednom u njegovoj vili, tada vec starac, prilikom
posljednjeg povratka u Italiju iz svoje misije u Ugandi. Vec godinama se nisu
vidjali. Starac je radije odsjedao u Spinei, u kuci u kojoj zivi Maria, Paolova
starija sestra. (Mladja, Anna, jos uvijek je u Svajcarskoj. Ona zeli, cim ode
u penziju, da se vrati u rodni kraj, u drugu polovinu kuce, koju je s muzem
vec uredila za stanovanje. Obje sestre su radnice: Maria je krojacica, Anna
magacinerka. Vec godinama sa sestrama i njihovim porodicama se vidja
samo za Bozic i Svisvete, uvijek u Spinei.)
Onog proljecnog jutra - a bila je subota i popodne su namjeravali poci u
Grado - Paolo Della Fava je mislio da ce se starac zadrzati kod njega samo
nakratko. Kad ga, reda radi, upita da li ima namjeru ostati na rucku, on
zacudo pristade. Sara pozva Dolores, da dodje spremiti rucak.
"Nadajmo se da ce otici do tri?" sapnu ona muzu. On nemocno rasiri ruke.
Jeli su u nekoj cudnoj tisini. Franka je nekoliko puta poluglasno pitala majku
da li tog popodneva zaista namjeravaju ici u Grado. Pozvala je jednu svoju
skolsku drugaricu.
"Mozda nije trebalo da ostanem na rucku?" javi se starac.
"Ah, strice! Kakvo pitanje!" rece necak.
"Ako ste zavrsili s jelom, mogu li nesto reci?"
"Kako da ne, strice!"
Iz zdjele s vocem starac uze jednu jabuku. Jagodicama kaziprsta i palca drzao
ju je za peteljku kao da zeli biti grancica vec ubranom plodu.
"Svi znamo sta imam u ruci..."
"Jednu jabuku!" rece djevojcica ne skrivajuci ironiju.
"Mislim da zvoni tvoj mobilni..." rece Sara kcerki.
Djevojcica hitro ustade i ode. Paolo Della Fava zahvalno namignu supruzi, ali
zapazi da rub stolnjaka poce titrati u ritmu njenog nervoznog cupkanja nogama.
"Mozete li zatvoriti skure na prozorima i donijeti mi jednu stolnu lampu?"
upita starac.
"Dolores!" pozva Sara kucnu pomocnicu. "Da li me je cula?"
Paolo Della Fava, s teskocom prikrivajuci zbunjenost, uradi po starcevoj zelji.
Sjedili su u polutami u kojoj je svijetlila ona stolna lampa. Paolu Della Favi
se ucini da jabuka u starcevoj ruci nije obasjana vec isijava zelenkastozutu
svjetlost. "To je, vjerovatno, usljed efekta promjene svjetla i tame zbog pojave nove,
oskudnije svjetlosti?" pomisli on.
"Sta vidimo?" upita ih starac.
Njih dvoje se zgledase, zbunjeno se smijeseci starcu.
On ponovi pitanje.
"Pa..." zamucnu Sara. "To je... Jedna jabuka!"
"I tacno i nije..." rece starac i uzdahnu. "Mi vidimo samo osvijetljenu stranu
jabuke."
Paola Della Fava, koji je s vremena na vrijeme iscitavao i prirucnike logickih
vjezbi, koje, po njegovom misljenju, odlicno sluze za posao kojim se bavi,
lecnu se: "To sam morao pogoditi!"
"Ja sam prozivio moj zivot na drugoj, neosvijetljenoj strani... Koja je tako
blizu a tako daleko ovoj osvijetljenoj. Jedino zadovoljstvo koje osjecam je da
sam izbjegao iluzije dobrostanja svijeta u kojem sam rodjen," rece starac
neumorno drzeci plod pa zacuta.
Paolo Della Fava je jasno cuo kako u muk za stolom stizu otkucaji zidnog
sata. "Sta bi bilo lose u dobrostanju?" I sam sebi odgovori na
neizrecenu pomisao: "Nista!" Njegovo razmisljanje o temi koju starac ovlas
napomenu bilo je tipicno za ljude koji imaju neki vazniji polozaj. "Kada se,
naprimjer, na kraju nekog poslovnog rucka ili vecere, govori o svemu i
svacemu pa tako i o stvarima koje se ne poznaju dovoljno, ali je veoma
vazno reci bilo sta, tada se ponekad moze cuti misljenje da bijelac, i da
nije otisao da kolonizuje druge kontinente, ne bi uticao na siromastvo i
zaostalost tih naroda. (U posljednje vrijeme se govori i o sukobu civilizacija,
te knjigama jedne italijanske novinarke koja zivi u Americi. On ih jos
uvijek nije procitao, iako ih je nabavio. "Ponekad je ruzno je kad se ne
poznaju hit stvari! " Cekaju ga, u polici za neprocitane knjige. "U
elegantnom su povezu, lijepo izgledaju...")
Ucini mu se da zidni sat jace zakuca.
"Dacu ti prilog za tvoju misiju..." rece on stricu.
Starac ostavi jabuku u zdjelu s vocem i, kao da nije cuo necakove rijeci, iz
dzepa izvadi hemijsku olovku i jedan ispresavijani list papira koji odmah
razmota i na njemu, neobicno hitrim pokretima nesto nacrta.
"Sta je ovo?"
"Kisobran!" rece Sara.
"Isjecak kruznice!" rece Paolo Della Fava pomalo zbunjen vijugavim
koncicem koji kao da je bio prilijepljen za isjecak.
"To je jedan mis..." rece starac smijeseci se pa okrenu list i nacrta kocku
veliku koliko su mu dopustale dimenzije lista, a u jednom uglu kruzic.
"To je jedna soba? Ili kuca? " rece Sara.
"Recimo da je kuca..." na to ce starac pa u kocki nacrta oveci krug i
onaj isti koncic.
Paolo Della Fava osjeti da se preznojio. Uzbudjivalo ga je sto nije uspio
pogoditi sta je stric nacrtao prvim crtezom, niti se usudio da kaze sta misli o
drugom.
"Mogao bi biti balon onaj krug s koncicem? Ali kako povezati balon u
u kuci sa misem izvan kocke?"
I Sara je cutala. Nije vise nervozno cupkala nogama.
"To je onaj isti mis," rece starac, "ali sada se prejeo u kuci..."
"Ako bi zelio da izadje, trebalo bi da prosiri rupu!" pokazujuci prstom na kruzic
u jednom uglu sobe, rece glasno Sara, kao da je cudnovata enigmatska igra
koju je zapoceo njihov gost pocela da je zaista zanima.
"Ako bi zelio..." starac tiho ponovi njene rijeci. "A da li mis zaista zeli izaci u
svijet iz kojeg je stigao?"
"Mozda mu se svidja u kuci?" rece Sara. Pa dodade, odjednom umorno, nakon
sto pogleda prema zidnom satu koji otkuca dva puta: "Ah, ko bi to znao?"
"Ne vjerujem da zeli izaci... Mis u tom prostoru ima svega osim ogledala,"
rece starac.
Njih dvoje su cutali. Paolo Della Fava se pitao da li to starac misli
na njega, svog necaka. Prijepodne, dok mu je pokazivao kucu, garaze, dvoriste
i vrt sa fontanom i vodoskokom, starac ne rece ni jednu jedinu rijec. Kad ga
upita sta misli o mjestu gdje zivi, starac mu rece da je kuca velika, a dvoriste i
vrt uokvireni velikom i tvrdom zeljeznom ogradom. Ovo posljednje ponovi jos
jednom. Istina, pokaza malcice radoznalosti kad u necakovom kabinetu spazi
onu stazu za trcanje i utege.
"Rekreiras se svakog dana?"
"Uglavnom, nastojim da to cinim koliko mogu... Trcim i u slobodnoj
prirodi!"
Ucini mu se da je u starcevom pogledu bilo neizreceno pitanje: "Na sta
i na koga se misli dok se covjek tako redovno posvecuje vlastitom tijelu?" Ako bi
mu to rekao, on bi mu odgovorio poslovicom o zdravom duhu u zdravom tijelu!
Ni mrvicu radoznalosti stric ne ispolji za nekoliko slika i skulptura u velikoj
dnevnoj sobi s kaminom. (Neke je kupio u Kini, Japanu i Indiji, tokom svojih
poslovnih putovanja. Ima i jednu sliku kupljenu u Moskvi, na Arbatu. "Strasno
jeftino sam je kupio..." ponekad se pohvali nekom posjetiocu). "Hladnim,
nezainteresovanim pogledom samo ovlas se dotaknuo svakog eskponata, a
kazu da je kao seminarac za vrijeme raspusta rado slikao akvarele! Nekoliko
ih je ostalo u nasoj zajednickoj rodnoj kuci u Spinei..." pomisli. "Koracao je
odsutno, kao da sam ga primorao da me slijedi!"
Nestade svjetla. Odmah se upalise dvije crvene sijalicice na zidu.
"Ovdje nikad niste u mraku..." rece starac.
Paolo Della Fava skljocnu prekidacem stolne lampe, ali bezuspjesno. Ustade
i donese novu sijalicu.
"I kad govori i kad cuti, on optuzuje?" pitao se, s gorcinom, dok je u ladici
plakara u hodniku trazio odgovarajucu sijalicu. "Ah, kad bi on znao
koliko je onih koji su dobrostojeci ko zna koliko puta vise od mene? Kako da
da mu objasnim da sam sve zasluzio radom i nicim vise? Ne bavim se politikom,
niti me ova zanima izvan ekonomskih pitanja. Dakle, otpada i pomisao
da imam neke nezasluzene privilegije!"
Svjetlo opet zasja.
"U stvari, vjerovatno grijesim: kuca je puna ogledala, ali mis u svakom od
njih vidi sebe onako kako on zeli..." rece starac i otpi gutljaj iz case s vinom.
"Puna je svega, a nema prozore..."
"U redu, puna je, nema prozore itd.itd. A cega ima u svijetu izvan kuce?"
upita Sara.
"Ako zamislimo da je prazni prostor oko kuce upravo svijet, skoro sve iz tog
svijeta zavrsava u jednoj jedinoj kuci u kojoj presiceni mis ne lici na sebe!"
odgovori starac.
"Zeljeli ste reci...?
"Nista posebno osim cinjenice da jedna petina covjecanstva koristi
devedeset posto svjetskih izvora, dok dvije trecine zivi ispod minimuma osnovnih
zivotnih potreba. Proveo sam neko vrijeme i u Korogochu, kod oca Alexa
Zanotellija, u najvecem barakopolisu na svijetu, na periferiji Najrobija, u stvari
na periferiji ljudske ravnodusnosti prema patnji drugih... Bio sam u Zairu,
Burundiju... Uskoro se vracam u misiju u Ugandi. Nadam se da ce moji crncici,
prije nego sto odem... Tamo..."
Starac s vedrim osmijehom rukom pokaza nekud neodredjeno.
"Da ce dobiti skolu, to se nadam... Jos nedostaje krov. I da ce u novoj stali
zamukati krave. Znate li vi sta znaci jedna krava u tom ugandskom selu?"
Paolo Della Fava ustade od stola, donese iz svog kabineta blok cekova,
zazmiri kao da nacas premislja sta da upise, pa brzo popuni jedan cek
i pruzi ga stricu.
"Nisam dosao zbog toga..." tiho rece starac ne pruzajuci ruku da uzme
cek. "Jednom davno, dok si bio sasvim mali, upitao si me da li nas vide
duse umrlih. Odgovorio sam sam ti da to znaju one, Bog i nasa srca. U
mom zivotu vidio sam toliko mrtvih od bijede, gladi i zedji da mi se vec
godinama cini da njihove duse ne samo sto nas posmatraju vec nas i
optuzuju. Pokrali smo ih i iskoristili, kao sto ih i danas krademo i
iskoristavamo da bismo imali ovaj nas svijet ne samo ovakav kakav jeste,
pun idola konzumizma, materijalizma i profiterstva, vec jos agresivniji
prema nemocnim i ponizenim diljem cijele Planete."
"On i mene optuzuje?" pomisli on. "Uzmi, strice... Za krov i... Krave!"
"Kad se vratim, mogu li reci u onom ugandskom selu: Ovo je od covjeka koji
nas je razumio?" upita gledajuci necaka u oci, jos uvijek ne pruzajuci ruku.
"Ne znam koliko je to vazno... Vaznije je da, kako da kazem..."
Paolo Della Fava se nije mogao sjetiti kada su mu posljednji put nedostajale
rijeci. Jedan americki ekspert za preporuke u poslovnom ponasanju smatra da
je bolje cutati i traziti da se ponovi pitanje negoli zapoceti misao koju nismo u
stanju nastaviti. I niposto ne oboriti pogled, pogledati uvis ili ustranu!
"Sta je vaznije? " upita starac tiho i zakaslja se.
Vrata se otvorise. Franka udje i poluglasno upita majku da li ce konacno
ici u Grado. Sara je umiri i nasmijesi se starcu koji kao da nije ni opazio da
je Franka opet u trpezariji. Gledao je netremice u necakove oci. Paolo Della
Fava pogleda ustranu i usredsredi se na svoj odgovor.
"Vaznije je da se zavrsi krov na skoli i da se nabavi stoka!" rece, nastojeci
prikriti neiskreni ton svojih rijeci.
"Naravno..." rece Sara, tek da se oglasi i pomogne muzu.
Spolja se zacu grmljavina. U trpezariju udje Dolores.
"Ah, skoro ste u mraku..." rece kucna pomocnica iznenadjena svjetlom
stolne lampe i zatvorenim skurima. "Stol cu pospremiti kasnije?"
"Kasnije, kasnije..." rece Sara dajuci joj znak rukom da izadje.
"Vrijeme da podjem..." rece starac i ustade. "Vec dugo smo skoro u mraku..."
"Ali cek moras uzeti!" rece Paolo Della Fava.
"Moram?" rece starac odsutno, kao mukli odjek necakove rijeci.
"Pa... Moras!" rece on i stavi mu cek u dzep kaputa. "Odvescu te na
zeljeznicku stanicu..."
Napolju je kisilo, ali odjeci grmljavine su se pomicali prema sjeveru.
"Sta da im kazem?" upita ga starac kad se zaustavise na prvom semaforu.
"Kad se vratim, tamo..."
"Vec sam ti rekao..." odgovori mu necak. "Ali reci im da ih pozdravljam..."
Starac klimnu glavom. Na njegovim suvim tankim usnicama natrenutak se
pojavi zagonetan smijesak, koji ne promaknu Paolu Della Favi.
Ukaza se zeleno svjetlo. Krenuse, u cutanju.
Na zeljeznickoj stanici u Udinama starac se zaputi prema salterima za
prodaju karata, ali njegov necak mu to ne dopusti.
"Jednu kartu, u jednom pravcu..." rece starac ne protiveci se. "Udine-Mestre."
Paolo Della Fava se zaputi s njim prema peronu. Zatrazi od njega neveliku
tasnicu.
"Nije teska..." rece starac i zadrza tasnicu u svojoj ruci.
Paolo Della Fava pogleda prema jugu. Oblaci su se razilazili. " U Gradu
je vec lijepo vrijeme? Mozda cak nije ni padala kisa?"
Cutali su.
Sat na peronu pokazivao je tri i dvanaest. Bilo je preostalo jos sedam
minuta do dolaska voza. Putnika u ocekivanju voza bilo je malo. Paolo Della
Fava pokusa da se prisjeti kada je posljednji put putovao vozom, pogotovo
u Friuliju i Venetu. "Dok sam jos bio student?" U Njemackoj i Japanu nekoliko
puta, ali u drugim zemljama i Italiji nikada vise.
Cutali su.
"Dakle?" rece starac.
"Kako da kazem... Liberalnih sam ubjedjenja i smatram da svako na svijetu,
bilo gdje da zivi, treba da djeluje prema svojim sposobnostima, slobodno. Na
taj nacin svako moze da ima svoje mjesto u drustvu, a takodjer i da bude
nagradjen za svoj rad..."
Starac pocuta, pogleda na onaj sat na peronu kao da se zeli zapitati koliko
vremena bi mu trebalo za odgovor.
"Osamdeset dvije godine sam na svijetu i nikad, ama bas nikad nisam cuo da
neki siromah i ne samo siromah, vec i obican covjek, kaze za sebe da je
liberal. Zasto? Kao i mnogim drugim, i toj rijeci odavno vec smo zaboravili
njene korijene i razloge njenog nastanka. Liberalis, ako me vara ova moja
staracka glava, znacilo je biti slobodouman, bez predrasuda, napredan, ali
i blagorodan, blag, dobrocudan, takodje i darezljiv. U vrijeme feudalizma
to je bio gradjanin koji se borio za svoje politicke slobode, takodje i za slobodu
misljenja i djelovanja..."
"I na to sam mislio!" zadovoljno kliknu Paolo Della Fava.
"Nisam jos zavrsio..." rece starac i nakaslja se. "Kad je gradjanin liberal
izborio svoju politicku i ekonomsku slobodu onda je zaboravio na korijene
rijeci na koju se oslonio kako bi se definisao tokom svoje borbe u vrijeme
dominacije plemstva. Tako se pretvorio u cvrstog zagovornika teorije i prakse
neogranicene slobode trzista koja danas gusi dvije trecine covjecanstva u ime
dobrostanja jedne njegove petine i, u toj petini, jedne prebogate elite. Zato
obicni ljudi znaju da je i smijesno i tuzno ako bi se pokusali ugurati medju
liberale..."
Ne, starac mu nije govorio o necemu nepoznatom. Iznenadila ga je samo
energija kojom je izgovarao svaku svoju rijec. Ali prijalo mu je sto ga stric
nije smjestio medju obicne ljude. Rado bi mu rekao i da misli da nije u
pravu kad govori o obicnim ljudima, barem na Zapadu. On je u fabrici
vidio koliko su se medju vecinom takozvanih obicnih ukorijenili sitni
karijerizam, podmukla zavist i rastuca zelja za prestizem. "Ah, kad bi
starac znao da je taj njegov obicni u stanju da se napne kao zaba i kupi
auto, kucu ili ode na neko luksuzno putovanje, daleko iznad svojih pravih
materijalnih mogucnosti! Ne vjerujem da bi se drugacije ponasali svi
njegovi siromasi kojim je posvetio cijeli svoj zivot, kad bi im krenulo
nabolje!"
"Razmisli..." rece starac.
"Razmislio sam vec davno..." rece Paolo Della Fava. "Jedino mi nije
jasno da li me zelis poduciti ili optuziti?"
"Ni jedno ni drugo, dragi moj!" kliknu starac, ocito nimalo
iznenadjen necakovim rijecima pa ga odjednom pomilova po licu svojim
tankim i suvim, skoro prozirnoblijedim prstima. Na tom licu zilice su
nervozno poskakivale: Paolo Della Fava branio je svoj zivotni izbor.
"Mozda je trebalo da budem obicni radnik, kao moj otac?"
"To ne znam..."
"Da po kisi, suncu ili snijegu sjedam na motoric i odlazim na posao?
Da strajkujem za mizerna povecanja plata svake dvije ili cetiri godine?"
"To ne znam..."
"Zato ja znam da je moj otac zelio da se ne mucim kao on sto se
mucio... Znam da je cijenio moje napore u skoli i da se odricao kako bih
se upisao na univerzitet! Nikakvo vino na povratku s posla, nikakva
nova odjeca i obuca! Ah, koliko se radovao svakom mom uspjehu! Znam
da je bio ponosan kad sam prvi put sjeo na direktorsku stolicu! Znam
da je cijenio snagu moje volje, jos u mom djetinjstvu!"
Stanicni zvucnik se oglasi da stize voz iz Trsta.
Starac ga opet pomilova po licu, cvrsce stegnu rucku svoje tasnice i
pozdravi se s necakom. Voz se zaustavi. Pozdravise se.
"Sretan put, strice!"
"I tebi..."
Navece, u Gradu, dok su uz svijece vecerali u jednom restoranu,
djevojcice se zabavljale razmjenjujuci poruke mobilnim telefonima, on
je cutao.
"Problemi?" upita ga Sara.
"Nista posebno, onako..." rece on i nasu jos jednu casu vina.
To je bila vec neuobicajena, cetvrta.
"Nisi zapazio nesto dok smo danas razgovarali sa tvojim stricem?"
On pomisli da joj kaze kako je primijetio da je bila veoma nervozna, cak
nervoznija od njihove kcerke, ali se ogranici na jednostavni pokret rukama
koji je trebalo da znaci da mu nije jasno na sta ona misli.
"Tvoj stari stric je govorio o svemu, ali o crkvi i molitvi ni rijeci?"
"Ne, ni rijeci... I?"
"I... Nije ni zapitao da li idemo na misu! Kao da zna da nismo praktikanti.
Istina, ti odes ponekad na ponocku prije Bozica... Da nije imao onu
svestenicku kragnu, ko zna da li bih pomislila da je neko iz crkvenih krugova..."
"Crkveni krugovi su nesto sasvim drugo... "
"Ako se nisam dobro izrazila, o.k. Svejedno, zar ti ne izgleda cudno
da tome nije posvetio ni rijec, jednu jedinu?"
"Ne znam..." rece i zamucnu, u nedoumici. "Mozda zato sto on decenijama
dijeli sudbinu najsiromasnijih ljudi na svijetu?" Pomisli, ne znajuci ni sam
zasto ni kako, da je Bog mozda samo za one koji pate. Toj pomisli se iskreno
zacudi. Sjeti se majke i njene skromne, iskrene poboznosti, koju je njima,
djeci, usadjivala vecernjim pripovijedanjem. Obicno zimi, o Bogu koji vidi
sva nasa djela i nedjela, o jednoj pecini u kojoj se rodio Sin Bozji, Isus
Hrist, o zvijezdi koja je najavila njegovo rodjenje, o tri mudra vladara sa
Istoka koji su dosli da se poklone djetencetu rodjenom medju jaganjcima,
od sirote, uplasene majke u bijegu od jednog krvolocnog vladara cudnog
imena... Napolju snijezi, toplo je kraj velike zidane peci. Sestre i on
slusaju majku, zatim pitaju sta ce im donijeti Bozic Bata.
Iz davnih slika trgnu ga Sarin glas.
"Nadam se da nam nije namjeravao preporuciti siromastvo kao uzor? Ti
znas da sam i ja, kao i ti, osjetila u zivotu sta znaci nemati. Ali znas, kao sto
i ja znam o tebi, da sam se uzdigla sama: smjeloscu i odlucnoscu! Imala
sam moju viziju zivota i postigla sto sam zeljela..."
"Nasa kcerka, ako zeli, neka postigne vise, ali neka zna, kao i mi, da
se nekad treba znati i zaustaviti, kao sto smo i mi ucinili..." rece ona,
u jednom dahu.
Tu zastade i natrenutak se zamisli, kao da ne zna o cemu bi i na
koji nacin nastavila.

(Nastavak slijedi)

Susret u šumi (2)

(Nastavak)


Pretpostavljao je da se nagi tu mogao naci
samo slucajno, kao i on.
"Neko trci, neko radi nesto drugo u jednoj istoj sumi..." pomisli u prilog
svojoj pretpostavci. Ali se zapita da li je nagi mozda nastran. "Ocekuje
neku zrtvu? Sta bi sada pomislio neki od mojih omiljenih policijskih
inspektora iz romana i filmova? K tome, u ovo doba dana?"
Njegov rucni sat je pokazivao deset minuta do sedam.
"Mozda je samo jedan od egzibicionista? Na kraju krajeva, protrcacu
pored njega kao da ne postoji!" rece poluglasno za sebe. "Tako ce biti
najbolje..."
To i ucini. Ali, u trenutku kad se nagi nadje iza njegovih ledja, on zacu:
"Kuda ides, Paolo Della Fava?"
"To mi se samo cini!" Izmedju stabala promlaza vlaznjikavo hladan sumski
vjetar. Ucini mu se kao da se i lisce stabala susketavo sali na njegov racun.
"Pa-Pa-Paolo! Sssss... Ssuh, ssuh! Pa-Pa-Paolo!" Zastade. Dlanom obrisa
znoj sa cela. "Sta me primorava da se ovdje zadrzim? Nista!" Potrca
ubrzavajuci korak. Kad se osvrnu, ubijedjen da je uspio udaljiti se od onog
mjesta, vidje da ga od nepoznatog dijeli svega pet-sest koraka. Osjetivsi
peckanje znoja po cijelom tijelu, poce se cesati toliko jako da pomisli da bi
se mogao izgrebati do krvi. Pojuri, kao da ga neko zaista goni, s jedinom
pomislju - da potrazi spas. Odjednom se, prozet nekom lelujavom
nesvjesticom, zaustavi. Oko njega se zavrtje sve u vidokrugu i on, pokusavajuci
udahnuti duboko i osloboditi se odjece vlazne od znoja, pade na tlo.
Kad dodje k sebi, nije bio u stanju odrediti koliko vremena je proveo na
tlu. U prvim trenucima obrisi stabala su se treperavo stapali jedni s drugima
u sivkastoj svjetlosti, ali uskoro se izostrise. To mu povrati nesto sigurnosti.
"Koliko sam trcao?" upita se. "Vazno je da sam daleko od onog..." Osjeti
potrebu da ustane. Ali cim pogleda oko sebe, opazi nagog. Sjedio je i dalje
na onom istom panju, svega nekoliko koraka udaljen od njega. On klonu na tlo.
"Ako je vec moguce da neko sjedi na panju usred jedne sume, onda
nije moguce da se panj mice i protiv moje volje priblizava mi ovu kreaturu!"
Utom onaj nepoznati odignu glavu i zakrenu se prema njemu.
"Ne, nije moguce! Ah, to nije moguce!" kriknu i osjeti kako mu tijelo
opet prozima nesvjestica od koje mu se ucini da tone u zemlju a nema ni snage
ni volje da uradi nesto za vlastiti spas.
Covjek koji ga je upitao kuda ide i oslovio ga po imenu, bio je on - Paolo
Della Fava, s tom razlikom sto je bio nag. On ustade, koraknu prema panju,
kao da ga neka unutrasnja, najednom pronadjena snaga pobudi na to i
sasvim se priblizi... "Kome? Samom sebi?" Ista prosijeda tamna kosa
besprijekorno pocesljana na razdjeljak, iste usi bez ijedne izrasle dlacice,
nos sirokih nozdrva, bjelicasti oziljak ispod vrata, roskasti mladez
velicine skoljke na jednom ramenu. "To sam ja..." s gorcinom zakljuci
Paolo Della Fava, ali u tom casu vec spremniji za "susret s problemom",
kako je imao obicaj reci u odredjenim prilikama na poslu. Nakon toga bi
uslijedilo: "Dakle, primarno je da to rijesimo na sljedeci nacin..." No, to
mu se odmah ucini besmislenim. "To sto imamo, tj. imam, to sam, nazalost,
ja sam u ovoj situaciji koja je ocito izasla izvan svakog razumnog polja..."
To rece sapatom, ali s ocitom namjerom da nadje sebe u njemu znanom
elementu. Dakle, spreman i odlucan da nadje najbolja rjesenja.
"Kako sada da ispitam sve pretpostavke?" pomisli. "Od koga, od cega
poceti?"
Onaj ga je neprestano gledao. Cutke. A u sumi se vise nije cuo
ni cvrkut ptica, ni krckanje grancica. Ni list da padne.
"Mozda je..." pomisli. "Mozda je to...?"

(Nastavak slijedi)

Susret u šumi (1)

Zbog nesumnjivih književnih vrijednosti i pogleda na osnovne odnose u našoj biznis-savremenosti donosimo nešto opširniju priču Božidara Stanišića, izvinjavajući se zbog tehničkih problema preloma teksta i slovnih razlika.

Božidar Stanišić

SUSRET U ŠUMI

Drugi covjeka vaspitavaju; ja ga
opisujem i slikam jednog pojedinca
veoma lose izradjenog, koga bih
zaista, kad bih nanovo imao da
ga uoblicavam, nacinio sasvim
razlicitim nego sto jeste.

Michel de Montaigne, O kajanju


Paola Della Favu, generalnog direktora jedne friulske fabrike,
neobjasnjivo je mamila suma na istocnoj strani strmenite uvale. Nad
njenom zapadnom stranom izdize se "Planinska zvijezda", hotel u S***,
mjestascu u Dolomitima, u kojem, vec trecu godinu zaredom, sa svojom
porodicom, provodi jednu sedmicu godisnjeg odmora. O svojoj namjeri
nije zelio reci ni supruzi, ni kcerki. U S*** je vec poznavao svaki kutak:
tri hotela, pet gostionica, cetiri bara, samoposluga, dvije male prodavnice,
turisticki biro, ambulanta, vatrogasna stanica i, naravno, sve ulicice,
kao i kraci put za Cortinu d'Ampezzo. "Poznate stvari," mislio je tih dana zeleci
sebi objasniti primamljivi izazov sume na drugoj strani uvale, "daju nam
osjecaj sigurnosti, ali ponekad izazivaju i dosadu." Trcanje, iako ponavljajuce,
nije mu dosadno. "O potrebama," smatra on, "uzaludno je diskutovati, s drugima
i sa samim sobom." On trci i u Udinama: srijedom, cim svane, stazama kroz
polja iza naselja u sjevernom dijelu najveceg friulskog grada, u kojem je
njegova velika i luksuzna vila. Subotom ujutro svojih pet, ponekad i osam
kilometara nacini u Kormorskom parku. Ostalim danima trci na pokretnoj stazi,
u kucnom kabinetu; desetak minuta, prije jutarnjeg tusiranja. Ne zaboravlja
naciniti i trideset sklekova te odredjene vjezbe utezima od dva i pet kilograma.
U svakom od pet preduzeca na sjeveru Italije za koja je radio, Paolo Della
Fava je ostavljao utisak osobe pune energije i volje za djelovanjem. Njegova
vitka figura, uvijek izbrijano lice, svijetle zelenkaste oci kojim je sagovornike
netremice posmatrao, odabrana odjeca za svaku priliku, narocito kravate,
sakoi i cipele, plijenili su poglede koliko njemu nadredjenih, toliko i njemu
podredjenih, nerijetko i zavidne.
I Sara, njegova supruga, redovno se rekreira: utorkom i cetvrtkom, u
jednom fitness-centru, ali, za razliku od njega, smatra da je suvisan svaki
nepotrebni napor. U njenom kucnom kabinetu ona vjezba na fit stepperu samo
do prvog zamora. (To je jedan od bozicnih poklona njenom muzu, od nekog
partnerskog preduzeca. "Idealan za vjezbanje nogu! Ima kompjuter koji
mjeri broj nacinjenih koraka i izgubljenih kalorija!") Franka, njihova
trinaestogodisnja kcerka, ponedjeljkom i petkom pohadja casove modernog
plesa. "Ne samo da se opustam, vec se i ludacki zabavljam!" kaze ona. "Na
casovima engleskog, utorkom i cetvrtkom, mnogo manje!To cinim samo
zbog vas!" Ali roditelji su nepopustljivi: "Bolje sada, nego kasnije!"
Ove aktivnosti zenskog dijela porodice bivaju upraznjavane u vecernjim
satima. Kad se vrati kuci, nakon dugih i sve ucestalijih popodnevnih sjednica
direkcije fabrike, Paolo Della Fava sebi pripremi veceru. (Ako nije na rekreaciji,
Sara ostaje duze u svom uredu.) On, u stvari, samo dobro zagrije tavu, na
kojoj zacas pripremi komad govedjeg filea ili roastbeefa, zacini salatu,
odsijece komadic gorgonzole ili nekog od toskanskih sireva. Za sve to, kao
i za nabavku namirnica, vec se pobrinula Dolores, njihova kucna pomocnica.
Poslije vecere Paolo Della Fava natoci casu kaberneta, uzme svoju tasnu
i zaputi se u kabinet. Zatim ukljuci kompjuter, uzme naocari za citanje,
iscita na internetu posljednje vijesti o ekonomskim kretanjima i
promjenama, pa nastavlja raditi za svojim velikim i komfornim radnim
stolom iza kojeg su police s knjigama. (Prije spavanja, nakon naizmjenicnog
tusiranja toplom i hladnom vodom, on rado cita neki od detektivskih
romana. "Niposto da bih se uspavao! Njihov jasni i precizni stil
budi smisao za prakticnost, a nudi i napor citaocevoj inteligenciji!"
Zbog istih razloga tokom vikenda ponekad odgleda neki njemu zanimljiv
kriminalisticki film. ) Oko pola deset on zacuje korake u hodniku i kuhinji:
to je znak da su se vratile supruga i kcerka. Tada zna da ce se one
uskoro pojaviti na vratima. Prvo Frankin tanusni a vizljasti lik: "Ciao,
papà!" On ce na to reci: "Tesoro, com'è andata oggi?" Kci ce na to reci:
"Benissimo!" Ili: "Pazzesco!" Sara ce ga poljubiti i upitati da li je vecerao.
On ce odgovoriti da jeste. Ona ce zatim otici u svoj radni kabinet. Njegova
supruga je suvlasnik jedne osiguravajuce agencije. Ima mnogo obaveza,
pa - kao i njen muz - cesto radi i po povratku iz ureda. Tokom rada pojesce
cijelu zdjelu voca, a pred spavanje obaviti toaletu, koja dva puta sedmicno
zavrsava stavljanjem maske od biljnih preparata na lice i podbradak.
Jedine prilike za zajednicke trenutke imaju subotom popodne i nedjeljom,
praznicima i, naravno, tokom godisnjeg odmora. Tokom bracnog zivota
dosli su do zakljucka da je porodica veoma znacajna, pogotovo ako neko zeli
i poslovni uspjeh. Oni smatraju da u vremenu u kojem zive problem je i
vrijeme. "Slobodnog vremena ima onoliko koliko ga ima! Treba imati i neke
zanimljive razloge za zajednicke trenutke!" Zato su kupili jednu barku. "Ni
velika ni mala, ali je komforna..." kazu. Barka je u marini u Gradu, gdje
vec dugo imaju jedan stan. (Prije osam godina su pohadjali kurs
za upravljanje barkom i otkrili ne samo sto im se to dopada, vec i da se
izvrsno snalaze!) "Ko zna," misle oni, "mozda cemo se jednom odvaziti da
oplovimo cijelo Sredozemlje! Istina, uz obalu, ali i to bi bilo nesto."
Zimske vikende provode u planini, u Ravasclettu ili u Malborghettu,
u unajmljenom apartmanu. Svi rado skijaju, a kcerki se svidja i skiboard.

*
Onog jutra ustade ranije, pogleda kroz prozor apartmana da vidi kakvo
vrijeme bi moglo biti, obuce trenerku, nazu sportske patike. Uze rucni sat
i aparatic za automatsko mjerenje pritiska i otkucaja srca za sportiste i
rekreativce. Oblikom i velicinom slican je rucnom satu. To je Frankin
poklon za njegov pedeseti rodjendan. "Ima cak i alarm! Za svaki slucaj,
tata!"
Kad izadje napolje, druga strana uvale, u zelenkastotamnim
sumskim sjenkama ranog jutra isprepletenim s bledunjavim tracima
isparavanja tla zbog jucerasnjeg kratkog pljuska, nudila mu se izazovnije
nego prije. Laganim trkom, razgibavajuci misice i duboko udisuci
prohladni jutarnji planinski vazduh, prvo se zaputi do jedinog trga u S***.
Bio je pust. Ni novinski kiosk jos nije bio otvoren. Nesto brze vrati se do
mjesta od kojeg je namjeravao zaputiti se prema dnu uvale i zapoceti
uspon prema njenoj drugoj strani. Do dna uvale on se spusti lakse
i brze nego sto je predvidjao. Odmah se zaputi prema vrhu suprotne
strane, koji od hrastovih i borovih stabala nije mogao vidjeti. Ali uspon ne
samo sto mu se ucini duzim i napornijim, vec je bio strmenitiji pa se
nekoliko puta okliznu. Cak je bio primoran da se rukama hvata za stabla i
veliko rasuseno korijenje koje je strsilo iz zemlje. Dok se uspinjao, pomisljao
je da ce gore vidjeti gornji rub druge uvale. Ali, kada stize, iznenadi
ga blagotalasavi krajolik sume prorijedjenih stabala. Prosaran vec jasnim
suncevima zracima i prozracnim sjenkama, oku posmatraca ostavljao je
utisak beskrajnog pruzanja. "Efekat tajge!" pomisli Paolo Della Fava
sjetivsi se jednog poslovnog putovanja u Sibir. Pritegnu uzice na patikama,
pogleda sa zadovoljstvom na aparat koji je pokazivao savrseno stanje
njegovog srca i pritiska uprkos povecanju uobicajenog fizickog napora,
nekoliko puta odignu ruke uvis duboko udisuci i izdisuci, jednom se osvrnu
da zapamti mjesto polaska, pa lagano potrca tlom pokrivenim debelim slojem
vlaznog lisca i suvih grancica.
S vremena na vrijeme stopala su mu sasvim tonula u mekano sumsko tlo,
ali se uskoro naviknu. Pored jasnog sumskog jutra prijala mu je i cinjenica
da je tog jutra bio jedini posjetilac predjela na cijem tlu nije zapazao druge
tragove osim onih koji su ostajali iza njega. S vremena na vrijeme krckanje
grancica pod njegovim stopalima uznemiravalo je sumske ptice. Iz krosanja
je stizao susketavi lepet njihovih krila.
Od pocetka njegovog trcanja sumom bilo je vec proslo dvadeset minuta,
ali jos uvijek nije pomisljao na povratak u hotel, uobicajeni dorucak i
planiranje neke duge setnje, obilazak drugih mjestasca ili ribolov na
jednom od obliznjih jezeraca. Nije mu smetalo ni sto trci licem okrenut
suncu, jer svako malo je prolazio sjenovitim dijelovima svog sumskog puta
pa mu zato nisu nedostajale ni suncane naocari. Osjecao je svoje tijelo u
njemu ugodnom ritmu napora pa je i zbog toga bio zadovoljan. (Svoje
uvjerenje o tijelu on lakonski sazima u misao koju je cuo, jos davno,
u jednom filmu, da je tijelo dobar sluga a zao gospodar. "Da ne bi
proizvodilo efekat zamora, pogubnog za karijeru i, uopste, uspjeh u
njegovim poslovnim aktivnostima, potrebno je da tijelo bude naviknuto na
napore!" O tome je vec procitao nekoliko studija nekih poznatih
americkih psihologa, koji se posebno bave istrazivanjem odnosa izmedju
poslovnog uspjeha, tjelesnih i umnih napora. Njihovi zakljucci, u glavnim
crtama, veoma su blizu njegovom credu do kojeg je vec bio stigao
samoposmatranjem, na sto je bio veoma ponosan. K tome, svi preporucuju
i seks, po mogucnosti bez stresa. )
Odjednom se zaustavi. Na jednom proplanku obrubljenom sjenkama
triju granatih stoljetnih hrastova, na jedinom panju sjedio je jedan covjek.
Dijelila ih je udaljenost od dvadesetak koraka.
Paolo Della Fava potrazi maramicu da obrise oci na koje je sa cela i
obrva kapao znoj, ali ne nadje ni platnenu maramicu ni paketic onih
papirnih, iako je bio siguran da su uvijek u jednom od dzepova trenerke.
Pozali i sto nema naocale, koje obicno ne nosi na trcanje buduci da mu je
njegov okulist preporucio da s vremena na vrijeme napreze oci. "To ima
povoljno djejstvo na vid, gospodine Della Fava..." Obrisa oci rukavom
trenerke i protrlja ih dlanovima, kao sto cine djeca prije spavanja.
Ne, nije se varao: covjek koji je sjedio na panju, prekrstenih nogu,
poluoborene glave, kao da se udubio u citanje neke samo njemu vidljive
knjige, bio je potpuno nag.

(Nastavak slijedi)