24.12.13
Dobojskim sjenovitim ulicama (12)
Kud god da krenem, na ovim zasjenjenim ulicama naletim na njegovu sjenku. Eno i sad stoji tamo kod onog porušenog mosta pored rijeke Bosne. Sam, u prevelikom mantllu, sa uvijek podvrnutim rukavima. Drži nekakvu crvenu fasciklu u ruci. „Šta ti je to, Džo?“ „Moja dokumenta. U stvari, to sam ja. Ovo, u mantilu je samo fasada, a ja sam u ovoj fascikli. Tako bar mislite vi koji vjerujete u crne magije birokratije. Tu je dokaz da postojim, da sam rođen, da nemam neke visoke škole, da znam da kucam na mašini, da sam pismen, ali tu je dokaz i da blata ima više. Da ovu fasciklu bacim dolje u mutnu rijeku, ja više ne bih postojao. Eto šta ste napravili. Napravili ste čovjeka od papira. Ljude zanima samo šta je u ovoj fascikli. A šta je u ovoj glavi, baš ih briga. Malo prije rekao mi je šef u Opštini da je za mene najbolje da uzmem svoja dokumenta i da se više ne pojavljujem tamo. Eto, to ti je sva istina. Vjerujem da on zna šta je za mene najbolje. Ja to nikad nisam znao. On zna i da moram da idem odavde gdje god znam.“ „Ali, zašto?“ „Ne mogu ti to reći, jer vi, komunisti to ne razumijete. Što da ti bez veze pričam! A, nije ni važno. Važno je da idem.“ „Gdje?“ „Šef je rekao što dalje. Zapali. Uzmi. Nije taksena, majke mi. Dali su mi i platu unaprijed da slučajno ne bih navraćao tamo.“
"A šta sad ovdje radiš?" "Ovdje se rastajem sa vama, sa 'Paralelama', sa 'Mulen ružom', sa 'Starim gradom'... Onaj separe i Saliha teško ću zaboraviti."
Zašto Džo mora da ide? Neće da kaže. Da li su u pitanju one taksene marke? Ili možda onaj festival poezije? Jeste, bio je ovdje festival poezije mladih pjesnika Bosne i Hercegovine. Džo je postavio na željezničkoj stanici jednog mladića iz svoje dramske sekcije, koji je, dok bi bio najavljen dolazak kakvog putničkog voza, uzimao mikrofon i pozivao sve pristigle učesnike festivala da se jave na recepciju hotela „Bosna“, gdje im je sve obezbijeđeno. A ništa im nije bilo obezbijeđeno osim sale. Samo ih je na recepciji čekao Džo. Kasnije su iz tog hotela u Komitet omladine stigli mnogi računi za ugostiteljske usluge, ovjerene pečatom „Paralela“ i Džoovim potpisom. Već smo imali i pečat sa tekstom: KOMITET NARODNE OMLADINE DOBOJ – REDAKCIJA LISTA „PARALELE“, a, kako je Džo bio sekretar Redakcije, pečat i jastuče za pečate uvijek su bili u džepu njegovog mantila. Ako još postoje, on i mantil, i sad su tamo. „Što ja radim, to mora da bude na nivou“, govorio je. Jesu li ga otjerali zbog tog nivoa ili taksenh marki, ne znam, možda ima i drugih razloga. Neće da kaže.
„A Bosna, ciganka, i dalje čagrlja dolinom, skuplja i odnosi sve vrste otpadaka, vidljivih i nevidljivih. Široka i mirna. Nema je u komuni ovakve...“ Tako sam upravo tih godina pisao u jednoj reportaži, ne za „Paralele“, za jedne sasvim druge novine.
A ona, mislim Bosna, i sad teče. Odlazi. Ona zna gdje. A Džo ne zna. „Javiću ti se“, kaže.
"A šta sad ovdje radiš?" "Ovdje se rastajem sa vama, sa 'Paralelama', sa 'Mulen ružom', sa 'Starim gradom'... Onaj separe i Saliha teško ću zaboraviti."
Zašto Džo mora da ide? Neće da kaže. Da li su u pitanju one taksene marke? Ili možda onaj festival poezije? Jeste, bio je ovdje festival poezije mladih pjesnika Bosne i Hercegovine. Džo je postavio na željezničkoj stanici jednog mladića iz svoje dramske sekcije, koji je, dok bi bio najavljen dolazak kakvog putničkog voza, uzimao mikrofon i pozivao sve pristigle učesnike festivala da se jave na recepciju hotela „Bosna“, gdje im je sve obezbijeđeno. A ništa im nije bilo obezbijeđeno osim sale. Samo ih je na recepciji čekao Džo. Kasnije su iz tog hotela u Komitet omladine stigli mnogi računi za ugostiteljske usluge, ovjerene pečatom „Paralela“ i Džoovim potpisom. Već smo imali i pečat sa tekstom: KOMITET NARODNE OMLADINE DOBOJ – REDAKCIJA LISTA „PARALELE“, a, kako je Džo bio sekretar Redakcije, pečat i jastuče za pečate uvijek su bili u džepu njegovog mantila. Ako još postoje, on i mantil, i sad su tamo. „Što ja radim, to mora da bude na nivou“, govorio je. Jesu li ga otjerali zbog tog nivoa ili taksenh marki, ne znam, možda ima i drugih razloga. Neće da kaže.
„A Bosna, ciganka, i dalje čagrlja dolinom, skuplja i odnosi sve vrste otpadaka, vidljivih i nevidljivih. Široka i mirna. Nema je u komuni ovakve...“ Tako sam upravo tih godina pisao u jednoj reportaži, ne za „Paralele“, za jedne sasvim druge novine.
A ona, mislim Bosna, i sad teče. Odlazi. Ona zna gdje. A Džo ne zna. „Javiću ti se“, kaže.
17.12.13
Dobojskim sjenovitim ulicama (11)
A u našoj kafani – čitaonici „Mulen ruž“ zadimljena polutama, Premda je dan, jedna sijalica sa oniskog plafona rasipa žućkastu tugu. Ali je toplo. Nasred prostorije velika furuna od metalnog bureta. Tutnji. Oko nje stolovi sa plavim kariranim stolnjacima. Za stolovima i oko furune najviše je prozeblih staraca koji su se vratili iz ratova, ima ih i iz onog prvog, došli da se zgriju uz kafu i poneku škrtu promuklu riječ. A za stolom sasvim u uglu puše se čajevi iz staklenih čaša, naše društo bučno raspravlja, pominje se Jesenjin i „Kafanska Moskva“, Majakovski, Blok, „Ja sam već i lik tvoj u teškom okviru vlastitom rukom sklonio sa stola...“, Branko citira Lorku, „Kad umrem, ostavite prozor otvoren...“ Ali naš dolazak ih prekida, unosi hladnoću i druge teme. Džo je već polovinu rukopisa prekucao, kaže. „A ja sam smislio naziv lista“, kaže Kasim. „Zvaće se PARALELE.“ Paralele. A zašto? Je li to dovoljan razlog što lijepo zvuči, kako kaže Kasim?
Brzo pronalazimo ozbiljan razlog. Pa, on je sadržan u već pripremljenom prvom broju. Naslov uvodnika na prvoj strani je „Džems Din je živ“. Ovaj mladi glumac je nedavno poginuo, ali je i ovdje još živ protest koji je označio kao predstavnik mladih i gnjevnih, nezadovoljnih. I mi smo mladi, ali i gnjevni, nezadovoljni svijetom u kojem smo se našli. Iste misli istovremeno teku različitim prostorima na planeti. Paralelno. Dakle, PARALELE! A i čitav broj je izraz nezadovoljstva nas, mladih i gnjevnih. Pola jedne strane zauzima Kasimova poema „Crni ples“ („Ne postoje za nas devojke ni ruže, / noći nam crnom maramom mašu...“), cijelu jednu stranu zauzima Džoova priča „Blata ima više“), pa Brankove elegične pjesme o zasjenjenom, zajesenjenom zavičaju, pa Ljubišina priča o prosjacima, koju, istina, još nije napisao, ali koju nam svakodnevno priča i kojom smo svi oduševljeni. I, evo, i danas obećava da će je do sutra predati Džou na prekucavanje.
Ah, ta ideja (još se ne može nazvati pričom) često me prati. Gotovo svakodnevno su mi na umu ta dva prosjaka. Sjede zajedno na istom raskršću sa ispruženim rukama. Često promrzli, često gladni. Jedan od njih, onaj mlađi pruža ruku prema ozbiljnom, lijepo odjevenom čovjeku, koji, kad to primijeti, samo odmahne rukom, a onda se okrene i dovikne mu: „Novac se mora zaraditi, prijatelju!“ Njih dvojica se samo žalosno zgledaju. „Ne mora da da, ali ne mora ni da vrijeđa“, tiho prozbori povrjeđeni prosjak. „Ništa on ne zna o meni i ne može da razumije zašto molim za milost.“ Stari prosjak ga pogleda, potapša ga po ramenu i došapnu mu: „Nemoj da se brineš. Ja tebe razumijem.“ Mladi prosjak je uskoro nestao iz grada i kad je prošlo izvjesno vrijeme, vratio se kao bogat, lijepo odjeven i krenuo je odmah prema raskršću, a u džepu je držao smortak poveće sume novca, koji će da da prosjaku kojeg tamo nađe. Kad je stigao, vidio je da tamo sjedi onaj isti stari prosjak. Ovaj ga, kad je prolazio pored njega, nije prepoznao, samo je ispružo ruku. U trenutku kad je mladi prosjak htio da izvadi pripremljeni smotak, ote mu se prezriv uzvik: „Novac se mora zaraditi, prijatelju!“ U istom trenutku primijeti da ga je stari prosjak prepoznao osmijehom prepunim suza. Prošao je, ali i njemu krenuše suze. „Zašto sam ovako postupio? Šta mi je bilo? Pa, ja to nikako nisam htio. Šta to upravlja mojim postupcima?“ Razmišljajući tako ugleda kantu za otpatke, u koju spusti sav novac koji je nervozno u džepu izgužvao.
Da, i to, i mnogi drugi pripremljeni tekstovi bili su naš protest protiv svijeta, kojeg smo zatekli nehumanog, neobjašnjivog, punog bola, punog suza i nerazumijevanja.
„Ma, donesi i njemu čaj“, viknu Džo, misleći na mene, jer sam ga već jednom odbio.
„Zašto nećeš da popiješ čaj? pita me Kasim. „Popij čaj, ugrijaćeš se, sav si poplavio.“
„Neće“, kaže Džo, „zato što je komunista“.
„Baš oni ne piju čaj?“ pitao je Branko.
„Ne piju ni kafu“, kaže Džo. „Ali siguran sam da ovo neće odbiti“, reče i izvadi u novinski papir zamotane nekolike cigarete.“
I ja sam znao da to odbiti neću.
Brzo pronalazimo ozbiljan razlog. Pa, on je sadržan u već pripremljenom prvom broju. Naslov uvodnika na prvoj strani je „Džems Din je živ“. Ovaj mladi glumac je nedavno poginuo, ali je i ovdje još živ protest koji je označio kao predstavnik mladih i gnjevnih, nezadovoljnih. I mi smo mladi, ali i gnjevni, nezadovoljni svijetom u kojem smo se našli. Iste misli istovremeno teku različitim prostorima na planeti. Paralelno. Dakle, PARALELE! A i čitav broj je izraz nezadovoljstva nas, mladih i gnjevnih. Pola jedne strane zauzima Kasimova poema „Crni ples“ („Ne postoje za nas devojke ni ruže, / noći nam crnom maramom mašu...“), cijelu jednu stranu zauzima Džoova priča „Blata ima više“), pa Brankove elegične pjesme o zasjenjenom, zajesenjenom zavičaju, pa Ljubišina priča o prosjacima, koju, istina, još nije napisao, ali koju nam svakodnevno priča i kojom smo svi oduševljeni. I, evo, i danas obećava da će je do sutra predati Džou na prekucavanje.
Ah, ta ideja (još se ne može nazvati pričom) često me prati. Gotovo svakodnevno su mi na umu ta dva prosjaka. Sjede zajedno na istom raskršću sa ispruženim rukama. Često promrzli, često gladni. Jedan od njih, onaj mlađi pruža ruku prema ozbiljnom, lijepo odjevenom čovjeku, koji, kad to primijeti, samo odmahne rukom, a onda se okrene i dovikne mu: „Novac se mora zaraditi, prijatelju!“ Njih dvojica se samo žalosno zgledaju. „Ne mora da da, ali ne mora ni da vrijeđa“, tiho prozbori povrjeđeni prosjak. „Ništa on ne zna o meni i ne može da razumije zašto molim za milost.“ Stari prosjak ga pogleda, potapša ga po ramenu i došapnu mu: „Nemoj da se brineš. Ja tebe razumijem.“ Mladi prosjak je uskoro nestao iz grada i kad je prošlo izvjesno vrijeme, vratio se kao bogat, lijepo odjeven i krenuo je odmah prema raskršću, a u džepu je držao smortak poveće sume novca, koji će da da prosjaku kojeg tamo nađe. Kad je stigao, vidio je da tamo sjedi onaj isti stari prosjak. Ovaj ga, kad je prolazio pored njega, nije prepoznao, samo je ispružo ruku. U trenutku kad je mladi prosjak htio da izvadi pripremljeni smotak, ote mu se prezriv uzvik: „Novac se mora zaraditi, prijatelju!“ U istom trenutku primijeti da ga je stari prosjak prepoznao osmijehom prepunim suza. Prošao je, ali i njemu krenuše suze. „Zašto sam ovako postupio? Šta mi je bilo? Pa, ja to nikako nisam htio. Šta to upravlja mojim postupcima?“ Razmišljajući tako ugleda kantu za otpatke, u koju spusti sav novac koji je nervozno u džepu izgužvao.
Da, i to, i mnogi drugi pripremljeni tekstovi bili su naš protest protiv svijeta, kojeg smo zatekli nehumanog, neobjašnjivog, punog bola, punog suza i nerazumijevanja.
„Ma, donesi i njemu čaj“, viknu Džo, misleći na mene, jer sam ga već jednom odbio.
„Zašto nećeš da popiješ čaj? pita me Kasim. „Popij čaj, ugrijaćeš se, sav si poplavio.“
„Neće“, kaže Džo, „zato što je komunista“.
„Baš oni ne piju čaj?“ pitao je Branko.
„Ne piju ni kafu“, kaže Džo. „Ali siguran sam da ovo neće odbiti“, reče i izvadi u novinski papir zamotane nekolike cigarete.“
I ja sam znao da to odbiti neću.
14.12.13
Dobojskim sjenovitim ulicama (10)
Eno Džoa. I sad stoji na onom istom mjestu gdje sam ga ostavio one snježne noći. Kao da nigdje nije išao, premda je jutro, a i prošle su tolike godine. I decenije, valjda. A ni snijeg nije prestao da pada. Znao sam da ću ga baš tu naći. A i on kaže da me čeka i da je znao da ću baš tu doći. Kaže mi da sad moramo u „Mulen ruž“. To je, znate već, ona čitaonicaa u Donjoj mahali. Tu nas, kaže, čekaju Kasim Deraković, Branko Jovanović, Ljubiša Ivošević i još neki. Tu ćemo da završimo one naše razgovore o velikom pothvatu, našem listu za kulturu i literaturu. A ja njemu, opet, kažem da nemam para ni za čaj ni za kafu, da ni cigara nemam i da je najbolje da ih povedemo na gradinu, gdje se na čistom zraku o svemu možemo dogovoriti. „Imam ja, ne brini“, kaže on meni, a ja ga pitam odakle mu, jer u posljednje vrijeme uvijek ima bar za četiri cigare (jeste, prodaju se na komad) i za bar dvije duple kod Saliha u „Starom gradu“.
„Pa, evo, kad si navalio, sve ću da ti ispričam, premda znam da si ti komunista.“ Čuo je da sam ovih dana primljen u Kom. partiju u Beogradu, gdje sam studirao, i nije mu to nimalo simpatično. „Valjda me nećeš odati. Evo, ovako. Neki dan dođe mi jedan čovjek, da preda nekakvu molbu Opštini i donese pune džepove taksenih maraka. Nije ih, kaže, mogao zalijepiti, nemaju gdje da stanu. Načelnik mu, kaže rekao koliko takse treba, referent mu rekao isto toliko, a i ja sam, kaže, isto rekao i on donio i za mene, i za načelnika i za referenta. Zalijepim ja one načelnikove i poništim, a one moje i referentove vratim u trafici, gdje radi jedan momak iz moje sekcije. Ja njemu marke, on meni pare. Eto, odakle mi.“
„Grozno“, rekao sam. „Ja to ne mogu ni da slušam. Kad tako nešto čujem i to od prijatelja, dođe mi da se ubijem.“
„Nemoj sad, molim te, bar dok ne objavimo prvi broj.“
Prošlo je od tada skoro šest decenija, a prvi broj još nije objavljen. To me, izgleda, spasilo.
„Sad ne možeš ni da slušaš, a kod Saliha si mogao da popiješ podosta taksenih maraka sa državnim grbom i petokrakom...“
Ne znam kako smo stigli. Išli smo nizbrdo, a meni se ulica pela ispred nogu.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)