10.1.15

Jasmin Mehičić



U ovom tužnom vremenu osiromašenog duha, prepunom plagijata i niskih pobuda, do mene je stigla jedna pjesma, koja upravo o tome svjedoči. Autor je onaj nekadašnji pisac sjajne zbirke pjesama „Crna tipka“, objavljene u izdanju Književnog kluba „Ivo Andrić“.

BESPOMOĆNOST



Sve je počelo
onog momenta
kad smo misli
sklonili
van domašaja djece
Ove godine
lastavicae nisu došle

UZALUD MIJENJAM KANALE

Gnječim
tastaturu
Svuda
ista slika
priča
Tresu se tresu
prozorska okna
Pucaju
bubne opne
i jedni na druge

UZALUD MIJENJAM KANALE

Repetiraju
Zatvrači
Ljudi su
U zadnjem
Položaju
Izgubljeno
izbezumljeno
škrguću
Naprasno
Naprazno
zubima

UZALUD MIJENJAM KANALE

Prije
vremena
ispucan
šaržer
A NEPRIJATELJ?
Odmah tu
iza ugla
vreba
u glavi!

UZALUD MIJENJAM KANALE

Puščana zrna
ovaljuju zid
i traže traže
svoje mjesto
među ljudima
I dalje gnječim
 Tastaturu
Punim baterije
jer...

UZALUD MIJENJAM KANALE

Političari
sumanuto
grozničavo
traže izgovore
Artiljerija tuče
isturene položaje
Duž svih linija
razgraničenja
vadi se
vruć krompir

UZALUD MIJENJAM KANALE

A mušice
ko mušice
stalno nalaze
opravdanja
za promašaje
Laserom po zidu šaraju
Ispod šljema
pronalaze čeonu kost
ko da je tok sada
više uopšte važno

UZALUD MIJENJAM KANALE

Sve je manje
ljjudi
kojima
 vjerujem
Kroz ključaonicu
i dalje
proviruju
uplašena
uplakana
djeca
I ove godine
lastavice nisu došle

UZALUD MIJENJAM KANALE




Jasmin Mehičić

Dragi Jasmine, velika je tvoja bespomoćnost. Mislim stvarno na pjesmu koju si tako naslovio, ali, istina, ne samo na nju. Jer, tvoji stihovi su izvrsni, vrlo originalan i moderan pjesnički govor, ali... Šta to vrijedi kad smo svu pamet sklonili od nenadležnih, a nadležnima i ne treba. Prave misli se odvoze na reciklažu. Mjesta za parkiranje za njih nigdje nema. Ti, ipak, piši. Ništa čovjek ne zna. Jednoga dana kad nam se pamet vrati, za njih će biti mjesta i u glavama, koje sad prazne osmijehnute plove mutnim vodama.

Nema komentara:

Objavi komentar