Književnost se na ovom poluostrvu nikada nije razvijala u kontinuitetu. Ratovi su iza sebe ostavljali brda patriotskog i "patriotskog" zanosa i trebalo je vremena da se brda pređu da bi se nastavilo sa onog mjesta gdje je kontinuitet prekinut. Tako smo, kao i u svim drugim oblastima, i u ovoj zaostajali za svijetom, ali i za sobom.
Nakon Prvog rata prošle su godine dok smo nekako stigli do Rakića i Dučića, kada smo zakratko bili na evropskom nivou, a nakon Drugog trebale su decenije da, uz borbu "realista" i "modernista" i uz vrijedne napore vraćanja lirici i subjektivizmu, stignemo do Kiša i Pope.
Ali, i prije svega ovoga, čak je i Vojislav Ilić bio svjedok vremena "kad vrlina beše ne misliti mnogo, / kad se i Slepčević proslaviti mogo".
A gdje smo sada? Čini se - ponovo u jednoj provaliji. Opet su pred nama i za nama brda patriotskih i "patriotskih" nanosa i potpuno potisnuti pokušaji istinskih duhovnih promišljanja i novog savremenog izraza. Trebaće vremena da stignemo gdje smo bili. Novo vrijeme je izbacilo neke nove glasove, neke stare pojačalo, a među njima ima, istina, pokušaja da se bude na nivou savremenosti, pa je u toj književnosti često i previše plagijatorskih mrvica i podražavanja, a mnogi novi pisci zahtjeve za oslobođenim duhom tumače kao dozvolu da pišu o intimnostima na "neprimjeren" način. Nametnute tržišne uslove ispunjavaju manirima estrade, od koje uče.
Na našim brojnim književnim manifestacijama više od decenije čuju se isti krici i povici, a nagrade zvučnih naziva dijele se kao što se pogužvane novčanice lijepe na čelo novokomponovane pjevačice pod raspetim šatorima naših uzvišenih osjećanja. Stvarno, gdje smo?
Nema komentara:
Objavi komentar