Nova godina

Dragi posjetioci ovog bloga, htio sam da vam nešto lijepo zaželim u novoj MMXI godini. Ljepotu tih želja davno je izrazio vječni Renoar.

Neka vas prate ljepota i sreća.

Poezija, 24

Samo da prođem

Zvijer sam
misao odbjegla koja luta
ovom velikom masovnom grobnicom
gradovima
piramidama zazidanih uspomena
Čekaj
To je moja sjena što te izaziva
mlada nedorasla opasnostima
koje me traže
Ja sam
ako me se sjećaš sveopšti zaborave
koji se hraniš lijepim zorama
noćima gorkim
osmijehnutim glavama
i slikama koje se u meni kriju
i bdiš
nad svakim uzdahom vjetra
nad svakom krivinom bola
Čekaj
da prođem brzo nečujno
dok prolaze i ostali pusti snovi
                                         
                                                           ("Ponornica")

kabare

POZORIŠTE, LJUDI!

Kada je onda davno, prije četrdesetak godina, S. Malohodžić nakon smiješno-tužne večeri “Bakšiš” napisao da je Doboj te večeri postao grad, tek sad je očito da je to bilo pretjerano i da je gradom Doboj postao 24. decembra 2010. nakon kabare-predstave Slađane Bukejlović “Ljubav, ljudi!” Konačno, poslije ratnih i postratnih trauma, u Doboju se desilo dobojsko pozorište! Najbolja potvrda pobjede mira i humanosti.

                                            Slađana Bukejlović

A predstava, čiji je autor, režiser... etc. Slađana Bukejlović, bila je laka, lepršava, ljupka, sa mladim ansamblom, ali vođenim sigurnom Slađaninom rukom i idejom. Pravi početak jednog pravog pozorišta. Duhovita igra govornim vježbama, ali i mizanscenskim akcentima, muzičkim, pa i svjetlosnim efektima ozračila je prepunu dvoranu Centra za kulturu. Bez teških velikih dramskih zapleda i poruka, sa lakim humorom, sasvim prirodnim, nenametljivim ovaj dobojski kabare obilježio je početak nekog novog vremena, čije prave kulturne sadržaje dugo iščekujemo.

I nešto sasvim usputno: među šest stotina posjetilaca primijetili smo i veterane nekadašnjeg dobojskog glumišta Rašida Muminagića i Acu Vasiljevića. Nešto se, ipak, dešava.

Te večeri bili smo u nekom sasvim drugom gradu, koji se takođe zove Doboj. (Ovo je, naravno, aluzija na Borhesovu izjavu: „Rođen sam u gradu koji se takođe zvao Buenos Aires“).

Kad ćemo ponovo u taj grad, koji ne liči na ovaj u kojem živimo? Da nije to bio samo izlet u neki drukčiji život?

OPROŠTAJ

Radi podsjećanja - jedan davni video uvaženog ab.
I još jedno pojašnjenje. U staroj Grčkoj postojalo je vjerovanje da čovjek (zoon politikon) može da opstane samo u polisu - državi, a ako je izvan polisa, onda je ili zvijer ili bog.

Poezija, 23

Svjedok

Kao učesnik u životu
mogu da posvjedočim
da sam je vidio

Prepoznao sam
predskazano
obećanje

Nisam raspoznavao
bat srca
od njenih koraka

Osim sna
u meni je bilo
željeza i vode

Od očiju crnih
ništa se nije vidjelo
u sunčevom sistemu

Kad je nestala
tražio sam
sebe

Prepoznao sam se
u lutalici
na žalu

Pijeskom je
zatrpavao
njen lik
                      ("Evropa za uspomnu")

Za slobodu

          Pošto smo se mnogim novim postovima udaljili od nekih videa poštovanog AB, a smatramo da im se s vremena na vrijeme treba vratiti, pozivamo vas da se uključite na ovaj link: 

http://www.youtube.com/watch?v=8K4X-oBFz2g

Bilješka o Salihu

      Pošto je nedavno ostvario svoj san i stekao u Milanu zasluženu penziju, a u Doboju sačuvao stan, dobojski novinar Salih Begović je došao u Doboj da se malo opusti i odmori. Ali, sudbinu, očito ne razumijemo, pa je i smatramo slijepom. Kad se to nikako nije očekivalo, Salih je umro i sahranjen je u Doboju. Tim povodom izgovorene su mnoge lijepe riječi o Salihu novinaru, nekadašnjem učitelju, o njegovoj jednostavnosti, komunikativnosti, dobroti. A meni se nametnulo jedno sjećanje, koje sam, evo, i zapisao.

Salihova drva

      Nisam siguran da sada, nakon osamnaest godina, mogu i da se jasno sjetim onih dana u kojima je raspomamljeni primitivizam harao ovim krajevima koje smo do tada smatrali svojim. Teško ih je i zamisliti.

     

      Živimo u ovom istom stanu, na trećem spratu, ali bez vode, struje, grijanja, hrane, prijatelja... Sa ovog balkona gledam smrzle zaleđene grane borova i breza, snježne pahuljice koje prolijeću, kratere koje su oko zgrade napravile minobacačke granate, a s druge strane zgrade u pustoš glavne ulice, kojom najčešće niko i ništa ne prolazi. Jednoga jutra tom ulicom je protrčao divlji zec, istjeran ljudskim bjesnilom iz okolnih šuma, ali još veća pustoš bila je u našim dušama, po kojima je bilo razoreno sve što smo smatrali lijepim i značajnim.

      Ipak, hladnoću smo najteže podnosili. U stan smo odnekud, uz pomoć preostalih susjeda, dovukli neku staru peć, ali papir je slabo grijao, a i stolice koje smo s tugom i uz raznorazna sjećanja žrtvovali. Ponekad sam odlazio u gradski park i skupljao suve grančice za koji trenutak tople sreće, orošene suzama.

      A onoga jutra – buka neke mašine i ljudski glasovi ispod prozora. Sa strahom izlazim na balkon. Neki čovjek je dovezao traktor sa prikolicom punom drva. A na drvima - Salih. Pod ovu žalosnu vrbu izbacuje bukove cjepanice, stabla suvih šljiva, nagorjele grede... Izbacio je dosta tog neobičnog ogreva, a onda podigao oči prema meni, osmijehnuo mi se i doviknuo mi: „Ovo je tvoje!“ Onda je uzeo iz prikolice jednu sjekiru, i nju bacio na drva i dodao: „I ovo.“ Traktor je odmah produžio negdje sa ostatkom tereta, a prije onog tamo ugla Salih se još jednom okrenuo i mahnuo mi.

      Ostavio mi je drva ispod vrbe. Ali tim traktorom dovezao mi je i mnogo više, nadu koja nas je napuštala, nadu u ljude.

      Ne znam kako je Salih došao do traktora, do traktoriste i drva. Tih dana, kao pripadnik naroda koji ovdje nije bio na vlasti, nije smio slobodno ni da se kreće gradom. Na samom početku tog očaja iz tog razloga je bio i fizički maltretiran. I kako se baš mene sjetio?

      Kasnije, kada je dolazio iz Italije, gdje je našao spas, vrlo rijetko smo to pominjali, pričali smo o tome kako je otišao, kako se tamo snalazio i samo sam ga jednom upitao odakle mu one nagorjele grede. „Ah, sa moje kuće u selu, koja je onda zapaljena...“

      Uz Salihova drva proveli smo ovdje mnoge hladne i puste dane i noći, a mene i sada griju.