2.
Dug, poluprazan i hladan voz krenuo je tog poslijepodneva uz škripu i lupu iz Utvrđenog grada kroz izmaglice zemlje Velike Lakije. Nju naseljavahu najvećim dijelom komitska plemena, koja još nisu bila u ratu sa svojim Sumitima i Domitima.
Jeste, bježao sam. Znao sam to po zadovoljstvu koje sam osjećao kada bi voz ubrzao kretanje. Istovremeno, snašla su me i pitanja sa mojih davnih putovanja, na koja ponovo ne znadoh da odgovorim. Kuda sam krenuo? Kakve sam nade uprtio? O kakvoj slobodi buncam? I da li se do slobode bježi?
U gradovima, pored kojih je voz prolazio, svjetla su već bila upaljena, stanice su bile jarko osvijetljene i zaposjednute mnogim nenao-ružanim ljudima u civilnoj odjeći. Svijet, o kojem sam mislio da više ne postoji. Ipak, radost zbog toga osjećao sam samo kao mogućnost. Ulazio sam u noć u kojoj je trebalo da u hladnom kupeu sagledam Vjekovo iz daljine i nađem opravdanije svoje. Znao sam da noćni vozovi putuju po kružnoj putanji i da sam zbog toga krenuo prema onoj obali sa koje sam se onda davno zaputio u drugom pravcu kroz kiše i planine, prema Vjekovu.
U svakom trenutku bivao sam sve dalje od tog čudnog grada, kojeg sam tako dugo smatrao zavičajem. Trebalo je da se trista milja udaljim da bih shvatio: Vjekovo je poludjelo. Ako to može da se desi nekom gradu, onda se ovom uistinu desilo. Odavde se to vidjelo sasvim jasno. Granate, koje su na grad ispaljivali Sumiti i Domiti, ostavljale su crne zrakaste rane po zgradama i po ulicama. Popaljenih i porušenih kuća bilo je u svim dijelovima grada. Zbog nestašice stakla po prozorima su se vijorili pogužvani najlonski pravougaonici. Ali, dešavalo se da se neki dimnjak bez ikakvog vidnog razloga obruši usred dana, ili da, uveče čitava, kuća u predgrađu ujutru osvane bez jednog zida i na sred ulice se ukažu bračni kreveti i stolna lampa koja mjesecima nije sjala. Usamljene kuće, kojima niko nije prilazio, u trenutku bi, obično predveče, same od sebe planule. Nebom bi iznad njih zaplovio crni dim, a zora bi obasjala zgarište. Veliki željezni stubovi ulične rasvjete osvitali su presavijeni kao u grču, ili popadali po trotoarima. Automobili su bezrazložno skretali sa pravca i sudarali se međusobno ili uz tresak udarali u zgrade i sve što bi im se našlo na nerazumnom putu. Vjekovo je samo sebe rušilo. Granate koje su po njemu padale, pogađale su najskrovitija mjesta. Dešavalo se da, ispaljene sa juga, udare u zid zgrade okrenut sjeveru. Dan, koji bi osvanuo bezazlenim jutrom, pretvorio bi se na zalasku u čudovište. Takav je bio i onaj dan kada su letjele žene.
Prva je poletjela mlada majka sa djetetom u naručju. Poletjela je sa petog sprata i pala na trotoar ispred samoposluge. Dok se tamnim podrumskim kanalima pronijela ova vijest, sa prozora svoje spavaće sobe na dvanaestom spratu poletjela je žena doktora Živkovića. Kada je njihova ćerka, uzbuđena neobičnom vikom i lupom, utrčala u sobu, kraj otvorenog prozora je zatekla oca, koji je uspio samo da kaže: "Izašla je ovuda". Tog dana na Putnikovom brdu poginuo je jedan vjekovski mladić i predsjednica društva "Crne majke", koja je po dužnosti izjavljivala saučešća, pogriješila je ulaz na zgradi i sa buketom hrizantema u ruci i suzama u izbuljenim očima, umjesto kuvarici doma staraca, izjavila saučešće nesrećnoj učiteljici, kojoj je suprug nedavno bio poginuo, a sin ratovao na Putnikovom brdu. Ona je pala pred noge patrole vojne policije.
Gradom je krenuo šapat o tome da su se pojavili označeni ljudi. Niko nije znao da kaže kakvim su znacima obilježeni, ali bilo je dovoljno da čovjek pogleda u oči označenog i da odmah osjeti užas ili bolnu tugu. Jer, bilo je pozitivno i negativno označenih. Negativni su izazivali strah, slutili zao udes, bili su predodređeni da proliju nečiju toplu krv i to se na njima jasno vidjelo. Pozitivni su nagovještavali vlastitu skoru smrt. Pri susretu s njihovim očima čovjek bi postao duboko tužan i osjetio bi neobjašnjivu prazninu. Tako su se Vjekovljani podijelili na označene i one koji su to primjećivali. Susret dvojice različito označenih na nekom skrovitom mjestu završio bi fatalno po pozitivno označenog, a kada bi se susreli na ulici, svi prisutni osjetili bi užas i strah, a oni neku neobičnu privlačnost. Dešavalo se da čak ugovore susret i da se kao ljubavnici nestrpljivo iščekuju po zabitima. Ali, mnogi su se plašili svog nevidljivog znaka pa su sklanjali oči od pogleda drugih i ulicom prolazili pognuti. Nisam vjerovao pričama dok po danu nisam pogledao u oči našeg novog mladog susjeda. Bio je jasno označen. Ne znam da kažem šta sam vidio u njegovim očima kad smo se bez riječi mimoišli na stubištu. Njegov znak bio je paničan strah koji me čitavog obuzeo. Na sličan način sam doživio duboku tugu kada sam na onom istom uglu kod fotografske radnje susreo Nadu. Bila je ista, potpuno ista i čini mi se u istoj onoj haljini u kojoj je dvije godine išla u školu i nekoliko godina provela u izlogu. Ništa se bitno nije promijenilo, mislo sam, od onog davnog nespretnog vremena. Ali, kad sam joj prišao bliže, obuzela me tuga, meni do tada neznana. Htio sam da prođem, ali ona me zadržavala: "Tako dugo ti i ja nismo razgovarali. Čini mi se od Goranove sahrane." "Nado", rekoh, "Goran je ponovo ovdje, ti to, svakako, znaš. Mnogi su ga vidjeli." "Gluposti", odgovori Nada, "prazne priče. Ovdje više nikoga nema. Ovo su neki drugi. Goran je umro zauvijek, kao što to čine svi pošteni ljudi. Ali, bolje je da produžiš, zaista je bolje. Ti nisi taj koga ja ovdje čekam". "Razbij jednu teglu", našalio sam se. "Zašto plačeš?" upitala me. "Zašto? Šta si vidio u mojim očima? Kaži. Ja sam sve razbila, sve sam porazbijala. A ti? Šta si ti razbio?" Nisam mogao da zaustavim suze, možda nisam ni htio. Produžio sam kako ne bi na mom licu gledala svoju nesreću. Ostala je sama na ulici čekajući nekog drugog.
Veliki okrugli sat na zgradi željezničke stanice pokazivao je osam sati. Snježne pahuljice zalebdjele su oko jednog visokog lampiona, koji je brzo nestao iz zamagljenog prozora dok se voz ponovo lagano pokrenuo. U kupe je ušla grupa mladića. Jedan od njih je pritisnuo prekidač iznad vrata i svjetlo me obasjalo samog u kupeu, skupljenog na klupi, umotanog u stari zimski kaput. Ušli su bučno u šarenim džemperima, ispunili su kupe dugim rukama, još dječijim očima, bezrazložnom radošću. Išli su u neku planinsku kuću na doček Nove godine. Voz je ubrzao i osjetio sam zadovoljstvo: putujemo na doček! Kroz prozor su se nazirali tamni obrisi Putnikovog brda. To oni nisu znali, pominjali su neke druge planine i rijeke oko naše noćne letjelice. Čuli su za Dardaniju i nekakav rat koji se tamo desio. Govorili su iskreno, glasno i kada su izašli, shvatio sam da sam sasvim sam i da ne znam kud sam krenuo. Nije mi preostajalo ništa drugo nego da ugasim svjetlo u kupeu.
(Nastaviće se)
Nema komentara:
Objavi komentar