13.12.09

Vila "Bosna"

Pokušaćemo da ovdje prenesemo onaj dramski tekst iz knjige "Mladić iz 'Kaprija' " Vila "Bosna".


VILA "BOSNA"

(drama)





LICA:

Majka
Otac
Vlasnik
Djevojka
Onaj







1. ČIN




(Tama. Sa magnetofona se čuje razgovor:

SIN:
Alo, majko. To sam ja.

MAJKA:
Sine moj!

SIN:
Ne budi tužna, majko.

MAJKA:
Sine moj!

SIN:
Ne budi tužna.

MAJKA:
Kako da ne budem...

SIN:
Ja sam dobro. Ti mene ne vidiš, ali ja sam dobro.

MAJKA:
Vidim. Kako da ne vidim! Tako često te gledam. Pa, ti to znaš.

SIN:
Odavde se vidi i naša kuća. Pogledaj i ti, možda ćeš vidjeti. Vidiš li kako pada snijeg? Kako su krupne pahuljice! Čini mi se da nikada ranije nisu bile takve. A na krovu dimnjačar... Vidiš li?

MAJKA:
Je li ti hladno, sine?

SIN:
Upali svijeću, majko, da ti vidim oči.


Čuje se signal prekinute telefonske veze. Slabo se osvjetljava prostor, na kojem se naziru dvije prilike koje leže na podu na trošnim prostirkama. Majka ustaje, pali svijeću, nosi je preko prostora, koji se više osvjetljava. Otac se pridiže, oslanjajući se na laktove.)

***

OTAC:
Zašto pališ svijeću? Znaš da vrata i daske na prozoru propuštaju svjetlost!

MAJKA:
On mi je rekao da upalim svijeću da može da mi vidi oči. Sad sam s njim razgovarala.
Ti ništa ne čuješ. Kad god se on javi, ti nisi kod kuće.

OTAC:
Zapamti već jednom: mi nemamo kuću!

MAJKA:
Imamo, samo ti to ne znaš. Po našoj kući pada snijeg, krupan snijeg kakav nikada ranije nije padao. Sad sam s njim o tome razgovarala. On sve vidi.

OTAC:
S kim si razgovarala?

MAJKA:
Javio mi se. Živ je.

OTAC:
Kako ti se javio?

MAJKA:
Telefonom. Maločas smo razgovarali.

OTAC:
Bezbroj puta sam ti već rekao da ovdje nema telefona.

MAJKA:
Nema? Da, zaista, ovdje nema telefona. Ali ja sam, ipak, razgovarala. Veza je bila dobra, odlično sam čula.

OTAC:
Ma, sanjala si. Opet si sanjala.

MAJKA:
Nisam sanjala. Cijelu noć nisam zaspala i nisam mogla sanjati. Čini mi se da se još čuje onaj signal. Zatvori oči i slušaj.


(Sa magnetofona: signal prekinute telefonske veze.)


Čuješ li?

OTAC:
U ovoj straćari nema telefona.

MAJKA:
Koje je doba?

OTAC:
Možda sviće... a možda je ponoć.

MAJKA:
Jesi li već čuo korake?

OTAC:
Mislim da još nije sišao.

MAJKA:
Trebalo je da ponesemo sat. Lijepo sam ti govorila da treba da ponesemo sat, a ti si ga bacio niz livadu. Sad bismo u svako doba znali koliko je sati. Bio je tačan i veseo.

OTAC:
Sat bi nas odao. U ovoj tišini čuje se svaki zvuk.

MAJKA:
Kako ti nikada ne čuješ telefon?

OTAC:
Ne čujem jer ovdje telefona nema.

MAJKA:
Čini mi se da si to već rekao.

OTAC:
Evo ga! Silazi. Slušaj!

(Magnetofon: koraci. Koraci nestaju.)

MAJKA:
Otišao je. Znači, brzo će da svane.

OTAC:
Vrijeme je da se spremimo.
MAJKA:
(Prikuplja stvari i sprema ih u putnu torbu. U prostoriji postaje vidnije. Gasi svijeću.)
A on ne skriva svoje korake. Svakog jutra i svake noći on javno korača. A mi se plašimo svoga glasa. Ne znam zašto.

OTAC:
Plašimo se njega zato što se krije. Zato što on, možda, uhodi nas. Možda mu je naš sin učinio zlo i želi da se osveti.

MAJKA:
On nikome nije učinio zlo.

OTAC:
To ti ne možeš da znaš.

MAJKA:
Bože, šta pričaš! Kako možeš tako nešto da kažeš? Ko bi to mogao znati ako ja ne znam?
OTAC:
Ti to najmanje znaš.

MAJKA:
Uvijek je htio da nas obraduje. Znao je šta nam znači. A kako je to teško! Koliko se samo trudio u onoj muzičkoj školi samo zato što smo mi to htjeli.

OTAC:
Zar je to loše što smo htjeli da i to zna?

MAJKA:
To je za njega bila velika odgovornost. Prevelika. Bio je slab i nježan a morao je da ostvari sve naše snove i puste želje.

OTAC:
Kako "puste"? Po čemu su to bile puste želje?

MAJKA:
Htjeli smo da svira samo zato što mi to nismo znali. Ono što smo znali, nije nam bilo stalo da nauči.
A trudio se. Danima, mjesecima... dok jednom nije zasvirala i naša tužna kuća.

(Sa magnetofona: klavir)

Nikada ranije nisam čula takvu muziku.
ČujeŠ li? čuješ li, barem sad? To je njegova tuga, njegove nade da će zaslužiti našu radost.

OTAC:
"Ko zna hoćemo li se ikada više vidjeti", rekao je. A šta to znači? Zašto je to rekao? Kada su javili da ga nema među poginulima i da se vodi na spisku nestalih, mislio sam šta je u stvari tada rekao. Je li to bila samo slutnja ili obavještenje?
Odakle nam je stigla ta poruka? Sa ovog ili sa onog svijeta?

MAJKA:
Kako si surov. Kako je sve to surovo. Bože, smiluj se!

(Muzika postepeno nestaje.)

Ne, on nikome nije učinio zlo. Za ovo kratko vrijeme svijet se izmijenio. Možda bi trebalo da ga tražimo negdje drugo. Rekli su da je među nestalima. Kako ti ne znaš gdje to nestaju ljudi?

OTAC:
Ne znam. Samo znam da njemu nema ko da pomogne osim nas.

MAJKA:
A kako ćemo mu mi pomoći? Mi nikome pomoći ne možemo. Jedva se snalazimo za ovo malo sna i hljeba u ovom gluvom gradu, u ovoj napuštenoj kućerini. Kako njemu da pomognemo?

OTAC:
Znači, ne želiš da ga nađemo?

MAJKA:
Bože, oprosti mu. Ne zna šta govori.... Kako možeš tako da pomisliš? Samo sam upitala kako ćemo mu pomoći. Ti o tome i ne misliš. Ti samo sanjaš.

OTAC:
A ti telefonom razgovaraš sa duhovima... Slušaš ono što se ne čuje.

MAJKA:
Čitavog života sanjaš. Uvijek si govorio da treba da se strpimo, da će jednoga dana i nama da svane. A, evo, do čega smo dogurali. Pogledaj nas! Mi smo aveti.

OTAC:
Ti to opet mene optužuješ. Loše ti je bilo, je li? Kako si nezahvalna. A bili smo srećni. I bogati smo bili.

MAJKA:
Mi bili srećni? I bogati? O, bože moj! Kad je to bilo?

OTAC:
Kad smo se nadali, draga. Čekali smo sreću, a nismo ni znali da smo već srećni.
To je, u stvari, bio pravi život. Vjerovao sam. To samo po sebi mnogo znači. A bio sam siguran da ćemo i da ostvarimo nešto od onih snova. Bar nešto. A, ko zna šta bi bilo da nije izbio ovaj rat.

MAJKA:
Ništa ne bi bilo.

OTAC:
Ti to ne znaš.

MAJKA:
Znam.

OTAC:
Ponovo koraci.

MAJKA:
Možda je onaj odozdo. (Pokazuje u pod.) U početku nam je on bio najveća opasnost, najviše smo se plašili njegovih koraka. A sada smo ga potpuno zaboravili.

OTAC:
Ne. Dole već dugo nikoga nema, makar noću. Ovo je ovaj (Pokazuje rukom gore.)
To su njegovi koraci. Vraća se. Možda je nešto zaboravio. Sigurno je zaboravio da ukloni neki trag.

MAJKA:
Je li otišao?

OTAC:
Sad će. Već silazi.

MAJKA:
(Za sebe.) Možda se i on sad tako negdje skriva. Bez sna i hrane, sam bez igdje ikoga... Možda je to on!

OTAC:
Već si na pravom putu u ludilo. Samo još to treba da mi napraviš.

MAJKA:
A šta sam ti to još napravila?

OTAC:
Hoćeš li da te podsjetim? A? Hoćeš li?

MAJKA:
Zaboga! Nemoj. Nisi, valjda...

OTAC:
Hoćeš li?

MAJKA:
Bože moj, pomozi nam! Zašto mi prijetiš? Zašto? A, možda je baš on.

OTAC:
Shvati makar toliko: ovaj nas uhodi. Ni noću nas ne napušta. Boji se da mu ne umaknemo.

MAJKA:
Do sada bi nam se već osvetio. Zašto bi ovoliko mučio i sebe i nas. Ili ste vi svi takvi?

OTAC:
Nismo svi takvi. Ali, on je takav. Očekuje da ćemo se sastati sa sinom, pa da se tako dočepa i njega.

MAJKA:
Da li taj čovjek gore uopšte zna da smo mi ovdje?

OTAC:
Zna. Isto kao što i mi znamo da je on gore. Ali je bolje da se pretvaramo da ne znamo ništa. Tako i on misli.

MAJKA:
Kako ti znaš šta on misli? (Bogu:) Bože, sve se više bojim. (Ocu:) Bojim se i tebe. Ko si ti? Jesi li s njima u dogovoru? Ti mene uhodiš! Ti! čitavog života me uhodiš.
Ne daš mi ni sa svojim djetetom da razgovaram telefonom. Ti si mi prekinuo vezu. A praviš se da ništa ne čuješ. Čuješ li sad? Čuješ li?

(Magnetofon: signal prekinute veze.)

Ne čuješ? Pa, to svak može da čuje. Samo ti ne čuješ. Ili, možda, baš hoćeš da poludim? Ali on će se ponovo javiti. Obećao je. Javiće se iako mu vi prekidate veze. Ne možete ga spriječiti da mi se javi. A zašto se ne javi tebi? Hajde, reci mi! Zašto se tebi ne javlja? Zar ti to nije malo čudno, oče?

OTAC:
Danas ćemo da prodamo prsten.

MAJKA:
Znači, pokajao si se što si mi ga dao. A ja sam bila naivna, mislila sam da mi donosi sreću. (Gleda prsten na svojoj ruci.) Sreću!
Gdje je sad ono beznadežno poslijepodne?

(MGT: muzika, možda Šuman: "Sanjarenje").

Sunce je zalazilo ružičasto i tužno kao da zalazi zauvijek. Kao da odlazi u neki drugi kraj odakle se više neće vratiti, pa se oprašta sa svakim prozorom. A ja sam bila na prozoru, gdje svi čekaju da im se nešto desi. I meni se desilo. Došao je on. Ozaren. I dao mi ga. (Gleda i opipava prsten.) "Da ti donosi sreću." Tako je rekao. "Sreću kroz čitav život."

(Muzika postepeno nestaje.)

OTAC:
Pa, valjda sam ti ga ja dao.

MAJKA:
I sad hoćeš da mi ga uzmeš! Hoćeš zaista da me uništiš. Nije se onda sunce šalilo. Nije to bio privid. To je bio definitivni rastanak. Samo se još malo zadržalo da nas bolje pogleda.
Hoćeš da ga prodaš. A tek si mi ga dao. I sad hoćeš da ga uzmeš i da ga prodaš!
Zašto mi to radiš?

OTAC:
Zato, draga, jer tako misliš pošto si gladna. Sve je to od gladi. Moramo ga prodati.
Nećemo sve potrošiti, ostavićemo i za njega kad ga nađemo. (Uzima torbu.)

MAJKA:
Kad ga nađemo? A možda on sada traži nas i još se može desiti da nas nađe i tako upadne u ovu klopku koju ste mu ovdje pripremili.

OTAC:
Šta to sad znaći? Hoćeš li da se vratimo?

MAJKA:
Gdje da se vratimo? Mi nemamo gdje da se vratimo. I mi smo nestali. (Plače.)
I mi smo na nekom spisku onih kojih nigdje nema. Uselili su u našu kuću. Nisam to htjela da ti kažem, ali sad hoću da znaš.

OTAC:
Ko ti je to rekao?

MAJKA:
Niko. Zar treba da mi to neko kaže? A zašto bi dimnjačar bio na krovu ako nikog unutra nema?

OTAC:
Kakav dimnjačar? O čemu to govoriš?

MAJKA:
Noćas sam vidjela našu kuću. Padao je snijeg. Sipale su krupne pahuljice, krupne kao nikada ranije. A na krovu - dimnjačar.
Šta znači taj san? Ti se razumiješ u to, ti čitavog života samo sanjaš.

OTAC:
Ne znam, aveti. A ti si, znači, ipak spavala. A tvrdiš da si probdjela noć.

MAJKA:
Kako sam mogla spavati kad sam gledala našu kuću?
Evo, ponovo se vraća. Čuješ li? Opet ide uz stepenište. Zastao je tu, pred našim vratima. (Gleda u tamu.) Pogledaj! Pomijera kvaku!
Aaaa!
Aha, bježi! Znači, prepao se. (Odlazi na drugu stranu tame.) Pomozi mi da skinem ove daske sa prozora. Odatle ćemo ga vidjeti.

(Otac sjedi na torbi, nalakćen, sa glavom među rukama.)

Eno ga! Bježi preko polja. Osvrće se. Gospode! Pa, to je on! On! Živ je! Hvala ti,
Gospode, hvala! Živ je.
Kako je lijep. U bijeloj košulji i farmerkama. Isti je kakav je bio još kad je išao u školu.
Zovi ga! Zovi ga, jer ja nemam glasa. Ne mogu ime da mu izgovorim. Požuri! Nestaće.
Nestaće nam iz vida.
... Zastao je na ivici šume. Gleda ovamo! Kako ne vidi da mu mašem?
Nemoj da bježiš, sine moj! Ne boj se! To smo mi! Vrati se! Zovi ga! (Tiše:) Zašto ga ti ne zoveš? Sad je već kasno. Nestao je. (Vraća se u osvijetljeni prostor.)

OTAC:
(Prilazi joj.) Hajde, smiri se. Strpi se još malo.

MAJKA:
Odmah sam ga prepoznala, odmah dok sam skinula prvu dasku. Živ je. Razumiješ li? Živ...

OTAC:
Okreni se i pogledaj. Vidiš li da ni jedna daska nije pomjerena.

MAJKA:
Zašto tako govoriš? Dobro znaš da sam ga vidjela.

OTAC:
Ne plaći. Sve će biti u redu. Danas ćemo prodati prsten. (Uzima putnu torbu i spušta je pored sebe.) Požurimo. Jutros smo se ovdje predugo zadržali, a čeka nas čitav dan. Danas ćemo u sjeverne krajeve. Tamo još nismo bili. Možda će nam se baš tamo nešto desiti. Imao sam tamo jednog vrlo uticajnog prijatelja, možda ćemo ga sresti... možda ćemo prepoznati nekoga... možda će nam neko nešto reći. Napolju je prostrano i svijetlo. Hoćeš li moći?

(Majka odobrava glavom. Vrata se bučno otvaraju, padaju daske kojima su poduprta i u prostoriju nespretno ulazi vlasnik, proćelav, dežmekast, stariji čovjek sa poljskim krevetom na ramenu i malim drvenim stolom na rasklapanje u ruci. Otac i majka iznenađeni, uplašeni, jedno uz drugo. Vlasnik nezainteresovano razgleda prostoriju.)

MAJKA:
(Kad je dotakne vlasnikov pogled.) Upomoć!

VLASNIK:
Molim?

MAJKA:
(Nesigurnije.) Upomoć!

VLASNIK:
Dajte, molim vas! Šta vam je? Svakom čovjeku je danas potrebna pomoć. I zamislite da svi tako počnu da se deru kao vi. Na šta bi svijet ličio? Na ludnicu. (Zagleda se u majku. Zabrinuto:) Jeste li vi normalni?

OTAC:
Jeste, jeste. Samo je malo gladna.

VLASNIK:
Gladna? Ha, ha... Zamislite da svi koji su malo gladni počnu da zovu upomoć. Ha, (Nogom gura torbu.) sklonite ovo! Stavili ste je na sred sobe kao da vam je ovdje tijesno. Tu će od sada da bude moj ležaj i drugi namještaj. (Rasklapa ležaj i postavlja ga na sredinu prostora, postavlja i sto.)

OTAC:
Jeste li vi, možda, ovaj odozgo?

VLASNIK:
(Gleda gore.) Nisam odozgo.

MAJKA:
A znate li ko je gore?
VLASNIK:
Gore? Pa, to, valjda, svak zna.

MAJKA:
Svak?

OTAC:
Pa, ko je onda gore?

VLASNIK:
Bog. Ima i nekih drukčijih mišljenja, ali ništa nije dokazano. Uostalom, šta se to vas tiče? Ovdje sam ja!

OTAC:
Oprostite. Ali... Ko ste vi?

VLASNIK:
(Pogleda oca ispitivački, okrene se i odlazi, a zatim se ponovo vraća sa jastukom i drugom posteljinom, koju razmiješta po krevetu.)
Ja sam vlasnik. Ako to zaista niste znali...

(Ponovo izlazi i vraća se sa drvenom vješalicom za odjela i drvenim kovčegom sa poklopcem i bravom. Vješalicu postavlja pored kreveta i kači o nju kišobran. Skida sako i vješa ga na vješalicu. Otključava kovčeg i vadi kućne papuče. Sjeda na krevet, skida cipele, koje ostavlja ispod kreveta, oblači papuče...)

Niste znali da sam ja vlasnik?

OTAC:
Ja nisam znao. Stvarno nisam znao. Vjerujte. Oprostite... A, čega ste vlasnik?

VLASNIK:
Kako: čega? Ovoga. Vile "Bosna". Ove vile, gospodine. Da, da... Ovo je moja vila. Moja! Sada je, istina, opljačkana, prilično je oštećena, ali je moja.
(Posmatra torbu pored oca.)
A, vi ste se već spremili za šetnju?

OTAC:
Da. Ne. Ovaj... Mi smo ovdje slučajno. Samo u prolazu.

VLASNIK:
U prolazu? Svaku noć ste ovdje u prolazu? A zorom redovno idete u cjelodnevnu šetnju. Čudno. Jutros ste, čini mi se, zakasnili. I bili ste prilično bučni. Da se to ranije dešavalo, otkazao bih vam gostoprimstvo. Sada sam dobio uvjeravanja da se to više neće ponoviti.

OTAC:
Uvjeravanja? Kakva uvjeravanja? Od koga ste ih vi to dobili?

VLASNIK:
Od komande, gospodine. Da, da. Od komande koja sve zna. Zašto se čudite? Tamo sam dobio čvrsta uvjeravanja da se to više neće ponoviti, da više nećete praviti onakvu buku kako jutros.
Uostalom, ja imam i razumijevanja. Vas su sigurno istjerali iz vaše kuće ili su vam je potpuno uništili.

MAJKA:
Ne, ne! Naša kuća je još uvijek divna. I po njoj pada snijeg.

VLASNIK:
Snijeg? U ovo doba godine? E, onda ste, bogami, stigli iz daleka... Au!
(Ocu:) Nadam se, gospodine, da vi niste tako daleko otišli.

OTAC:
Nisam. Samo je noćas tako malo padao, sasvim malo.

VLASNIK:
(Publici.) Zanimljivo društvo. Vrlo zanimljivo.
(Ocu i majci.) Mogu li ja vas da upitam a ko ste vi? A?

MAJKA:
Mislite na naciju?

VLASNIK:
Gluposti! Nas vlasnike to ne zanima. Mislim na sve ostalo.

MAJKA:
Ja sam majka.

VLASNIK:
Majka?

MAJKA:
Ja sam majka, a on je otac.

VLASNIK:
Zamislite! Niste mogli naći neko bolje zanimanje?

OTAC:
Ranije smo bili i nešto drugo, ali sada, otkako je rat, sada smo samo to.

VLASNIK:
Rat? Gdje je rat?

OTAC:
Svuda je rat, gospodine vlasniče.

VLASNIK:
Ma, nemojte! A meni niko ništa nije javio. Ja sam mislio da to neki pakosnici gađaju samo moju vilu. Znači, rat! Lijepo, bogami. Eto, vidite šta nas je snašlo! Da vas nema, ja to nikada ne bih saznao.
A znate li vi, kad već sve znate, gdje ste se naselili?

OTAC:
Pa, ovdje.

VLASNIK:
Rekli ste da ste ovdje samo u prolazu. Tako ste sami rekli, a ja vam moram reći istinu:
Ovdje ste u prolazu za onaj svijet. Ova će kuća uskoro da odleti u vazduh.

MAJKA:
U vazduh? (Gleda gore.)

VLASNIK:
Da, da. Gore. (Pokazuje rukom.)

OTAC:
Vi to ozbiljno?

VLASNIK:
Sasvim ozbiljno. Kad ste čuli da se neki vlasnik šali? Nikad. Nemamo mi za to vremena. Odletiće u vazduh. (Pokazuje rukom zamišljeni pravac leta kuće.) Tako je odlučila K. O. S. I. N. B.

OTAC:
K. O. S. I. N. B. ?

VLASNIK:
Komanda ovog stanja i naše budućnosti. Niste ni čuli? Bože moj! Ne znam kako ste saznali da je rat.
Slušajte. Prizemlje je puno eksploziva. Od poda do plafona - mine, granate, meci svih vrsta i kalibara. Pošto im je naređeno da se u toku dana povuku sa ovih položaja, a nemaju načina da to izvuku, odlučili su da sve pošalju tamo. (Pokazuje rukom i smije se šeretski.)

OTAC:
A gdje ste do sada stanovali?

VLASNIK:
Do sada sam bio dole. (Pokazuje rukom.) Ali sada je tamo vrlo neprijatno i, ipak, neznatno opasnije nego ovdje. Predlagali su mi, istina, neku drugu kuću... Ma, kakvu kuću! Kućerak u odnosu na moju vilu, obični kućerak. Normalno da sam odbio. Zar da se ja sad pod stare dane seljakam sa svim ovim namještajem, da se povlačim po tuđim straćarama? Koji bi to pravi vlasnik uradio? Vlasnik mora da dijeli sudbinu svog vlasništva. Kapetan posljednji napušta brod, a vlasnik - nikada! Ako leti ona, letjećemo zajedno.

MAJKA:
Znate li vi, možda, koliko je sati?

VLASNIK:
Čudno! Postavili ste pravo pitanje. Ko bi to od vas očekivao? (Gleda na sat.) Pravo pitanje u pravom trenutku. Imamo još malo vremena do polijetanja. Ali, prethodni opominjući napad samo što nije počeo. Upravo je vrijeme da oni tamo izvrše na nama artiljerijsku probu. Pripremite se!

(Legne na krevet potrbuške i dlanovima zakloni glavu na jastuku.)

(Otac i majka se zgledaju. Čuje se prodorno zavijanje sirene za uzbunu. Nestaje svjetla. Potpuni mrak. Snažna eksplozija, lom stakala... Još dvije eksplozije koje smjenjuje blago umiksana muzika . Šuman, "Sanjarenje", na primjer. Zavjesa.)


(Nastavak slijedi)

7.12.09

Kapi

Evo jednog pregršta stihova pod zajedničkim naslovom


Kapi

Vjerni psi iz davnih zima
laju oko napuštenih vremena
na moje ime što se ne odziva

***
Prošla ognjišta
napuštena predgrađa
bez mene tinjaju večeri moje

u životu koji se ne događa
vjetar nosi sutrašnje novine
niz ulicu davnu

***
Osluškujem
svoje korake
pod prozorom

***
Ja sam onaj
zbog kojeg ne smijem
da se osvrnem u mraku

***
Onaj sam
koji posrće ulicom
i onaj
koji ga posmatra sa balkona

***

Otkad nam je dodijala igra
bacanja kamenčića u vodu

bacamo riječi
i posmatramo koncentrične krugove

***
Kako je lijep kanjon
u koji sam se
strmoglavio

***
Sunčani mi dani
raspeti
na Trgu slavlja

***
Golub kojeg hranim na balkonu
i koji ima puno povjerenje u moj lik
užasno se boji moje ruke
i moju sumnju podgrijava

***
Postelja prepuna opasnosti
a negdje treba ugasiti lampu

***
Doletjeli smo na riječima
i još se držimo za njih
lebdeći nad provalijom tišine

***
Neki pričaju da su me vidjeli
a ja se još sreo nisam

***
Oni čekaju vaskrsenje mrtvih
a mi smo već odavna
ovdje

***
Dan me nosi oko svoje osi
oko tvog lica staha mog
a ja u obratnom smjeru žurim
da za vidjela do mraka stignem

***
Stari ulica kojom je prošla

***
Gori prozor tvoj
u kojem zalazim

***
Izmičem se samo zato
da bih bolje vidio

šta smo ovo uradili od svijeta
ljubavi

***
Sve se desilo odjednom
u samo jednom životu:
vidjeh kako otiče sunce rijekom
pored koje smo zauvijek prolazili

4.12.09

"Oslobođenje"





Ne, ovo nije nekadašnje sarajevsko "Oslobođenje" iz 1975. godine, kada je u njemu objavljena ova priča, nagrađena na konkursu "Ivo Andrić". Ovo je isti list, ali od 22. novembra 2009. godine. "Oslobođenje" se sjetilo sebe. I meni je bilo drago što sam bio povod njegovog sjećanja. Jeste, bio je to prvi konkurs koji je ponio ime našeg novelovca, prvog predsjednika žirija "Oslobođenja" za kratku priču. Ovaj put predsjednik žirija je bio ugledni književnik Ćamil Sijarić, a svečanom uručenju nagrada u Travniku, pored mnogih gostiju i uglednika, prisustvovao je i tadašnji predsjednik Saveza udruženja književnika Jugoslavije Gustav Krklec.

Kada sam ovog novembarskog dana 2009. godine pročitao u "Oslobođenju" svoju priču, bio sam začuđen činjenicom da je i sada, nakon 34 godine, dobro stajala u ovim novinama. Znam da je rat porušio mnoge vrijednosti, ali ovo je dokaz da se neke ne mogu porušiti.

29.11.09

Harasimovič

Neki od cijenjenih posjetilaca ovog bloga izrazili su zanimanje za poljskog pjesnika Ježija Harasimoviča (1933-1999), čije smo stihove iz pjesme Bliži se jesen citirali u postu Antologija (25. 10). Tim povodom, evo, objavljujemo tu pjesmu u prevodu Petra Vujičića.

***

Bliži se jesen


Evo Lešek već se bliži jesen
Već i trideseta i proseda griva
I stalno je čovek prepušten milosti metafore
I stalno za svet beznačajni divljak

I deklamuje se taj život na maloj sreskoj sceni
Ponekad kroz novine pesmica ko vrabac proleti
I prvi se za mršavu isplatu guramo
A za nas ionako veći na Olimpu sedi

I tako Lešek bliži se jesen
Postajemo ravnodušni s rutinom prolaze i sanje
O drugačije sam video te naše lovore i želje
I drugačije taj život što svetu nešto mrmlja u svitanje

***
Pjesma je iz Harasimovičeve zbirke Blizu je jesen (1963), koja, kako piše P. V., donosi jedan novi ton, "ton crnog nezadovoljstva sobom i svetom oko sebe, ton sumnje, gorčine i oštre autoironije..."

26.11.09

Stari link

Pošto nam iz Izraela na linku Alekse Blagojevića stižu i neke nove stvari, a u ovom blogu taj link nam se prilično udaljio, pozivamo vas da ga pregledate i preslušate. Dakle, kliknite na:


http://video.yahoo.com/mypage/video/6524275

19.11.09

Recenzija

Pošto u knjizi Teutino blago iz tehničkih razloga nije mogla da bude objavljena recenzija Božidara Stanišića, objavljujemo je ovdje.
***
KA IZVORIMA OSJEĆANJA I MIŠLJENJA
(recenzija zbirke Teutino blago)
*

Poetska zbirka “Teutino blago – izabrane i nove pjesme” Pavla Stanišića je djelo proisteklo iz autorovih dostignuća poetske i refleksivne zrelosti zasnovane na govoru koji spaja sva autorova vremena sadašnja i memoriju u jedinstven kompleks poetskog u nastojanju da se svaka od pjesama vrati svojim korijenima, poiesisu koji spaja misao, riječ i djelo. Ostvareno u širokom tematsko-motivskom dijapazonu, ovo djelo u svojoj sintezi izabranih prethodnih i novih pjesama obasjava svijet stvarnosti i intimni mikrokozmos pjesnikov drugom svjetlošću. Čitaocu ove knjige često se čini da se ta svjetlost javlja iz nekog svog, samoostvarenog izvora, čija ljepota nije ni u dekoru na koji su naviknute oči pjesnikovih savremenika, ni u retorici koja ugušuje i zaglušuje svijest i savjest, već u istini – subjektivnoj, dakako, koja je usud onih koji se poezije nisu odrekli ni kao čina, ni kao načina recepcije bitka, vlastitog i drugih. Još na početku svog pjesničkog puta i putovanja Pavle Stanišić se odricao masovnog ukusa i povišenog tona onomad, u ideološkom kontekstu jednog već bivšeg svijeta, a čini se i danas vladajućih u estradnom konceptu književnosti (ne samo u jednoj literaturi na periferiji evropskih, već i u svjetskom kontekstu), ostajući na osi poezije kao sublimnog govora koji vrijeme, prostore, stvari i bića uvodi u čin preobraženja koji nije izdaja njihove esencijalnosti. Vjerujem da je ovdje riječ, uopšte i konkretno, u biti pjevanja koje je mišljenje i sentiment pred suočenjem sa – koliko samo subjektivnom? – istinom da je većina ljudi ravnodušna i ne samo prema poeziji već i umjetnosti u kompleksu njenih pluralnih izričaja. Imperativ izlaska iz svake geometrije dogovorenog, težnja ka nalaženju iskaza na vertikali poetskih orijentacija u kojim rimovanje stvari postaje važnije od rimovanja riječi – sve to, nenametljivo i bez imperativa drugima, stiže drugima iz autorove poetske radionice. U svemu tome pjesnika, čini se, odredjuje, i to ne tek u (samo)ironiziranju dok označuje svijet (“prilično čiste svijesti i normalno tragične pameti”), jedna sasvim konkretna egzistencijska situacija (čitajmo: vrijeme uvijek-naše koje njemu ne pripada) u kojoj se njegov “pjev” situira “na olupini planete”. To je samo oznaka odnosa prema davno “izgubljenom alibiju”, onom za sve ono što je nestalo i otišlo u nepovrat svačijeg (i ničijeg?) vremena? Kao i svako pjesništvo koje se ne pokorava zahtjevima dnevnim, recimo od Ovidija pa do tzv. našeg danas, i ovo, Pavla Stanišića, ima svoj jeretički karakter, svoje dramatično nepristajanje na imperative epohe. (Možda je fenomen poezije i njenog stvaraoca danas, u svijetu koji se poezije odriče, pojava jednaka – lako ili teško? - zamislivoj situaciji posljednjeg zanatlije koji stvara svoj predmet sam, od početka do kraja, dakle u anahronizmu čiji je vlastiti stvaralac?) Osluskujući kakofoniju svijeta pjesnik, čini se, ne želi zatvoriti oči - ni ispred čega, ni ispred koga. Kao da je oslušnuo sve i potom, još davno-davno, upio misao onih koji su poeziju živjeli kao neprekidno probudjenje i onih pjesnika koji su smatrali da čovjek, kad jednom otvori oči, više ne može reći svijetu da. Svako da vratilo bi ga u opšte mišljenje, u kanon koji je ubica svega artističkog, u negiranje svega poetsko-spoznajnog kao mogućnosti otkrića druge i drugačije svjetlosti. Ni Pavle Stanišić “ne zna mudrosti što drugima gode” (Baljmont); i on u sebi ima spoznaju da “korak gomile nije ritam pjesme” (Borovski); i on sluti da poezija “stoji u tajni susreta” (Celan). Jeste, ova knjiga pjesama budi u nama vrela pod-sjećanja na veliko u poeziji i umjetnosti uopšte, njen govor nas tiho a uporno vraća ka izvorima osjećanja i mišljenja svijeta u konstantnom unakrsnom odnosu izmedju poetskog ja, svjetova vidljivih i svjetova prosanjanih.
*
Božidar Stanišić
***