Branko Jovanović
(1938 - 2014)
Kada
je u Doboj stigla tužna vijest da je u Brđanima, u Osječanima Gornjim sa
ovog svijeta otišao Branko Jovanović, postalo je jasno da je otišao
najveći i najljepši dio jednog vremena, u kojem je ovaj grad pronalazio
svoj glas.
Branko je označio jedan duboko misaoni, nostalgični poetski ton, kojim se Doboj oglasio. „Gdje su moje zlatne jeseni“ bio je naslov njegove prve knjige poezije. Tragajući za svojim zlatnim jesenima, Branko je pronalazio jedan novi, moderni pjesnički izraz. Ovim ulicama prolazio je sa džepovima punim stihova, novinskih isječaka, knjižica poezije. Mnogi kasnije poznati pjesnici prvi put su od njega čuli za Slobodana Markovića, Branka V. Radičevića, Dobrišu Cesarića, Branka Miljkovića, za nadrealizam i druge moderne pjesničke tokove. Ćesto je citirao Andre Bretona: „Strah pred ludilom neće nas natjerati da spustimo na pola koplja zastavu mašte“, ali i Kasima Derakovića, s kojim se posebno razumijevao, i mnoge druge.
Pokrenuo je i uređivao prva dobojska književna izdanja, bio je pojam istinskog pjesništva jednog novog doba, koje se tek naslućivalo.
Bio je enciklopedija koja hoda.
U njemu je poezija živjela. Nijedan susret s Brankom nije mogao proći bez novog stiha, nove pjesme, novog saznanja.
U kasnijim godinama bio je opsjednut traženjem smisla u nekim drugim sferama, u horoskopu naročito i do kraja života bio je zagledan u zvijezde.
Brankovim odlaskom odlazi dio ovoga grada, ali i drugih krajeva. Jer, cijenili su ga i voljeli mladi pjesnici iz Banjaluke, posebno, ali i mnogih drugih mjesta.
Brankovim odlaskom odlazi dio nas.
/Branko Jovanović kao vojnik sa ostalim članovima Kluba mladih pisaca Doboj jedne od pedesetih godina prošlog vijeka/
Branko je označio jedan duboko misaoni, nostalgični poetski ton, kojim se Doboj oglasio. „Gdje su moje zlatne jeseni“ bio je naslov njegove prve knjige poezije. Tragajući za svojim zlatnim jesenima, Branko je pronalazio jedan novi, moderni pjesnički izraz. Ovim ulicama prolazio je sa džepovima punim stihova, novinskih isječaka, knjižica poezije. Mnogi kasnije poznati pjesnici prvi put su od njega čuli za Slobodana Markovića, Branka V. Radičevića, Dobrišu Cesarića, Branka Miljkovića, za nadrealizam i druge moderne pjesničke tokove. Ćesto je citirao Andre Bretona: „Strah pred ludilom neće nas natjerati da spustimo na pola koplja zastavu mašte“, ali i Kasima Derakovića, s kojim se posebno razumijevao, i mnoge druge.
Pokrenuo je i uređivao prva dobojska književna izdanja, bio je pojam istinskog pjesništva jednog novog doba, koje se tek naslućivalo.
Bio je enciklopedija koja hoda.
U njemu je poezija živjela. Nijedan susret s Brankom nije mogao proći bez novog stiha, nove pjesme, novog saznanja.
U kasnijim godinama bio je opsjednut traženjem smisla u nekim drugim sferama, u horoskopu naročito i do kraja života bio je zagledan u zvijezde.
Brankovim odlaskom odlazi dio ovoga grada, ali i drugih krajeva. Jer, cijenili su ga i voljeli mladi pjesnici iz Banjaluke, posebno, ali i mnogih drugih mjesta.
Brankovim odlaskom odlazi dio nas.
Nema komentara:
Objavi komentar