5.
Prolazim kroz noć i sve što ona znači. Daleko iza mene VJEKOVO - BJEKOBO i moja otužna sjećanja, drukčija od onih što sam ih strpljivo i nježno uzgajao. Ali osjećam sigurnost neizvjesnosti, noći i noćnog voza u kojem sam našao utočište. To se osjeća kao ugodnost, toplina, a i voz je drukčiji od onog kojim sam se onda vozio u to mjesto. Putnika gotovo i nema, sam sam u kupeu. Ne znam koliko je od onda prošlo vremena i mog života, ali za to vrijeme voz se mnogo izmijenio. Plišana sjedišta, svjetlo jako i prijatno, iznad sjedišta slike nekih lijepih mjesta. Na prozor sam navukao zavjesu da ne gledam sjene kroz koje prolazim. Ovaj put sam skinuo cipele i stao nogama na suprotno sjedište. Na koljenima držim svesku i žutom hemijskom olovkom ispisujem ove redove.
Okupan sam, izbrijan, odmoran, kao pripremljen za sahranu. Ne osjećam ni glad ni žeđ, odjeća mi je ugodna, a čini mi se i da lijepo izgleda, pa mi i to snaži osjećanje sigurnosti. S vremena na vrijeme opipavam u džepu voznu kartu, u drugom novac. Sve je na svom mjestu, stvarno je i može se opipati. Bože, mislim, nisam ni ja budala. Hvala ti na tome.
Mogao sam ja i tu gdje sam se bio smjestio da se žalim kako ne znam šta treba da radim, kako ne želim da budem uzaludan i da besciljno ubijam zlatne dane, kako nema organizacije posla i života. Ali, nisam. Imao sam svoj sto, stolicu, telefon, papir, olovku, digitron, pepeljnicu... Šta mi je još trebalo? Zapalim cigaretu, okrenem na telefonu broj 95 i zapišem tačno vrijeme, uzmem digitron i iz te cifre izvadim drugi korijen: 3,0659419, onda to podijelim sa prvom cifrom u datumu svog rođenja i dopišem: 0,1057221. Svi su sa poštovanjem gledali u cifre koje su se množile na mom stolu i s vremena na vrijeme pozivali me da se odmorim, govorili su da je to što radim isuviše naporno i da treba da štedim svoju zlatnu energiju, pa su mi ponekad u kancelariju donosili kifle i jogurt da ne bih prekidao rad, od kojeg su svi imali koristi, jer su se već poslije mog prvog preračunavanja nadmorske visine Vjekova i broja stanovnika Zemlje svima plate naglo povećale.
Skoro je sigurno da ja i ne bih bio toliko pametan da me na to nisu prilike prisilile: snažno sam i neprekidno sam priželjkivao ovo putovanje noćnim vozom.
Moje naslućivanje opšteg udesa i nevolje čovjekove ne dozvoljava mi da ovom osjećanju sigurnosti pridodam ni malo nade. Postoji samo ovaj trenutak, samo ovaj voz, poput onih šarenih dječjih vrteški, čije čari prestaju kad se zaustave. Ko bi mogao znati šta mi se priprema na stanici na kojoj ću sa ove vrteške da siđem? U ovom trenutku to me i ne zanima, jer, siguran sam, moj su udes postali noćni vozovi možda još od onog voza kojim smo se onda davno krenuli za Vjekovo.
(Biće nastavljeno)
Prolazim kroz noć i sve što ona znači. Daleko iza mene VJEKOVO - BJEKOBO i moja otužna sjećanja, drukčija od onih što sam ih strpljivo i nježno uzgajao. Ali osjećam sigurnost neizvjesnosti, noći i noćnog voza u kojem sam našao utočište. To se osjeća kao ugodnost, toplina, a i voz je drukčiji od onog kojim sam se onda vozio u to mjesto. Putnika gotovo i nema, sam sam u kupeu. Ne znam koliko je od onda prošlo vremena i mog života, ali za to vrijeme voz se mnogo izmijenio. Plišana sjedišta, svjetlo jako i prijatno, iznad sjedišta slike nekih lijepih mjesta. Na prozor sam navukao zavjesu da ne gledam sjene kroz koje prolazim. Ovaj put sam skinuo cipele i stao nogama na suprotno sjedište. Na koljenima držim svesku i žutom hemijskom olovkom ispisujem ove redove.
Okupan sam, izbrijan, odmoran, kao pripremljen za sahranu. Ne osjećam ni glad ni žeđ, odjeća mi je ugodna, a čini mi se i da lijepo izgleda, pa mi i to snaži osjećanje sigurnosti. S vremena na vrijeme opipavam u džepu voznu kartu, u drugom novac. Sve je na svom mjestu, stvarno je i može se opipati. Bože, mislim, nisam ni ja budala. Hvala ti na tome.
Mogao sam ja i tu gdje sam se bio smjestio da se žalim kako ne znam šta treba da radim, kako ne želim da budem uzaludan i da besciljno ubijam zlatne dane, kako nema organizacije posla i života. Ali, nisam. Imao sam svoj sto, stolicu, telefon, papir, olovku, digitron, pepeljnicu... Šta mi je još trebalo? Zapalim cigaretu, okrenem na telefonu broj 95 i zapišem tačno vrijeme, uzmem digitron i iz te cifre izvadim drugi korijen: 3,0659419, onda to podijelim sa prvom cifrom u datumu svog rođenja i dopišem: 0,1057221. Svi su sa poštovanjem gledali u cifre koje su se množile na mom stolu i s vremena na vrijeme pozivali me da se odmorim, govorili su da je to što radim isuviše naporno i da treba da štedim svoju zlatnu energiju, pa su mi ponekad u kancelariju donosili kifle i jogurt da ne bih prekidao rad, od kojeg su svi imali koristi, jer su se već poslije mog prvog preračunavanja nadmorske visine Vjekova i broja stanovnika Zemlje svima plate naglo povećale.
Skoro je sigurno da ja i ne bih bio toliko pametan da me na to nisu prilike prisilile: snažno sam i neprekidno sam priželjkivao ovo putovanje noćnim vozom.
Moje naslućivanje opšteg udesa i nevolje čovjekove ne dozvoljava mi da ovom osjećanju sigurnosti pridodam ni malo nade. Postoji samo ovaj trenutak, samo ovaj voz, poput onih šarenih dječjih vrteški, čije čari prestaju kad se zaustave. Ko bi mogao znati šta mi se priprema na stanici na kojoj ću sa ove vrteške da siđem? U ovom trenutku to me i ne zanima, jer, siguran sam, moj su udes postali noćni vozovi možda još od onog voza kojim smo se onda davno krenuli za Vjekovo.
Nema komentara:
Objavi komentar