Adresa

Ponovo smo sa Aleksom Blagojevićem. Ovaj put je pjesma Adresa.
http://www.youtube.com/watch?v=oXKKanOqjJw

------------------------------------------------------------------

Oblaci

Danas vam preporučujemo video Alekse Blagojevića prema pjesmi Oblaci Mihaila Jurjevića.

http://www.youtube.com/watch?v=qISvhSEUYOI

Božidar Stanišić (nastavak)

...

Varaš se, kažeš, te riječi, ti zvuci... Tvoj dlan, topli pijesak lagune,
na mom čelu, samo na tren. Ah, kažeš, sve su to samo praznine
između nemoći i svijesti, moje, tvoje, miliona... Ili udarci duše
o daljinu, teatar nesreća drugih koje nisu i naše? Tiše, tiše,
kažem, sad misli snijeg, zaboravi, barem na tren, Istoriju
u Pokretu, njen pogled Meduze. U metafore zaludne toneš, dragi.
Sjećaš li se jedne druge zime? Govorio si drugačije,
ah, možda su to čak riječi bile: tad su govorile tvoje oči,
tvoje ruke, i snijeg, tamo, u daljini.

Vidim, ekran ne laže, jer oko-kiklop obuhvata sve,
baš sve (u ime istine ili meteorološkog izvještaja,
isto je, zasr ne?), i kako, uprkos ratu i krvi,
pada snijeg u Bosni,
na brijeg na dol, na ulice, na krovove,
bijel, bijel uistinu, i mekan možda, i blista,
zvjezdano jasan, u dan zimski...

Psst, draga! Neki zvuci prodiru kroz zidove sobe?
Talasa morskih? Što zapljuskuju pramce brodovlja pravde?
Možda mi smo na ostvrvu, nekom, kažeš? Psst, draga!
Šta bruji u visini? Nebeska pravda? Mi smo
na oblaku, možda, kažeš? Zemlja je varka, oblak istina? Psst, tiše,
draga! Neko pjeva napolju? Vojnici marširaju zemljom,
prvedno, i oni? Polaze u rat za neki novi mir?
Mi smo na putu, naša je kuća opet nasred puta, kažeš?
Ne znam gdje je naša kuća, kažem. Zaključaj žaluzine,
kažeš, zatvori prozore, zavjese spusti,
do pervaza. O.K., već urađeno, kažem. Ali, draga, zar ne vidiš:
prozor je bezok? Uzbuđuje je prisustvo slijepca, jednog više,
kažeš. Večeras te ne prepoznajem, kažem. Već sam odslušala
sve himne, kažeš, i ti sa mnom, zar ne? Noćas, kažeš, neću spavati:
napraviću Hrista, od krpa. Sin Božji neće imati oči ni usta:
tako neće moći zaplakati nad svijetom, ni prozboriti jedno ah-ah,
jednostavno kao sol i hljeb, plavetno duboko poput neba bez oblaka.
Hrist će imati samo uši, da čuje: vjera, ljubav, nada onih koji pate.
Ali, prije toga, kažem, reci još jednom, s osmijehom,
blagim kao mir i san: dolazi zima.

Zugliano, decembar 2001.

____________________________________________________________________

***

A ako želite, možete vidjeti i čuti Božidara i na italijanskom jeziku. Dovoljno je da kliknete ne link:
http://www.youtube.com/watch?v=Q2bb766jsHU

____________________________________________

Božidar Stanišić

Na našem blogu već je bilo govora o Božidaru Stanišiću, nekadašnjem srednješkolskom profesoru književnosti iz Maglaja, kulturnom radniku, piscu, saradniku nekadašnjeg dobojskog časopisa "Značenja", a danas, od 1992. godine, književniku i profesoru u Italiji. Ovaj put želimo da ga predstavimo izvrsnom pjesmom iz dvojezične knjige "Ključ na dlanu", objavljene u Italiji 2008. godine, koju ćemo objaviti u dva naredna posta.

***

ZIMSKO VEČE, KAŽEM, KAŽEŠ

ili

ANTILIRIKA SPOČETKA MILENIJA

SIGURNOSTI I SREĆE

Marinu Vociju

***

Dolazi zima, kažeš. Suhomrazica pokrila friulska polja.

Kako je sada travama i bilju? Nisam ni tava, ni biljka,

kažem, a osmijeh mi bježi sa lica. Strašno je hladno,

sada, u Afganistanu? Ne znam, kažem, pitanja

su tvoja čudnovata, prelaze granice. Iza granica -

nesigurnost stanuje. Pogledaj, kažeš, mjesec

na nebu blijedi, sve je tanji. Jeste, kažem, to je tačno.

U duhu našeg danas, kažeš, prokleto zanimljivog našeg danas,

ove decembarske večeri dvije hiljade prve, mogao bi da bude i pun

i krvav... Evo ti gumica, kažem, sad pobriši brigu sa čela!

Suludo zborim? Zaboga, draga, nismo li i mi djeca epohe?

Osmijeh stavi na lice, kažem, i reci: sreća. Jesen bijaše

plodna - posestrile se, evo, beskrajna pravda i

trajna sloboda, ah, draga, mi smo na putu za Utopiju. Smiješi nam se

Obećano Vrijeme, smijucka se sa novčanica, virucka kroz ključaonice

naših kuća tvrđava, pjevucka iz alarmnih uređaja našeg imati

jednako biti. Postajemo li mi konačno, kažeš, novi ljudi?

Ti sumnjaš, draga? A srce, kažeš, a mozak? Pa čelo dodiruješ,

u zjenicama tvojim, vidim, pelin izrasta. Razvedri se kažem. Zar ne vidiš

koliko je braće sa naših meridijana novih što sigurnost ištu?

Samo za nas?, kažeš. Evo, kažem, u budućnosti, a možda i prije,

ovdje će vladati samo... samo... samo... Zamuckuješ, kažeš.

Samo, samo sreća, kažem. Smiješno, kažeš! Ovdje?

Samo ovdje? Gdje sunce zalazi? Ekran ugasi, kažem. Klik! Odlično, kažeš,

izbrisali smo i najnoviji rat: u ovoj sobi sretno sigurnoj,

niko ne puca, niko ne umire od bombi što imaju mozak!

Jasno? sviraću ti, kažem, nešto-ne-znam-šta iako ne znam da sviram.

Sviraj i nasmiješi se, volim kad se smiješ, kažeš, onda ne mislim

kud je oticala i kud će oteći krv miliona. Još jednom,

kažem, samo još jednom reci, s osmijehom blagim kao mir i san:

dolazi zima. Evo, zvuci pahulje sipaju u sobu.

Dudl-lidl, dudl-lidl,

lidl-dudl, lidl-dudl,

fru-fru, fru-fru,

ru-ru, ru-ru...

...

vrijeme poezije VI

AVET

Ako ugledate lijepu avet
oko koje se roje zvijezde
i druga nebeska i geometrijska tijela
kako popločanim livadama mog djetinjstva
traži izgubljenu ulaznicu
za film koji se više nigdje ne prikazuje
to je moja odbjegla uplakana misao

Tražio sam je u starom vijeku
srednjem ovom i onom narednom
ali sad nema ni vas
koji ste onda ostali ovdje

vrijeme poezije V

PROZORI


Svak sa svoga prozora
gleda prostrani svijet
dok ne ugleda sebe

kako sa sred trga
gleda u svoj prozor
na kojem nikoga nema

vrijeme poezije IV

GLAS


Stižu li do vas ove riječi
ili to sam sebi prepričavam svoju priču
ko zna koju parafrazu ko zna kojeg udesa
ili ponavljajući učim san
koji me prati po zabitima strahova i nada
punih noći nad kojima sam lebdio
i zora po kojima sam padao pogođen
glas vlastite sudbine
ili onaj što se izgubljenom u pustinji pričinjava

vrijeme poezije III

MODNA PISTA


Nisam siguran da sam po volji ovom sunčanom danu
misli mi pune osiromašenog uranijuma
kojim su me zasipali po prirodnim ljepotama
slobodi izražavanja i pamćenja
što mi otežava hod po mukama
dok čekam praskozorja zaslužena tugom i odricanjem
od sebe i nada dalekih

Gleda me s visine
kako sitan gmižem obalama uzburkanog vremena
koje prijeti da će me odvući na dno
gdje ću da istrunem sa ostalim zanosnim utopijama

gleda me kao jedini predmet svog interesovanja
i odlezeći bezobzirno mi pokazuje začarani krug

Ako ga usput kiša rasplače
na rastanku će se začuti starinska pjesma
po strogim etičkim i metričkim pravilima
a ja ću ostati da i dalje gmižem po krvavoj modnoj pisti
koju smo od života napravili

vrijeme poezije II

MRLJE

Mi svijest smo
dodijeljena ovim pejzažima
za jednokratnu upotrebu
smišljamo oslobođenje
riječima zvucima bojom
ostavljajući mrlje po stvarnosti
kao one vinske koje su pijani gosti
ostavljali po stolnjacima nakon gozbe

(Na aukcijama su najviše cijenjeni
stolnjaci sa vječnim mrljama
koje svjedoče o kvalitetu
nekad ovuda proslavljanih tuga)

vrijeme poezije

U ovoj rubrici u narednih nekoliko postova donijećemo neka svoja nova poetska razmišljanja, do sada neobjavljivana u knjigama, a ni ovdje.




S POGLEDOM NA ŽIVOT


Bio sam u areni sa zavrnutim rukavima
oči u oči sa izgladnjelom zvijeri
a kad sam bio u gledalištu
bodrio sam lava da pobijedi snažnim čeljustima
uživajući u krckanju bola u kostima

osvajao sam prašnjava persijska svitanja
sve dok nisam posjekao Darija
i istim mačem sam se obrijao
kako bih od bogova zaprosio njegovu lijepu
kćer

Objesili su me u jednom mraku u Iraku
gdje sam smišljao kako da zapalim Rim

Nosili su me u kovčegu pjevajući mi
kao građaninu koji je zaslužio počasti i
luksuznu raku
na varoškom groblju u Donjim barama
s pogledom na život koji obično tuda prolazi

...

A pošto je riječ o novoj poeziji, ponovo ćemo vas uputiti na slovenski časopis Locutio:

http://www.locutio.si/avtorji.php?ID=771

Poetski medaljon

______________________________________________

http://www.youtube.com/watch?v=pST_lG54QXA

______________________________________________

Nad svojim rukopisima davnim (7)

7.

Preturajući tako po tom davnom vremenu, po ovim papirima u koje se to vrijeme pretvorilo, susrećem sebe, svoje misli, dijelove svog života... I kao da sam upravo to slutio 2. januara 1960. godine kada sam zapisao:

Krenuo sam u novi trenutak umorni nosač vremena kroz vrijeme,
dan me ispratio bliskim osmijehom.
Ostala je moja sjenka na blijedoj koži neba

da bih doživio zaprepašteni susret sa sobom.
Prevukao sam gomilu vremena na drugu obalu,
mogu me zatrebati pod mostom sahranjena iščekivanja,
mogu se još ovog trenutka rastjati sa sobom
i boljeli bi me dijelovi mene što bi nastavili da žive.
Zato se vučem ovakav sa živim gomilama krpa od moga mesa i vremena,
kasno se vraćam uveče da pokupim ostatke otdisanog svijeta,
na goloj koži neba mogu i svoju sjenku naći
i kao prognano sunce uplakan zaći iza brijega.
Vi biste me mogli isplakati jedne davne noći
koja je bila još prije mene i koja je kriva,
zaboravili bi se tek kad bi nas svih nestalo,
a to bi bilo suviše kasno za vrijeme ovo što u nama krvari,
jer bi i sjenke naše znale nad nama zaplakati
kad ništa osim naše krvi ne bi bilo živo.
Jer ima mene i u tebi, i u njemu i u njenoj ljubavi,
oči nam od trenutaka plavih i krvavih,
zrnevlje naših ruku što nam ga otrgnuli vjetrovi
proklijaće u koznakojem vremenu, u koznačijoj ljubavi.

Kiše i suze pretvarao sam u riječi, riječima sam se obraćao vječnosti i smislu. Živio sam riječima koje sam sam okupljao oko svog udesa, kao i onim koje su drugi ostavljali po ovom mraku kao tragove svojih lutanja i traženja.

...

I ovdje se, dakle, završavaju ova moja preturanja po starim papirima. Na blog ću se javiti ponovo kad mi nešto "značajno" padne na pamet. Do tada preporučujem vam linkove iz prethodnog posta.

Nad svojim rukopisima davnim (6)

6.


I pored te noćne galame, ova poezija nije imala ni slušaoce ni sagovornike, pa je i pisac ovih redaka slutio njenu kob: nestaće u vitim granama vrba, "tamo gdje počinju psovke u umirnju dana“.

I kad se rijeka zacrveni
od stida u neko veče,
to iz moje pjesme kaplje krv
u rijeku što pod vrbom teče“
(Samoubistvo kraj rijeke, 16. 11. 1957)

Poeziji su ostajale samo rijeke i grane vrba, vrata društvenog života bila su joj zatvorena, rezervisana za neke druge preokupacije. Iza njih je nestajao dan, cvjetale grubosti – psovke. Ali, ona će se ponovo javiti crvenilom koje otiče rijekom. Slutilo se vrijeme rasapa, opšte prolaznosti, čovjekova misao – puštena niz rijeku.

Plač, tuga, pustoš, razvaline snova i slabašna nada da će nas, premda kasno, ipak kiše proći:

Tvoj glas me zove, moje ime izgovaraš,
trebam ti, a sebe ne mogu da ti vratim.
Boli me tvoj plač. U mene prečesto svrati
tvoja tuga, u mene opustošenog.

Samo tvoj glas čujem.
Vrijeme zjapi.
Ni kapi suze da me obraduje.

Doći ću, vjeruj, i ne zovi više.
Moje ime boli ko jesen bespomoća.
Doći ću kasno, kad prođu me kiše.
(Tvoj glas me zove, 11. 01. 1960)

(Nastavak slijedi)

_______________________________

A da ne bismo zaboravili na slovenački Locutio i posljednju interpretaciju Alekse Blagojevića, ponovo vas upućujemo na linkove:

http://www.locutio.si/avtorji.php?ID=771

http://www.youtube.com/watch?v=7KruTtoEHio

Nad svojim rukopisima davnim (5)

5.

U prethodnoj pjesmi dominira ono “mi”, o kojem je bilo govora, ali očito je da se ne odnosi na taj uopšteni kolektivitet, čiji je proizvod opšti, kolektivni duh. Uostalom, tom opštem, vladajućem kolektivu jeseni nisu tako bolno prokišnjavale, niti su ga zapljuskivale tuge, a ni on nije pokazivao interes za slijepog harmonikaša pred kafanama. “Bili smo sami” – stih je koji svjedoči o jednom drugom, vrlo uskom, usamljenom društvu, što nikako ne može pripadati vladajućoj opštosti. Jedan od bitnih elemenata osjećanja usamljenosti je i jasna opredijeljenost za riječi, za poeziju. Taj stav se nije mogao podijeliti s kolektivom, koji za to nije imao sluha, a ni interesa i više je ličio na provokaciju, na uznemiravanje javnog reda i bezbrižnog mira:

Zatvorio sam prozore
pred raspuklim vidikom,
u praznoj, tamnoj sobi sam sam ostao
sa jednim ludim stihom.

Pustio sam oči i ruke
i sebe cijelog u tamu,
pa ja i ovaj ludi stih
po svu noć dižemo galamu.

(Noćne galamdžije, 15. 11. 1957)

______________________________________

A ako vas zanimaju i neki novi stihovi objavljeni u slovenačkom časopisu Locutio, preporučujemo vam link:

http://www.locutio.si/avtorji.php?ID=771&clanek=1263

______________________________________

Nad svojim rukopisima davnim (4)

4.

Taj subjektivno-elegični, sentimentalni ton, i pored svih poletnih, optimističkih društvenih okolnosti, bio je osnovni ton ovih iskrenih poetskih suza.
U jednoj, malo ranijoj od prethodne, pjesmi čitam:

Prolazili smo obalama nepoznatim,
ivicom dana
i tuge nas zapljuskivale...
Zavoljeli smo brda uljuljana,
uspavana pod nebom,
talase zalutale unosili smo u sebe
i kao hljebom
hranili se tugom.
Sanjali smo nježno topline izmišljene,
vjetar je duvao s brijega...
Bili smo sami i dobri za sebe
pomalo zamagljene.
Budili smo se pred zoru sa širim dlanovima
za zaželjene djeliće vremena
koje je čekalo
i koje nas je granalo za sebe
da procvjetamo tugom.
Učili smo se sjećanju
od tužnih vrba uz vesele rijeke,
znali smo zaplakati zbog izmišljene tuge,
vraćali smo se suncu kada je odlazilo,
i samo ruke,
i uvijek ruke
izrastale su do čežnje.

Prokišnjavale su jeseni dječaštva,
širili smo prostore da se ne zaboravimo,
imali smo pune oči žive čežnje,
pokušavali smo već da sebe izgovorimo.
Upamtii smo jesen i slijepog svirača,
što je uzaludno tragao prostorima za svojim crnim željama
i s nekom čežnjom dalekom, dalekom,
svirao pred kafanama.

Naše jesenje.
Nas je izabralo za svoja tugovanja
i u nama je lijepo tugovalo,
lišće je šumilo u uvenuloj harmonici,
nijedne jeseni više takvo nije opadalo.
(Prokišnjavale su jeseni)

_____________________________________________

A sada nam je upravo stigla jedna nova sjajna interpretacija Alekse Blagojevića jedne od pjesama iz Evrope za uspomenu, koju možete pogledati i saslušati putem linka:

http://www.youtube.com/watch?v=7KruTtoEHio

______________________________________________

Nad svojim rukopisima davnim (3)

3.

I pored tog često upotrebljavanog prvog lica množine, izvjestan subjektivni doživljaj i izraz bili su preovlađujući. Evo stihova iz jedne pjesme napisane u Zadru, istina, nešto kasnije, 1959. godine, gdje se autor zadesio služeći vojsku, pjesme u kojoj se smjenjuju, zapravo, poistovjećuju, ta dva prva lica.


Zaboraviće me ovo razbarušeno jutro s galebovima u kosi,

dogodiće se noć.
Pokrenuće balkone što pamte ljeta, osakatiće zvonike....
Zakorčiću nespretan po bridu horizonta,
ostaću vječna sjenka u rosi tek samo upamćenoj
da izmišljam svijet u koji ne vjerujem.
A kad me poruši svitanje novo,
neće biti galebova da mi na balkon sna ovog teškog svrate
i umiraću da mi se sjećanja ne vrate
i ne odaju me nikad osunčanog.
I ako nikad ne izmislim lažnu sunčanu religiju života,
to je zbog svitanja i galebova koji su me zaboravljali
kada sam tek izmišljen proricao ljubav
i na oltare života prinosio žrtvu u krvi i suncu.

Zaboraviće me ovo razbarušeno jutro s galebovima u kosi,
kao sva jutra što nas plavetnilima ranjavaju,
a kad pomisimo da su im oči od krvi naše tuge,
u luci nas ostavljaju
sa starim, bolesnim jarbolima.
(Luka)

Nad svojim rukopisima davnim (2)

2.

Premda namjeravam da ovdje o sebi pišem, o svojim riječima koje su na ovom mom putovanju zaostale u onom davnom vremenu, da i njih sada okupim u vremenu ovom, kojem po mnogo čemu ne pripadaju, primjećujem da sam tek u posljednjem pasusu prethodnog teksta pomenuo sebe. Zašto? Je li to rezultat kolektivnog duha ili, bolje, duha kolektiva, uzgajanog u jednoj dopadljivoj strašnoj utopiji koja je imala ambiciju i pokušala da promijeni svijet? Ili to govorim u ime neke stvarne množine kojoj sam pripadao? Mislim da su u tom mom stavu i jedna i druga situacija. Prva, utopijska, naročito. Uostalom, tako sam i pisao a da toga nisam ni bio svjestan. Ali, evo, odaje me i ova stara sveska iz onih pedesetih godina zauvijek prošlog vijeka i stihovi u njoj zapisani:



Mi smo izrasli već velike skitnice,
a stabla još nemoćno mašu granama,
drvoredi naše ulice
rasli su zajedno sa nama.

Odskitali smo od snova do tuge,
već dugo se po svijetu mlatimo,
ali mi znamo: kad vjetar zaplače u noći duge,
drvoredi nas zovu da se vratimo...
(Mi i drvoredi)

Da, sve je pisano u prvom licu množine kao da je u pitanju “glas miliona", a bio je to moj, samo moj plač zapisan u nekom beogradskom domu za studente, gdje sam se našao kada sam sa završenom gimnazijom i svojih neiskusnih osmanaest godina krenuo u svijet po istinu, a prepisan nešto kasnije u dobojskoj Donjoj mahali, u čitaonici, koju smo nazivali Moulin rouge. Ipak, danas mi se čini da bi to u prvom licu jednine glasilo neposrednije, uvjerljivije:

Odskitao sam od snova do tuge,
već dugo se po svijetu mlatim,
ali znam: kad vjetar zaplače u noći duge,
drvordi me zovu da se vratim.

A? Zaista, bliže nekoj sentimentalnoj istini, osnovnom osjećanju tog vremena.
Taj duh kolektiva bio je toliko zahvatio svijest posebno mladih ljudi. Nedavno sam čitao kako su u to vrijeme, ili malo ranije, mladi pjesnici oko Velesa Perića i Slavka Vukosavljevića razmišljali o kolektivnom samoubistvu kolektivnim skokom sa palate “Albanija”. Jer, sve je bilo kolektivno.
Ali, vidim, evo, da sam žal za nekim drugim krajevima, koji, istina, i nisam imao s kim podijeliti, ispisivao neposredno, u svoje ime, subjektivno, lično, kako sam ga i osjećao:

Zašto ste podigli ramena, bregovi?
Vidim vas preko trista drugih brda.
Dosta je bilo čuda u ovom malom snu između nas,
nikakvog kraja našem početku,
davno smo to znali,
godinama već nismo plakali,
godinama.
(San o Boki)

Ilustracija: Čitaonica u dobojskoj Donjoj mahali, nekadašnje okupljalište mladih dobojskih pjesnika, nazvana Moulin rouge po poznatom pariskom varijeteu sa Monmartra (snimak: Maja Penava)

Nad svojim rukopisima davnim

1.

Svijet je sastavljen od riječi. Riječima po životu tražimo, nalazimo i pronosimo sebe. Pronosimo misli, osjećanja, duh.

Umjetnost je osnovni čovjekov stav. Ars longa vita brevis.

Stizala nas je muzika, mnogim tonovima nas doticala po osjetljivim ranama mladosti. Primali smo je i odmah optuživali za podražavanje stvarnosti, nekih situacija opštih ili intimnih. Pred mnogim bojama i oblicima stajali smo zaneseni, ali smo odmah smišljali i odbranu: sve su to rezultati slučajnih ili namjernih hemisjkih dešavanja. I, opet, podražavanje. Ostajala nam je, dakle, riječ. Jer priroda se na mnoge načine oglašava zvukom i svjetlom, koje sadrži čitavo bogatstvo oblika i boja, a samo kroz čovjeka objavljuje se riječju.

Riječ je čovjekov autentični materijal, a poezija njegov najsuptilniji iskaz. Sve je prolazno, riječ je vječna. Koliko i čovječanstvo. Upućeni smo da slušamo sebe, da pratimo misao, svoju bol i radost, da okupljamo svoje riječi. „I riječi su žile, kroz njih teče krv“, javlja mi se, evo, i Jani Rico. Knjige – izložbe riječi, biblioteke – galerije. „U biblioteci višetomno vrijeme“, dopunjava me Eva Lipska.

Vjerovali smo u riječi. Znali smo da ih ne treba zloupotrebljavati, mučiti, razbacivati... Treba ih pažljivo birati za svoju dušu. Iz duše za dušu.

„Svu ću dušu izliti u riječi“, čitali smo kod Jesenjina. A ja sada čitam „Poljsku stazu“ Martina Hajdegera, jedno lijepo izdanje Književne zajednice Novog Sada, koje mi je iz Dubrovnika 1988. godine donio i poklonio Božidar Stanišić. Po ko zna koji put prebirem riječi mudrog filozofa i kao da tek sad prvi put otkrivam ovdje zapečaćenu misao: „Riječi nas pripremaju za daleko prispijeće“.

(Nastaviće se)

Iz "Evrope za uspomenu"

Ovih dana je Aleksa Blagojević, izvrsno interpretirajući pjesme iz ovdje predstavljane knjige Evropa za uspmenu, napravio dva sjajna videa, pa ko nije imao prilike da ih vidi i sasluša, može to da uradi putem ovog linka:

http://www.youtube.com/watch?v=JANABuuyp9w

i:

http://www.youtube.com/watch?v=lFpaF5uCZFI

Hvala.

Susreti

Dragi prijatelji ovog bloga i ostali posjetioci ovih stranica, , kao što se vidi iz fotosa kojim vam se javljam, sve prolazi. Tako je prošao i odmor autora bloga. A u međuvremenu desile su se neke okolnosti koje bismo inače zabilježili.

U prethodnim postovima mogli ste vidjeti da je na tekst Božidara Stanišića reagovala Fausta Marianović, kojoj je on odgovorio, a i mi smo se malo umiješali (radi demokratije). I to smo objavili. Ali, desilo se i drugo čudo. Pojavili su se ovdje oboje, prvo Fausta, a nekon nekoliko dana i Božidar. Ne, nisu ovdje stigli radi tih reagovanja nego da se vidimo, da sagledamo šta je nakon ratova i drugih nepogoda preostalo u književnom vrtu kojeg smo nekad ovdje uzgajali.

Iza njihovih posjeta ostale su nam dvije knjige. Jedna na švedskom (Fausta Marianović, Sista kulan sparar jag at grannen) i druga dvojezična, na našem i italijanskom, (Božidar Stanišić, La chiave nella mano - Ključ na dlanu). Obje knjige su objavljene kod vrlo uglednih izdavača u tim zemljama.

I da bismo objasnili šta smo vidjeli u vrtu kojeg smo ovdje uzgajali, navešćemo stih Božidara Stanišića iz ove knjige i istoimene pjesme:

... Mir onima koji se sjećaju.

Bože, šta još čeka gradove svijeta, i duše u njima?