Lament

Mislimo da je vrijeme za napise, osvrte, komentare, eseje... Pa, evo, da se sjetimo onoga što smo pisali prije nego što je potpisan Dejtonski sporazum. Istina, danas nam se čini da su naše slutnje bile nerealno crne. Ali, najbolje je da pogledamo kako smo tada mislili o budućnosti, koju smo, i pored svega, dočekali.

Lament nad Bosnom

Kao da se smiruje nevrijeme nad Bosnom. Šta će otkriti sunce ako konačno grane s neke od zaraćenih strana svijeta? Šta su ostavili mržnja i pohlepa, razularene strasti koje su tutnjale gradovima, šumama, modrim šljivicima, jutrima i sutonima proteklih godina?
Bosne više nema. Ili se to samo tako čini? "Samo šum žalosni robinje Neretve hladan vjetar nosi preko pusta kraja." Je li istinita slutnja Šantićeva da "ovoj zemlji Gospod sreće dao nije"? Nažalost, istina je surovija i od crnih slutnji.
Gledali smo kako gori Vijećnica u Sarajevu, ona u kojoj je bilo milion knjiga, ona u kojoj je o istini, pravdi i slobodi govorio Kočić, gledali smo kako se ruši most na Neretvi, vidjeli smo i kolone izbjeglih, uplašenih očiju... Šta je ostalo od Bosne? Poneka stara pjesma u pamćenju. "Jel' ti žao ravne Bosne i bosanskih teferiča?" Šantić bi dodao Karabegov sevdah i lijepu "Eminu". I "Romanija, brate Ivo, razgovora nema".
Planine i rijeke preživjeće sve naše ratove. Od ljudske mržnje strada samo ono što je ljudsko, čovjek i ono što je od čovjeka. Ljudi će se teško prebrojati, čak se ni svi grobovi pronaći neće.
Od nekadašnjeg mosta na sjevernom ulazu u Bosnu nad mutnom Savom štrče patrljci. Sa dobojskog željezničkog čvora, jednog od najvećih u bivšoj nam državi, sa 36 tranzitnih kolosijeka polaze danas dva drndava voza, prema Banjaluci i Šamcu. Kloparaju omladinskom prugom Doboj - Banjaluka i dijelom one Šamac - Sarajevo, što je bila "naša meta" u jednom davnom zanosu.
Na pitomim obalama rijeke Usore, oko čijeg su se žubora svakoga ljeta okupljala djeca, djevojke i mladići - rovovi i minska polja. Mnogi mladi ljudi, koji su tu odrasli, tu su se i rastali sa životom.
Jedan sin nesrećne Umihane mobilisan je u srpskoj vojsci jer mu je otac Srbin, a drugi je u muslimanskoj jer mu je majka Muslimanka. A ona, kao i čitava Bosna, plače dok onog prvog ispraća na položaj i nerazumljive molitve mrmlja dok ga gleda kako čisti "papovku".
"Bosno moja, divna, mila", tihe večeri ljetnje i zimske noći, ispunjene snom i nadom u svitanje! Ako do njega i dođe, strah me i da pomislim šta će sve otkriti. Već sada se zna da je cijena bila previsoka. Ali, cijena - čega? Zla, mržnje, nezajažljivosti, primitivizma? Ili nekog novog iskustva, nove mudrosti, neophodne budućnosti i životu?
I, ako uskoro nad Bosnom i grane sunce s neke od zaraćenih strana svijeta, bojim se da Bosne više biti neće. Ostaće samo strašan nauk za daleko neko pokoljenje.

(Pobjeda, Podgorica, 13. januar 1995)