POZIV

Dragi prijatelji,koji pratite ova moja razmišljanja, možete se malo odmoriti, ili pažljivije razmotriti ove bilješke. U nedostatku odgovarajućih književnih časopisa u okruženju, pokušao sam to na ovaj način da nadomjestim. Ako ovo shvatite kao časopis, pred vama je zaključen prvi, decembarski broj. Za januarski broj (2009. godine) očekujem i vašu saradnju. Možete se javiti na moj e-mail: pavlestanisic@yahoo.de , ili na bilo koji način tekstovima koji se odnose na savremenu književnost ili druga slična pitanja koja sam u dosadašnjim zabilješkama naslutio. Do sada je ovo bio moj lični, privatni časopis, a od sada može da bude i vaš. Hvala na dosadašnjoj i budućoj saradnji i doviđenja do iduće godine.

Pavle

veče

Dan je prošao
još nema izvještaja o povrijeđenima
bolno postaje tijelo
u koje se ugnijezdio ugrušak onog sna
koji je istekao dolinom

(Preživjele riječi)

kritike

(Foto: V. Vejzović)

Htio bih, dragi prijatelji, da vam se ovdje kao pisac i neposrednije predstavim, ali da ne govorim sam o sebi, jer to bi moglo da bude i vrlo neukusno, a malo je onih koji bi nešto konkretnije i više mogli reći. Nisam član nikakvih umjetničkih udruženja. Nekada sam, istina, bio član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, ali me tamo, čini mi se, više nema. A možda nema ni tog Udruženja, možda je ovo Društvo neko sasvim novo, koje nema veze sa onim Udruženjem. Ne znam. Jer, da ima veze, ja bih tu svakako bio, ne vjerujem da bi me neko tek tako, ne pitajući me, izbrisao. Ne znam zašto me nema ni u Udrduženju u Republici Srpskoj. Nedavno je objavljena obimna monografija pjesnika ovog entiteta Nasukani na list lirike, sa ambicijom da bude sveobuhvatna, ali ni tu me nema. A dobro znam da je bar jedan od dva atora te knjige bio vrlo dobro upućen u moje pjesničko stvaralaštvo. Nije baš jednostavno pisati i objavljivati za apstraktnog čitaoca. A, možda je i to, kao i prethodno navedeno, povoljnija situacija. A što se ozbiljne književne kritike tiče, nje gotovo da i nema. A možda je i to bolje. Ipak, prikupio sam neke (naravno, pozitivne) kritike na neka moja djela i objavio ih ovdje u komentarima na ovaj post. Dakle, pogledajte komentare!

suština

Ali, da se mi, ipak, vratimo suštini. A suština je, svakako, u poeziji. Evo o čemu se, zapravo, radi.

*

I ovako star

vučem za ruku ono dijete

koje sam bio

*

Vučem ga kroz ratove kroz gradove

kroz gladi i strahove

kiše i noći

*

s kamena na kamen

od riječi do riječi

od kafane do kafane

*

A ne znam

kud ga vodim

ni gdje ću ga ostaviti

(Preživjele riječi, 2008)

bakšiš

Pod ovim simboličnim nazivom (bio je to bakšiš - doprinos kulturnom razvoju Doboja) održavale su se prve dobojske originalne satirične večeri s početka onog davnoprošlog vijeka. Prvo veče održano je u sali Doma JNA, a posljednje u Klubu Radničkog univerziteta. Tekstove je pisao autor ovog bloga - brloga, a izvođači su bili članovi SSRN (Satirične scene radnog naroda): Nadežda Karabin, Branka Alićehajić, Mihajlo Marsov, Aleksandar Vasiljević i dr. uz vokalne izvođače i tamburaški orkestar (E. Kreso, V. Rimac, F. Čokić i dr.). Novinar Senad Malohodžić prisustvovao je posljednjem Bakšišu 1972. godine, pa je u listu Glas komuna od 10. maja pisao da je te noći uoči prvomajskih praznika "Doboj rođen kao grad u pravom smislu riječi... Bili su zaista srećni svi oni koji su dobili mjesto u dvorani Kluba Radničkog univerziteta, njih oko stotinu. Isto toliko, ako ne i više, ostalo je građana vani. Svojevrstan fenomen za dobojske prilike..." Pored navođenja tekstova iz Bakšiša Malohodžić je pisao: "Izvrsna je bila i filmovana storija o dobrodušnom poljaru iz Lukavice, čije su sugestivne i upečatljive poze i grimase i efektan tekst P. S. pokazali kako u Doboju, gradu 'svakojakih žitelja' , na bespuću vremena, tužno i monotono traje život običnog i siromašnog bivšeg poljara... Imao je on i svoju kulturu - mali tranzistor, ali se 'pošteni' građanin pobrinuo da mu ga ukrade... Treba istaći i vrlo dobru režiju, igru čitavog ansambla, glasovne mogućnosti njegovih članova, sinhronizovanu saradnju s orkestrom, svjetlosne efekte i dugotrajne tople aplauze..."

Program je bio cjelonoćni, od 20 sati uveče do 4 sata narednog jutra.

Kako je pisao S. Malohodžić, takvi su bili i komentari svih posjetilaca. Ali to je bilo dovoljno da tadašnji članovi CKSKBiH iz Doboja javno proglase Bakšiš "reakcionarnim aktom političkog podzemlja", pa je to bilo posljednje "pakosno veče sa smiješno-tužnim programom", kako je zvanično nazivano, održano u ovom gradu.

Danas neki pišu monografije o kulturnom životu Doboja, Bakšiš, vjerovatno iz istih razloga, i ne pominju, kao ni mnoge druge slične, ali značajne, pojedinosti, pa neka ovo bude moj skromni doprinos smiješno-tužnim uspomenama ovoga grada.

*

(Ilustracija: Aforizam iz Bakšiša, objavljen u Ježu)

aforizmi

A evo i nekih od tih aforizama, o kojima je bilo riječi u postu Pravo na sujetu, u onom obliku kako su objavljivani u beogradskom listu Jež i sarajevskoj reviji Odjek.

Idući put nastavićemo o satiri, posebno o satiričnim večerima Bakšiš.

umjetnost nepripadanja

A kad smo već kod Zbignjeva Herberta, sjetio sam se i jedne svoje pjesme posvećene ovom pjesniku.

*

Umjetnost nepripadanja

Povodom Zbignjeva Herberta i njegove duše

*

Profesor izuzetaka

na putujućem univerzitetu

jer su sva pravila bila nepovoljna

a mnoga štetna

*

predavao umjetnost nepripadanja

važećim sistemima i poretku stvari

i držao vježbe iz pretvaranja

istine u nesreću

*

dušu je nosio na ramenu

obilazeći zamišljen varvarske opsadne logore

zabrinut za sudbinu svojih ruku

ako otpadnu od stihova

*

što se desilo dvije godine prije zaključenja vijeka

iz kojeg se uporno javlja