kiša III

(nastavak)

***
Svjetlost obriši mokrom krpom
vrati lik svoj nebu
koje brižno bdi nad televizijskim antenama
i bunarima provincijskim
***
Otresam se u keramičku urnu
i kucam svoje izgubljeno vrijeme
dok kisne prostor izvan sna
***
Dolje na svetom trotoaru
uz lokvu iz koje mačka liže svoj
nedostižni crni lik
polažem glavu suvih otpadaka
dok mi još traje svjetlost
vraćam ti izobličenu sliku
kojom me ciklično
svakih 360 najuspjelijih poraza
opisuje tvoja sjena
na ovom slučajnom mjestu
po strogim zakonima sitnih iluzija
bezutješno uvjerenog
u princip nevjerovatnoće
Surova prinudo smisla
***
Nakon kiše koja danima nije prestajala
(tako je počinjao roman
i tako svaki put počinje
u svijesti na kojoj se već providi
crna poleđina)
lokva sunca

kiša II

(nastavak)

***
Nikakve intimnosti sa sobom
prije isteka
skrij se ispod bojlera
ugledaj se nasmijan u televizijskom ekranu
ne misli na ulicu koja ti je pusta obećana
na vrača u neizbježnoj bolničkoj noći
iza toplog hladnjaka
odakle se ne vidi ništa
kiša koja pada noć koja tinja
bez obzira na oči
ugrušak tuge koji luta njenim krvotokom
i ima svoju nevolju da se zaustavi
Kucaj tačno i do isteka
ne smišljaj drugi razlog svoj
plašeći se crva osuđenog na svoje vrijeme
tvoju glavu
ni noći koja se razbuktava
na vrhu žileta super silver
***
u zbijegu iza zvona
električnog zvonca na vratima
iza prozorskog stakla
po kojem se hvata očajna samoća
dok kiša pada
iz ogledala odlaze prijatelji
malo svjetlosti po zidu iza leđa
malo zlobe oko usana
sreće u uglovima stakla
***

(nastavak, naravno, slijedi)

vrijeme poezije

Kiša

Noć je u zori umivaoniku ogledalu

na zidu u sapunici ljubavi

misao pretura isti šljunak

koji voda rastače u krajnjem ishodu

otresam pepeo cigarete u keramičku urnu

dok kiša pada po provinciji

"na surom dalekom pontu

gde borje stoletno krasi" moju mladost

Tu sam mjerenja radi

***

(nastavak, naravno, slijedi)

muzika IV

(nastavak i kraj)

Poplava beskrupulozne imitacije svjedoči o dubini duhovne krize, kroz koju, evo, dugo i tragično prolazimo, a aktuelni društveni tokovi, čak i oni koji se očekuju i već naslućuju, veoma pogoduju širenju zaraze.

Isuviše udaljeni od zahtjeva i posljedica savremene tehnološke revolucije još dugo nećemo ni moći ni htjeti prikriti svoju inferiornost, pozivajući se nevješto na vrijednosti iz prošlosti, još dugo ćemo se inatiti sa zahtjevima novog doba: "I pored svega, ja volim njega..." Pa, šta mi možeš?!

Finskom pjesniku Haviku učinilo se da je istorijski razvoj spor: "Ponekad ni čitav vijek / nije dovoljan da nas vrati pedeset godina unazad". Pjesnik nije ni slutio mogućnost tako užasnog vraćanja u tako daleku prošlost kako smo mi to brzo i uspješno izveli. Sasvim je izvjesno da smo bili pripremljeni za tako dalek put, pored ostalog, i "novokomponovanom" "narodnom" muzikom i s njom smo i krenuli na veselo putovanje. Vraćanje je bilo toliko uspješno da smo u kritičnim trenucima potegli čak i za preostalim instrumenitima iz riznice naše duhovne prošlosti i izvukli gusle.

I sada nije više samo sporno kako ovom muzikom uspostaviti komunikaciju sa modernim svijetom nego i kako uspostaviti komunikaciju sa sobom, kako se vratiti tamo odakle smo krenuli, kako ponovo prepoznati pjesmu svoje mladosti. A bez te komunikacije i sa ovom društvenom sviješću teško ćemo napraviti korak prema razvijenom duštvu, prema novom vijeku, na čijem pragu već stojimo.

(Banjalučke novine, 29. decembar 1998)

muzika III

(nastavak)

MUZIČKA PRATNJA NESREĆE

"Damon tvrdi, a i ja se sa njim slažem, da se ni jedan takt u muzici ne može izmijeniti da se ne uzdrmaju vrhovni državni zakoni", govorio je Platon, a i ja se sa njim slažem. Ipak, preslobodno je, a možda i pretjerano, tvrditi da je "novokomponovana" pjesma bila uzrokom ukupnih društvenih poremećaja, koji su odredili posljednje godine 20. vijeka u našim krajevima, ali je nesumnjivo da je u njoj naša nesreća imala adekvatnu muzičku pratnju. Ova pjesma je svjesno i vješto upotrebljavana kao još jedan moćan oblik manipulacije ljudima, njom su podsticani najniži porivi, vršena nacionalna homogenizacija, opravdavan lažni smisao međunacionalnog obračuna, formirana retrogradna svijest, koja je jedina mogla potisnuti razložne motive savremenog shvatanja svijeta i okupiti mase oko paranoičnog, fobičnog srednjevjekovnog mraka.

Ne plediramo na umjetnički značaj popularne zabavne muzike, ili starogradskog sentimenta, koji sasvim korespondira u poeziji sa gradskom lirikom u stilu: "Tvoja usta meka / rimska apoteka", premda je taj melos dohvatio i poneku nijansu ranog romantizma. Prije bismo bili skloni takvom vrednovanju pravog narodnog pjesničkog savršenstva. Ali autentičnost gradske pjesme, i one "za svakodnevnu upotrebu" je nesporna, kao i mnogih novih ritmova "mladih gnjevnih ljudi" koji predstvljaju specifičan odgovor vremena koje neizbježno dolazi. Istina, postoje i neukusni pokušaji novokomponovane starogradske pjesme, u maniru opšteg podražavanja, ali još ne u tolikoj mjeri da bi bili dovedeni u pitanje "vrhovni državni zakoni", premda ne smatramo sasvim bezopasnim ni ovaj izraz imitatorskog mentaliteta skorojevićkog stadija.

(nastavak i kraj u narednom postu)

muzika II

Kao što smo najavili, donijećemo ovdje neke odlomke iz napisa, objavljenog u Banjalučkim novinama 1998. godine.

PJESMA MOJE MLADOSTI

Svako vrijeme i svaka mladost ima svoju umjetnost, pa i svoju muziku. Možda muzika i najbolje ilustruje karakter jedne generacije, možda se moderna pokoljenja najbolje i prepoznaju u ovom govoru.

Starogradske pjesme, ili, u jednom periodu popularne, zabavne melodije mnogi od nas nazivaju "muzikom moje mladosti". Taj epitet može još da ponese i prava vrlo stara narodna pjesma, bez ijedne greške u melodiji, u riječima, naglasku, rimi, metrici... jer "iz glave je cijela naroda". Mnogi istraživači, koji su nakon "turskog vakta" dolazili ovdje, otkrivajući nepoznate krajeve i ljude, sa poštovanjem su izučavali taj narodni melos. Oni su prvi, poput Kube, zabilježili pjesme koje su tu živjele kao izraz narodnog duha. Ta muzika je i kasnije bila predmet izučavanja i mnogih naših muzikologa. Po njoj prepoznajemo generacije koje su u ovim krajevima bile prije nas.

U kojoj će se muzici prepoznati generacije koje su upravo na sceni?

Za neke će to biti Balašević, Bajaga, Dragojević, Bregović, Čolić, Indeksi, Zabranjeno pušenje... ali šta je sa ogromnom većinom onih koji, na osnovu svog estetskog neiskustva, uporno oduševljeno trepću kad im se javi nemušti zvuk prošlosti, imitacija umjetnosti, neuspjelo podražavanje nekih dalekih preokupacija ljudi kojih odavna nema?

Narodna poezija je bila izraz duha cijelog naroda, stvarana je u specifičnim uslovima prošlosti, trajala je dugo i zbog toga dotjerivana do savršenstva. Postala je i ostala narodno blago koje treba njegovati, izučavati i čuvati. Ali, sada pisati narodne pjesme, sada ih stvarati - to može biti samo teška mentalna društvena bolest, izraz neprebolne zaostalosti, što u potpunosti odgovara ukupnim retrogradnim procesima, vraćanju tradicionalizmu u kulturi i društvenoj svijesti uopšte. Jer, kakva je to narodna pjesma kojoj su poznati autori teksta i muzike? Samo je narodna po tome što podražava, imitira narodnu pjesmu.

...

A šta je tek sa takozvanom izvornom muzikom? ...

U kulturi nešto treba da traje vjekovima, ili čak hiljadama godina, da bi postal0 izvor iz kojeg će poteći rijeke duhovnog stvaralaštva.

Ova podkultura, parakultura, kvazi društvena svijest, imitatorska, obmanjivačka, petparačka, motivisana finansijskim efektima bogatog, a nedoraslog tržišta ima izvore, ali i refleksije, u retrogradnim tokovima ukupnih društvenih nedoumica, u kojima nas "buđenje" nacionalne svijesti iz prošlog vijeka prati, evo, do narednog...

(Nastavak u narednom postu)

muzika

Ova slika davnog i nekada vrlo poznatog dobojskog umjetnika Stanka, čiji je autor, mislim, Zlatko Mišković, koju mi je nedavno ovom elektronskom poštom poslala gđa Blanka iz Šibenika, sjećajući se svojih dobojskih dana, nije nikako ilustracija onoga o čemu upravo razmišljam. Ona ilustruje samo temu, ali ne i njen smisao. A na ovo o čemu upravo pišem podstakla me radijska najava svakodnevne emisije Zvuci rodnog kraja, koja već decenijama, pa, dakle, i vjekovima, zauzima udarni termin ovog radija. A u toj emisiji emituju se one pjesme uz šargiju, koje se samo nazivaju izvornom muzikom. Njen pravi naziv trebalo bi da glasi: novokomponovana muzika, koja podražava davnu, izvornu pjesmu. Jer, kako objasniti da naši muzički izvori nastaju danas, uz tople radijatore i škotski viski. Mnogo toga nam je, zapravo, novokomponovano, pa i to. Ovo lažno predstavljanje nije jedino i nije slučajno. Ali, nešto o tome sam pisao i prije desetak godina u Banjalučkim novinama , pa ćemo inserte iz tih napisa - sutra.