29.7.13

Dobojskim sjenovitim ulicama (3)

Elegantni, vrlo ozbiljni, skoro zabrinuti čovjek crne zalizane kose, kratkih crnih brkova, u tamnom odijelu, bijeloj košulji sa crvenom kravatom izlazi iz parka, prelazi prašnjavu ulicu i preko širokog školskog dvorišta ide prema ulazu u veliku zgradu, na kojoj se crne krupna slova DRŽAVNA REALNA GIMNAZIJA. E, to je Šefik Bešlagić, direktor Gimnazije. Kasnije će biti direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Sarajevu i baviće se istraživanjem i tumačenjem starih nadgrobnih spomenika, naročito stećaka, a sada je direktor ove škole i svi mu se sklanjaju s puta da bi mogao nesmetano da prođe, premda se on nikome ne obraća i prolazi zamišljen, kao zagledan u nešto svima nepoznato. Kada se naša profesorica esha i književnosti Zora Crnilović, ortodoksni komunista, vratila odavde u Beograd, napisala je jedan mali roman, pun njenih uglavnom nepovoljnih utisaka iz Doboja, u kojem je direktora Bešlagića nazvala salonskim komunistom. Pisala je ona i o bjelogardijskim emigrantima Klavdiji i Igoru Meljnickom, koji u maloj kući na brežuljku ispod Donjih šušnjara, u kojoj stanuju, priređuju u zimske večeri čajanke, na kojima se uz samovar pjevaju i sviraju aristokratske i buržoaske romanse, dok radni narod gradi porušenu zemlju. Ali, ovdje je riječ o salonskom komunisti, koji je upravo ušao u školu.

A eno i mene među mnogom djecom kod drvenog crkvenog zvonika nedaleko od škole. Svi, čak i oni najviši, bezuspješno pokušavaju da dohvate konopac, koji visi odozgo. Pitaju me mogu li ga ja dohvatiti. Odmah im pokažem da mogu, zaskočim se i uhvatim se za konopac. Zvono je zazvonilo tako silno da se tog zvuka dugo nisam mogao osloboditi. Sva su se djeca razbježala, a mene je s tog konopca skinuo crkvenjak i odveo pravo kod direktora.

Salonski komunista je odmah otpustio crkvenjaka i rekao da će on to da sredi i da se to više neće dešavati, a onda je mene vrlo pažljivo saslušao o svim detaljima tog incidenta. Posebno interesovanje pokazao je za činjenicu da sam odnedavno u toj školi, da nijedno od te djece ne poznajem i da nisam znao da je konopac u vezi sa zvonom. Tada sam prvi put vidio da se osmijehnuo direktor Bešlagić. Bio je to, istina, suzdržan, upravo salonski osmijeh, ali prosto nevjerovatan za uvijek preozbiljnog direktora. Obratio mi se vrlo prisno. Rekao mi je da me mora kazniti kako bi i svi ostali znali da im to nije dozvoljeno, a da ja nikada više ne radim ono na šta me drugi nagovaraju, nego samo ono što ja smatram da treba da radim.

Taj savjet mi je često kasnije padao na pamet, ali nisam siguran da sam ga se uvijek pridržavao.

Sutra je podvornik Salko nosio knjigu po svim razredima. Na času bi se prekidala nastava i nastavnik bi naglas čitao obavještenje iz knjige, kojim su svi učenici i nastavnici obaviješteni da sam ja kažnjen ukorom direktora zato što sam zvonio. U mom razredu mnogi su se zgražali i prezrivo me razgledali, a ja sam cijelo vrijeme vidio samo onaj salonski osmijeh direktora Bešlagića.

Da, i sad ga ponekad vidim. Negdje sam davno zapisao da osmijesi ne umiru, da se samo prenose sa lica na lice.



22.7.13

Dobojskim sjenovitim ulicama (2)



Tu ćemo zanoćiti
rekoh rijeci
koja je već odlazila

Tako sam zapisao u jednoj pjesmi. A ta rijeka Bosna i sada odlazi i nikako da ode, kao i ljudi koji ovuda prolaze. I sjene onih koji su nekada ovuda prolazili pružaju se vremenom.

Ono tamo je sjena starog Igora Meljnickog, koji u pohabanoj crnoj futroli nosi violinu, koju je ponio iz carske Rusije. U školi predaje ruski jezik jer je Rus, gimnastiku jer je carski oficir i muziku jer je, ne samo muzički obrazovan, nego i nadaren. Svoju violinu štima bez pomoći bilo kakvog instrumenta, samo na osnovu svog sluha, a po njoj štimaju i ostale instrumente u gradu.

Eno, tamo kod nekadašnje električne centrale (danas Biblioteke) susreće doktora Izudina Džananovića, onog uvijek elegantnog tihog gospodina koji se nosi i ponaša kao da je i sada u Beču, gdje je studirao. Mimoilaze se uz pozdrave pune poštovanja i uglađenosti, pa mislim: kakve se sve kulture susreću pod ovom starom tvrđavom. A Igor žuri kući da pomogne supruzi Klavdiji, koja do jutra mora da nacrta na komadima pakpapira, brašnom i vodom slijepljenim, portrete Lenjina i Tita veličine ulaznih vrata, koji će biti postavljeni u velikoj sali Fiskulturnog doma zbog neke značajne konferencije. I mislim: kakve se sve politike susreću pod ovom tvrđavom, gdje ruski bjelogardijski emigranti crtaju Lenjina.  

Već se spušta veče na dobojsku kaldrmu i pognut žuri stari Štraus, građevinski stručnjak. U gradu se gradi na sve strane, pa mu je radno vrijeme od jutra do večeri. A žuri jer ga kod kuće čekaju supruga Mažana i kćerke Zdenka i Alica i topli ručak i večera istovremeno. Ali, poslije napornog dana mora da svrati u Stari grad na jednu duplu s nogu. Znam da će ga Salih iza šanka ponuditi još jednom i znam da gospodin Štraus to neće odbiti.

Noć već pada. Najavljuju je crkvena zvona. A tamo u daljini preko Bosne žmirkaju neka neobična mnoga svjetla, a s vremena na vrijeme začuje se i potmuli tutanj mine i obrušavanja kamena. Gradi se nova, široka pruga za Tuzlu.  

15.7.13

BOŠKO JELIĆ / In memoriam

Bez prošlosti budućnosti nema. Ova parafraza davne misli Anatola Fransa pada mi na pamet dok razmišljam o rastanku sa našim kolegom i prijateljem Boškom Jelićem. Jer, u Doboju niko od zvaničnih i mjerodavnih nije ni pomislio da bi ovaj grad trebalo makar i simbolički da oda počast svom dugogodišnjem i istaknutom javnom radniku, da mu se javno zahvali makar na jednoj komemorativnoj sjednici. Zašto da Radio Doboj na prigodan način ne obilježi odlazak jednog od svojih osnivača, čijim je glasom prije više od četrdeset godina počeo emitovanje svojih programa? Da slučajno ovdje tih dana nije iz Kanade stigao nekadašnji kolega Mirko Jeleč, ni oproštajno slovo u ime Boškovih kolega ne bi imao ko da pročita. Na čemu grad misli da gradi svoju budućnost?
Ispraćaj iz Doboja bio je, ipak, dostojanstven. Pred velikim brojem starih (da ne kažem: pravih) Dobojlija Mirko Jeleč je dirljivo pročitao ove riječi:


                                       Dragi prijatelji,

Došao je tužni trenutak da ispratimo  Boška Jelića. Ovdje će ostati neizreciva tuga i bol njegovih najbližih, ali i brojnih prijatelja i onih koji su ga poznavali i cijenili.
Njegovim odlaskom dobojsko novinarstvo, koje je nekada bilo razvijeno i uvažavano, izgubilo je jednog od svojih najznačajnijih predstavnika. Bio je jedan od začetnika novinarstva u ovim krajevima. Predano je radio na osnivanju radija u Doboju i Radio-Doboj se prvi put objavio njegovim glasom. Značajno je doprinio pravovremenom i objektivnom informisanju. Začetnik je muzičke produkcije koja je doprinijela očuvanju tradicionalnog izvornog melosa.  
Kao izvještač Televizije Sarajevo sa vrlo velikog prostora dobojskog regiona od Save do Zenice bio je decenijama gotovo svake večeri u domovima skoro svih građana Bosne i Hercegovine. O svemu što se dešavalo značajno, i dobro i loše, izvještavao nas je Boško. U onim oskudnim vremenima, ispunjenim entuzijazmom  i samoprijegorom, bio je i urednik i novinar, a u početku i vozač i snimatelj. Njegov novinarski doprinos afirmaciji najpozitivnijih ljudskih i društvenih vrijednosti danas je nesumnjiv i nemjerljiv. Svojim radom doprinio je i dobojskom rukometnom TV turniru šampiona, kao i mnogim drugim vidovima razvoja ovog kraja.
Boško je bio i učenik i profesor u dobojskoj Gimnaziji, cijenjen i voljen od svojih školskih drugova, a kasnije i svojih učenika. Među svojim kolegama novinarima bio je poznat kao dobroćudni boem, vedrog duha i blage naravi, poznati dobojski Bata Bole.
Prošao je kroz sve nedaće svoga vremena. Dane djetinjstva proveo je u 2. svjetskom ratu u izbjeglištvu. Odrastao je u poslijeratnim oskudicama u dobojskim đačkim internatima. Ostao rano bez majke, bio je upućen da se sam snalazi u teškoćama rane mladosti. Ali je, i pored svega, nalazio snage da bude dobar učenik, kasnije student, da se bavi sportom i bude među prvim dobojskim stonoteniserima, a u svojim poznijim godinama i jedan od organizatora obnavljanja ovog sporta u Doboju.
I u nedavnim teškim i zloćudnim događanjima Boško je ostao vjeran zahtjevima svoje profesije i ličnih visokih moralnih principa, bez obzira na teškoće, koje je dostojanstveno podnosio.
Boško Jelić je u Doboj došao iz Dervente kao dječak nakon završene male mature i ostao u ovom gradu, evo, do kraja života. Danas se vraća u Derventu, a mi ga sa bolom, tugom i zahvalnošću ispraćamo u prošlost našeg grada, u njegova najljepša sjećanja.  
Doviđenja, Bata Bole. Neka ti je vječna slava i hvala. 

                                                         (Slika je preuzeta od Alekse Blagojevića)

10.7.13

Dobojskim sjenovitim ulicama (1)



U jednoj pjesmi sam, nabrajajući svoju imovinu, pored ostalog, naveo i dva groblja prijatelja.. Kad bi se sa raznih grobalja svi okupili, kao što smo se ono nekad okupljali u istim kafanama, povelika bi to groblja bila. A o poznanicima suvišno je i govoriti. Mnogi me i danas presreću po nekim uglovima ovoga grada, koji su toliko izmijenjeni da ih je i prepoznti teško.

Ko, na primjer, pamti da se do prve željezničke stanicea DOBOJ NOVI na širokom kolosijeku preko Bosne išlo uskim drvenim mostom podignutim nad ostacima velikog betonskog mosta porušenog u ratu? A i stanica je bila drvena i nevelika i trajala je, kao i most, koju godinu, dok nije izgrađena kilometar uzvodno velika, zidana, moderna stanica DOBOJ NOVI. A i ona je prvo bila drvena, kao i most preko rijeke.  Sjećam se kako se pričalo koliko će biti širok novi most, a mi još neizrasli i nedorasli takvim razvojnim projektima premjeravali koracima tu veličinu  na trgu pred starom stanicom i nismo vjerovali. I ulica će biti takva, pričalo se, prolaziće kroz novi grad koji će tu da izraste preko polja, preko kukuruza, repe, šljivika i hadžijinih jabuka.

Biće tu kolosijeka i kolosijeka za sve pravce jer Doboj Novi će biti velika željeznička raskrsnica. Tako tvrdi visoki Sveto Dakić, ugledni viši željeznički službenik, ali, istina, više priča o pozorišnim predstavama pasionirani pozorišni amater. Premda ga odavna nema, i danas ga sretnem u starom gradu i čujem kako govori o jednom davnom dobojskom izvođenju neke Nušićeve komedije, kojoj je i sam Nušić prisustvovao.

Dok se udaljim od Dalmatinskog podruma Nikole Kraljevića, presreće me Vili, koji će mi reći tačno koliko je sati, premda nema sat, i s kojim će rezultatom u nedjelju Sloga da pobijedi.

Tamo, malo dalje, Ekremaga popravlja svoju crnu limuzinu, koja je odlična, ali nikako da upali. Gurali smo je godinama, gurali smo je od male do velike mature, kažu da je upalila kad smo otišli na studije.

I to je razlog da u novoj fabrici proizvodimo svjećice za razne motore, kad se već odustalo od tenkova, tvrdi inženjer Branko Puškarević. Nije važno što sad nema automobila, brzo će ih biti mnogo više nego što nam treba, i kaminona, čak i aviona. Ugledni, vrlo obrazovani prognozer, suprug naše profesorice matematike, nešto kasnije nastradao je u automobilskoj nesreći na auto-putu. Tako se desilo.

A ono tamo je sudija Huso Lokmić. Mora da mi nastavi priču o svojim studentskim danima u Beogradu. Mora, jer tek je počeo.

A i Đoka Damjanović bi nekome da priča o tome kako su za vrijeme rata spasili sve duvačke instrumente. Ali, koga to danas zanima? Samo ti sviraj, kažu. A ja i sviram, kaže meni Đoka, premda je i njemu duvački orkestar davno odsvirao.

Ostavljam Doboj tamo gdje sanja neke ljepše dane, dok opet nekad ne zalutam njegovim sjećanjima.