ZVIJEZDA NAD PONOROM (3), SAMOĆA

 A ako nekada nekoga bude zanimala i moja SAMOĆA, može je naći i na mom FB profilu 22. aprila 2019. godine u ovom obliku:

Pavle Stanisic

22. април 2019.  · 

Подељено са Ваши пријатељи

SAMOĆA

Svi su otišli

i ostavili me samog

I ja ću otići

i samog ću sebe ostaviti

 

ODBRANA ZVIJEZDE NAD PONOROM

 

Jeste, malo je bilo reagovanja na pojavu moje posljednje knjige poezije „Zvijezda nad ponorom“. Istina, malo je onih do kojih je stigla, ali mnogi su bili u prilici da se upoznaju sa pjesmama koje su u knjizi.

 

One su objavljivane na mom profilu u facebooku, na mom blogu ili na prvom slovenačkom književnom portalu Locutio, kao i na nekim italijanskim portalima, a mnoge su poslužile Aleksi Blagojeviću da napravi i objavi videa na YouToube. Tako, na primjer, naslovna pjesma „Zvijezda nad ponorom“ objavljena je na mom blogu 04. 06. 2010. godine (htt://pavlestanisic.blogspot.com) i od tada, pa sve do 23. 10. 2019, kada je tu  objavljena, čini mi se, najznačajnija pjesma „Vijek“, a i kasnije, mogu se na tom blogu pročitati skoro sve pjesme iz ove knjige.

 

Toliko mogu reći u odbranu moje Zvijezde, ali mogu i navesti jednu pjesmu koja objašnjava i sve druge.

 

PJESMA VREMENA

 

Mi pjevamo mi cvjetamo

na uzdasima

 

onih kojih više nema

 

Različite smo riječi

jedne misli

 

uzdah vremena

ZVIJEZDA NAD PONOROM (2)

 A Đorđo Vasić na fejsbuku je 17.decembra 2020. postavio ovo:

Звијезда над понором, Павла Станишића,

Била ми је изузетна част да сам као технички уредник дао свој мали допринос настанку овог књижевног бисера једног великог човјека, хуманисте, књижевника и ерудите - нашег драгог Бате, Павла Станашића. Био је то мој мали допринос и помоћ човјеку који као да је на животном задатаку да усрећује људе и свакога с ким дође у додир - лично или својим књижевним дјелом. Мени је помогао да ступим на преводилачке и књижевне стаззе и срећан сам да сам добио прилику да се бар мало одужим.

ZVIJEZDA NAD PONOROM

 

A evo jednog kratkog teksta Ranka Pavlovića o novoj poetskoj knjizi „Zvijezda nad ponorom“, objavljenog na fejsbuku

 

15. јануар у 09:21  ·

 

НЕПРЕСАХЛО ВРЕЛО ПАВЛА СТАНИШИЋА

 

Када неко ко од ране младости живи са поезијом и исписује стихове, а своју шесту пјесничку збирку („Звијезда над понором“, „Чигоја“, Београд) објављује пред крај 2020. године, са више од осамдесет претурених преко главе, то може да значи само једно – он пише искључиво онда када га нађе пјесма, истискује је из сопства, брусећи сваки стих. Мада у једном версу пјева о плићацима пресахлих снова, врело инспирација Павла Станишића (који ме истински обрадовао овим даром) није нимало пресахло. То би потврдила свака пјесма из збирке „Звијезда над понором“,  али мене су посебно дотакле ове три које желим да подијелим са ФБ пријатељима.

Прије тога само да кажем да је Станишић рођен у Црквицама, Бока которска, а да је у Добој стигао у раној младости и, оставши привржен овом граду, у његовом и културном животу овог краја и ширег подручја, оставио и оставља дубок траг.

 

 

Павле Станишић

 

ОСЛОБОЂЕНА МИСАО

И ако нам је одузет ум

и ако смо осуђени на вријеме

утамничени у судбину

и ако смо од планете направили

бувљу пијацу

по којој се играмо лопте и ратова

затровани храном и телевизијом

опчињени лажним новчаницама

и слободом недостижном и све даљом

још трајемо док плачемо пјевајући

јер

поезија је ослобођена мисао.

 

СУША

Иза седам гора и планина високих

иза седам дубоких мора и вјекова

остала су лебдећа утврђења опасана мраком

из којег пријетећи штрче торњеви са украсима смрти

на прилазима бијесне ријечи

хране се слабашним мислима

што одрастају по плићацима пресахлих снова

а уоколо провалија и мук

Пресушиле су бајке

 

КАСНО ЈЕ

Био сам бржи од дана

али ме престигао

док си ме ти задржавала

Дани су гледали у моја леђа

а сад ја гледам

у њихове ноћи

ŠTA SE DEŠAVA SA NAŠOM KNJIŽEVNOŠĆU

Šta se, zapravo, dešava sa našom poezijom, na primjer? Da li to uopšte nekoga zanima? Gdje je stala na čudnim putevima postmodernizma ili moderne? Možda ja nisam u toku. Možda se neko ozbiljno bavi tim pitanjima, a do mene stižu samo neke kvantitativne odrednice o tome koliko je ko, na primjer, knjiga objavio, pjesama ili priča napisao, pa se na osnovu toga valjda prosuđuje kvalitet  nečije umjetnosti. Ne upuštajući se dublje u analize stanja u ovoj oblasti, podsjetiću samo na neke činjenice, koje bi nam u ovim situacijama izgledale čudno.

Koliko je ta kvantitativna ocjena besmislena najbolje svjedoči primjer Milana Rakića. Ako bismo sudili po pomenutim kriterijima, jedan od naših najznačajnijih pjesnika slabo bi prošao. Za svog života napisao je 64 pjesme. Samo! Ali svaka je bila antologijske vrijednosti. I mnoge su se i našle u vrlo ozbiljnim antologijama. Mnoge od tih pjesama dobro su znali oni koji su se bavili književnošću. Isidora Sekulić  je smatrala da bi trebalo napraviti neko malo izdanje njegovih pjesama, knjižicu koju bi mnogi pismeni ljudi uvijek imali u džepu.  Uz sve to, Rakić je bio reformator stiha, ali i stvaralačke discipline.

U vrijeme Šantića, Rakića i Dučića naša poezija, oslonjena na realističke promjene koje je uveo Vojisdlav Ilić i zahtjeve moderne,  po ocjenama mnogih znalaca, bila je prvi put  na nivou najviših dometa evropskog pjesništva. A danas naši pjesnici pišu o sebi, o svojim veličinama. Šta se to sa poezijom dešava?

Ništa neobično. Opšti pad gotovo svih društvenih vrijednosti, o kojem svjedočimo, nije zaobišao ni književnost. Što toga prije postanemo svjesni, prije ćemo ponovo dostići one vrijednosti koje su značile, a i treba da znače, bitne odrednice života.

 

Ovih dana izlazi iz štampe moja knjiga poezije Zvijezda nad ponorom. Istina, skoro čitava je već objavljena na mom blogu i nekim drugim blogovima posljednjih deset godina. 

Ovo izdanje priredio je i tehnički u cijelosti obradio prijatelj iz Maglaja i Toronta pisac i prevodilac Đorđo Vasić. 

 

Ilustracija

 

Još sam u onoj noći

u koju smo pali

kad su nam dane raznosili

vjetrovi nerazumni

u ovoj tamnoj dubokoj pećini

koju smo nazivali snom

po čijim sam zidovima

urezivao tvoj lik

kao ilustraciju

za buduću opštu istoriju tuge

A GODINE UPRAVO PROLAZE

A GODINE  UPRAVO PROLAZE

Našao sam ovu staru metalnu kutiju za cigarete, tabakeru. Na njenoj unutrašnjoj strani suvom olovkom piše:

„Сердце в будущем живёт,

Настоящее уныло,

Всё продёт,  а что пройдёт,

То будет мило.“

To je one noći zapisao moj drug, s kojim sam tada služio vojni rok u JNA, a upravo smo ispraćali 1959. godinu.

Nisam siguran da je moj drug doslovno citirao Puškina, naveo ga je onako kako ga je on zapamtio iz nekih dalekih i davnih školskih klupa, a ja sam te stihove takve prihvatio. I sad se mogu takvi pročitati na ovoj metalnoj kutiji za cigarete i u mom pamćenju, kao i u mom preslobodnom prevodu na drugoj strani kutije:

„Srce je u budućnosti koja će da dođe,

U sadašnjosti nije blago,

Sve će proći, a što prođe,  

Biće drago.“

Tako smo se tješili. „Sve će proći, a što prođe…“

I prošlo je. Toliko toga je prošlo. Više od pola onog vijeka i petinu ovog prenijeli smo na ove obale. Mnoga od tih davnih, nekad i vrlo teških dešavanja, postala su  nam  draga.

I sad se tako tješimo. Jer, i mi ćemo proći.

NEKA VAM U NOVOJ GODINI BUDE DRAGO I ONO ŠTO ĆE TEK DA DOĐE !

PJESMA O SPASENJU

Pavle Stanišić

Šta se zari na umornom čelu

po kojem su pogašena slavlja

ko to traži zvijezde po pepelu

koga ovo ljubav zaboravlja

na opasnim pustarama mojim

Ovaj kraj se ničega ne sjeća

ja na rubu samog sebe stojim

i nabrajam imena nesreća

Noć je crna moje pomračenje

tamni potop samo moga vida

Jesi li mi smislila spasenje

s kojom ćemo zvijezdom preko zida

Šta javljaju žile kucavice

kolike su dubine u tami

Znaš šta kažu moje nesvjestice

strašno ćemo osvanuti sami

***

Naše glave zaboravi žele

dan opsijeda noćne ruševine

zora zlatne podiže čengele

strah uhodi naše svetkovine

a noć misli najtiše odaje

topla usna žarku ranu sluti

bol noževe vadi iz potaje

samo sunce kruži oko smrti

Sastale se vesele aveti

s kojima smo gorke snove pili

ranjene se rađaju plaveti

kojeno smo u snu pohodili

Vedar plamen o požaru sanja

dušu traži zvijezda večernja

nadom gore strašna radovanja

požari su proljećna znamenja

***

Hvalu pjevam svevišnjem neznanju

bijelu crkvu gradiš mi u oku

kraj potoka vičnog poniranju

u prazninu živu u duboku

zoru mojih uzaludnih noći

kao hajduk il uhoda gluva

nasred neba krijem tvoje oči

nježnu vjernu ljubav da sačuvam

od rušenja moga Svi su znaci

odlaženja meni izrečeni

budući se ne čuju koraci

za proljeća ne znaju jeseni

Svake noći svjetla žedne tmine

tajno misle ove razgovore

dolaze mi danu pod zidine

najljepše mi kradu odgovore

...

***

A kod crkve čudno čudo ima

ludi oblak zemlji prigovara

zavodi je plavim ponorima

i tebe mi u sunce pretvara

nigdje sjene da se skrije zbilja

niti zore gase zaboravi

vječna mudrost zelenilo bilja

sve će ove žeđi da objavi

u buduća čudesna neznanja

Bezbroj gine po zemlji plodova

sanjajući nebeska cvjetanja

a ko bijela jat galebova

popadali po zemlji grobovi

Zar sav život izgovor za pjesmu

Kao vruć hljeb brane te dlanovi

i pčela te skriva u vrijesu

***

Šta mi nesnom odnesoše tmine

U grlu su grke riječi spasa

zvonkim nebom obnavljam ti ime

tišine mi rastu oko glasa

Riječ posljednja nema utočišta

ko zvijezda se otkida i pada

nasred neba vedrog gubilišta

posred oka porušenog grada

Čime da te zaklonim od noći

i od jutra i od straha Ni kraj

ni početak nisu mi u moći

prebrzi su zaboravi a sjaj

oka ludo rasipaju zvijezde

okrutna je ljepota u želji

spremaju se opake najezde

samo su ti snovi prijatelji

***

Svijet se bijeli danas preseljava

vesele se odmetnule riječi

u tvom sjaju ljepotu spasava

nebo staro i dok sužanj klečim

tumači mi tišinu poraza

svi su prošli napušteni dani

svijet je odjek vlastitoga glasa

rovovi su novi iskopani

u sred duše u sred gore tavne

nasred naše nade starostavne

upamti mi radosti potajne

sačuvaj mi od sunca kolajne

po čemu ću tebe prepoznati

u tminama vlastitoga vida

po svom strahu tebe dozivati

S kojom ćemo zvijezdom preko zida

1985.

PLAVI PUTEVI

Pavle Stanišić

Ni glasa, ni koraka ljudskog u glavnoj ulici na prostranom vjekovskom jutru. Sam Julije Cezar, profesor zloslutne prošlosti, sa brezovom metlom u rukama, prerano osijedio, mršav i tužan. Pažljivo skuplja nebeske zrake, prašinu i smeće, zahvalan nekolicini svojih prijatelja što mu nisu dodijelili tragičniju ulogu u sada samo njihovom Vjekovu. Mnogi njegovi sunarodnici, mislio je, kopaju rovove po brdima na samoj liniji fronta, a on, eto, čisti ulicu.

Otkako se rat proširio i na Vjekovo i vlast i ovdje preuzeli očajni i nemilosrdni, njega kao da su mimoilazile nesreće, kojima su drugi svakodnevno izloženi. Istina, moglo se desiti da i njega tu pronađe krhotina od kakve granate, koje su sve češće dolijetale u grad, ali to se moglo desiti samo slučajno, jer niko nije gađao baš njega. U sasvim drukčijem položaju su bili kopači rovova, od kojih se mnogi odavno još ne vraćaju s posla.

      Uostalom, došlo je vrijeme  velikog spremanja.

       U to je bio čvrsto uvjeren. I nije čudo, mislio je, što su baš njemu, koji je godinama brižljivo skupljao stare predmete i zapise, otpatke koje su ostavljali prošli ljudi, dodijelili brezovu metlu. Treba konačno raspraviti sa svim što je zauvijek prošlo vjekovačkim ulicama. I svoja sjećanja, i svoje nade, i svoje zablude, i sebe samog treba jednom smesti s te prljave ulice, po kojoj je, sad mu se činilo, vjekovima bauljao.

Iz jedne nedaleke tame pred njegov pogled nenadno je isplovila prilika njegove zbunjene učenice iz lijepih dana. Nije ni primijetio kada se tama na tom mjestu pomjerila, samo je u trenu shvatio da je to ona i da plovi prema njemu sa neurednom crnom kosom nad tamnim, širom otvorenim pogledom.

Proljećno nebo je raskošnim svitanjem nemarno dotaklo trotoar kod samoposluge. Kao da je bljesnulo sjećanje. Treba raščistiti sa svim, pomislio je i taj nerazumni sjaj brezovom metlom raznio po asfaltu zajedno sa prašinom, komadima stakla, praznim kutijama od cigareta i opušcima. Smeo je na gomilu razbacane papire, među kojima je prepoznao istrgnut list iz udžbenika, iz kojeg je djecu učio  o nekom prošlom ludilu naroda, koje se i sada ponovo objavljuje. Prikupio ga je sa ostalim smećem na  široku lopatu, koju je  polako istresao u kolica. Zora je crvenom svjetlošću obasjala oblak i opustjeli grad je nestvarno zalebdio u polutami. Nigdje nebo  ne blista tako  kao nad ruševinama, sjetio se.

Poznati pogled mu se toliko približio da ga je osjećao po koži i u duši. Tako ga je gledala onog slabašnog proljećnog jutra iz posljednje klupe. Samo što je bio završio sa zapisivanjem imena onih učenika koji ne prisustvuju času kad je ustala i iznenadila ga nesigurnim glasom: "Molim vas, zapišite i mene." Brzo je prikupljala svoje knjige, riješena da odmah izađe i ode ko zna gdje, ali, svakako, daleko, što je moguće dalje. "S tobom se nešto dešava", rekao je, "nešto što se dešava sa mnogim mladim, dobrim i pametnim ljudima.

To je vrlo teško i neobično lijepo. Potpuno te razumijem. Možeš slobodno da ideš, ali, vjeruj mi, iskreno bih volio da ostaneš." Ni sama nije znala zašto je rekla: "Hvala" i ostala.

To je bio taj širom otvoreni pogled, i glas je bio isti, drhtav i nesiguran.

"Oprostite mi, profesore, što sam uzbuđena. Umorna sam, tek sam doputovala."

"Odakle si doputovala?"

      "Pa, iz Vjekova", odgovorila je kao da se to podrazumijeva.

"Iz Vjekova?"

"Da. Iz Vjekova."

Iz Vjekova u Vjekovo? Kako je to neobično?

"S tobom se nešto dešava..."

"O! Sjećam se! Kako da ne. Nešto što se dešava sa mnogim mladim, dobrim i pametnim. Ništa se sa mnom ne dešava, profesore. Ovaj put, baš ništa. Tražim samo plave puteve. Kažu da postoje plavi putevi kojima se negdje može stići."

Plavi putevi. Putevi kojima može da se prelazi iz jednih u druge zaraćene krajeve, putevi spasa koje čuvaju vojnici sa plavim šljemovima. Profesor u to nije vjerovao. To su samo plavi snovi, puste nade, svi putevi su porušeni, a plavi ne postoje.

"Mislim da bi trebalo da idem prema svjetlosti. Šta vi mislite, profesore?"

Nije htio da joj poruši i nadu.

"Ne znam, vjeruj mi, ja čistim samo ovu ulicu. Ipak, volio bih da ostaneš..."

"Znam. To sam već jednom čula, ali ovaj put ne mogu", rekla je i otrčala prema suncu.

Lopatu i metlu ubacio je u kolica i zaškripao   metalnim točkom po asfaltu - sve što je još mogao da  kaže prije  nego što je začuo snažnu eksploziju iz pravca u kojem je nestala.

Treba raščistiti sa svim zabludama, svim nadama, na tim plavim putevima se najviše strada, mislio je profesor Cezar, a škripa njegovih kolica zazvučala je kao isprekidani, piskutavi jecaj, kao  tamni prijeteći glas, kao vapaj. U trenucima u njoj se javljala neka stara zaboravljena melodija, podrhtavla je čitavom naseobinom, slivala se niz zidove i drveće, odbijala od praznih izloga, ispunjavala jutarnju svježinu i oblake, koji su se počeli okupljati oko Vjekova. Vjetar je raznosio po zabitima, cijukala je, fijukala, molila, snebivala se, cerekala, vapila... jednolično, onako kako je oštećenim asfaltom kotrljao svoj točak profesor istorije. Onda se začuo orkestar koji je svirao na maturskoj večeri, na kojoj je i on bio slavljenik, svršeni gimnazijalac, kojem će, dok prođe noć, granuti vječni dan. Bio je to novi valcer, dolepršao iz samo naslućivanih prekomorskih večeri, a on je pod blještavim svjetlom velike dvorane novog vjekovskog hotela plesao sa svojom profesoricom ruskog, francuskog, muzike, slikanja... gospođom Klavdijom, koja je nekim putevima ipak uspjela dotle da dođe da bi mu šaputala o nekim neponovljivim sevastopoljskim zabavama, dok je on kradom po tamnim uglovima tražio neki  tek naslućeni pogled.

Počeo je da duva jak vjetar sa sjevera i ugasila se jutarnja svjetlost nad Vjekovom. Podigao je jedan teški kamen i s naporom ga ubacio u kolica. U istom trenu ponovo se začula eksplozija, najjača od svih ranijih. Nije osjetio bol nego samo jak udarac u čelo. Snažan potres uzdrmao je svitanje, a ispred njega se otvorio širok i blještav plavi put.

VIJEK

Pavle Stanišić

Prosto ne mogu da vjerujem
da je baš takav
bio čitav vijek

Mislio sam da je to vrijeme ovuda davno prošlo
i tek mu poneka riječ ili misao
ponegdje zastala usamljena
da sam u vremenu sasvim drugih značenja
činilo se da vrijeme radi na baterije one najjeftinije
koje pokreću i kazaljke sata
dok se na ekranu nije objavio čovjek

U jednoj ruci držao je odsječenu glavu
nekog drugog čovjeka
a u drugoj sjekač glava krvavoga sjaja
I osmijehnula mi se odsječena glava
osmijeh se prenio i na drugu
pa mi se i ona javila

U trenutku sam shvatio da su to dvije
potpuno potpuno iste glave
da je to u stvari jedna glava – moja
koja je dugo drugovala s tugama i osmijesima

Iza svega je ostao jedan dubok vijek
njegova velika groblja
spomenici i kletve

Silazim niz taj vijek
korak po korak
od imena do imena
niz strmine riječi
provalije misli
od groblja do groblja
a na svakom groblju iste riječi:
Da se ovo  nikada nikome ne dogodi
uklesane u kameno nebo
na svakom
i onom dolje već zatravljenom
i ovom novom
posljednjem

Kakav vijek
Koliko pokopanog vremena
a ne znam hoće li u vijeku koji se tek zahuktava
biti vremena za preostale korake
disidenata tog vijeka kojem sam izgleda umakao

Suze sapiru korake
niz vrijeme veliku tajnu
niz raskvašeni klizavi vijek
po kojem se o misli spotičem

Ma nije taj vijek tek tako prošao
jer gdje to odlazi vrijeme upakovano u kalendare
U stvari ja sam dezertirao
i sad sa drugim dezerterima iz snova ljubavi i nada
melanholično patim za vama
koji ste našem vijeku ostali odani
po mnogim grobljima

Uostalom mnoge duše su dezertirale
čak iz ovog svijeta u onaj
a vjeruje se i u obratne slučajeve

Prijavio sam se u drugi kalendar
ali čuvam i onaj šareni
u kojem smo crvenim olovkama zaokruživali
brojeve naših lijepih dana osmijehnutih glava
jer sve je to bila jedna glava i to ova
koju skrivam po neprohodnim zaboravima
kao i svi dezerteri

Ostavljam naš vijek
gdje se ostavljaju zemni ostaci bola
sa drugim vremenima sklonim pretvaranju
u prah i svjetlost iz kojih su nastajale
tugom ispraćane isplakane ljubavi
po kojima smo se sa ispruženim rukama
zaslijepljeni tražili mislima i ulicama

Ali dok se ja ovuda spotičem
neko me uporno odnekud doziva da mi javi
da ništa nije tačno da je sve lažno
i teško prohodne magle dvadesetog vijeka
po kojima bauljam
i zasjenjena jutra pred kojima sam klečao
da su istiniti samo krvavi tragovi
koje po glavama i po nadama ostavljaju
zalazeća sunca

Ipak taj vijek je moja adresa
moj zavičaj prepun zanosnih predjela
u pogledima po kojima sam provodio
suzne jeseni obilazio drhtave zimske zabiti
gdje sam ostao zauvijek zaturen
i samo mi se pričinilo da sam pregazio noć

Silazeći niz naš vijek otišao sam predaleko
u predjele gdje već dolijeću muve
iz dalekih neznanih vjekova
a novi dan me u drugoj prostoriji
nestrpljivo čeka na doručak i saslušanje

Evo stižem
Ne razbuđuj druge snove Tu sam
Uzeo sam lijek za zaboravljanje

i već po hljebu razmazujem bijelo jutro s oblacima
ispijam čaj od svenulog ljeta
u glavi-aparatu puštam muziku za opraštanje
misli riječi vjekova ljubavi
pa i njoj opraštam opasnu glavu koju nosi
i pogled koji krije po mojim tugama
sve svoje misli opraštam joj
i bijelom svijetu crne noći
koje me mojim riječima sustižu
pred provalijama nada kojima nisam odolio

Još držim na okupu
nebeske zvijezde i dane
i prošle i neraspakovane
i riječi lozinke tajne
i kad vam se učini da nisam više tu da me nema
moj bol će ih okupljati da vam blistaju
jer čovjek je bol koji ne zarasta
kao što mi u duši ne zarasta osmijeh –  lukavstvo  bola               

Pavle Stanišić - Grešna navika prirode

Pavle Stanišić - OBLACI MIHAILA JURJEVIČA

Pavle Stanišić - Svirač

NOVA GODINA

Sve što nas raduje i sve što nas rastužuje prekriće snjegovi koje pamtimo.
ŽELIM VAM LIJEPE USPOMENE I IZ 2O16.

Božidar Stanišić

GLAS KOJI SE IZDVAJA

Erri De Luca, 19. oktobar 2015.

Pred Sudom u Torinu, dana istaknutog u naslovu ovog ‘pisma iz Italije’, pisac Eri De Luka (Erri De Luca) je oslobođen optužbe za podsticanje na čin sabotaže. Razlog optužbe dvaju tužilaca bio je fragment iz intervjua koji je  De Luka prije dvije i pol godine dao za italijanski ‘L’Huffington Post’. Tom prilikom, pisac znan i po svom dugogodišnjem društvenom, antimilitarističkom i humanitarnom angažmanu,  izjavio je da izgradnja brze pruge kroz Val di Suzu, na trasi Torino-Lion, štetna je u svakom pogledu – od ambijentalnog i zdravstvenog do finansijskog.

‘Slučaj De Luka’ u tom periodu izazivao je mnogo više reakcija protivnih optužbi – bez ikakve sumnje za verbalni delikt, otud za ograničenje slobode govora - u inostranstvu, posebno u Francuskoj, negoli u Italiji. (Autoru ovog pisma to je razumljivo: De Luka ne pripada niti jednom od klanova artista snobova i univerzitetskih mandarina u ovoj zemlji.)

Prije ulaska u sudnicu i saznanja o oslobađanju od optužbe, 19. oktobra 2015, De Luka je objavio svoju izjavu, koju sam preveo u nadi da će njen historijski značaj biti zanimljiv barem ponekom  u zemlji mog porijekla ili, kako se to pokatkad veli, u ‘Regiji’. Istu sam bio ponudio brojnim redakcijama  dnevnika i revija u toj istoj ‘Regiji’, ali nisam primio niti jedan redak u odgovor. Vjerovatno je problem bio u razumijevanju jednog pogleda na Istoriju u Pokretu, a ne u jeziku. Kojeg, znamo, nema bez mišljenja.  

Ipak, bolje će biti da objasnim razlog upotrebe atributa ‘historijski’.  De Luka je intelektualac svjestan težine aktuelnih koraka liberizma u svom pohodu protiv svih opštih društvenih vrijednosti i svega što može biti na dobro svima u jednom društvu. Glas koji se izdvaja iz mase kupljenih umova i duša ipak zaslužuje neki adekvatan atribut?

Istina, od onog datuma u naslovu ovog pisma, pa do dana u kojem je objavljen ovaj prevod De Lukine izjave,  Istorije je proizvedeno koliko nismo ni zamišljali (i ne samo između Pariza, Damaska i Bagdada). Ako nekom, ponavljam, ova izjava ipak bude nešto značila, to će mi donijeti zračak radosti.

                                                Božidar Stanišić   

       

IZJAVA ERIJA DE LUKE, 19. oktobar 2015.

Nalazio bih se u ovoj sudnici i da ja nisam pisac optužen za podstrek. I izvan mog zanemarljivog slučaja, smatram da osporavana optužba je eksperiment, pokušaj ućutkavanja suprotnog mišljenja. Zato smatram da je ova sudnica predstraža neposredne sadašnjosti naše zemlje. Pisac sam, to je moje zanimanje, i smatram da sam oštećena strana u svakom pokušaju cenzure. Optužen sam na osnovu jednog člana Krivičnog zakonika koji potiče iz godine 1930. i tog perioda italijanske istorije. Smatram da je taj član prevaziđen kasnijom redakcijom Ustava Republike Italije. Nalazim se u ovoj sudnici da bih saznao je li tekst Ustava još uvijek važeći i preovlađujući ili će glavna optužba moći da suspenduje i obesnaži ustavni član 21.

Nisam dozvolio mojim braniocima da podnesu zahtjev protiv neustavnosti glavne optužbe. Ako bi takav zahtjev bio prihvaćen, zaustavio bi ovaj proces i premjestio akta u prostorije Ustavnog suda koji ima pune ruke posla i ko zna kada bi se izjasnio. Ako bi taj zatjev bio prihvaćen, preskočio bi ovu sudnicu i oduzeo bi nam dragocjeno vrijeme. Vjerujem da se o ustavnosti treba odlučivati i da istu treba braniti na javnim mjestima kao što je ovo, isto tako u komesarijatu, školskoj učionici, zatvoru, na radnom mjestu i na granicama preko kojih prelaze podnosioci zahtjeva za azil. To što je ustavno mjeri se u prizemlju jednog društva.

Neprimjenjive su u mom slučaju uopštene olakšavajuće okolnosti ako je krivično djelo to što sam rekao – to sam ponovio i nastaviću da to ponavljam.

Optužen sam jer sam upotrijebio glagol ‘sabotirati’. Smatram da je uzvišen i demokratski. Uzvišen je jer su ga izgovarale odvažne ličnosti poput Gandija i Mandele, sa velikim političkim rezultatima. Demokratski je zato što pripada radničkom pokretu i njegovoj borbi od samog početka. Tako, naprimjer, jedan štrajk sabotira proizvodnju. Branim legitimnu upotrebu glagola ‘sabotirati’ u njegovom najefikasnijem i najširem značenju. Spreman sam da pretrpim osudu za njegovu upotrebu, ali ne i da cenzurišem ili redukujem italijanski jezik. ”Za to su potrebne makaze za lim” : za šta? Sa makazama za lim u sabotažu jednog kolosalnog poduhvata jer je štetan? U mom telefonskom razgovoru nema drugih opasnih predmeta iz gvožđare? Dakle, optužuje se verbalna podrška jednoj simboličnoj akciji? Ne želim da uđem u prostor kompetencija mojih branilaca. Potvrđujući moje ubjeđenje da samoproglašena brza željeznička linija u Val di Suzi treba biti spriječena, zabranjena, ometana, dakle sabotirana u ime odbrane zdravlja, teritorije, vazduha i vode jedne ugrožene zajednice, završavam moju izjavu. Da sam se izrazio protivljenjem, jesam, a sad čekam da saznam je li to krivično djelo...

Poezija

Pavle Stanišić:

Urušavanje

Ne treba da misliš a nemaš ni o čemu

ni da tuguješ ni da se raduješ

ni da se na dušu pozivaš

duša ti je pretrpana

ti si baza podataka

Govorili su da si umjetničko djelo

čija ljepota obasjana umom

i ljepotom zrači

A ti – baza podataka

o kojima ništa ne znaš

ni šta znače

čemu služe

ko ih skuplja

Pjevale su rijeke šume i livade

da su tvoji prijatelji

U tebi ih više nema

Ti si baza podataka

u kojoj nema mjesta za snove

ni korake koji blude samoćama

ni oblake s kojima si tugovao

Smisao si otkrivao

u iskrama svih pogleda

koji su te doticali

Nema nada ni pogleda

nema smisla

Ti si jedna zapuštena baza otpadaka

Budi strpljiv

vratiće se snovi koji su te napustili

nade koje su te ostavile

dok te nađu spasioci

Još ih nema na vidiku

al se čuju u daljini

 

Pavle Stanišić - ZABORAV

Pavle Stanišić - Popis imovine

Pavle Stanišić - Smrti jednog Miroslava