Nad svojim rukopisima davnim (4)

4.

Taj subjektivno-elegični, sentimentalni ton, i pored svih poletnih, optimističkih društvenih okolnosti, bio je osnovni ton ovih iskrenih poetskih suza.
U jednoj, malo ranijoj od prethodne, pjesmi čitam:

Prolazili smo obalama nepoznatim,
ivicom dana
i tuge nas zapljuskivale...
Zavoljeli smo brda uljuljana,
uspavana pod nebom,
talase zalutale unosili smo u sebe
i kao hljebom
hranili se tugom.
Sanjali smo nježno topline izmišljene,
vjetar je duvao s brijega...
Bili smo sami i dobri za sebe
pomalo zamagljene.
Budili smo se pred zoru sa širim dlanovima
za zaželjene djeliće vremena
koje je čekalo
i koje nas je granalo za sebe
da procvjetamo tugom.
Učili smo se sjećanju
od tužnih vrba uz vesele rijeke,
znali smo zaplakati zbog izmišljene tuge,
vraćali smo se suncu kada je odlazilo,
i samo ruke,
i uvijek ruke
izrastale su do čežnje.

Prokišnjavale su jeseni dječaštva,
širili smo prostore da se ne zaboravimo,
imali smo pune oči žive čežnje,
pokušavali smo već da sebe izgovorimo.
Upamtii smo jesen i slijepog svirača,
što je uzaludno tragao prostorima za svojim crnim željama
i s nekom čežnjom dalekom, dalekom,
svirao pred kafanama.

Naše jesenje.
Nas je izabralo za svoja tugovanja
i u nama je lijepo tugovalo,
lišće je šumilo u uvenuloj harmonici,
nijedne jeseni više takvo nije opadalo.
(Prokišnjavale su jeseni)

_____________________________________________

A sada nam je upravo stigla jedna nova sjajna interpretacija Alekse Blagojevića jedne od pjesama iz Evrope za uspomenu, koju možete pogledati i saslušati putem linka:

http://www.youtube.com/watch?v=7KruTtoEHio

______________________________________________