Ponovo Locutio

Pošto poezija nikada ne može biti pročitana do kraja, uvijek joj se ponovo i ponovo treba vraćati. Ovaj put vas pozivamo na ponovono čitanje stihova objavljenih u slovenskoj on-line reviji Locutio .

http://www.locutio.si/avtorji.php?ID=771&clanek=1263

Objašnjenje, još jedno

Nakon onog objašnjenja o Oblacima učinilo mi se da je potrebno još jedno objašnjenje. Radi se o mojoj pjesmi Adresa i istoimenom videu Alekse Blagojevića. Posljednja strofa ove pjesme glasi:

I sada stanujem iza onog mutnog jutra na kraju,
gdje ni ptice, ni najcrnje, nemaju strpljenja,
odakle samo Poov gavran polijeće.

Radi se, naravno, o gavranu iz pjesme Gavran američkog pripovjedača i pjesnika Edgara Alan Poa, pa onome ko želi da se o tome detaljnije obavijesti, preporučujem link:
http://sr.wikisource.org/wiki/Gavran

a moju pjesmu o kojoj je riječ u interpretaciji i obaradi Alekse Blagojevića možete čuti na:
http://www.youtube.com/watch?v=oXKKanOqjJw

Oblaci

Primijetio sam da je od ovih videa koje je sačinio Aleksa Blagojević jedan od najposjećenijih Oblaci Mihaila Jurjeviča, a mnogi su se kod mene interesovali za neka pojašnjenja u vezi s tom pjesmom. Pjesma je, dakle, napisana povodom pjesme Mihaila Jurjeviča Ljermontova (1814-1841), ruskog pjesnika, koji je, i sam protjerivan u vrijeme carske Rusije, vidio u oblacima i dio svoje sudbine. Naša profesorica iz dobojske gimnazije gospođa Klavdija Meljnicki, i sama emigrant, voljela je tu pjesmu, tako nam se činilo, i svi smo je tada zavoljeli. A meni je palo na pamet kada su nedavno neki od učenika tih generacija morali da napuste svoj kraj ili domovinu, da li su se sjetili Ljermontovljevih Oblaka, pa sam i sam napisao pjesmu Oblaci Mihaila Jurjeviča, koju je Aleksa izvrsno obradio i interpretirao. Radi ovih objašnjenja, slobodno, uglavnom po sjećanju, preveo sam ovu pjesmu Mihaila Jurjeviča Ljermontova ovako:

Oblaci

Oblaci nebeski, vječni putnici,

što nad stepama pronosite duše tužne

vučete se kao i ja, izgnanici,

sa dragog sjevera u krajeve južne.

***

Šta vas tjera? Sudbina vaša,

zloba otvorena ili zavist tajna,

ili zločini, nemoć naša,

ili prijatelja kleveta očajna?

***

Vama su strane strasti i stradanja,

nisu vam dosadila ni neplodna prostranstva,

uvijek hladni, spremni na lutanja,

za vas nema domovine ni izgnanstva.

***

E, sad ćemo, možda, malo drukčije saslušati i pogledati i obradu Alekse Blagojevića:

http://www.youtube.com/watch?v=qISvhSEUYOI

Adresa

Ponovo smo sa Aleksom Blagojevićem. Ovaj put je pjesma Adresa.
http://www.youtube.com/watch?v=oXKKanOqjJw

------------------------------------------------------------------

Oblaci

Danas vam preporučujemo video Alekse Blagojevića prema pjesmi Oblaci Mihaila Jurjevića.

http://www.youtube.com/watch?v=qISvhSEUYOI

Božidar Stanišić (nastavak)

...

Varaš se, kažeš, te riječi, ti zvuci... Tvoj dlan, topli pijesak lagune,
na mom čelu, samo na tren. Ah, kažeš, sve su to samo praznine
između nemoći i svijesti, moje, tvoje, miliona... Ili udarci duše
o daljinu, teatar nesreća drugih koje nisu i naše? Tiše, tiše,
kažem, sad misli snijeg, zaboravi, barem na tren, Istoriju
u Pokretu, njen pogled Meduze. U metafore zaludne toneš, dragi.
Sjećaš li se jedne druge zime? Govorio si drugačije,
ah, možda su to čak riječi bile: tad su govorile tvoje oči,
tvoje ruke, i snijeg, tamo, u daljini.

Vidim, ekran ne laže, jer oko-kiklop obuhvata sve,
baš sve (u ime istine ili meteorološkog izvještaja,
isto je, zasr ne?), i kako, uprkos ratu i krvi,
pada snijeg u Bosni,
na brijeg na dol, na ulice, na krovove,
bijel, bijel uistinu, i mekan možda, i blista,
zvjezdano jasan, u dan zimski...

Psst, draga! Neki zvuci prodiru kroz zidove sobe?
Talasa morskih? Što zapljuskuju pramce brodovlja pravde?
Možda mi smo na ostvrvu, nekom, kažeš? Psst, draga!
Šta bruji u visini? Nebeska pravda? Mi smo
na oblaku, možda, kažeš? Zemlja je varka, oblak istina? Psst, tiše,
draga! Neko pjeva napolju? Vojnici marširaju zemljom,
prvedno, i oni? Polaze u rat za neki novi mir?
Mi smo na putu, naša je kuća opet nasred puta, kažeš?
Ne znam gdje je naša kuća, kažem. Zaključaj žaluzine,
kažeš, zatvori prozore, zavjese spusti,
do pervaza. O.K., već urađeno, kažem. Ali, draga, zar ne vidiš:
prozor je bezok? Uzbuđuje je prisustvo slijepca, jednog više,
kažeš. Večeras te ne prepoznajem, kažem. Već sam odslušala
sve himne, kažeš, i ti sa mnom, zar ne? Noćas, kažeš, neću spavati:
napraviću Hrista, od krpa. Sin Božji neće imati oči ni usta:
tako neće moći zaplakati nad svijetom, ni prozboriti jedno ah-ah,
jednostavno kao sol i hljeb, plavetno duboko poput neba bez oblaka.
Hrist će imati samo uši, da čuje: vjera, ljubav, nada onih koji pate.
Ali, prije toga, kažem, reci još jednom, s osmijehom,
blagim kao mir i san: dolazi zima.

Zugliano, decembar 2001.

____________________________________________________________________

***

A ako želite, možete vidjeti i čuti Božidara i na italijanskom jeziku. Dovoljno je da kliknete ne link:
http://www.youtube.com/watch?v=Q2bb766jsHU

____________________________________________

Božidar Stanišić

Na našem blogu već je bilo govora o Božidaru Stanišiću, nekadašnjem srednješkolskom profesoru književnosti iz Maglaja, kulturnom radniku, piscu, saradniku nekadašnjeg dobojskog časopisa "Značenja", a danas, od 1992. godine, književniku i profesoru u Italiji. Ovaj put želimo da ga predstavimo izvrsnom pjesmom iz dvojezične knjige "Ključ na dlanu", objavljene u Italiji 2008. godine, koju ćemo objaviti u dva naredna posta.

***

ZIMSKO VEČE, KAŽEM, KAŽEŠ

ili

ANTILIRIKA SPOČETKA MILENIJA

SIGURNOSTI I SREĆE

Marinu Vociju

***

Dolazi zima, kažeš. Suhomrazica pokrila friulska polja.

Kako je sada travama i bilju? Nisam ni tava, ni biljka,

kažem, a osmijeh mi bježi sa lica. Strašno je hladno,

sada, u Afganistanu? Ne znam, kažem, pitanja

su tvoja čudnovata, prelaze granice. Iza granica -

nesigurnost stanuje. Pogledaj, kažeš, mjesec

na nebu blijedi, sve je tanji. Jeste, kažem, to je tačno.

U duhu našeg danas, kažeš, prokleto zanimljivog našeg danas,

ove decembarske večeri dvije hiljade prve, mogao bi da bude i pun

i krvav... Evo ti gumica, kažem, sad pobriši brigu sa čela!

Suludo zborim? Zaboga, draga, nismo li i mi djeca epohe?

Osmijeh stavi na lice, kažem, i reci: sreća. Jesen bijaše

plodna - posestrile se, evo, beskrajna pravda i

trajna sloboda, ah, draga, mi smo na putu za Utopiju. Smiješi nam se

Obećano Vrijeme, smijucka se sa novčanica, virucka kroz ključaonice

naših kuća tvrđava, pjevucka iz alarmnih uređaja našeg imati

jednako biti. Postajemo li mi konačno, kažeš, novi ljudi?

Ti sumnjaš, draga? A srce, kažeš, a mozak? Pa čelo dodiruješ,

u zjenicama tvojim, vidim, pelin izrasta. Razvedri se kažem. Zar ne vidiš

koliko je braće sa naših meridijana novih što sigurnost ištu?

Samo za nas?, kažeš. Evo, kažem, u budućnosti, a možda i prije,

ovdje će vladati samo... samo... samo... Zamuckuješ, kažeš.

Samo, samo sreća, kažem. Smiješno, kažeš! Ovdje?

Samo ovdje? Gdje sunce zalazi? Ekran ugasi, kažem. Klik! Odlično, kažeš,

izbrisali smo i najnoviji rat: u ovoj sobi sretno sigurnoj,

niko ne puca, niko ne umire od bombi što imaju mozak!

Jasno? sviraću ti, kažem, nešto-ne-znam-šta iako ne znam da sviram.

Sviraj i nasmiješi se, volim kad se smiješ, kažeš, onda ne mislim

kud je oticala i kud će oteći krv miliona. Još jednom,

kažem, samo još jednom reci, s osmijehom blagim kao mir i san:

dolazi zima. Evo, zvuci pahulje sipaju u sobu.

Dudl-lidl, dudl-lidl,

lidl-dudl, lidl-dudl,

fru-fru, fru-fru,

ru-ru, ru-ru...

...