5.2.09

muzika III

(nastavak)

MUZIČKA PRATNJA NESREĆE
"Damon tvrdi, a i ja se sa njim slažem, da se ni jedan takt u muzici ne može izmijeniti da se ne uzdrmaju vrhovni državni zakoni", govorio je Platon, a i ja se sa njim slažem. Ipak, preslobodno je, a možda i pretjerano, tvrditi da je "novokomponovana" pjesma bila uzrokom ukupnih društvenih poremećaja, koji su odredili posljednje godine 20. vijeka u našim krajevima, ali je nesumnjivo da je u njoj naša nesreća imala adekvatnu muzičku pratnju. Ova pjesma je svjesno i vješto upotrebljavana kao još jedan moćan oblik manipulacije ljudima, njom su podsticani najniži porivi, vršena nacionalna homogenizacija, opravdavan lažni smisao međunacionalnog obračuna, formirana retrogradna svijest, koja je jedina mogla potisnuti razložne motive savremenog shvatanja svijeta i okupiti mase oko paranoičnog, fobičnog srednjevjekovnog mraka.
Ne plediramo na umjetnički značaj popularne zabavne muzike, ili starogradskog sentimenta, koji sasvim korespondira u poeziji sa gradskom lirikom u stilu: "Tvoja usta meka / rimska apoteka", premda je taj melos dohvatio i poneku nijansu ranog romantizma. Prije bismo bili skloni takvom vrednovanju pravog narodnog pjesničkog savršenstva. Ali autentičnost gradske pjesme, i one "za svakodnevnu upotrebu" je nesporna, kao i mnogih novih ritmova "mladih gnjevnih ljudi" koji predstvljaju specifičan odgovor vremena koje neizbježno dolazi. Istina, postoje i neukusni pokušaji novokomponovane starogradske pjesme, u maniru opšteg podražavanja, ali još ne u tolikoj mjeri da bi bili dovedeni u pitanje "vrhovni državni zakoni", premda ne smatramo sasvim bezopasnim ni ovaj izraz imitatorskog mentaliteta skorojevićkog stadija.
(nastavak i kraj u narednom postu)

Nema komentara:

Objavi komentar