Pavle Stanišić - VIJEK

Za lijepu 2015. godinu!

Dobojskim sjenovitim ulicama (14)

***

„A znaš li ti, Milane, kad je Bajro posljednji put nekome očistio cipele?“

„Znam. Kad smo one Nove godine prvi put u tom našem listu Glas komuna dobili trinaestu platu, svi smo ovdje došli na čišćenje cipela. Čitav red se bio stvorio pred Bajrinom radnjom. A što pitaš?“

„Ma, juče čujem da je on tu samo da gleda ko ulazi ili izlazi iz hotela i da sluša šta se priča, a, kao što znaš, svake noći je sa nama za istim stolom, tamo gdje smo mi i naše društvo.“

„Pa, to svak zna, osim tebe. A što ti to smeta? Pa, mora i on od nečega da živi. Znaš li ti da je Bajro čitav rat bio u nacističkom logoru, na njemu su vršili medicinske eksperimente, otkidali su mu čitave komade tijela, kad je lani dobio upalu pluća, nisu imali gdje da mu daju injekciju. Pomalo nas cinkari, ali to je bezopasno, poštenjačina je Bajro.“

„Poštenjačina?“

„Ma, on, dok izađe kroz vrata, sve zaboravi šta smo mi svunoć lupetali, znači da ima važnijih misli u glavi od naših priča. A neće izmisliti, ni govora. Zna on šta se dobro plaća, ali ako to nismo govorili, neće reći.“

I stvarno, jedne včeri dođe Bajro za naš sto sa deset dinara u ruci. „Evo, pogledajte šta su mi dali za mjesec dana. Ja ovdje moram da slušam cijele noći šta vi lupetate za deset dinara. Dao sam im otkaz. Neću više.“

Milan mu je poručio pivo i ćevape i dao mu dvadeset dinara, da mu se nađe. 

Milan. Čudak. Svakoga razumije i svakoga može da opravda. Ali, sebe ni najmanje. Bilo je vrijeme kad je reportaža, kao novinsko-literarni izraz, osvajala novinske prostore. Reportaže su potpisivali najugledniji novinari, čak i neki književnici, a i Milan se sav posvetio reportaži. Ali, jedna njegova reportaža nije se dopala novom sekretaru Sreskog komiteta, prepoznao je u njoj svoj lik i Milan je odmah morao da dobije otkaz. Najbolji novinar. Ali, tako je. Upravo se pojavila formulacija „višak radne snage“, još niko nije znao šta to tačno znači, ali Milanu je baš to prikačeno. On je to. I odluka je morala biti jednoglasna, kao i sve odluke, uostalom. I sve njegove kolege digli su ruke. Samo je jedna čistačica, čini mi se Sabra, rekla da ona isto misli da Milan ima višak radne snage, ali da zasigurno zna da od viška glava ne boli. Kad su joj objasnili da će nju od toga da zaboli, revidirala je stav. I nije se Milan ljutio ni na koga. I sad ga čujem: „Slušaj. Učinili su mi uslugu. Jer, ja se nikad ne bih sjetio da njima dam otkaz, ovako oni su to uradili za mene.“ I stvarno, otišao je, brzo se zaposlio u Sarajevu, „Oslobođenje“ se ponosilo njegovim reportažama, nagrađivali su ga i hvalili, kasnije je prešao na televiziju, i tu su njegove reportaže bile vrlo zapažene.

Ipak, i Milan i njegov prijatelj Bajro ostavili su značajan trag na sjenovitim dobojskim ulicama, često ih susrećem oko ovog hotela, kojeg odavna nema.   

Dobojskim sjenovitim ulicama (13)

A ja nikako da odem iz ovih davnih sokaka.  Kojim god krenem, naiđem na trag nekih nestalih dana. Ne znam gdje se silazi sa tih sjenovih ulica. Kao da izlaza nema.

Eno tamo, ispred hotela „Bosna“ nasipaju novu ulicu za naše nestrpljive korake i moja kasnija  sjećanja. A na terasi horela mlad čovjek. I pred njim na stolu dvije kafe.  Ma, jeste, ono je Milan Andrić. Sjajan novinar i šeret.

„Šta će ti dvije kafe, Milane?“

„Sjedi i ćuti. Sad će doći drug funkcioner. Rekao je da mu poručim kafu, a on se zadržao sa jednim gorim od sebe . Nego, reci ti meni kako se zovu ona ostrva, Borneo, Java...“

„Sumatra i Celebes“, dopunim ga ponosno.

„Svaka čast, a ja mislio da si se u školi provlačio preko protekcije.“

Evo, stiže i drug. Ma, nije on neki funkcioner, kako Milan kaže, samo se malo vinuo oko sindikata, tek malo, za probu, a ako se pokaže i dokaže, nigdje mu kraja neće biti. Tako to ide. U svakom slučaju, imaju ga u vidu. I meni kelner donosi kafu, a niko me nije ni pitao šta želim. Obožavam tu intimu koja cvjeta po gradu. Dovoljno je da ujutru na trafici bez ijedne riječi pružim deset dinara, cura mi daje novine koje čitam, cigare koje pušim, šibicu za svaki slučaj i vraća kusur, a kad vidi da na ruci nemam sat, kaže mi i koliko je tačno sati da slučajno negdje ne zakasnim. Ta intima je, evo, stigla i do kafane. Jer, ako sam već tu, a jutro je, zna se šta mi treba.

„Šta ima novo?“ pita drug, tek da nešto pita.

„Ma, mene“, kaže Milan, „najviše brinu ove jutrošnje vijesti.“

„Koje?“

„Zar nisi čuo da je Borneo podnio ostavku, a Sumatra abdicirala?“

„Ma, nemoj! Svašta. Nisam čuo. Juče sam kupio one žilete Park, mislim treba podržati našu proizvodnju, dosta mi finansiramo truli kapitalizam. Lijepi su ti naši žileti, nema govora, ali tupi, dva sata sam se brijao, ni jednu vijest nisam čuo. Dobro si mi rekao. Odoh u komitet da vidim, oni sigurno više znaju.“

„Šta radiš, bolan Milane, sad će svi znati da ga zavitlavaš?“

„Ne brini, i oni će se zabrinuti. Nego, znaš li ti da je pala vlada u Gvanami?“   

„Kako bih znao? Ja se brijem kuhinjskim nožem. A ne znam ni gdje je to.“

„Izabrali su, kažu, previše ministara, pa na prvom zasijedanju pukla grana i pala vlada.“

I dok se Milan na prvom jutarnjem suncu zabavlja svjetskom politikom, na glavni ulaz stiže Bajro, iznosi iz garderobe stolicu i kutiju – ormarić sa četkama i kremama i priprema se da čisti cipele nekome ko se na to odluči, a niko se nije odlučio ima već tri mjeseca. Ali, Bajro je tu.

In memoriam

 Branko Jovanović

(1938 - 2014)

Kada je u Doboj stigla tužna vijest da je u Brđanima, u Osječanima Gornjim sa ovog svijeta otišao Branko Jovanović, postalo je jasno da je otišao najveći i najljepši dio jednog vremena, u kojem je ovaj grad pronalazio svoj glas.
Branko je označio jedan duboko misaoni, nostalgični poetski ton, kojim se Doboj oglasio. „Gdje su moje zlatne jeseni“ bio je naslov njegove prve knjige poezije. Tragajući za svojim zlatnim jesenima, Branko je pronalazio jedan novi, moderni pjesnički izraz. Ovim ulicama prolazio je sa džepovima punim stihova, novinskih isječaka, knjižica poezije. Mnogi kasnije poznati pjesnici prvi put su od njega čuli za Slobodana Markovića, Branka V. Radičevića, Dobrišu Cesarića, Branka Miljkovića, za nadrealizam i druge moderne pjesničke tokove. Ćesto je citirao Andre Bretona: „Strah pred ludilom neće nas natjerati da spustimo na pola koplja zastavu mašte“, ali i Kasima Derakovića, s kojim se posebno razumijevao, i mnoge druge.
Pokrenuo je i uređivao prva dobojska književna izdanja, bio je pojam istinskog pjesništva jednog novog doba, koje se tek naslućivalo.
Bio je enciklopedija koja hoda.
U njemu je poezija živjela. Nijedan susret s Brankom nije mogao proći bez novog stiha, nove pjesme, novog saznanja.
U kasnijim godinama bio je opsjednut traženjem smisla u nekim drugim sferama, u horoskopu naročito i do kraja života bio je zagledan u zvijezde.
Brankovim odlaskom odlazi dio ovoga grada, ali i drugih krajeva. Jer, cijenili su ga i voljeli mladi pjesnici iz Banjaluke, posebno, ali i mnogih drugih mjesta.
Brankovim odlaskom odlazi dio nas.

/Branko Jovanović kao vojnik sa ostalim članovima Kluba mladih pisaca Doboj jedne od pedesetih godina prošlog vijeka/

Pavle STANIŠIĆ - Zvijezda nad ponorom

Pavle Stanišić - SVJEDOK

Pavle Stanišić - GLASNIK

Pavle Stanišić: Kuća

Pavle Stanišić - Skriven u svemiru

Pavle Stanišić: VRT

Kapi

Maja Petrović

 Žubor misli

I do mene, evo, stiže iz neke zemlje, ko zna koje, „Indijski vrt“ Maje Petrović, obrađen u vidu knjige u „Art print-u“ iz Banjaluke, iscvjetao na neobičnom našem jeziku mislima vječnim i svagdašnjim. Pored raskošnih cvjetova, pun je i trnja, trnova ljubavi, žalosti, života, koji  Maju više bole nego smrt. Tako nam javlja pjesnikinja Maja iz svijeta koji sanja, kao i ona, na mnogim jezicima. Vjerujemo joj. A ona vjeruje svom ne samo životnom nego i pjesničkom iskustvu.

Otkud ovaj žubor misli i riječi? Pjesnikinja ga je osjećala i zapisivala njemačkim riječima, engleskim, arapskim, perzijskim... dok joj se nije, evo, objavio onim riječima kojima joj se prvi put javio život u ovom gradu koji joj je prerastao u daleki san. Jer, snovi su stvarni. I to joj vjerujemo.

Ljepota i jednostavnost  plijene, ali neko neobično iskustvo zaprepašćuje:

„Da li si znala da Duša

Ubija tijelo

Ne, uzrok nije starost niti bolest

Već sama Duša

Uvijek je tako

Nikad obrnuto“

Nećemo proricati sudbinu ni pjesnikinje ni njenog pjesničkog vrta, vraćaćemo se u taj vrt uvijek kad nam zatreba svježina žubora misli u rječima.

Pavle Stanišić - Glava

Pavle Stanišić - U biblijskoj priči

Pavle Stanišić - Svirač

Predgrađe / novi video Alekse Blagojevića

Pavle STANIŠIĆ - Pismo iz Njemačke

Pavle Stanišić - Pod prozorima

Povodom

TRIDESET GODINA OD ODLASKA PJESNIKINJE

Mila J. Čupić:

POSLEDNJA PESMA

Šalju me na tromesečni oporavak,

tata.

Ima li izgleda za sunce?

Da ne gledam više 

kako od prosedog gospodina

preopterećenog ciframa

sa kravatom i košuljom u tonu

postaješ senka koju crtam po zidu,

pre sna

s leve strane kreveta,

naslonjena na sve ono što dalji nas.

Ne znam kud šalju me, tromesečno, oporavljajuće,

paket bez adrese, primaoca, cilja,

niotkuda, niodkoga, nikom.

I ponela sam ključ

a zaključala nisam -

kad pođeš da me tražiš.

Šalju ti ćerku na tromesečni oporavak

da pevaju joj sove i cveta trnje -

kao da i dosad

slepa nije bila.

Ne znaju oni ništa, tata.

Dijagnoza stanja: ugrušak u duši,

spoznaja što guši.

Hoću da mi se kaže, tata:

neću crno u belo umotano

sa mašnom u boji.

Tvoju su ćerku naučili još detetom,

da razbijenih kolena i modrdica se ne boji.

Reci im to, tata,

a onda idi.

Pusti da sama čujem kako

trovanje je smrtno,

da osetim kako hladni su mi prsti,

i staklo puca po njima

i prozori se ruše

i lišavam te sunca

i duše

što poklanjao si je od 6 do 9 svakoga dana

u istom obliku i ritmu

a nikad eho čuo nisi

vraćeno ti ništa. 

Čemu li onda sada tek

razularene mi reči

i odlazak me tišti.

Još uvek sam ovde, tata,

ukopana, zakopavam geografske karte

i tražim te naslepo:

oslepelo i leto,

ima li izgleda za sunce.

Hladna sam do očiju,

ne mogu ni da te slutim.

Svest mi te još po zidu crta,

senka sve manja,

povratak pred vrata zaključana.

Koji putevi su te odneli

koji vetrovi razvejali

snegovi koji zauvek nas zameli

tata?

Mila J. Čupić - drugi put

Iskustvo bola

Na ovom blogu pisali smo 8. januara 2013. godine o neobičnoj, prerano preminuloj pjesnikinji Mili J. Čupić i knjizi njene poezije "Dan se desio". A ovih dana, odnosno, 18. januara navršava se trideset godina otkako pjesnikinje nema. I meni  se "uz sanjiv miris tek pokošenog sumraka" vraćaju stihovi koje je, ne samo zapisala, nego i duboko istinski preživljavala do tog posljednjeg dana. Ako na početku bijaše riječ, Mila J. Čupić joj je ostala vjerna i na samom kraju, iščekujući da nebo padne.

Koliko je naše vrijeme sposobno za ovako produhovljenu misao? Da li tu misao čujemo, možemo li je osjetiti, mi kojima je, kako bi ona rekla, budućnost stakla poprskala? Razumijemo li dovoljno one koji su osuđeni na snove, kako bi takođe rekla ova pjesnikinja, kojoj metafora nije stilska figura nego sam život, stvarnost, istina? Jer misao je njena smisao iscijeđen iz bola, kap života, sklona padu kao suza. 

Životno iskustvo mlade pjesnikinje, koje čini suštinu njenih poetskih preokupaacija, određeno je njenim bolnim krhkim godinama, ali je tom iskustvu imanentan univerzalni smisao čovjekovog bola i udesa. To određuje i univerzalni karakter ovog sudbinskog umjetničkog doživljaja. 

Mila J. Čupić ostavila je zapis u vremenu, tom materijalu najtežem za obradu, ali vječnom. Zbog toga ćemo se njenim pjesmama vraćati sve dok su misao i poezija čovjekova sudbina.

Mila J. Čupić:                                       

SANJAM DA IMAM TEBE

Tog dana kišobran je ostao sklopljen

kao oči tvoje

i ruke što cede se niz telo

u bezdane. U mir.

Samo nespokoj mi je ostao od tog dana

a bilo je

a bilo je mnogo

mnogo toga što ni danas  jasno mi nije

i sasvim moje.

Ispunjavaš mi oči do dna

a sve dalji si.

I što te više ima

više te ne nalazim,

i čelom naslonjena na ponoć

ispisujem reči predsmrtne

da pamtiš.

Samo oblak mi je ostao od tog dana

a bilo je

a bilo je mnogo

mnogo kapi i tragova mokrih

svud po meni. 

Sad nemam ni kišobran ni oči.

Sanjam da imam tebe.

Pa nastavljam istim korakom.

U nebo da kročim,

zalutam i izgubim se,

da lakše put nađem

u sebe, u misao.

NAPOMENA

U narednom postu povodom tužne godišnjice objavićemo Milinu Poslednju pesmu.

Intermeco

O nacionalizmu još nešto

Kako se suprotstaviti nasilju, a ne vršiti nasilje?

Suprotstaviti se ubici,  a ne postati to?

Suprotstaviti se nacionalizmu, a ne postati nacionalista?

Naravno, to je teško, ali je moguće. I jedino opravdano.

Kada sam svojevremno dogovarao saradnju za radio Slobodna Evropa, rekao sam Hamzi Bakšiću, koji je bio urednik Sarajevske redakcije, da ću pisati političke komentare, osvrćući se kritički na dešavanja u ovoj sredini (entitetu) i u nacionalnom korpusu kojem pripadam. "A šta meni ostaje?" pitao je Hamza, koji je takođe bio politički komentator. "Mnogo ti ostaje", rekao sam. "Ostaje ti tvoja sredina i tvoj nacionalni korpus." "Pošteno!" zaključio je. Da, odavde je bilo veoma lako pisati o anomalijama "onih tamo", ali obratno bilo je teško, ponekad i opasno. 

Dakle, ako se boriš protiv nacionalizma, bori se protiv "svog"!

Ali postoji i još jedan bitan uslov te borbe. Ako se, dakle, boriš protiv nacionalizma u svom nacionalnom korpusu, ne očekuj priznanje ili privilegije od nacionalista iz druge grupacije. Ne traži ih i ne prihvataj. Ne činiš ti to radi toga da bi podržao druge nacionalizme, nego zbog toga što sve nacionalizme smatraš opasnim. 

Vrijeme će pokazati ko je i zašto te nacionalističke nagone razbudio na ovim prostorima, a do tada mislimo o sebi, o svom svjedočenju pred sudom istorije. 

Nije teško iz sigurnih skrovišta "pametovati" protiv "tuđeg" nacionalizma, ali je sasvim izvjesno da su to vrlo pogodni uslovi da se u nacionalističkim konfrontacijama svrstaš na jednu stranu, svakako, nacionalističku. Nećeš biti ni svjestan toga. Taj primitivizam svijest ne poznaje.