Intermeco (2)

Ovoj zemlji Gospod sreće dao nije *** Zemlja Bosna, davnašnje razmeđe Istoka i Zapada, mješavina kultura i tradicija, civilizacija, kako je dugo, a svojevremeno i s pravom, smatrana, ulazi u moderni svijet, pakujući sve što joj do ruke dođe, tovareći neobični prtljag na legendarna pleća. Islamska, pravoslavna, katolička, ateistička, komunistička, sevdalinska, komšijska, rudarska, šljivarska, kafanska Bosna, Kočičeva, Šantićeva, Ćatićeva, Dučićeva, Andrićeva, Mešina, Dizdareva Bosna, da prostiš, Kikićeva provincija... prikuplja bogumilska sjećanja po svojim brdima, otkopava stećke i rimske kastrume, otvara nemanjićke crkve, stare džamije i sinagoge, prebire rodoslove Kotromanića, izvlači srednjevjekovne sablje i grbove. Sve joj to treba zbog nečega, ni sama ne zna zašto. Lakše će valjda u toj Evropi da se snađe, da se ne izgubi u bijelom svijetu... A svi gledaju u nju, jer ona kao treba da odluči sudbinu Jugoslavije. Zato se, valjda, i obraća Bogu. Kome bi drugom u ovo smutno doba? Bismilah, irahman nirahim, Ave Maria gracia, Otče naš, iže jesi na nebesjeh. Sve u ve}u slavu Božju. Noć silazi na jesenje šume. S tankih minareta molitva, zvuk bronze sa crkvenog tornja, iz crnog mercedesa novokomponovani eros. Mjesečina se rasipa gorom. Sjećanje: Romanija, brate Ivo. Šta se to desilo tvom narodu, Bosno moja, divna, mila, pa dozivaš Boga kao nikada do sad? Strah ili slutnja? Inat zbog donedavne podozrivosti prema onima koji nisu prestajali da se krste i klanjaju, da razgovaraju s Bogom, s vi{njim Bogom i svetim Jovanom. Alahu egber, Hvaljen Isus i Marija. Bože, pomozi meni, gre{niku. Ili je to predizborna kampanja? Marketing? Ako jeste, podsjetićemo vjerne i nevjerne: Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svoga! Srećni su narodi kod kojih je religija - religija, kultura - kultura, nacija - nacija, a politika - samo politika. Donedavno, i još pomalo, vladajuća politika, koja je imala grešne ambicije da upravlja svim sferama društvenog i individualnog, i u povlačenju ostavlja dubok trag u kojem se religija i nacija poistovjećuju u službi dnevne politike. Istina je, od strane politike religija je bila potisnuta. Ali, zar preko nje treba da se vraća? "Ovoj zemlji Gospod sreće dao nije", rekao bi Šantić. Duhovnom životu čovjekovom treba vratiti ili, tačnije, priznati dostojanstvo i ravnopravnost, i religiji, i umjetnostima, i nauci. Čini nam se da je to u politici neostvarivo. Politički ciljevi zahtijevaju pokornost ili borbu, a duhovni uvijek slobodu i mir. Svakoj vlasti do sada i vjera, i kultura, i nauka bile su vrlo potrebne do osvajanja vlasti. A onda - Romanija, brate Ivo, razgovora nema! Strah je stvaran, i čini se, opravdan. Koliko smo daleko od opasnosti da se ljubav prema Bogu pretvori u mržnju među ljudima? Kao da nikada nismo bili bliži strahu da ćemo mnoge duhovne vrijednosti da istrošimo nerazumno i ostanemo osiromašeni za jedino preostalo nam bogatstvo - međusobno poštovanje kulture i tradicija, raznovrsnosti duhovnog u jedinstvenom biću naroda koji stoljećima nastanjuje bosanske pejsaže. Postavljamo ovo pitanje, ne tvrdeći da smo u pravu. Sigurni smo samo u to da treba dobro da razmislimo ovih dana kada odlučujemo o sebi nesamostalni, sumnjičavi, nepripremljeni za velike odluke. (Slobodni reporter, 2. novembar 1990) *** Ovo sam, dakle, pisao uoči prvih “demokratskih” izbora u Bosni i Hercegovini. Komunisti, odnosno, oni koji su se tako nazivali, već su bili stvorili uslove za “demokratski” užas koji će nam se uskoro desiti. Prije nego što su sebe ukinuli, donijeli su potrebne odluke da se mogu osnivati političke partije na nacionalnoj osnovi..Zaboravili su bili da je Bosna i Hercegovina multietničko društvo, da u njoj zajedno žive različiti narodi sa različitim religijama i sa teškim iskustvom i sjećanjem na međusobne neprebolne sukobe u dva svjetska rata, sa opterećenom savješću iz svih perioda teške prošlosti. Šta je u takvoj Bosni značilo političko organizovanje nacija? Značilo je upravo ono što smo i doživjeli. Jer, kakvu politiku može imati jedna nacija? Kakva je to nacionalna ideologija? Vidjeli smo. Odluku je donio Ustavni sud Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Zbog toga i nije čudo da nam i sada istoriju pokušavaju da pišu sudovi. Prošlo je više od dvije decenije od tog mog vapaja u Slobodnom reporteru. Da li je bio opravdan?