25.8.11

biografikon - dodatak 2

Poštanske marke

Kako je pošta obilježila mnoge stranice mog života, ostavila je tragove po mojim danima i mislima. Odlazila su i dolazila pisma sa poštanskim markama na kojima je pored poštanskog žiga i istorija ostavljala svoj. Naš put kroz vrijeme pedantno je bilježen sličicama, koje su omogućavale put našim riječima kroz prostor. Okupio sam ovdje neke koje često zalepršaju mojim ladicama i mislima.

Neka pisma i na njima marke stgla su prije mene:
Država SHS,
Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca,
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 
Kraljevina Jugoslavija,
Jugoslavija,
Kralj Aleksandar - marka sa crnim florom, dakle, poslije atentata 1934.
A ostali simboli na markama bili su i u našim životima:
Kralj Petar, 
Kralj Petar preštampan sa: Montenegro - Crna Gora, ili šahovnicom i tekstom: Nezavisna Država Hrvatska.
Pisma su, dakle, stizala i iz drugih krajeva, o čemu svjedoči i marka sa likom Pavelića i ona sa tekstom: Hrvatska legija - Stalingrad.
Preko italijanske Crne Gore: Demokratska Federativna Jugoslavija.
Na drugoj strani su partizani, Tito i F.N.R. Jugoslavija.

Lijepe sličice koje su nas radovale bojom i izgledom, ili riječima koje su nam u pismima donosile, koje filatelisti sa strašću skupljaju i čuvaju. One pamte vremena kroz koja smo prošli. Na njima su otisnuta vremena nadanja, ali i stradanja. Svako preštampavanje značilo je stotine hiljada pogašenih ljudskih života. O državama da i ne govorimo. Tu nam je zapisana istorija kroz koju još bauljamo.
Na moju adresu pisma odavno ne stižu, ili to biva vrlo rijetko. Da li se i sada na novim markama iscrtava istorija koja će jednoga dana zalepršati pred nekim očima?

18.8.11

biografikon - dodatak 1

Jeste, dosta toga ostalo je nezabilježeno. A kako i zabilježiti sve što nam se čini značajnim ? Ali, da li je rečeno ono što je bitno za vrijeme kroz koje smo prošli ? Bili smo učesnici u tom vremenu, možemo li biti i njegovi svjedoci ?

Teško je biti i svjedok svog života. Bilo je toga što se dešavalo za nas bitno, a čega nismo bili svjesni, ili nismo upamtili, kao što nam je život naselilo i mnoštvo onih detalja koje nismo smatrali stvarnim. Ipak, neke momente je trebalo da zapišem. Svjestan da ću, i pored dobre namjere, izostaviti neke možda i presudno značajne, dopisujem svoj biografikon još nekim sjećanjima.

Brigada

Bila je godina 1996. Bio je tek završen onaj divljački međunacionalni oružani dijalog, ali zaostali prijeteći argumenti još su se mogli čuti po bosanskohercegovačkim predjelima. Otišao sam jednoga dana iz Doboja sa Osmanom Kikićem u nekad mi bliski romantični Tešanj.

U ovom starom gradu bilo je dosta onih koji su tu došli iz Doboja uoči pomenutog sukoba, ili su bili protjerani kad je već sukob počeo. Onom strmom ulicom uz čaršiju išao je prema nama, teško koračajući, pognut starac, dosta oronuo i, činilo se, iscrpljen. Prepoznao sam nekadašnjeg komandanta Prve dobojske omladinske radne brigade « Miloš Kupres » Ašira Turkića.

Mislim da je i prije toga bilo dobojskih brigada, ali ovoj brigadi, sad ne mogu da se sjetim zašto, to je bio zvaničan naziv, ispisan na štambilju i zastavama.

U jednom trenutku kroz svijest su mi prošli oni teški, ali po nečemu dragi mi dani. April i maj 1959. Gradili smo nasip na dionici autoputa « Bratstvo-jedinstvo » od Niša prema Paraćinu. Dobojska radničko-seljačka brigada od 120 brigadira bila je smještena u Omadinskom naselju « Pero Popović Aga » u mjestu Trupale, nedaleko od Niša. Bilo je teško sve te mlade, snažne ljude dovesti do zajedničkog života, kolektivnog međusobnog razumijevanja, drugarstva i teškog rada u kišovitoj i vjetrovitoj dolini Nišave. Ali, uspjeli smo. « Ječe brda i doline od dobojske omladine », orilo se svakodnevno. Imali smo komandanta koji je iza sebe imao dosta brigadirskog iskustva. Prve večeri kad smo stigli, na njegovu inicijativu od brigadira je oduzeto osamdeset opasnih noževa, naravno, uz obavezu vraćanja. U radu, ali i mnogim drugim djelatnostima, bili smo često najbolji u naselju i brigada se u Doboj vratila kao « udarna ». Kada su brigadiri bili pozvani da prime oduzete im noževe, ni jedan nije pristupio toj primopredaji. Jednog od njih i sam sam pozvao, jer on se prvih dana hvalio ožiljcima koje je imao po tijelu od uboda nožem, ali i on je samo odmahnuo rukom : « Meni to više ne treba ». Bili smo zadovoljni, vjerovali smo da smo uspjeli u nečemu što je bilo značajnije od kubika prebačne zemlje.

Prva četa. U prvom redu dolje ispred čete članovi Štaba Brigade :
 Jela…, Dušan Panić, Ašir Turkić (komandant) i Pavle Stanišić

I kad nam je Ašir na tešanjskoj čaršiji prišao, glasno mi se otela ona pjesma koja se onda tamo blizu Niša često čula : « Niko nema komandanta mlada kao prva dobojska brigada ». Osmijehnuo se kao da je zaplakao i pogledao negdje u daljinu, gdje su bile postrojene čete naše brigade.

29.7.11

Čekaonica Mirka Jeleča

Promocija knjige Mirka Jeleča Čekaonica za snove - zapisi o Dobojlijama rasutim po svijetu razlog je da za koji trenutak prekinemo objavljeni odmor na blogu. Promocija, koja je označila istinsko i toplo sjećanje ovih Dobojlija, održana je na staroj dobojskoj tvrđavi nad gradom kao otvorenom knjigom, što je ovim sjećanjima dalo poseban ton.
Da ne bismo posebno komentarisali knjigu, objavićemo vlastitu recenziju ovog izuzetno zanimljivog zbornika.

ISPOVIJEDNE REPORTAŽE O ČOVJEKOVOJ SUDBINI
(Mirko Jeleč: Čekaonica za snove,Naše novine, Doboj Jug)

Zapisujući brižljivo i s ljubavlju nade, pregnuća i osjećanja mnogih Dobojlija, koji su krajem prošlog vijeka potražili spas u dalekom „bijelom svijetu“, Mirko Jeleč je ovom knjigom napisao jedinstvenu reportažu o čovjekovoj sudbini.

Ovo su zapisi o različitm ličnostima, o ljudima raznih generacija, zanimanja, opredjeljenja i preokupacija, ali, zapisani jednim iskusnim i prefinjenim novinarskim rukopisom, čine jednu veliku priču o svim bitnim životnim situacijama. To je priča o čovjeku. U njoj su sve ličnosti stvarne, ilustrovane najneposrednije – fotografijama, zatečene u istom vremenu u najrazličitijim krajevima svijeta. Zbog toga je to i vrlo originalna, neponovljiva slika savremenog svijeta, kroz koju teku lične priče, izbjegličke traume, borbe za opstanak u novim, nepoznatim uslovima i neizbježna sjeta sjećanja na zavičaj. Upravo, savremeni svjet je ogledalo u kojem se ogleda grad koji su ovi likovi ponijeli u sebi, grad najljepših snova, ali i strahota, grad sa svim svojim nedostacima i svim ljepotama. Zbog tih sjećanja ovi zapisi predstavljaju i jednu od najintimnijih, najstvarnijih, pa i najpotpunijih i najpotresnijih monografija tog grada. U svim istoriografskim zapisima, putopisima, opisima... nema toliko Doboja koliko u ovim nenametljivim, dalekim sjećanjima. Mnoge od tih ličnosti neće se više vratiti u ovaj kraj, ali njihova pamćenja ovako okupljena čine ovaj kraj ljeplšim i bogatijim. Mnoge od tih ličnosti odranije su žive u memoriji Doboja, a mnoge upravo ovim zapisima tu nalaze svoje mjesto. Ličnosti Mirka Jeleča su najstvarniji živi dio zavičaja, kojem na najintimniji, najstvarniji način pripadaju. Tome i ova knjiga nesumnjivo doprinosi.

Osnovni metod je najčešće razgovor, koji nije uvijek strogo omeđen krutim pitanjima. U njemu je ostavljen širok, neomeđen prostor za svačiju priču i istinu onako kako je svako intimno odživljava. Ali sve te priče sigurno vodi autor ovog djela svojim izgrađenim i prepoznatljivim stilom. Da je forma ovih iskaza nešto drukčije oblikovana, knjiga bi imala i nesumnjivu književnu vrijednost, premda koncipirana kao ispovijedna reportaža djeluje uvjerljivije, dokumentovanije i predstavlja značajan doprinos najvrednijoj dokumentaciji o dobojskim krajevima.

Ovaj rukopis će, sasvim je izvjesno, biti vrlo čitan i isto tako brižno čuvan kao istinska dragocijenost.

5.7.11

Poezija, 32

Drugim putem

Ovuda odavna niko ne prolazi
pejsaži su netaknuti
svježi
pogled ih stvara
i kao da mi se boja sunčevih avantura
lijepi za prste
i sliva niz misli
Niko me ne bi prepoznao
jer istina je zaborav
a ne lik u kojem često nisam
dok čekam na obali svemira
djelić sam vremena
koji sadrži sve promjene
od kapi svjetla
do beskraja
Uprkos svim zakonima
spoznatim i naslućenim
još idem kao mađioničar uspravno
mjesečar pozvan neiskazivim
                                            (Ponornica)
***
 
Dragi prijatelji mog bloga, ovom bih pjesmom, dakle, da se pozdravim sa vama zbog mog ovogodišnjeg neplaćenog, a zasluženog, odmora. Hvala na saradnji i razumijevanju.

23.6.11

Poezija, 31

Čuvar vremena

                       Čitajući Andrića

Ostaci vremena davnih
sasipaju se riječima
mislima njegovim

Naši krajevi liče na njega
vlasnika rijeka mostova i davnih večeri
koje se okupljaju na zov

tragača za uspomenama
tužnih predjela što svoja sjećanja
čuvaju u zaboravu

Kao ruku spasa dodaje nam misao
kojom se prelazi u vječnost
odakle se javlja

13.6.11

Stare novine 1

Listajući stare novine, pažnju mi je ovaj put privukao jedan napis iz dobojskog Slobodnog reportera od 16. novembra 1990, objavljen u rubrici Reporterov klub.

CAFFE "LA MAHALLA"
GAZDA
Posjetite caffe "La Mahalla", naselje Gornje bare. Kako to otmeno zvuči! "La mahalla"!
Ja sam ovdje kelner na crno, barmen, kako gazda kaže. To je jedan gazda debeljuškasti, otmeno proćelav i prilično crvenkast jer mu ja stalno podižem pritisak. Baš neki dan sam ga slušao kako nekom svom colegi objašnjava da mnogi prostaci ne znaju to "La mahalla" pravilno da izgovore. Sjedi za onim tamo mermernim stolom i objašnjava:
Kad sam tako jednom prostaku skrenuo pažnju kako to ne treba izgovarati mhalaski nego civilizacijski, on odma oće da mi se miješa u poslovni biznis. Pita na čemu je tu naglasak. Šta tebe briga, kažem ja, ali, ako oćeš da znaš, naglasak je na žestoka pića i coca colu. To dobro ide prije izbora. Poslije će najviše da ide limonatta grande za otrežnjavanje. Važan je marketing. To oni nisu znali pa je zato propo socijalizam. Nije imo marketing, svjetleće firme a la semafori u Nju Jorku noćom. Nije ni čudo što nisu znali jer nisu imali colorac, bili su zaostali iz rata, video, plej boj i duge stvari - ni govora. Od uvozni artikli samo su se služili cipelama mokasino i japanke, a to je nedovljno da se ulazi u Evropu bez pasaporta, ako treba, a treba, ako oćeš u merdžu ili renola te el lukse, moreš u Evropu.
Tako on povazdan bistri politiku, a ja poslužujem, dodajem razblaženi konjak sa malom kiselom i espreso sa šlagom i bez, ne da mi da sjednem, odmah me presiječe škiljavim okcima. A neće da me prijavi. Nikad se, kaže, nije služio prijavljivanjem. Naveče, poslije fajronta, izvuče mi i bakšiš, ako dobijem, a u knjigu upiše da je prodo jednu kafu i četiri kisele. Nema, kaže, omladina para, džabe su školu učili, ništa ne znaju da zarade. Da makar ćuti da slušam Lambadu. A to ga najviše nervira. On voli onu "Pljuno sam te, trepno nisam, haj!"
Ipak, navratite vi u ovaj kafić. Zanimljivo je. Eno i sad priča nekome kako nije on to otvorio radi sebe nego da zemlju izvuče iz krize i komunizma, da je izvede za pravi put za Minken, gdje je on osam godinica prao masne šerpe i studiro biznis, sve dok mu se nisu otvorile oči, pa je odma promijenio auto, ženu, odijelo i otvorio caffe "La mahalla" u sred grada u koji je nekad davno, ne povratilo se, dolazio samo na stočnu pijacu.
Sad su mu se, izgleda, opet oči otvorile jer je spazio da ja čitam novine iza šanka, a dvije mušterije sjede li, sjede ispod Monalize, koju je dobro plastio jednom studentu kad mu je ovaj objasnio da je copirana u Milanu na najnovijem ofset postrojenju u kozmos tehnici, što je za nas nedostigljivo. Ako se nekad obogatim, pa kupim "peglicu", prvo ću njega da zgazim, ne mogu ovako golim rukama da mu objašnjavam šta je život. 
Pardon, izvinjava se on onom svom priki sa pravim frncuskim naglaskom i ponavlja što može glasnije: Pardon, pa se naginje prema meni preko šanka. Znam šta će da kaže: Vidiš li, bolan, mušterije? Jesi li ćorav? Vidim, kako da ne vidim. Lično su mi poznate obe. Šta su? Ko su? Sav se izbečio. Manekenke, kažem ja, dvije šarene manekenke, poziraju za naslovnu stranu Fri šopa. Pa, šta čekaš? šapće, a škripi ušima. Čekam, kažem, da mi se osmijehnu. Misli sad ću ja da skačem kad uđe luda Cuca i Beni, šizike. Cuca je već išla Šarkiću jer ne može da se prilagodi ovoj sredini otkad je jednom otac preko veze poslao na neku naučnu ekskurziciju u London. Upada, kaže, u depresiju, pa ljušti viski, samo Ballantine's, nema pojma da je u onu bocu gazda istreso domaći najjeftiniji bez poreza na promet. Jedno mu oko ostalo na mojoj ledenoj faci, a drugim se smješka na te dvije mušterijice. Pardon, kaže i njima i gura me očima da poskočim kao što je on poskakivo po Minkenu dok je izučavo marketing i prao šerpe u deterdžentu koji mu je izgrizao kožu na rukama pa mu sad spada debeli zlatni prsten sa crvenim kobajagi brilijantom, što mu ga uvalio neki naš švercer iz Turske kao nekadašnje vlasništvo egipatkog faraona Ramzesa Devedeset devetog. I to je sastavni dio marketinga (kako to samo zvuči: marketing!), kao i moja bijela košulja, koju mi sirota mati mora svake noći da pere, jer mi on ne da uđem bez čiste bijele košulje i izlizane leptir mašne u "La mahallu", najbolji caffe u gradu, naselje Gornje bare, preko puta sreće.