Intermeco (3)

Nacionalizam

Stvoreni su, dakle, bili i formalni, pravni uslovi za nacionalno političko organizovanje. Uz to, "komunisti" su odustali od bratstva i jedinstva svih naših naroda i narodnosti. Počeli su sa propovijedanjem zajedništva. Tu smo, eto, slučajno zajedno, na istoj teritoriji, u istoj smo kući a nismo ni braća ni prijatelji. Nacionalizam! Kakva je to politika? Na čemu se zasniva? Isključivo na dominaciji jedne nacije., na suprotstavljanju drugim nacijama. U toj politici nema političkih ciljeva koji bi izražavali interes pojedinih društvenih slojeva, nema nikakve ideologije, filozofije, nema vizija zajedničke lijepe budućnosti, nema razvojnih programa, nema ideala za koje se vrijedi boriti. Jedina ideja je: najviše prava pripada plemenu kojem ja pripadam, ono je u odnosu na druga plemena superiorno u svakom pogledu - u nauci, u kulturi, u sportu, u svemu i svačemu, ostala plemena su ništavni neprijatelji. Na toj nacističkoj fikciji bilo je i najlakše okupiti i pokrenuti mase. Uz to, jedino po čemu su se narodi kod nas razlikovali bila je religija. Koje je pleme koju religiju nekad davno prihvatilo, bez obzira na razloge, koji su najčešće bili vrlo praktični - to je bilo presudno. Tako su međunacionalni odnosi dobili karakter vjerskog sukoba. Svako je, dakle, znao gdje mu je mjesto, odnosno, kojem plemenu pripada. Jedan tada već stari političar je jasno ocijenio nacionalizam kao najniži oblik društvene svijesti. 

Naravno, taj oblik društvene svijesti odgovara nekim vremenima, koja su bila odavno prošla, vremenima kada se "budila" tkzv. nacionalna svijest, kada su pokreti za nacionalno oslobođenje u Evropi bili istorijska nužnost, kada su se narodi oslobađali od vjekovnih okupatora i stvarali nove, slobodne, moderne države. A danas? Zar toliko kasnimo? Zar smo, ometeni u razvoju, još na nivou plemenskog načina života?

I, koji je osnovni motiv, pokretač u toj borbi? Pa, naravno, mržnja. Mržnja postaje zaraza, teško infektivno oboljenje. O zaraznosti te pojave već sam pisao: Premda ljubav rijetko, mržnja gotovo uvijek biva uzvraćena.

A, evo o tome i jedne Brehtove priče.

***

Bertolt Breht

NACIONALIZAM, MRŽNJA PREMA

NACIONALISTIMA



      Gospodin K. smatrao je za potrebno da živi u izvjesnoj zemlji. Govorio je: "Gladovati mogu svuda". Jednog dana prolazio je gradom koji je okupirao neprijatelj zemlje u kojoj je gospodin K. živio.  U susret mu naiđe neprijateljski oficir i natjera ga da siđe sa pločnika. Gospodin K. siđe i primijeti da je ogorčen na oficira i to ne samo na njega, nego naročito na zemlju iz koje je oficir bio i kako želi da se ona zbriše i uništi. "Zbog čega sam to učas postao nacionalista?" upita gospodin K. "Zbog toga što sam sreo jednog nacionalistu. Ali zato je potrebno da se iskorijeni glupost, jer ona zaglupljuje one koji na nju naiđu."

***

U ovim vremenima svi smo naišli na glupost. Da li nas je zaglupila? Pomislimo i o sebi! Da nismo i mi učas postali nacionalisti?

Intermeco (2)

Ovoj zemlji Gospod sreće dao nije *** Zemlja Bosna, davnašnje razmeđe Istoka i Zapada, mješavina kultura i tradicija, civilizacija, kako je dugo, a svojevremeno i s pravom, smatrana, ulazi u moderni svijet, pakujući sve što joj do ruke dođe, tovareći neobični prtljag na legendarna pleća. Islamska, pravoslavna, katolička, ateistička, komunistička, sevdalinska, komšijska, rudarska, šljivarska, kafanska Bosna, Kočičeva, Šantićeva, Ćatićeva, Dučićeva, Andrićeva, Mešina, Dizdareva Bosna, da prostiš, Kikićeva provincija... prikuplja bogumilska sjećanja po svojim brdima, otkopava stećke i rimske kastrume, otvara nemanjićke crkve, stare džamije i sinagoge, prebire rodoslove Kotromanića, izvlači srednjevjekovne sablje i grbove. Sve joj to treba zbog nečega, ni sama ne zna zašto. Lakše će valjda u toj Evropi da se snađe, da se ne izgubi u bijelom svijetu... A svi gledaju u nju, jer ona kao treba da odluči sudbinu Jugoslavije. Zato se, valjda, i obraća Bogu. Kome bi drugom u ovo smutno doba? Bismilah, irahman nirahim, Ave Maria gracia, Otče naš, iže jesi na nebesjeh. Sve u ve}u slavu Božju. Noć silazi na jesenje šume. S tankih minareta molitva, zvuk bronze sa crkvenog tornja, iz crnog mercedesa novokomponovani eros. Mjesečina se rasipa gorom. Sjećanje: Romanija, brate Ivo. Šta se to desilo tvom narodu, Bosno moja, divna, mila, pa dozivaš Boga kao nikada do sad? Strah ili slutnja? Inat zbog donedavne podozrivosti prema onima koji nisu prestajali da se krste i klanjaju, da razgovaraju s Bogom, s vi{njim Bogom i svetim Jovanom. Alahu egber, Hvaljen Isus i Marija. Bože, pomozi meni, gre{niku. Ili je to predizborna kampanja? Marketing? Ako jeste, podsjetićemo vjerne i nevjerne: Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svoga! Srećni su narodi kod kojih je religija - religija, kultura - kultura, nacija - nacija, a politika - samo politika. Donedavno, i još pomalo, vladajuća politika, koja je imala grešne ambicije da upravlja svim sferama društvenog i individualnog, i u povlačenju ostavlja dubok trag u kojem se religija i nacija poistovjećuju u službi dnevne politike. Istina je, od strane politike religija je bila potisnuta. Ali, zar preko nje treba da se vraća? "Ovoj zemlji Gospod sreće dao nije", rekao bi Šantić. Duhovnom životu čovjekovom treba vratiti ili, tačnije, priznati dostojanstvo i ravnopravnost, i religiji, i umjetnostima, i nauci. Čini nam se da je to u politici neostvarivo. Politički ciljevi zahtijevaju pokornost ili borbu, a duhovni uvijek slobodu i mir. Svakoj vlasti do sada i vjera, i kultura, i nauka bile su vrlo potrebne do osvajanja vlasti. A onda - Romanija, brate Ivo, razgovora nema! Strah je stvaran, i čini se, opravdan. Koliko smo daleko od opasnosti da se ljubav prema Bogu pretvori u mržnju među ljudima? Kao da nikada nismo bili bliži strahu da ćemo mnoge duhovne vrijednosti da istrošimo nerazumno i ostanemo osiromašeni za jedino preostalo nam bogatstvo - međusobno poštovanje kulture i tradicija, raznovrsnosti duhovnog u jedinstvenom biću naroda koji stoljećima nastanjuje bosanske pejsaže. Postavljamo ovo pitanje, ne tvrdeći da smo u pravu. Sigurni smo samo u to da treba dobro da razmislimo ovih dana kada odlučujemo o sebi nesamostalni, sumnjičavi, nepripremljeni za velike odluke. (Slobodni reporter, 2. novembar 1990) *** Ovo sam, dakle, pisao uoči prvih “demokratskih” izbora u Bosni i Hercegovini. Komunisti, odnosno, oni koji su se tako nazivali, već su bili stvorili uslove za “demokratski” užas koji će nam se uskoro desiti. Prije nego što su sebe ukinuli, donijeli su potrebne odluke da se mogu osnivati političke partije na nacionalnoj osnovi..Zaboravili su bili da je Bosna i Hercegovina multietničko društvo, da u njoj zajedno žive različiti narodi sa različitim religijama i sa teškim iskustvom i sjećanjem na međusobne neprebolne sukobe u dva svjetska rata, sa opterećenom savješću iz svih perioda teške prošlosti. Šta je u takvoj Bosni značilo političko organizovanje nacija? Značilo je upravo ono što smo i doživjeli. Jer, kakvu politiku može imati jedna nacija? Kakva je to nacionalna ideologija? Vidjeli smo. Odluku je donio Ustavni sud Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Zbog toga i nije čudo da nam i sada istoriju pokušavaju da pišu sudovi. Prošlo je više od dvije decenije od tog mog vapaja u Slobodnom reporteru. Da li je bio opravdan?

Slobodan Stanišić : Prečicom kroz život | ShopMyBook

Slobodan Stanišić : Prečicom kroz život | ShopMyBook

Veliki odmor

Dragi posjetioci ovog bloga, pošto je u toku sezona proljeće - ljeto, vrlo pogodna za gripu, ljubav i druge infekcije, na blogu oglašavam

veliki odmor.

(S. Dali)



Poezija, 45

Kakav vijek

Prosto ne mogu da vjerujem
da je baš takav
bio čitav vijek

Mislio sam da je to vrijeme ovuda davno prošlo
i tek mu poneka riječ ili misao
ponegdje zastala usamljena
da sam u vremenu sasvim drugih metafora i značenja
činilo se da vrijeme radi na baterije najjeftinije
koje pokreću i kazaljke sata
dok se na ekranu nije objavio čovjek

U jednoj ruci držao je odsječenu glavu
nekog valjda drugog čovjeka
a u drugoj sjekač glava krvavoga sjaja
I osmijehnula mi se glava tog čovjeka
smijeh se prenio i na onu koju je držao u ruci

U trenutku sam shvatio da su to dvije
potpuno potpuno iste glave
da je to u stvari jedna glava – moja
za koju sam mislio da me i dalje čeka iza nekog oblaka
jer ovdje više nije bilo mjesta za snove
što joj nisam povjerovao
pošto sam se još nadao u drukčije vrijeme

A ostao je vijek
veliko groblje
na spomenicima - kletve

Pozorište (2)

Treće veče

Još jedno sadržajno i lijepo veče u Doboju, treće otkako ih brojimo, i ponovo u društvu Slađane Bukejlović i njenog Gradskog pozorišta. (Kako ovo posljednje samo zvuči!) Osmi mart je dočekan na dostojan način prema scenariju i u režiji ovog istinskog umjetnika neobične igre na tim daskama koje život znače.

U predstavi "100 lica - 100 priča" vidjeli smo zapravo jednu priču, priču o ženi u svim oblastima života i u svim vremenima. Revija likova i sudbina žena koje su učestvovale u mijenjanju svijeta u nauci, umjetnostima, politici... Te večeri bila je to jedna priča, jedna misao koju je autror scenarija zamislila da ispriča na vrlo originalan način, izvrsno postavila, a sve to isto tako izvrsno izvele članice njenog pozorišta.

Scenski aranžman je odisao elegantnim, gotovo baletskim mizanscenom u više zadivljujućih "živih" slika, projekcijom na platnu likova o kojima je riječ, ličnosti koje nam ispovijedaju svoju sudbinu i odgovarajućom muzičkom ilustracijom. Ansambl je bio na nivou zahtjeva i glasovnim mogućnostima, interpretacijama i transformacijama. Plesnom tačkom na saopštenu misao zaokružena je jedna duboka, ispričana istina.

Ipak, ne može se izbjeći utisak da je 100 priča isuviše. Mislimo da bi i desetak snažnih ženskih ličnosti odgovorilo temi. Izbjegli bi se i prigovori zašto je u predstavu uvedena neka ličnost, a ne neka druga, što se odnosi uglavnom na one koje su i sada aktuelne. Provjera vremena je, ipak, nezamjenjiv kriterij. Njemu treba ostaviti da presuđuje. A padalo nam je na pamet da je bio moguć i bogatiji audio sadržaj. Danas, na primjer, nije teško naći snimak na kojem svoje stilhove govori Desanka Maksimović, koja ih je upravo jednom prilikom i govorila u toj istoj sali, istina, prije pedesetak godina.

Ali, da ovim usputnim i sasvim proizvoljnim primjedbama ne skreneno pažnju sa osnovne impresije: i treće veče Slađane Bukejlović bilo je dostojno prepune sale.  



Intermeco (1)

Ovaj blog sam zamislio kao isključivo književnu reviju, ali, kako su književni tekstovi, naročito moji, često poteški, čini mi se da je takav postao i blog. Zato sam naumio da ga malo osvježim kakvom šalom, a od naše demokratije ništa šaljivije nisam vidio.

U DEMOKRATIJI

Nije lako u demokratiji. Sad to svi znamo. Lako je o demokratiji pričati priče, ono kako su je izmodali stari Grci i te stvari. A sad i Grci vide kako im je, i stari i mladi.

A kod nas je, ipak, sve drukčije, nigdje kao kod nas.

Nekad smo bili seljačka i radnička zemlja, ali više nismo, nema govora. Nema više seljaka. Gdje su, niko ne zna. Jeste, ima dosta farmera, pa nam država liči na farmu. A stoke smo uvijek imali. Ali, kupus i krompir nema više šanse na našim demokratskim plantažama, to ćemo da uvozimo iz Afrike i drugih susjednih zemalja. Mi uzgajamo karmelije i karanfiole. To u demokratiji dobro uspijeva.

A ni radnika živog sresti nećeš. Ili su nestali, ili nisu prijavljeni. A i što bi ih prijavljivali? Kažu da im to treba zbog penzije. E, pa neka se malo strpe, nismo još istrošili sve prednosti demokratije, biće, valjda, još koji manji rat, pa neka se malo bore za entitete ili kantone, kako hoće, ili za vijeće ministara, pa će i oni da zasluže penziju ili kakav dodatak u kešu.

A, izgleda, nema više ni naroda. Ništa više nije narodno. Zapravo, narodne su samo one kuhinje gdje se za sirotinju kuva čorbast grah bez mesa, koje u demokratiji uopšte nije zdravo. A ni omladinsko ništa nema, ni akcija, ni brigada, nema one naše djece da te njihov smijeh i vedrina zapljusnu kad prođu ulicom. Nema. Pojavili se sve sami tinejdžeri, pa je opasno ići i u školu, a kamoli iz škole. Ko ima takvu omladinu, nema šta da brine za budućnost, džaba mu se brinut. Nema više ni lake ni teške industrije, samo lake i teške droge. Bez toga se, kažu, ne može u Evropu, a mi, evo, već ostarismo pred njenim vratima. Pjevaju se Evropi i narodne pjesme uz šargiju i prangiju. Jedna ovako nekako počinje: "Ako nam ta ne otvoriš vrata, vratićemo se iza Karpata..." A šta nam drugo i preostaje, ako i tamo još ima mjesta za nužan smještaj.

I jezik nam se promijenio. Postali smo farmeri, tinejdžeri, menadžeri… Ne kaže se više: “Reci, brate, pošteno!”, nego: “Možete li to izložiti transparentnije…” Tako nekako. Dok smo mi raspravljali hoćemo li reći “konkurs” ili “natječaj”, uvedoše nam tendere, pa ko ponudi povoljnije uslove, može svima da da otkaze, a i to im je bolje nego da džaba rade.

Ali, ima i još boljih stvari. Uveli smo, na primjer, porodičnu medicinu, pa ako neko, ne daj bože, stigne u bolnicu, može porodica da mu donese kakav prekrivač, deku i slično, a i lijekove ako može negdje da mu kupi. Porodica je stub društva, nema šta. Uveli smo i bezbroj fakulteta, svi nešto studiraju, a šta, vidjeće se kad završe, sve zavisi od cijene.

Jest onaj Platon dobro govorio da je demokratija uređenje za bogove, a ko su bogovi, saznaćemo poslije izbora.

(Nastavak iz Evropske unije)