20.2.09

jubilej


Ovaj moj napis objavljen je u Glasu komuna, Doboj 15. januara 1959. godine. Prošlo je, dakle, pola vijeka. O čemu smo tada mislili i pisali? To piše tu, ali, pošto je teško čitljivo sa ovog snimka, taj napis donosimo, evo, u cijelosti kako je tada davno objavljen.

***


TUŽNA HUMORESKA


GODIŠNJI IZVJEŠTAJ


Noć je siva kao i mnoge noći što prolaze ovim ulicama. Zašumi tiho u drvoredima, jedinim našim dobrim i nikad prežaljenim (jer je i kod njih decembar). Svjetla još gore u velikim kućama (onim do neba, dugo očekivanim).
- Šta rade tamo u ovo doba? pita neko.
- Sastavljaju godišnji izvještaj, - kažem ja. - Zar ne znaš da je decembar?
Čovjek me poprijeko pogleda (kao da sam ja izmislio stambenu krizu, ili još nešto gore, bože sačuvaj!). On osjeća da imam neki grijeh na duši i ja mu opraštam jer ima pravo. A opet mislim: Zašto bih ja bio grešnik kad nigdje nisam predložio nikakvu krizu, ni decembar, kad ni na jednom sastanku nisam glasao protiv ljeta i dobre ljetine? Samo sam u svom životu naljutio nekoliko ljudi i pocijepao nekoliko pari cipela. Ah, ovo naše doba atomsko (pardon: HIBRIDNO).
A čovjek ode psujući nešto. Oblaci nad njegovim cipelama zaprijetiše snijegom. I žao mi ga je nešto bilo. Htio sam da se vratim i da ga zamolim za izvinjenje. Još jedan grijeh na duši mojoj. Ni kriv ni dužan naljutih čovjeka ni kriva ni dužna. Osjetim potrebu da se nekome izjadam. Ali kome u ove magle naše i ulice puste? Ah, naši stari! Oni su išli popu da se ispovijedaju kad se napune grijehova. I sve prođe ko rukom odneseno. A mi sada? Mi u takvim prilikama sjednemo i sastavimo godišnji izvještaj. I sve prođe ko rukom odneseno. Tako sam i ja odlučio da napišem ovaj godišnji izvještaj. Jer čovjek griješi, grijehovi se nagomilavaju, a godina je ova posljednja bila baš nešto duga. Dakle, počeću nabrajanja i prebrojavanja po godišnjim dobima, jer mjesece ne razlikujem. (Poneki mi liči na maj, a ljudi odnose klupe iz parkova, poneki mi opet liči na decembar, a ljudi postavljaju klupe i na tvrđavu).

PROLJEĆE:

U našem gradu i mom ličnom životu proljeće znači park, a park, to su klupe (jer drveće, iako umire uspravno, sporo raste). Dakle, da prelistam po zapisnicima proljećnim. Čudo jedno: niko ove godine nije vodio zapisnike sastanaka. Ah, zlatno doba, kad je na svakoj klupi pisalo: "Ja volim Ljilju", "Ljilja voli Branu". Izgleda da je i ovdje odumro administrativni period. Za veliko čudo nađem samo jedan zapisnik, koji sam ja vodio još dok sam bio đak. I, da vidite, nimalo se toga ne stidim. Još pokazujem i nadležnima: -Vidite, to sam ja pisao. Može se ustanoviti grafologijom. A oni se čude: -Zar i toga ima? -Čega? pitam ja. -Ljubavi - kažu oni. A ja rastem kao robna kuća kraj puta i kažem: -Nema. To je još iz onog doba kad je u parku kraj ruža pisalo: "Gledaj me, ne diraj me!"
-Eh, - uzdišu nadležni, sjećajući se svojih slavnih dana, a meni oči zasuze zbog tolikog razumijevanja i saradnje na ovom polju, pa ne mogu a da ne viknem: Gdje je ovogodišnji bilans? Gje je ljubav naša obična, naša hibridna, ili bar ona stara - đačka? Kako se može doći do malo ljubavi? (pitam radi orijentacije u idućoj godini).
- Na kredit - odgovaraju nadležni. A ja im vjerujem, jer sam čuo da je jedan čovjek na kredit i škole izučio, i penziju stekao i uskoro će i umrijeti na kredit. Elem, ljeto stiglo bez proljeća, proljeće prošlo bez bilansa...

LJETO:

Izrasli kukuruzi. Nebo nabujalo. Rijeke ucaklile. Prašima nikla iz asfalta. Sjećam se - došao putnik jedan pred onaj naš zeleni kiosk (onaj glavni) pa pita gdje je centar grada! Neko mu iskreno reče da se baš nalazi u centru svijeta, a čovjek nešto opsova, dvaput pljunu i ode negdje prema Kupusiji. Ne zna onu: "Bolje vjerovati..." Sutradan opet vidjesmo tog čovjeka.
-Gdje je glavna plaža? pita on.
-Tamo gdje se niko ne kupa - kažemo mi. -A ne bismo ti preporučili da se kupaš ni na ovim sporednim.
-Zašto?
-Voda otrovna - kažemo mi. -Ribe crkavaju. Ljudima brkovi otpadaju. Samo su somovi i urođenici imuni.
I čovjek je gledao nas urođenike kako se kupamo, gladio svoje brkove, a Bosna, ciganka, čagrljala dolinom. Široka i mirna. Nema je u Komuni ovakve!
I prošlo ljeto sa dosta vrućih dana i još više grijehova. Ali iduće godine neće biti tako. Neće, bogami. (Ovo sam napisao da ne kršim red svih godišnjih izvještaja).

JESEN:

Tek kada je ljeto prošlo i podigla se sparina, mi vidjeli naš gdrad čudan kao dvorac iz bajke. Izrastao i protegao se u svim pravcima, a najviše u visinu. Nikle kuće kraj ulica. Proradio Dom kulture (pa se kultura širi po gradu kao krompirova zlatica po selu). Po ulicama zarzali motori (na razne načine obojeni, naprvljeni i nabavljeni!). Nadležni kažu da će iduće jeseni osvanuti još više čuda, a neki nenadležni pričaju da bi i u džamiju trebalo postaviti lift da se i hodža ko čovjek penje na munaru.
Stigla jesen i donijela osim noviteta i naše stare kiše. Ljudi počeli ubijati dane kako znaju i umiju. Na Čaršiji proradila "Ćinkvina". -Ljudi tamo idu kao u crkvu - reče neki religiozni elemenat.
I opet bi sve to lijepo bilo da mi možemo živjeti bez grijehova. Jedne večeri jesenje sreo sam dva mladića na krozou. Onako sami, pa opet ne mogu živjeti po principu mirne koegzistencije. Svađaju se kao da su na nekom važnom sastanku počasni gosti. I to sve zbog teške uvrede. Ovaj prvi nazvao drugog trećim staležom u savremenim uslovima, a on se uvrijedio i rekao da će ga tužiti ako ne prmijeni svoja shvatanja. Ej, ideologijo naša, živote naš, šta bismo mi bez tebe u ovim danima jesenjim?
I moj bilans jesenji bio bi skoro pozitivan. Samo sam otišao na desetak sastanaka, onako, konstruktivnih.

I ZIMA:

E, zima je nešto posebno. To je sveto doba i grijehova nema. Tada se pišu godišnji izvještaji. Na prvom snijegu se dobro očistimo od učinjenih grijehova, zapalimo svijeće za duše pametnih ideja, zavučemo se u sobe i ostavljamo grad sa zamrzlim česmama, ožalošćenim drvoredima...

A Bosna, ciganka, i dalje čagrlja dolinom. Skuplja i odnosi sve vrste otpadaka fabričkih i nefabričkih. Široka i mirna. Nema je u Komuni ovakve.

Bato Stanišić

(Glas komuna, 15. januar 1959)

19.2.09

aforizmi


Nakon ovih esejističkih napisa, koji ponekad i zamaraju, a prije novih, koji će takođe zamarati, napravićemo ovaj mali predah uz naše aforizme onako kako su objavljivani u Ježu. I tada, kao i sada, bilo je mnogo govora o stabilizaciji privrede, na šta se odnosi i jedan od naših gore navedenih aforizama. Drugi asocira na Zmajevu pjesmu Ciganin hvali svoga konja.
Usput, ovi aforzmi su tu objavljeni 29. januara 1971. godine.

18.2.09

"kultura" III

(nastavak)
Upotreba religije
Ovi kvazijezički aspekti proširuju se i na druge duhovne prostore, pa se isti tokovi "duhovne obnove" mogu pratiti i u literaturi, slikarstvu, muzici, nauci i nekim aspektima religije. Naravno, po želji elite koja tone.
U stvari, umjesto religije ovdje bi prikladniji bio izraz - njene upotrebe ili obredne kulture. Jer, bilo bi vrlo problematično ustvrditi da je za ovo kratko vrijeme "procvata" demokratije porasla religioznost ljudi i da je porastao broj onih koji vjeruju. To što se dešava u najintimnijim predjelima čovjekove duše teško je mjerljivo sociološkim instrumentima. Svjedoci smo činjenice da je nevjerovatno poraslo javno ispoljavanje religijske pripadnosti. Počelo je sa tri prsta, a nastavljeno televizijskim prenosima lomljenja slavskih kolača, javnim polaganjem zakletve na svete knjige, postavljanjem badnjaka uz vrata stanova, poznim krštenjima i sl. I u ovoj oblasti, kao i u jeziku, u pitanju su znaci prepoznavanja, lozinke za ulazak u društvo "posvećenih". Jer, i one hrastove grane, koje su po našim stubištima ukrašavale protekle praznike, nisu polagane na vatru, u čemu je religijski i simbolički smisao ovog obreda, nego su završile u kontejnerima za smeće. One su, dakle, tamo bile postavljene samo kao znak, kao lozinka.
I ovaj oblik duhovne obnove zajednički je svim religijskim taborima na isti način kao što je to slučaj sa obnovom u oblasti jezika i govora.
"Ispiranje mozga", završeno padom jednog totalitarizma, nastavlja se i danas na način usavršen modernom tehnologijom i elektronikom, pa umjesto neophodne istinske duhovne obnove, koja bi nas približila najvišim savremenim kulturnim vrijednostima, mi smo na poznatom istorijskom putu koji završava "padom u varvarstvo". Jedina preostala nada je da nam se t0 već desilo i da je vrijeme za ustajanje.
( Banjalučke novine, 29. decembar 1998)

17.2.09

"kultura" II

(nastavak)

Zaostalost ili sudbinska tragika


Ovaj put izvor žargonskog jezika, tih pouzdanih znakova autentičnosti, je prošlost i neukost. Tu, u prošlosti i neukosti, dakle, trebalo je prepoznati izgubljenu duhovnost, nacionalni identitet i utvrditi lozinke prepoznavanja u novim postkomunističkim utapanjima u velike društvene tokove otvorenog svijeta. Znak se mogao pronaći i u nekim nepravilnim jezičkim varijacijama, ukorijenjenim u prošlosti. Umjesto "svekoliki" dovoljno je reći "vaskoliki" i davna slučajna inverzija dobija vrijednost aktuelne lozinke. Tako govor postaje utočište nadolazećeg zla i predstavlja se kao spas naroda koji se našao na otvorenom moru bez kompasa i orijentacije. Krenuo je lako, bez razmišljanja, pošao je za izrazima koje je odnekud raspoznavao slabim pamćenjem. A vodiči su iz vremena starostavnih izvlačili stalno nove lozinke i puštali ih najčešće putem elektronskih medija, na koje se u horu odazivao narod, srljajući sve dublje za svojim vođama na duhovne stranputice, vjerujući da je na putu duhovne obnove. Čak smo bili došli i do obavezne ekavice, vještačke lozinke, koja, pokazalo se, nije bila dovoljno uvjerljiva.

Jezika kao argumenta posebnosti, "posvećenosti", pa samim tim i nacionalne isključivosti prihvatila su se i oba druga nacionalizma, od kojih se svaki identifikovao u suprotstavljanju ostalima, ali, vidjeli smo već, diktatori su saveznici i kad međusbno ratuju.
Tako se na čitavom zaraćenom prostoru u ovoj oblasti stvara ista Adornova situacija "... po želji elite koja tone, veliča se jeftinoća, srodno omladinskoj muzici, koja rado prati žargon i koja dopušta da je on prati. S jednakom revnošću istorijska zaostalost preliva se u osjećaj sudbinske tragike, kao nečega višeg, i to titra u nečujnoj identifikaciji arhaičnog i autentičnog..."
Doslovno - naša situacija. Ništa, dakle, novo u našim istorijskim sunovratima što nije u istoriji doživljeno i u nauci opisano.

(Nastaviće se, naravno)


16.2.09

"kultura"


To su, dakle, te Banjalučke novine, u kojima sam objavljivao napise o našim kulturnim posrtanjima. Ne znam šta je danas s tim novinama, mislim da više ne izlaze, a posrtanja su još u toku, pa ćemo u narednim postovima donijeti još jedan od tih napisa.


... Dok traje obnova


Nikako nije slučajno da je pitanje duhovne obnove na isti način postavljeno kod sva tri zavađena, zaraćena, "usrećena" konstitutivna naroda. A nije slučajno ni to što su odgovori svih strana identični. Jasno, u ime naroda odgovorili su njihovi "organi" (politike, vlasti, države, entiteti, crkve...). Narod je, kao obično, slušao i ponavljao. I premda su upravo te nacionalne oligarhije uporno radile na otkrivanju, stvaranju i sukobljavanju što je moguće većih razlika među narodima, kako bi ih uspješno poveli u međusobne krvave obračune, na sva pitanja, pa i na ovo, imaju potpuno iste odgovore. Ali, "ne smije nas zavarati to što agresivne budale svakakve gluposti i s mržnjom govore jedna protiv druge", jer "dva diktatora koji međusobno ratuju - saveznici su..."

Bože, taj Đerđ Konrad, kojeg citiramo, znao je čak i to što mi, evo, s mukom, vrlo krvavo i dugo učimo na vlastitom iskustvu.


Jezik kao sredstvo nerazumijevanja

Prvi odgovor na pitanje duhovne obnove, i to nikako slučajno, odnosio se na jezik. Jezik, ili govor, je sredstvo sporazumijevanja, ali i nerazumijevanja, predstavljanja, ali i lažnog, identifikacije, "žargon autentičnosti", kako bi rekao Teodor Adorno:

"Fašizam nije bio puka zavjera, mada je bio i to, on je proizašao iz snažne tendencije društvenog razvoja. govor mu je zajamčio utočište. U njemu se naviruće zlo očitavalo kao spas."

Adorno je imao u vidu Njemačku u prvoj polovini ovog vijeka, u kojoj se, po njemu, govorilo, a još više pisalo, "plemenito", "žargonom autentičnosti kao lozinkom društvesne izabranosti". Tu lekciju smo, očito, doslovno ponovili i to još činimo.

"Pomoz Bog!" Zar to nije dovoljna lozinka za otkrivanje nacionalne i političke pripadnosti? Žargonski oblici, koji se kod nas, nažalost, i formalno ozakonjuju pouzdani su znak autentičnosti. "Đe si, đenerale?" Sve je jasno - i ko si i protiv koga si i "đe si".

(Biće nastavljeno)

14.2.09

povratak II


Da, ovo je jedan od tih naših davnih aforizama objavljenih u Ježu, koji za tih proteklih trideset i više godina, nažalost, nije izgubio na aktuelnosti. Premda se i on odnosi na čovjeka i njegovu sudbinu, mi smo za danas obećali da ćemo se tom sudbinom baviti konkretnije. Pa, evo.

*

Čovjek je prirodna negativna pojava.

*

Koliko ljudi a nigdje čovjeka!

*

Svak se krije iza sebe.


13.2.09

povratak


Vratićemo se aforizmima nakon ove teške kiše, koja danima nije prestajala. A ako neko ne može sa ove strane nekadašnjeg Ježa da pročita ovaj naš aforizam, on glasi:

Pavda je na našoj stranputici.

A kad je o pravdi riječ, dodaćemo još jednu našu grešnu ondašnju, ali, bogami, i današnju dilemu:

Da li je istina u pravu?

A sutra ćemo se vrlo kratko (koliko on to zaslužuje) pozabaviti čovjekom.