Nova knjiga, 2

Mrlje

Mi svijest smo
dodijeljena ovim pejzažima
za jednokratnu upotrebu
smišljamo oslobođenje
riječima zvucima bojom
ostavljajući mrlje po stvarnosti
kao one vinske koje su pijani gosti
ostavljali po stolnjacima nakon gozbe

(Na aukcijama su najviše cijenjeni
stolnjaci sa vječnim mrljama
koje svjedoče o kvalitetu
nekad ovuda proslavljanih tuga)

***

Da li je moguće oko jednog naslova okupiti vlastite
riječi, i to one iz pedesetih, šezdesetih... i svih kasnijih
godina prošlog vijeka i ovovjekovne?
A to je ambicija ove knjige, koja bi trebalo da zao-
kruži jedan pjesnički opus, da sva ta vremena poveže u
jedan niz čovjekovih misli.
Knjiga je, evo, objavljena. Možda njen smisao
najbolje objašnjava pjesma Mrlje koja se i nalazi u knjizi.

Nova knjiga

Pavle Stanišić:

TEUTINO BLAGO

IZABRANE I NOVE PJESME

"Besjeda", Banja Luka, 2009.

***

Konačno je, dakle, i autor došao do svoje knjige, koja je samostalno živjela jedno vrijeme, obišla čak i beogradski sajam, ali je sada ipak ovdje, odakle je i krenula. Tim povodom ćemo još koji post posvetiti ovom izdanju.

Povratak poeziji, 5

Onu pjesmu objavljenu u nšem postu od 3. novembra (Povratak poeziji, 1) sada možemo slušati u obradi i interpretaciji Alekse Blagojevića:

http://www.youtube.com/watch?v=HGGVMXVy6Cs

Povratak poeziji, 4

Kiša


Noć je u zori umivaoniku ogledalu
na zidu u sapunici ljubavi
misao pretura isti šljunak koji voda rastače u
krajnjem ishodu
otresam pepeo cigarete u keramičku urnu
dok kiša pada po provinciji
“na surom dalekom pontu
gde borje stoletno krasi” moju mladost
Tu sam mjerenja radi

***

Nikakve intimnosti sa sobom prije isteka
skrij se ispod bojlera
ugledaj se nasmijan u televizijskom ekranu
ne misli na ulicu koja ti je pusta obećana
na vrača u neizbježnoj bolničkoj noći
iza toplog hladnjaka odakle se ne vidi ništa
kiša koja pada noć koja tinja bez obzira na oči
ugrušak tuge koji luta njenim krvotokom
i ima svoju nevolju da se zaustavi
Kucaj tačno i do isteka
ne smišljaj drugi razlog svoj
plašeći se crva osuđenog na svoje vrijeme tvoju glavu
ni noći koja se razbuktava na vrhu žileta super silver

***
u zbijegu iza zvona električnog zvonca na vratima
iza prozorskog stakla po kojem se hvata očajna samoća
dok kiša pada
iz ogledala odlaze prijatelji
malo svjetlosti po zidu iza leđa
malo zlobe oko usana sreće u uglovima stakla

***
Svjetlost obriši mokrom krpom
vrati lik svoj nebu
koje brižno bdi nad televizijskim antenama
i bunarima provincijskim

***
Otresam se u keramičku urnu
i kucam svoje izgubljeno vrijeme
dok kisne prostor izvan sna

***
Dolje na svetom trotoaru
uz lokvu iz koje mačka liže svoj
nedostižni crni lik
polažem glavu suvih otpadaka
dok mi još traje svjetlost

vraćam ti izobličenu sliku
kojom me ciklično
svakih 360 najuspjelijih poraza
opisuje tvoja sjena
na ovom slučajnom mjestu
po strogim zakonima sitnih iluzija
bezutješno uvjerenog u princip nevjerovatnoće
Surova prinudo smisla

***
Nakon kiše koja danima nije prestajala
(tako je počinjao roman i tako svaki put počinje
u svijesti na kojoj se već providi crna poleđina)
lokva sunca

Povratak poeziji, 3

Prozori



Svak sa svoga prozora
gleda prostrani svijet
dok ne ugleda sebe

kako sa sred trga
gleda u svoj prozor
na kojem nikoga nema

Povratak poeziji, 2

Svici


S glavom punom opalog lišća
sa daljinama koje se hvataju po mislima
stara ruševina koju snovi napuštaju
pjevaš svicima ljetnim koji te bolnog obilaze

cijediš tu boju zvuk misao u suzu
u pjesmu nebu
izmrvljenom na dlanu
u slova u glasove u zvijezde u krase jedne duše

Blato je uokolo
umiješeno riječima i sjećanjem na život
a on lebdi oko zidina koje te pamte kao pogled
kao pokret kao glas svjetlosti

Ili u sve praznine pusti tu noć
što nadire na tvoje besane prozore
oko tvrđava srednjevjekovnih

Sjećaš li se sebe moje slike izgubljene
između dva rata
moje ljubavi koja se ukazuje na sred mora brodolomcima
pa je halapljivo ispijaju po krčmama bučnim
zagubljenim u vremenu i talasima

Zapjevajte svici onim sjajem
da ko riječi poteku mi dani
koje naivne uzgajam
oko ove noći velike
vjeran sudbini

Svojom biste iskrom da osvijetlite tren ni treptaj
a svijet ste

.

Povratak poeziji, 1

Jutro

Sutra će ponovo sunčano ili plačno
širom otvoreno jutro
kafa cigareta i ja
sam pred tako velikim iskušenjem

Javlja mi se stalno
po ko zna koji put
nešto traži od mene
ili me progoni

čeka odgovor
koji još nisam naučio
hoće da mi nešto strašno javi
ili da me samo još jednom pogleda

Uhodi me uporno i znam već je tamo
u oblaku iznad solitera i sačekaće me
kod prvog ugla iza ove noći
u kojoj stanujem

Zna mi dobro staze i namjere
gdje se pojavljujem gdje jutrom idem na kafu
i čeka Ipak strahujem:
jednom će odustati


.