26.4.11

biografikon 24

Prvi pogled

Tama i hladnoća izbijaju iz sjećanja na moje nesigurne korake po četrdeset sedmoj i osmoj godini. I zaista, nije bilo lako pronositi hladnim i snježnim noćima tople obale Bokokotorskog zaliva, jer sve ono što je bilo i teško i neprijatno u toj mojoj primorskoj avanturi skrilo se bilo u dubine u koje se odlažu zla pamćenja, pa su me kroz novo podneblje pratile samo radosne obale, zapanjeni pogled sunca sa kamenih brda na dva ostrvca ispred Perasta. I to sam morao pronijeti kroz jednu od najhladnijih bosanskih zima, tako se bar govorilo. 
A novosti su stigle s neba. Naglo su počele da se otapaju moje crne noći i prozebla jutra. I s proljećem se sve izmijenilo.
Preda mnom je bio moj novi grad. Trebalo je otkriti dušu toga grada, kroz prostrana polja stići do njegovog glasa, pronaći mu rijeke. Trebalo je učiti novi jezik kojim se dozivaju obale preko nabujalih voda, kojim se prisno dotiču novi topli dani sa svojim toplim noćima. 
Ali, tu je kraj. Jer, o onome što je lijepo, ne priča se. To se živi. A priča se vadi iz onih dubina u kojima su pohranjena bolna iskustva.
I meni se, dok sam zapisivao ove detalje iz djetinjstva, nametalo pitanje: šta ja ovo zapravo radim?  Je li ovo popis nesreća i nevolja kroz koje sam gazio dok nisam stigao do sebe ovakvog?  I, zar je moje djetinjstvo bilo toliko bolno? Nikako. U to sam siguran. Bilo je lijepo, sadržajno, bogato nemjerljivim vrijednostima, prostrano, istinito, dobro... Jer, iza velikih tuga najveće su radosti skrivene.
Djetinjstvo je prvi pogled. Mislim da je najvažniji. Taj pogled obuhvati čitav svijet. On nam se desi samo jednom. Kasnije, čitavog života prisjećamo se toga što smo vidjeli.

A ovu priču dopunićemo i onom ranijom iz januara ove godine, koja glasi:




Neki novi dobri drugovi



Danas svoje drugove iz dječačkih dana mogu samo da posmatram na uobičajeni način - s lijeva na desno i da ih dijelim na one koji stoje i one iz prvog reda, jer ih već duže u mom životu nema. Neki su nestali u onom miru, neki u ovom ratu. Zajedno smo samo na ovom snimku iz 1951.
Neću da im navodim imena, jer imena odaju danas fatalnu tajnu nacionalne pripadnosti, a mi se tada nismo tako dijelili. Razlikovali smo se po tome ko je bolji drug, ko brže prepliva Bosnu, ko bolje igra fudbal... Navešću samo ime bijelog psa, jer kod ovih plemenitih životinja tolerancija je na mnogo višem nivou. Zvao se Lord. A tako se i ponašao.
Fotografija predstavlja "fudbalski klub" Novih stanova, a načinjena je odmah nakon velike pobjede ovog tima nad Donjom mahalom sa rezultatom 16:15, jer tada se nije igralo na minute nego na golove, poluvrijeme je bilo nakon osmog gola. A snimak je napravljen jednim od tada izuzetno rijetkih fotografskih
aparata pred kućom, kakvih u ovom dijelu grada još ima, upravo na mjestu gdje je sada poznata dobojska Vladimirka, na uglu ulica Sime Lukića i Nazorove. Ne znam kako se sada zovu, a nije ni bitno.
Žao mi je što na snimku nema i drugih dječaka iz Novih stanova, kao i onih lica zbog kojih smo se i trudili da pobijedimo. Neke od njih, čuo sam, stigle su granate, Zumku, na primjer, čak u Mostaru. Od publike tu je samo ovo najmanje dijete, koje sada, kako pričaju, nosi dugu bradu u nekom sasvim drugom gradu. A ovih sa fotografije u Doboju više gotovo i nema. Osim autora ovih redaka, ovdje je još jedan iz prvog reda. Samo još nas dvojica ovuda tumaramo. Susretnemo se ponekad, najčešće upravo na tom mjestu gdje smo se tada fotografisali.
Mnogi su otišli, mnogi protjerani. Vjerujem da je svaki od njih ovu sliku ponio sa sobom. Jer, mi smo bili pravi drugovi. Nema toga što jedan za drugoga ne bismo uradili. Dijelili smo sve radosti i sve tajne, čak i hranu, jer i toga je bilo nedovoljno, dijelili smo knjige, kasnije cigare, prepisivali lektiru, patili kad su nam ubili najvjernijeg šarpalaninca, najpopularnijeg psa u gradu, kojeg smo dostojno sahranili u Šeste proleterske, tamo gdje je kasnije nikla prva od onih vojnih zgrada.
Ne znam jesmo li tako dobri drugovi bili i onda kad nam se desila ona nesreća 1992. Ne znam. Bili smo mnogo stariji, što znači, oprezniji i pametniji, dakle, veće kukavice.
A tada... Nema tog mosta ni topole sa kojih nismo skakali u Bosnu kada bi bila dovedena u pitanje naša hrabrost. Nikada neću zaboraviti onog dječaka, mnogo mlađeg od nas, koji je zbog ponosa skočio s novog mosta, premda uopšte nije znao da pliva i, naravno, još nije isplivao. Izazvao ga je bio neki stranac i on je "odbranio" ugled svog grada. Jer, ovo je zaista bio naš grad. Na njegovim temeljima smo odrastali, igrali smo se na temeljima Gimnazije, Sreza (danas: Skupštine opštine), hotela, "Trudbenikovih" zgrada i čitavog ovog naselja koje je izrastalo na zelenim poljima našeg djetinjstva.
I, je li moguće da smo mi jedni druge istjerivali odavde? Da smo pucali jedni na druge? Ipak, vjerujem da niko sa ove slike to nije činio. Ponekad pomislim kako to što se dešavalo i nije bila stvarnost, da se u stvari dešavalo nešto drugo, čega nismo svjesni.
Jednom sam davno, prije ove nesreće, takođe nešto pisao o ovoj slici, mislim, onda kada je srušena prva od kuća u Novim stanovima kada se na tu stranu širio grad, ali sada su razlozi mnogo dublji, porušeno je nešto značajnije od kuća.
Ipak, ova slika svjedoči o nama, ali i o tome da će opet nekada, a možda i vrlo brzo, ovdje rasti neki novi dobri drugovi, kojima nacionalne, vjerske i političke razlike neće moći ništa, koji će biti hrabriji i bolji od nas.


20.4.11

biografikon 23

Velika ideja

Sad nisam siguran je li to bio naš život, ili sam to čitao kod Zamjatina i Orvela. U svakom slučaju, u velikim teškoćama i oskudicama živjeli smo ideju jedinstvenog, zajedničkog spasa. Bila je to zaista velika ideja. Da li je bila podnošljiva svima u istoj mjeri, da li je uopše ostvariva, otvara li nove, šire mogućnosti, ili se sama u sebi gasi, u to nisam ulazio, a i sad ne ulazim u te tamne, mistične prostore. Samo znam da je u menzi uvijek bilo jedno jelo. Siromaštvo našeg vremena apsolutno je isključivalo svaki lični ukus i izbor. I svi su dobijali istu količinu bez obzira na uzrast ili neke druge razlike. 
A subotom poslije ručka, pa sve do iza večere, za sve građane, ali uglavnom za ove iz menze, bilo je kupanje u higijenskom zavodu. Ta lijepa zgrada i sada postoji u bolničkom krugu i u njoj je i sada neka važna ustanova. Pred zavodom bi se u to vrijeme formirao povelik red, ali, šta se tu može, redovi su bili svuda, pred prodavnicama hljeba ili bilo čega, kasnije i pred kinom, kad je proradilo. A u mene se, ne znam kako i zašto, bila uvukla neka pristojnost, pa sam mnoge propuštao, naročito nastavnike iz gimnazije. "Izvol'te... Izvol'te vi, ja imam vremena..." A pristojnost se skupo plaćala, u ovom slučaju tuširanjem skoro hladnom vodom. Jednom mi je pala na pamet i misao o osveti. U redu iza mene stajao je onaj nastavnik vage, a bilo je već kasno, mislim da smo bili posljednji. E, mislio sam, neću izaći sve dok ne poteče sasvim hladna voda. A onda ću da izađem i da mu kažem: "Izvol'te!", što bi zapravo značilo: "Snađi se kako znaš". Kada sam došao na red, ipak sam se uklonio ispred vrata i propustio ga. Zahvalio mi se, ali na licu sam mu prepoznao zaprepaštenje. A i ja sam bio zaprepašten, kao što sam i kasnije često bio zaprepašten vlastitim postupcima.
Ali taj osjećaj zajedničkog podnošenja života postajao je dio moje ličnosti. Neka neobična, apsolutna pravda dopadala mi se kao ideja, kao smisao svega što je teško i što mukotrpno podnosimo. Bilo je u tome one dječje naivnosti na koju su se oslanjale najljepše bajke.
Sjećao sam se tada i onog prvog dana komunizma u Risnu. Sloboda je postepeno, ali sve više oživljavala, more se već bilo pripitomilo, vratilo nam se. E, tog dana ribari su izvukli pune mreže. Novi novac je već cirkulisao, novčanice od jednog dinara sa lijepim crežom mladog partizana i slične petodinarke. I ljudi su pohrlili da konačno dođu do ribe, do prvog pravog ručka. Oko ribara najviše se bilo okupilo žena sa raznim praznim posudama u jednoj ruci i sa dinarom u drugoj. I ribari su počeli da prodaju ribu. Ne znajući još vrijednost novca, ribu nisu vagali i za jedan dinar svak je dobijao onoliko ribe kolika mu je bila posuda koju je donio. Ali, odjednom se odnekud pojavio komandant mjesta, mladi partizan sa sjajnim ordenom za hrabrost na bluzi. On je taj pokušaj eksploatacije naroda odmah prekinuo, jer "Nismo se,valjda, za to borili". Od njega smo saznali da je naša država narodna, da je narodno i more koje pripada toj državi, pa, logično, i riba koja je u tom moru i da ne mogu oni sad narodu da prodaju njegovu ribu i da treba sve besplatno da podijele, a njima će već biti odato priznanje. Ribari su u početku nešto gunđali, a meni je odmah sve bilo jasno kao dan, pa sam otrčao u naš stan, u kojem nikoga nije bilo, i uzeo kantu za vodu od deset litara. Kad su mi je napunili ribom, shvatio sam da ne mogu da je odnesem ni do ulaza, a kamoli na drugi sprat, pa sam i ja počeo iz svoje kante da dijelim ribu ženama koje su stalno pristizale. Prišao mi je komandant i pohvalio me i moje ime zapisao. A sutra na domu kulture spisak - "Udarnici na prehranjivanju naroda". Bila su tu imena svih ribara, a na kraju i moje. Istina, baš ono je bilo nekako blijedo ispisano, valjda je traka pisaće mašine bila pri kraju, pa sam ga svakog dana podebljavao olovkom, dok jedne noći i ribare i mene nije bura oduvala s tog zida.   

17.4.11

Povečerje

Kada se grad sa sobom rastaje


Petnaesti je mart.
Proljećno nebo nad Šušnjarima. Rijetki oblaci. Mnoštvo ljudi. I svi poznati. Kao da su došli iz onih, prošlih vremena. I svi zamišljeni. Kao da se nekadašnji Doboj sa sobom rastaje.
Jasne riječi se izdvajaju iz tišine.
Rođen je... završio gimnaziju... završio fakultet... bio je inženjer u „Trudbeniku“... direktor... lovac... Ugledan, poštovan, sposoban, dobar, skroman...
U otvorenu raku spuštaju Ferida Smailbegovića.
A meni se javlja onaj Ferid iz dobojske gimnazije. Zajedno smo je pohađali. Godinama smo bili u istom razredu. Jedne godine smo zajedno sjedili u istoj drugoj klupi u srednjem redu. I javi mi se misao: smrt je, dakle, stigla i do naše klupe.
Nad teškom tišinom zvuk trube: povečerje. Povečerje za jedan život, za jedno vrijeme. Ali i nada: sve, i najveće, tišine pobijediće odjek onoga što smo ostavili iza sebe. Začuće se zvuk, osnovni ton koji pronosimo svijetom.

A prethodnog dana drugo groblje. Bare. Sahranjen je Josip Mikić. Nažalost, to je bio jedini čas mog uvaženog nastavnika takođe iz dobojske gimnazije kojem nisam prisustvovao. Ali, znam da bi me shvatio i opravdao. Možda me ne bi ni zapisao. Ali, mnogi su se zapitali zašto se Doboj, grad rukometa, nije uključio u ispraćaj čovjeka uz čiju je svesrdnu pomoć rukomet stigao u Doboj, koji je u ovom gradu osnovao prvi rukometni tim, tim koji je i u tim davnim pedesetim postizao zavidne rezultate.
Ali, ne samo rukomet, zaslužan je što su ovdje tako davno i tako uspješno zaživjeli mnogi sportovi, atletika, odbojka, košarka... Jeste, generacije i generacije su odrastale pod pištaljkom i štopericom Josipa Mikića.
Čini se da ovaj grad ponekad svjesno zaboravlja sebe, svoju prošlost. A grad koji ostane bez sjećanja na sebe, na svoju prošlost, na svoj razvoj – i nije grad. Može li se bez prošlosti u budućnost? Odgovor su ljudi znali i prije nas. I vodili su o tome računa.

Odlaskom njihovim odlazi dio Doboja, ali samo prividno. Njihovi životi su ugrađeni u sve ovo što iza njih ostaje i što će dugo, dugo trajati, i onda kad u sjećanjima savremenika izblijede njihova imena.

Pavle Stanišić

14.4.11

biografikon 22

Vaga

Snađi se, snađi se! To je bilo nešto novo što se od mene tražilo, a što nisam razumio. Zašto se treba "snaći"? I, naročito, kako? A baš to mi je one večeri rekao onaj nastavnik koji je tražio da za sljedeći čas, dakle, do sutra, učenici naprave vagu. Vaga je trebalo da bude od daske sa tasovima koje treba da predstavljaju dijelovi kutije kreme za cipele. Znao sam kako bi to trebalo da izgleda, ali sam znao i da ja nemam nikakvu dasku, ni testeru, ni čekić, ni ekser, a kremu za cipele nema niko u gradu. Ljudi su u običnu mast dodavali gar iz odžaka i tom smjesom mazali cipele da ih zaštite od vlage i propadanja, a i da ljepše izgledaju. I kad sam mu to rekao, bio je nemilosrdan: "Vagu treba da naprave svi koji mogu, a ti moraš. Snađi se kako znaš."
Tada sam naučio šta je usamljenost. Svoju brigu nisam imao s kim da podijelim. Poslije večere krenuo sam iz menze tamnim sokacima prema dalekoj Avdaginoj kući. Sjetio sam se onog pentranja uz visoko brdo iznad Perasta, ni to nije bilo tako davno. Prošao sam uskim prolazom pored vinskog podruma Nikole Kraljevića, pa pored Rankove pekare i Foto Gene, pa onim kaldrmisanim usponom do ceste koja je stizala od Čaršije, pa onda uzbrdo prema Gornjim Šušnjarima pored baraka omladinskih brigada, koje su usred tog, činilo se, vječnog mira čudno žamorile. Osjesćao se neprijatni miris uglja, koji je sagorijevao u kućicama pored puta. E, kad mi se danas taj miris odnekud iznenadno javi, osjetim ga kao najprijatniji miris prošlosti i toplog sjećanja.
Na česmi pred kućom zatekao sam Fadila. I on je bio stigao iz škole, koja ga nije naročito brinula i o kojoj nikad nije pričao. A ja sam mu usput ispričao svoju brigu. "Ne brini", rekao mi je Fadil. "Sad ću ja otići kod Ibrice, on sve može da nađe." A Ibrica je bio jedan mali mangup iz nedalekog romskog naselja. Bio je mlađi od nas, ali bistar i vispren.
Ujutru čujem neku lupu iza kuće i nađem Fadila. Neće da mi kaže šta radi. "Hajde ti u tu svoju menzu na doručak, a kad se vratiš, pokazaću ti."
Nisam mogao da vjerujem. Pokazao mi je vagu ljepšu nego što sam zamišljao. I tasovi od prave nove kutije od kreme za cipele. 
"Ibrica sve zna gdje šta ima u gradu. Još sinoć je otišao i sve mi donio." Shvatio sam da se Ibrica "snašao" u nekom magazinu Granapa ili Zeme. Ali, ja sam imao vagu! "Evo, ponesi je tom prokletom nastavniku", rekao mi je Fadil. 
Kroz istoriju, dakle, moraš da se snalaziš. To su nas i u školi učili. A Ibrica je to dobro znao, pa je zato poslije nekoliko razreda i napustio školu. Sjetio sam se da u koferu ispod kreveta imam jednu lijepu knjigu o Robinzonu, koju mi je pred naš odlazak iz Boke donio direktor škole Radule Sekulić. Pošto su sve stvari bile spakovane, ova knjiga je ostala u jednom od kofera koji su s nama putovali. Pomislio sam da bi se Ibrici dopao Robinzon ili, možda, Petko, pa sam jednog dana tu knjigu dao Fadilu da mu je odnese. Kad sam jednom kasnije sreo Ibricu na rodlanju, upitao sam ga kakva je knjiga. "Odlična", rekao mi je, "dobro sam je prodao." "Prodao? Kome?" "Tvojoj nastavnici." "Ali na knjizi ima moje ime i štambilj škole." "E, nema", mangupski me pogledao, "taj list sam istrgnuo. A ako tebi šta treba, samo javi, ne treba ništa, ni knjiga."  Čini mi se da sam tog trenutka definitivno doselio u ovaj grad. Usamljenost nisam više osjećao kao tjeskobu koja me mučila. Osjetio sam nejasnu sigurnost. Snašao sam se. To sam ponavljao i onom nastavniku kad je uporno insistirao da mu kažem odakle mi krema za cipele.  

10.4.11

biografikon 21

Večera za raznim stolovima

Voz ode iza naših leđa. Zašišta, zapišta... i ode. Nisam znao kud je krenuo kad smo već stigli. Sad znam, ali odavna ni tog voza, ni pruge. Samo stanična zgrada oronula poput mog sjećanja. Ode nam voz, a zajedno smo prebrodili onolike krivine, uspone, nizbrdice, "iskakanja" iz šina... Osjetio sam da smo prepušteni sami sebi i nepoznatom gradu koji nas je s druge strane stanične zgrade čekao. Kada smo prošli kroz tu zgradu, našao sam se licem u lice sa svojim nadama. Lijevo pred nama bila je velika gomila maltera i raznog građevinskog materijala.  Kasnije, kada je bilo raščišćavanje, saznali smo da je to ruševina hotela "Griz". A desno ruševina Konzorcije. Tako su zvali tu, govorili su, najljepšu zgradu u Doboju. A ulica zasuta raskvašenim, prljavim snijegom, blatna i neravna. I blato je zemlja, mislio sam, a mi svoju zemlju volimo. Ali, i pored ljubavi, bilo je neobično hladno. Iza prvog ugla dočekala nas je tamna Gradina, srednjevjekovna tvrđava, ali razgovore s njom odgodili smo za neku drugu priliku, jer smo se odlučili za restoran "Putnik", koji nam je i nazivom i toplim čajem odgovarao. Čini mi se da je tu sada staklorezačka radnja za uramljivanje lijepih slika. 
Moja sestra i ja smo tu sjedili sa koferima dok su naši roditelji otišli da vide gdje ćemo i kako ćemo živjeti, gdje će raditi, gdje ćemo stanovati i ići u školu.
Otac je imao posao tu, blizu, pošta je bila u centru, nedaleko od stanice, a majka je dobila školu podaleko, na Čaršiji, u zgradi u kojoj je bio nekada, a mislim da je i sada, mekteb. Hranićemo se u menzi, koja je tu kod restorana "Putnik", podignuta na betonskim stubovima nad potokom Liješanj. Odmah do menze je knjižara, pa apoteka... Ni naša škola nije daleko, iznad gradskog parka, lijepa, velika predratna građevina. Državna realna gimnazija. Ali, stan! Stan je najveći problem. Stan, zapravo, postoji, lijep je, nov, tek izgrađen, istina, malo dalje, u novom naselju, ali zauzet. U taj stan se samo privremeno uslelio neki drug, pa dok on uskoro ne iseli, treba da se snađemo. Tako im je u opštini rekao drug Đorđo Popović, mislim da je bio predsjednik. 
Snašli smo se iznad Gornjih Šušnjara, na vrh Brda Bešlagića, kod velikog jednookog školskog podvornika Avdage. Imao je kućicu sa dvije prostorije. U prvoj, malo većoj, živio je Avdaga sa Avdaginicom, tri kćerke i sinom Fadilom, mojim vršnjakom. Najstarija kćerka im je nedavno bila poginula. Pritrčala je da pomogne električaru, koji je pao sa drvenog električnog stuba ispred kuće sa žicom pod naponom u ruci. Tako je i ona poginula. A električar je nastradao pošto su iz centrale pustili struju u devet sati, kako je bilo dogovoreno, ali njegov sat je bio stao pola sata ranije. Takvi su bili prvi poslijeratni ručni satovi. Njen mezar je bio iznad kuće, uvrh bašče. U drugoj manjoj prostoriji su bila dva kreveta i nas četvoro. Taman dovoljno da se snađemo za koju zimsku noć. Ta noć je, mislim, potrajala pola godine. Za to vrijeme naše su nas stvari čekale u željezničkom magazinu.     
Naveče bismo u njihovoj sobi ispred ulaznih vrata postrojili deset pari blatnjavih cipela, a uz vrata bi Avdaga prislonio veliku sjekiru, za svaki slučaj, jer "još ima bandi i razbojnika".
Majka je vodila jedan razred prije podne, jedan poslije podne, a naveče analfabetski tečaj. Otac je radio stalno, govorio je da mora da radi "dan i noć" dok u potpunosti ne profunkcioniše novi telegraf, a onda će raditi normalno kad stižu ili se šalju telegrami. Moja sestra je išla u školu prije podne, a ja poslije podne. Po danu smo se najčešće susretali u menzi. Dešavalo se da na večeri budemo svi istovremeno, ali za raznim stolovima.

7.4.11

Pavle Stanišić -O tome se radi



Mislim da ovaj video odgovara i ponešto objašnjava uz objavljene biografikone.

6.4.11

biografikon 20

DOBOJ - ДОБОЈ

Voz je iz Zelenike krenuo kroz tamno decembarsko jutro uskotračnom prugom pored mora da bi brzo skrenuo  uz hercegovačka brda prema našem dalekom novom zavičaju. A godina je 1947.
Kuda ćemo i zašto? A odlazili smo zauvijek. I naše stvari, uz koje smo provodili dane, noći i godine, putovale su u istom pravcu, samo u teretnim vagonima. Sve one slike koje smo skupljali godinama, slike neobično vedrog neba i prozračnog mirnog mora, blagih valova i galebova, sve one mirise primorskih borova i plavih brda kadulje... sve smo čuvali oko svojih škrtih riječi da nam ih vjetrovi novih krajeva ne raznesu.
Bilo je još putnika. Neki su išli da negdje traže svoje u ratu pogubljene. Onda sam shvatio da i naš otac putuje iz istog razloga. On je išao da traži sebe.
Stalno se prisjećao svog djetinjstva u Tuzli, gdje je dočekao i jedan raniji svjetski rat, pa mnogih drugova i lijepih dana u Trebinju, školovanja i prvog zaposlenja u Sarajevu, gdje su mu i sada živjeli majka, sestra i mnogi rođaci, a u Tuzli su ga čekale neke stare tetke i mnoge uspomene. I brat mu se već bio vratio sa porodicom iz izbjeglištva i kao učitelj živio u Goraždu. Vjerovao je da bi on tu negdje i sebe pronašao, pa kad su mu uručili rješenje o premještaju na Cetinje, otišao je u direkciju i rekao da ga premjeste u Bosnu.
Uz bučno šištanje i kloparanje voz je išao tromo i monotono, neki putnici su uz veće uspone izlazili da malo "protegnu" noge i išli uporedo s njim. Na nekim stanicama se zadržavao duže da bi putnici mogli da se snabdiju vodom, poneki i umiju, a hranu su svi nosili u torbama i koferima. Noći smo provodili spavajući po drvenim sjedištima, ali dani su nam bili naporni i dugi. Dešavalo se da nam voz "iskoči" iz šina, pa smo čekali da se pruga popravi i voz ponovo postavi na šine. Ali, jednoga dana stigli smo i do posljednje stanice. Sarajevo.
Sa stanice, koja je bila podaleko od centra grada, negdje prema Ilidži, nekako smo se dovukli hladnim ulicama do Kralja Tomislava, a na samom početku te ulice stanovale su očeva majka i sestra, baba Gospava i teta Vera. Kod njih smo se nekoliko dana dobro odmorili, jer ni voz nije svakoga dana putovao prema Doboju, da bismo jednog promrzlog jutra 8. decembra, poslije prilično duge nove vožnje, ugledali ono mjesto koje smo danima u Risnu tražili po novoj karti Federativne Narodne Republike Jugoslavije, podebljavali mu slova, podvlačili, zaokruživali ga i sanjali. Lijepo je pisalo krupnim slovima: DOBOJ - ДОБОЈ. 

3.4.11

biografikon 19

Druga strana istorije

Evo, nikako da se jednom krenem iz Boke, a krajnje je vrijeme ako hoću da doplovim do dalekog Doboja, gdje ću kasnije čitav život da odsanjam. Ali u tih nekoliko prvih poslijeratnih godina toliko se skoncentrisalo događaja da ne mogu baš sve tek tako da ostavim, pošto su i oni živjeli sa mnom kroz sve one godine koje su me stizale.
U Risan se uz pomoć Crvenog krsta vratio mornarički oficir M., član posade jedne podmornice, jedine od četiri jugoslovenske podmornice koja je uspjela da se na početku rata priključi savezničkim mornaricama. Ko zna šta je sve preživio oficir M., ali preko Crvenog krsta je stigao vrlo, vrlo čudan čovjek. Pričao je da je bio potopljen, ali da je specijalnim periskopom sa dna okeana dobro vidio šta mi ovdje, na obali radimo i da nam to neće oprostiti. 
Jednoga dana stiglo je za njega pismo iz Engleske. Pošto je dostavljač pošte zbog nečega bio odsutan, otac mi je rekao da mu ja ponesem pismo, jer "možda mu je važno". A ja sam i volio da sretnem tog mornaričkog oficira, o kojem su se bajke ispredale. Ipak, pred njegovim vratima stajao sam dvoumeći se. Na njima je pisalo: "Ko je za kralja i otadžbinu, može slobodno da uđe!" Nisam znao šta da radim, ali, pokucao sam. Pojavio se visoki oficir M. u šarenom kućnom ogrtaču, a sa oficirskom mornaričkom kapom na glavi. Gledao je i on mene sa neskrivenim čuđenjem. Pružio sam mu pismo. "Evo, za vas je stiglo iz Engleske." Gurnuo je pismo u džep ogrtača tako jednostavno kao da takva pisma prima svakog dana. Usput je samo važno promrmljao: "To je od Njegovog veličanstva." "A šta si ti po činu?" upitao me. Zbunjen, nesigurno sam odgovorio da sam pionir.  "Pionir? Užasno! Nisi valjda Titov?" "Jesam", rekao sam. "Strašno! Ali, ipak, ti si meni donio pismo od Njegovog veličanstva. Dok odlučiš da promijeniš stranu, odmah mi se javi, postaviću te za prvog oficira na razaraču 'Zagreb'". Odmah mi je bilo jasno da to nije baš normalno i to ne samo zato što smo svi, pa naravno i on, znali da je razarač "Zagreb" još od prvih dana rata na dnu mora.
Kasnije je oficir M. plovio po zalivu jednom velikom starom barkom, na koju je pričvrstio razne šarene zastave i vrlo stari vanbrodski motor, pa je presretao sve barke i gondole na moru. Uz pomoć velike trubaste naprave za pojačavanje zvuka, koju je držao ispred svog glasa, dovikivao im je: "Odmah se zaustavite ili ćete biti potopljeni!" Ljudi su "šijali", vadili vesla iz mora, a on bi im onda doviknuo: "Pošto izvršavate moja naređenja, slobodno nastavite plovidbu, ali pravcem..." Neki su nosili kompas kako bi mogli tačno da odrede naređeni pravac. 
Bila je to ona druga strana istorije, na kojoj izblijedjela slova već odavna nisu čitljiva.