9.1.09

Pjesma o spasenju


Na prijedlog jednog čitaoca ovog bloga (Č. V.) objavljujem i poemu Pjesma o spasenju, prvi put objavljenu 1985. godine, vjerujući da to što je izgubio original nije i jedini razlog njegovog prijedloga.

U ovom postu objavljujemo prvi dio poeme, a drugi u narednom.



Pjesma o spasenju



Šta se zari na umornom čelu
po kojem su pogašena slavlja
ko to traži zvijezde po pepelu
koga ovo ljubav zaboravlja
*
na opasnim pustarama mojim
Ovaj kraj se ničega ne sjeća
ja na rubu samog sebe stojim
i nabrajam imena nesreća
*
Noć je crna moje pomračenje
tamni potop samo moga vida
Jesi li mi smislila spasenje
s kojom ćemo zvijezdom preko zida
*
Šta javljaju žile kucavice
kolike su dubine u tami
Znaš šta kažu moje nesvjestice
strašno ćemo osvanuti sami

***
Naše glave zaboravi žele
dan opsijeda noćne ruševine
zora zlatne podiže čengele
strah uhodi naše svetkovine
*
a noć misli najtiše odaje
topla usna žarku ranu sluti
bol noževe vadi iz potaje
samo sunce kruži oko mrti
*
Sastale se vesele aveti
s kojima smo gorke snove pili
ranjene se rađaju plaveti
kojeno smo u snu pohodili
*
Vedar plamen o požaru sanja
dušu traži zvijezda večernja
nadom gore strašna radovanja
požari su proljećna znamenja

***

Hvalu pjevam svevišnjem neznanju
bijelu crkvu gradiš mi u oku
kraj potoka vičnog poniranju
u prazninu živu u duboku
*
zoru mojih uzaludnih noći
kao hajduk il uhoda gluva
nasred neba krijem tvoje oči
nježnu vjernu ljubav da sačuvam
*
od rušenja moga Svi su znaci
odlaženja meni izrečeni
budući se ne čuju koraci
za proljeća ne znaju jeseni
*
Svake noći svjetla žedne tmine
tajno misle ove razgovore
dolaze mi danu pod zidine
najljepše mi kradu odgovore
...




Nema komentara:

Objavi komentar