Pavle Stanišić
Šta
se zari na umornom čelu
po
kojem su pogašena slavlja
ko
to traži zvijezde po pepelu
koga
ovo ljubav zaboravlja
na
opasnim pustarama mojim
Ovaj
kraj se ničega ne sjeća
ja
na rubu samog sebe stojim
i
nabrajam imena nesreća
Noć
je crna moje pomračenje
tamni
potop samo moga vida
Jesi
li mi smislila spasenje
s
kojom ćemo zvijezdom preko zida
Šta
javljaju žile kucavice
kolike
su dubine u tami
Znaš
šta kažu moje nesvjestice
strašno
ćemo osvanuti sami
***
Naše
glave zaboravi žele
dan
opsijeda noćne ruševine
zora
zlatne podiže čengele
strah
uhodi naše svetkovine
a
noć misli najtiše odaje
topla
usna žarku ranu sluti
bol
noževe vadi iz potaje
samo
sunce kruži oko smrti
Sastale
se vesele aveti
s
kojima smo gorke snove pili
ranjene
se rađaju plaveti
kojeno
smo u snu pohodili
Vedar
plamen o požaru sanja
dušu
traži zvijezda večernja
nadom
gore strašna radovanja
požari
su proljećna znamenja
***
Hvalu
pjevam svevišnjem neznanju
bijelu
crkvu gradiš mi u oku
kraj
potoka vičnog poniranju
u
prazninu živu u duboku
zoru mojih uzaludnih noći
kao
hajduk il uhoda gluva
nasred
neba krijem tvoje oči
nježnu
vjernu ljubav da sačuvam
od
rušenja moga Svi su znaci
odlaženja
meni izrečeni
budući
se ne čuju koraci
za
proljeća ne znaju jeseni
Svake
noći svjetla žedne tmine
tajno
misle ove razgovore
dolaze
mi danu pod zidine
najljepše
mi kradu odgovore
...
***
A
kod crkve čudno čudo ima
ludi
oblak zemlji prigovara
zavodi
je plavim ponorima
i
tebe mi u sunce pretvara
nigdje
sjene da se skrije zbilja
niti
zore gase zaboravi
vječna
mudrost zelenilo bilja
sve
će ove žeđi da objavi
u
buduća čudesna neznanja
Bezbroj
gine po zemlji plodova
sanjajući
nebeska cvjetanja
a
ko bijela jat galebova
popadali
po zemlji grobovi
Zar
sav život izgovor za pjesmu
Kao
vruć hljeb brane te dlanovi
i
pčela te skriva u vrijesu
***
Šta
mi nesnom odnesoše tmine
U
grlu su grke riječi spasa
zvonkim
nebom obnavljam ti ime
tišine
mi rastu oko glasa
Riječ
posljednja nema utočišta
ko
zvijezda se otkida i pada
nasred
neba vedrog gubilišta
posred
oka porušenog grada
Čime
da te zaklonim od noći
i
od jutra i od straha Ni kraj
ni
početak nisu mi u moći
prebrzi
su zaboravi a sjaj
oka
ludo rasipaju zvijezde
okrutna
je ljepota u želji
spremaju
se opake najezde
samo
su ti snovi prijatelji
***
Svijet
se bijeli danas preseljava
vesele
se odmetnule riječi
u
tvom sjaju ljepotu spasava
nebo
staro i dok sužanj klečim
tumači
mi tišinu poraza
svi
su prošli napušteni dani
svijet
je odjek vlastitoga glasa
rovovi
su novi iskopani
u
sred duše u sred gore tavne
nasred
naše nade starostavne
upamti
mi radosti potajne
sačuvaj
mi od sunca kolajne
po
čemu ću tebe prepoznati
u
tminama vlastitoga vida
po
svom strahu tebe dozivati
S
kojom ćemo zvijezdom preko zida
Nema komentara:
Objavi komentar